utorak, 14. svibnja 2013.

Kohabitacija i statistika

Progresivci druge polovice 20. stoljeća smatrali su kako će kohabitacija poboljšati izglede za brak, u tome ih je poslušala i javnost (npr. 1984. godine 77% Kanađana se slagalo sa kohabitacijom za one parove koji se "žele uvjeriti da će njihov budući brak izdržati".) Vježbom do savršenstva, a kroz kohabitaciju partneri mogu zaključiti da "nisu dobar par" što znači da je takva kohabitacija dobra za kvalitetu i trajanje braka. (Naravno, možete im odmah odgovoriti kako kohabitacija nije ista stvar kao brak, ili da vam takav život može onemogućiti da vidite je li netko dobar par.)

Studija iz 1988. (Booth, Johnson) pokazala je kako postoji snažna korelacija predbračne kohabitacije i razvoda. Od tada je objavljeno puno socioloških radova koji potvrđuju da postoji korelacija između kohabitacije i naknadnog razvoda, baš kao i kohabitacije i lošijih bračnih interakcija. Nema spora da je ta korelacija činjenica. Ali korelacija ne znači i kauzalnost. Iako postoje neke studije koje sugeriraju kauzalnost (npr. izgleda da vjerovanje u trajnost braka opada sa duljinom kohabitacije), a predloženo je i nekoliko mehanizama za objašnjavanje fenomena (npr. ulaženje u brak sa osobom s kojom se ne bi vjenčali da prije toga niste kohabitirali s njome), ne možemo reći da kohabitacija uzrokuje lošije bračne odnose ili razvod.

Međutim, možemo vidjeti da ne postoji razlog za vjerovanje stavu kako će kohabitacija poboljšati izglede braka. Podaci to ne pokazuju.

Dok je filozof Pruss predavao filozofiju, dao bi svojim studentima da pročitaju sociološke radove o korelaciji između kohabitacije i bračnih problema. Čak i nakon čitanja i rasprave tih istraživanja, studenti bi i dalje rekli kako se ne mogu vjenčati s nekim ukoliko nisu prethodno živjeli jer bit to bilo preriskantno. Shvatljivo je da možda niste uvjerene da kohabitacija uzrokuje te probleme, ali da i nakon svih tih istraživanja mislite da kohabitacija pomaže braku je poprilično razočaravajuće.

Razmišljanje studenata pokazuje otpornost ukorijenjenih uvjerenja, posebno kada su podržani prividno uvjerljivim argumentima (argument vježbanja i argument testiranja kompatibilnosti). Obrana slobodnom voljom (zbog koje bi mogli zanemariti statistike) nije uspješna jer ideja kohabitacije i je unapređenje budućeg uspjeha braka – ali ako na naše ponašanje ne utječu vanjski faktori onda bračna uspješnost ovisi samo o volji para, čemu kohabitacija.

Gornji tekst je napisan prema postu Cohabitation, marital quality and resistance to reason, uz male prilagodbe, autor je filozof Pruss (koji je prije filozofije doktorirao i matematiku pa možda zbog toga ne može shvatiti ignoriranje vjerojatnosti.) Mislim da uvjerljivo objašnjava pogrešku onih koji tvrde da od kohabitacije treba očekivati dobre rezultate.

***

Vjerojatno će oni koji zagovaraju kohabitaciju reći da je jednostavno zdravorazumska, ali radilo bi se "promašenom zdravom razumu". Kroz veliki dio povijesti ljudi nisu imali takvo mišljenje, shvaćali su da seks i brak nisu poput kupnje auto kojeg morate prvo isprobati.

Ljudi u braku ne ulaze samo u emocionalnu i seksualnu vezu nego se obvezuju brinuti se za partnera u dobru i zlu, bolesti i zdravlju. Obećaju da će biti uz drugoga neovisno o životnim problemima, obećanje dovodi do povjerenja koje ohrabruje partnere da se žrtvuju za dobro obitelji.

No, ljudi koji govore o braku odnosno svojoj ženi/mužu kao autu, običnom objektu, očito drugačije razmišljaju i o braku. Prema nekim tradicionalnijim mišljenjima, kohabitacija naopako okreće sam cilj braka. Ne radi se o sakramentu koji pomaže muškarcu i ženi da se međusobno tretiraju kao subjekti nego objekti, a sam brak koji ponekad uslijedi neće puno toga promijeniti u takvom odnosu.

***

Statistike pokazuju različite ishode kvalitete života parova koji žive u kohabtaciji i onih koji žive u braku. Kohabitacija, bilo kao "priprema" za brak, ili zamjena braka ima manju vjerojatnost završavanja u dugotrajnoj stabilnoj vezi. Osim toga, manje je vjernost partnera, manji prihodi, više zdravstvenih problema, veća stopa zlostavljanja.

Raspad kohabitacija sa djecom je veća od stope raspada kohabitacija u kojoj nema djece. Djeca imaju veću vjerojatnost emocionalnih problema, manju uspješnost u školi, u financijski su lošijoj situaciji. Kohabitacija sa partnerom koji nije biološki roditelj djeteta najnesigurniju je okolinu za djecu što je vidljivo iz statistika zlostavljanja.

Naravno, to su statistike za Britaniju, (i SAD), nisam vidio statistike za naše društvo, ali očekivao bih slične rezultate. No, uvijek postoji "moja prijateljica X kojoj ne treba komad papira i dobro joj je"...

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove