Anscombe o plitkoći i površnosti (onih koji obezvređuju početak života)

One koji pokušavaju pretvoriti spolni odnos u tek usputni užitak dostiže kazna; Oni postaju plitki. U svakom slučaju, rasprava koja prati i usmjerava takvo ponašanje je uvijek plitka. Obeščašćuju vlastita tijela; preziru ono što je prirodno povezano s nastankom ljudskog života.

G.E.M. Anscombe

PS

Nekoć nisam shvaćao dubinu pojedinih Anscombinih primjedbi. (Citat je iz "Kontracepcija i Čednost", vidi također "Zašto imati djecu?")

Očito, mogući su i alternativni prijevodi.

---

---

Kirk o primjeni sile

Fundamentalna pogreška Millovih političkih teorija je jednostavno sljedeća: on misli da društvom može upravljati diskusija; ali utjecajna snaga u svim društvima je sila. [...]

Mill je zapisao da je prisila opravdana u društvo samo do "razdoblja kada će čovječanstvo postati sposobno poboljšavati [se] slobodnom i jednakom raspravom." Je li ikada postojalo takvo vrijeme, pita Stephen, u kojem nijedan čovjek nije mogao napredovati raspravom? Zar nisu i divljaci u stanju poboljšati se raspravom, zar je oni ne koriste? Ali svako društvo kroz povijest je smatralo nužnim pojačati raspravu potporom sile: naše vrijeme si ne može priuštiti odbacivanje tog oslonca reda. "Nigdje nije postignuto takvo razdoblje, i ne postoje izgledi da će se to dogoditi." Budimo iskreni, sila (ili potencijal sile) je u naše vrijeme utjecajnije nego u prijašnja doba. Lincoln je koristio silu kojom bi slomio Charlemagnea i njemu slične poput ljudske jajeta. "Reći da je zakon sile napušten zato što je sila redovita, nitko joj se ne suprotstavlja, i povoljno je se koristi, znači reći da su dan i noć danas tako dobro utemeljene institucije da su sunce i mjesec postali nebitni." Kroz svoje vojske, svoju policiju i sredstva brze komunikacije, moderne države su podržane potencijalnom silom koju mogu brže i učinkovitije iskoristiti, u slučaju potrebe, no što je to ikada prije bio slučaj. Komparativna uređenost našeg društva nije proizvod logiciranja i uvjeravanja, nego te akumulirane sile.

Ignorirati ulogu sile, kao što to čini Mill, znači izložiti društvo pošasti bolesti jer mase ljudi zahtijevaju ograničenje; ne mogu odgovarajuće obuzdati vlastite strasti ili vlastitu lijenost, stoga moraju prihvatiti vladavinu prava, koju sankcionira sila. "Uzmite u obzir udio muškaraca i žena koji su sebični, razbludni, lakomisleni, apsolutno banalni i obuzeti beznačajnim rutinama, i razmislite koliko je izgledno da će ih najslobodnija od slobodnih rasprava poboljšati. Jedini način na koje je praktični moguće djelovati nad njima je prisilom ili ograničenjem. ... Podjednako bi bilo mudro reći vodi ustajale močvare 'Zašto ne otiđeš u more? Potpuno si slobodna'". Ali to nije sve, prirodi je vakum stran, ako država napusti svoju svetu ulogu usmjeravanja društvene sile u službi zakona, onda će nove skupine i aktori iskoristiti priliku i iskoristiti silu za svoje vlastite ciljeve, potkopati zakon i samu državu, možda će čak stvoriti vlastitu državu, kojom će sami upravljati, u pepelu prethodne države koja je zaboravila svoju funkciju.

[...] Moderna "sloboda" je već naštetila većini starih formi u kojima je disciplina bila prepoznato i priznato dobro, a proizvela je samo nekoliko novih kojima bi ih zamijenila. "Sloboda", stalno glorificirajući sadašnjost, postala je nespojiva s "ispravnim osjećajem važnosti vrline poslušnosti, disciplinom u njenom najširem smislu" – nespojiva, drugim riječima, s pravom civilizacijom.

PS

Mnogo je još toga vrijedno prenošenja, ali ovime za sada završavam pregled Kirkove knjige "The Conservative Mind". Popis postova povezani s tom knjigom na blogu možete vidjeti ovdje - the conservative mind.

Već sam ranije objavio neka Kirkova razmišljanja iz knjige Politika Razboritosti (koja je prevedena i kod nas). Vdi kategoriju politika razboritosti ovdje.

Kirk i Brownson o protestantizmu i demokraciji

R. Kirk u The Conservative Mind skreće pažnju na O. Brownsona i prenosi nekoliko razmišljanja;

Protestantizam propada kroz tri stanja; prvo, podvrgavanje religije civilnoj vlasti; drugo, odbacivanje autoriteta temporalne vlasti i podvrgavanje religije pod kontrolu vjernika; treće, individualizam koji "prepušta religiju kontroli pojedinca, koji izabire vlastito vjerovanje ili ga osmišljava po svojoj želji, osmišljava vlastito bogoslužje i disciplinu, ne podvrgava se nijednome ograničenju kojeg nije sam postavio." Kada se dođe do posljednje faze, raspad vjerskog duha je neminovan; jer čovjek nije dovoljan sam sebi, nepotpomognuti um ne može zadržati vjeru, potreban je Autoritet kako bi očuvali kršćanstvo od degeneracije u skup fanatičnih sekti i egotističnih profesija.

Konzervatizam, liberalizam i negiranje grijeha - Kirk

Kirk, raspravljajući o J. Adamsu koji je smatrao da je postojanje grijeha neoboriva činjenica, a to znači da je potrebno balansirati strastima i interesima u društvu - nasuprot Emersonu koji je (naivno i štetno) to negirao, zapisuje u svojoj knjizi The Conservative Mind;

Prepoznavanje trajne sile grijeha je glavno načelo konzervatizma. Lord Hailsham, u svojoj knjizi The Case for Conservatism, ponovno naglašava nužnost tog uvjerenja. Konzervativni mislioci vjeruju da je čovjek iskvaren, da njegove apetite treba ograničiti, i da su sile običaja, autoriteta, zakona i vlasti, baš kao i moralna disciplina, potrebne kako grijeh ne bi izmakao kontroli.

Možete pratiti to uvjerenje kroz Adamsa do kalvinista i Augustina, ili kroz Burkea do Hookera i [...]

Čitava društvena tendencija emersonianizma je bila ili zagovarati neku radikalnu mjeru - Solomonski sud bez njegove spasavajuće lukavštine, ili (ako to nije dovoljno) negirati da problem postoji. Malo je naroda bilo toliko samozadovoljno oko postojećg zla u njihovu društvu kao što je to slučaj s amerikancima poslije građanskog rata, i nijedan narod nije toliko negirao samo postojanje zla. Amerika predstavlja prizor nacije koju muči zločin, urbani poroci, politička korupcija, raspad obitelji, i sve veća proleterizacija; a sred tog prizora je korpus sociologa, psihologa i neo-pozitivista na propovjedaonicama, koji proglašavaju da grijeh ne postoji i da će "Prilagodba" izliječiti svaku društvenu bolest. [...]

Kao društveni optimist ignorirajući činjenicu grijeha, Emerson je bio radikalni mislioc, možda najutjecajniji od svih američkih radikala. Vjerujući, poput Rousseaua, u premoć dobronamjernih instikata, žustro je zagovarao odbacivanje svih starih društvenih običaja kako bi napravili mjesta novoj strukturi emocija.

Evolucija liberalizma, od klasičnog do modernog

Russell Kirk u knjizi The Conservative Mind piše o konzervatizmu i općenito o povijesti ideja. Dotakao se i transformacije liberalizma. (Uz male izmjene prenosim u nastavku);

S obzirom da je čovjek kompleksan, njegovo vodstvo ne može biti jednostavno. Humanitarijanski teoretičari koji izmišljaju projekte ingeniozne jednostavnosti ubrzo dolaze do vladajuće jednostavnosti despotizma. Započinju raspojasanim individualizmom, svaki čovjek je lišen starih sankcija i prepušten svojim vlastitim moralnim izvorima; a kada se takvo stanje stvari pokaže nepodnošljivim, što se i mora dogoditi, onda su natjerani ka masivnom i netolerantnom kolektivizmu; centralne smjernice pokušavaju kompenzirati gluposti nepromišljenog moralnog i ekonomskog atomizma. Revolucionarni idealisti te vrste su vjerni jednostavnosti, i ničemu drugome. Ne mogu poštivati nikakvu sredinu između apsolutne slobode i apsolutne konsolidacije.

Aristokracija je uvijek prisutna – Kirk, Adams

Kirk u The Imaginative Mind piše o Adamsu koji je smatrao da ne možemo izbjeći koncept aristokracije. Francuski spekulatori (učenici Voltairea ili Rousseaua) nudili su egalitarnu sliku čovjeka i društva, ali radi se o naivnom razmišljanju. Naravno, ljudi su rođeni s "jednakim" pravima, ali imaju različite sposobnosti i kapaciteta tako da društvo opravdano može biti puno "nejednakosti".

Kirk prenosi Adamsova razmišljanja u osam točki; Prvo, aristokrat je svaka osoba koja upravlja s dva glasa, svojim i onim na koji utječe. Aristokracija su svi oni koji zapovijedaju, utječu i okupljaju više od prosjeka glasova. Dakle oni koji utječu na glasovi drugih ljudi osim sebe; takva prirodna aristokracija vrlina i talenata postoji u svakoj naciji i svakoj stranci, svakome selu i svakome gradu.

Kirk o moralu, medijima i demokraciji

Kirk pišući o Amesu (1758-1808) koji nije bio toliko optimističan oko određenih američkih ideala ističe u The Conservative Mind" (Nisam upoznat s Amesom, ali čini se kako je smatrao da demokracija kao demokracija ne završava onako kako to njeni zagovornici vole prezentirati.);

Od svih užasa demokracije, najgore je uništavanje moralnih običaja. "Demokratsko društvo će uskoro shvatiti da je njegov moral smetnja, mrzovoljni pratitelj raspojasanih užitaka... Ukratko, neće biti morala bez pravde; Iako pravda možda može podržavati demokraciju, demokracija ne može podržavati pravdu." Ovdje progovara kalvinizam koji ima blaži izričaj kod J. Adamsa.

Postoji li brana tim ekscesima? Neki ljudi misle da je slobodan tisak "izašao poput još jednog sunca na nebu, daje novo svijetlo i radost političkom svijetu." Obična besmislica. Mediji pružaju neograničeni poticaj popularnoj imaginaciji i strastima; mediji ovise o uzavreloj i sirovoj drami, neprestanom nemiru. Ignorancija postaje samouvjerena tako da oni kojima ne može vladati razum, ne osjećaju strahopoštovanje pred autoritetom."

Ne mogu niti ustavi, koliko god vješto bili osmišljeni, biti dovoljni da ograniče ljude koji su prihvatili doktrine potpune jednakosti i neotuđivog popularnog prava na vlast. "Ustavi", kaže Ames, "su samo papir, društva su supstrat vlasti." Poput Samuela Johnsona, smatra da je ključ političke pristojnosti u privatnom moralu. "Postoje mnogi koji će, vjerujući da puno nalivpero može unijeti besmrtnu energiju u ustav, i koji vidjevši, s ponosom i radošću, dva ili tri nadodana kožna pergamenta, poput novih zidova oko tvrđave, biti zapanjeni." [...] Propadanje se neće prestrašiti običnog slabašnog dokumenta. Kada nestane starog poštovanja, preostaje samo gola sila, a ustav se može odmah rastrgati na dijelove.