petak, 3. svibnja 2013.

Zašto su (neki) fizičari tako loši u filozofiji?

U svojoj knjizi "Vi se sigurno šalite, gospodine Feynman!", Richard Feynman ispričao nam je priču o slikaru koji ga je uvjeravao kako može dobiti žutu boju tako što zajedno pomiješa crvenu i bijelu boju. Feynman mu nije vjerovao. Znao je da to ne bi trebalo biti moguće, ali čovjek je bio iskusni slikar, s godinama praktičnog iskustva. Spreman da nauči nešto novo, Feynman je otišao po bijelu i crvenu boju. Promatrao je slikara kako ih miješa,, ali kao što je i očekivao, dobio je ružičastu nijansu. Nakon toga je slikar rekao da sada još mora dodati samo malo žute kako bi "popravio stvar" i onda se dobije žuta.  

Sjetio sam [Feser] se te priča kada sam pročitao izlet u filozofiju od strane profesora fizike Ethana Siegela, sažet ću esej;
Argumenti za Boga kao uzroka svemira se oslanjaju na pretpostavku da nešto ne može nastat iz ničega. Ali s obzirom na zakone fizike, ispada da nešto može nastati iz ničega.
Moje reakcija je bila:
Jel' ovaj tip ozbiljan? Zakoni fizike nisu "ništa". Ergo, to nije čak ni prima facei protuprimjer za princip ex nihilo, nihil fit. To je zasljepljujuće očito. Jel' ovaj tip ozbiljan
(Zapravo, to nije bilo moja reakcija, ali je pročišćena verzija za obiteljski blog.)

Feynmanov slikar je inzistirao kako može dobiti žutu boju iz crvene i bijele. Sve što je potrebno je dodati malo žute boje. Slično tome, Siegel nas uvjerava da možemo dobiti nešto iz ničega. Samo trebamo dodati malo nečega, zakone fizike. Siguran sam da je Siegel pročitao Feynmanovu knjigu i dobro se nasmijao na slikarev račun. Nije ni svjestan tko je ovdje ispao smiješan.

Primijetite da poanta nema nikakve veze s pitanjem "Od kuda dolaze zakoni fizike?" Nema nikakve veze sa raspravom između ateizma i teizma. Nema nikakve veze s time jesu li Siegelove znanstvene tvrdnje inače točne. Ne bavim se time. Neka djelovanje zakona fizike bude čista činjenica; neka ateizam bude istinit; neka Siegel bude čudo od fizičara. Poanta je da je kao filozof, potpuno nekompetentan, nije u stanju primijetiti najočitiju zabludu koja mu je pred nosom.

Siegel je u dobrom društvu, ako možemo tako reći. Kao što sam pokazao u recenziji njihove knjige The Grand Design for National Review, Stephen Hawking i Leonard Mlodinow nisu ništa filozofski kompetentniji od njega. Zapravo, jedna od njihovih grešaka je ista kao Siegelova: Poručuju nam da zato što "postoje zakoni poput gravitacije, svemir se može, i hoće, stvoriti sam iz ničega." Ignorirat ćemo za sada ideju samo-uzorkovanja (koju je Feser ispitao ovdje i ovdje). Nije bitno je li njihova fizika točna, zaboravite pitanje od kuda su sami zakoni fizike trebali doći. Samo se pozabavite očitom kontradikcijom: Svemir nastaje iz ničega, zato što je zakon gravitacije odgovoran za svemir.

Iz nekog razloga ta konkretna zabluda je omiljena kod fizičara. (Pritom mislim posebno na fizičare, ne znanstvenike općenite – čak ni Dawkins nije toliko loš.) Primjerice fizičar sa Oxforda Vlatko Vedral u knjizi Decoding Reality: The Universe as Quantum Information. Nerado se bavim njime, čini se kao dobar tip, u njegovoj knjizi nema antipatičnog stava prema filozofiji i teologiji koju pronalazimo kod Hawinga i Mlodinowa. Nažalost, Vedral je samo malo upućeniji u ove teme nego što su Hawking i Mlodinow. (Primjerice on misli kako je "Što je uzrokovalo Boga?" ozbiljan prigovor argumentu Prvog Uzroka.) Još gore, argumentacije je nevjerojatno traljava. Epistemološka i metafizička pitanja su pomiješana. Primjerice, Vedral sugerira kako informacija "dolazi niotkud" i "stvorena je iz praznine", ali i također da "ne postoji druga informacija u Svemiru od one koju smo mi generirali prilikom stvaranja svoje stvarnosti." Dakle proturječi li on sam sebi – kaže da informacija dolazi od nikud i da dolazi od nas? Ili kaže da informacija uzrokuje nas, a mi zauzvrat uzrokujemo nju, ali da nema ničega van tog kruga – što bi značilo začarani krug objašnjenja (zbog razloga spomenutih u postu o samo-uzorkovanju)? Ili (s obzirom da ove interpretacije nedu u korist njegovoj poziciji) ima neku treću alternativu na umu? Nikada nam ne otkriva, i (poput Hawkinga i Mlodinowa koji kažu slične stvari) čini se nesvjestan da uopće postoji neki problem.

Vedral tvrdi kako se "stvaranje iz ničega" može javiti čak i bez Stvoritelja, i kao dokaz za to nudi von Neumannov prijedlog "da se sve brojeve može dobiti iz praznog skupa operacijama uma." I ponovno se vraćamo na Feynamnova slikara: Žuta se može dobiti od ne-žute dok dodajete malo žute u ne-žutu; a nešto može nastati iz ničega sve dok dodate malo ne-ničega – "operacije uma" – ničemu. Koliko su ti fizičari pametniji od nas običnih filozofa!

Ne možete braniti Siegela, Hawkinga i Mlodinowa, ili Vedrala predlažući kako oni možda ne koriste "ništa" u strogom smislu. Jer svaki od njih tvrdi kako odgovara na isti problem na kojeg odgovaraju i branitelji argumenta Prvog Uzroka za Božju egzistenciju, a oni koriste "ništa" u strogom smislu. Dakle ove fizičare možete osloboditi optužbe proturječenja samome sebi samo ako su krivi zbog traljavog razmišljanja, i galamljenja bez da su prvo napravili svoju zadaću.

To je dovoljno da zasluže naš prezir. Filozofima i teolozima konstantno govore da moraju "Naučiti o znanosti" prije nego što krenu komentirati kvantnu mehaniku, relativnost ili darwnizam. I to s pravom. Unatoč tome, puno znanstvenika odbija "naučiti filozofiju" prije nego što krenu u to područje. Rezultati su predvidljivo amaterski. Arogantni i neinfomirani amateri poput Hawkinga ili Dawkinsa se nimalo ne zamaraju s time, a reakcija podjednako neinformiranih urednika, novinara i "obrazovanih" čitatelja je: "Joj, pa on je znanstvenik! Dobar je u matki i svemu tome. Sigurno zna o čemu priča!" Stvari stvarno nisu bolje od toga.

C. D. Broad je izjavio kako "gluposti koje filozofi pišu o znanosti zasjenjuju samu gluposti koju pišu znanstvenici o filozofiji", a to je bilo u vrijeme znanstvenika poput Eddingtona, Einsteina, Heisenberga, i Schrödingera, koji su zapravo i znali nešto o filozofiji. (O nekima od njih je Feser raspravljao ovdje i ovdje.) Stvari su postale gore pa je Paul Feyerabend zapisao;
Mlađa generacija fizičara, Feynmani, Schingeri i ostali, možda jesu pametni; možda su inteligentniji od svojih prethodnika, od Bohra, Einsteina, Schrödingera, Boltzmanna, Macha i drugih, ali oni su necivilizirani divljaci, nemaju filozofske dubine... (Citat iz Imre Lakatos, Paul Feyerabend, For and Against Method)
Danas su stvari još gore. Poznato je kako je Feynman bio neprijateljski raspoložen prema filozofiji, ali kada ga je njegov rad u kvantnoj mehanici doveo do inherentnih filozofskih poteškoća, imao je barem skromnosti da ne tvrdi da zna kako ih riješiti. S druge strane, Hawking i Vedral, samouvjereno trpaju pod "znanost" ono što bi inače očekivali pod sekcijom New Agea.

Što je odgovorno za takvo nazadovanje? Feyerabend je krivio "profesionalizaciju" znanosti – i ima tu istine. John Heil i Stephen Mumford spomenuli su ubitačne efekte koje je "profesionalizacija" imala na suvremenu akademsku filozofiju – hiperspecijalizacija, samozadovoljna uskogrudnost, karijeristički konformizam, naglasak na pametovanje nad dubinom. Lee Smolin (koji je poznavao i poštivao Feyerabenda) je fizičar koji je ustvrdio kako neki od ovih istih problema pogađa i suvremene fiziku.

Međutim, jedna stvar za koje suvremeni filozofi nisu krivi je nepoznavanje znanosti, sigurno ne u stvarima gdje znanost dodire njihovo područje filozofske specijalizacije. Hawking i Mlodinow nas uvjeravaju u The Grand Design da "filozofija ne prati suvremeni razvoj u znanosti, posebno fizike." Nitko upoznat sa eksplozijom ozbiljnog istraživanja u filozofiji fizike, filozofiji kemije, i filozofiji biologije kroz nekoliko posljednjih desetljeća – da ne spominjem radove autora poput Craiga i Quentina Smitha u filozofiji religije, ili Churchlandsa u filozofiji uma – ne može reći takvu stvar. (Istina, kao filozofija Churchlandsi su beznadni, ali jednu stvar znaju – a ponekad posumnjate da je to jedina stvar koju znaju - neuroznanost.)

Hawking i Mlodinow su krivi zbog iste stvari zbog koje pogrešno optužuju filozofe. Ali malo je izgledno da će ikada toga biti svjesni. Hawkinzi, Dawkinsi, Jerry Coynesi ovog svijeta toliko dugo se zabavljaju sa Myersovim slučajem da mogu čuti samo međusobno čestitanje. Sve dok takve djetinjarije univerzalno ne dožive prezir kakvog zaslužuju, nećemo imati zdravu intelektualnu kulturu, kulturu u kojoj se najdublja filozofska, teološka – i znanstvena – pitanja mogu plodonosno raspravljati.

Autor je filozof Feser, izvorni post Why are (some) physicists so bad at philosophy? Za postove slične tematike vidi Feserov Scientism roundup.

PS

Ne znam koga je Feser uvjerio u korisnost filozofije (znanosti), pogotovo u onom standardnom prigovoru "korisnosti", ali mislim da je jasno kako pojedini znanstvenici (ili tek popularizatori znanosti) prekoračuju područje svoje stručnosti. Ili drugim riječima, filozofija nam je potrebna da bi upozorili na lošu filozofiju.

Vallicella se pozabavio Kraussom u postu Why Do Some Physicists Talk Nonsense about Nothing? Prošle godine je David Albert napisao recenziju Kraussove knjige "A Universe From Nothing" što je izazvalo dosta pažnje, trebali su se Albert i Krauss naći u debati, ali su povukli pozivnicu Albertu pa ništa od toga. Nagel, ateistički filozof, također se našao pod napadima kolega ateista, ovako je to Ferguson opisao TheHeretic (Who is Thomas Nagel and why are so many of his fellowacademics condemning him?)

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove