utorak, 2. svibnja 2017.

Nakon komunizma, liberalna demokracija – R. Legutko

Ryszard Legutko u The Demon In Democracy piše o komunizmu i liberalnoj demokraciji:

Liberal-demokrat, posebno ako je intelektualac ili umjetnik, nije spreman učiti ali je zato posebno voljan podučavati. Ta crta karaktera je razumljiva kada se sjetimo da je njegova narav uvelike osiromašena njegovim napuštanjem standarda klasične i kršćanske antropologije. Izgubio je, ili kao što bi njegovi apologeti rekli, oslobođen je intelektualnih instrumenata – navodno nepotrebnih – koji bi mu omogućili opisivanje nejasnoće vlastitog postojanja i artikuliranje osjećaja želje. On je, kao što je opisao Ortega, samo-zadovoljan pojedinac, ne u smislu da ponekad propušta osvijestiti svoju bijedu ili strah od smrti, osjećaj besmislenosti.... nego zato što on pretpostavlja i što nikada niti najmanje ne sumnja da je u posjedu cjelokupnosti ljudskog iskustva.

***
O životu pod komunističkom ideologijom:

Sveprisutna ideologija u komunističkim i liberal-demokratskim društvima udaljava ljude sve dalje i dalje od stvarnosti. Jedan od najneugodnijih aspekata života pod komunizmom bila je svijest da smo uvijek okruženi ne-stvarnošću, odnosno artefaktima koji su rezultat propagandne mašine, čiji je cilj bio spriječiti nas da promatramo stvarnost kakva jest.

Često se radilo o prevari ili jednostavno o suzbijanju informacija o, primjerice, stanju ekonomije, ili tko je ubio koga u Katynskoj šumi, ili što su se političari dogovorili. Ali radilo se o nečemu zlokobnijem od toga. Čitava atmosfera je bila zagušljiva jer se nismo mogli osloboditi osjećaja da živimo među fantomima u svijetu iluzija, odnosno deluzija.

***
Legutko opisuje, nakon kraja komunizma u Poljskoj:

Vrlo brzo svijet je poprimio novu ideološku ljusku, a ljudi su postali taoci još jedne verzije Novogovora sa sličnim ideološkim mistifikacijama. Obvezni rituali lojalnosti i osuda su nanovo oživljeni, ovoga puta s drugačijim štovanjem i drugačijim neprijateljem. Pojavili su se novi komiseri jezika i dodijeljene su im velike povlastice, a mediokritet su, baš kao prije, preuzeli svoj samo-proglašeni autoritet da pronalaze ideološko otpadništvo i da osude nevjernike – sve, naravno, u ime slave novog sustava i dobra novog čovjeka. Mediji – profinjeniji nego pod komunizmom – obavljali su sličnu funkciju: predvodili su veliku transformaciju koja vodi u bolji svijet i širi kvarenje jezika na čitav društveni organizam, do svih njegovih stanica.

[...]

Praktički su se svi osjetili prisiljenim ne samo svrstati na pravu stranu, nego i potvrditi svoju pristranost predajući se svim nužnim jezičnim ritualima bez ikakve kritičke misli ili sumnje. Osoba koju bi optužili zbog reakcionarnih stavova u komunizma ne bi se mogla braniti jer podizanje optužbe značilo je odmah i odbacivanje prigovora. Čak i najbolji protuargumenti o tome kako je optužba neosnovana, da sama činjenica kako ste reakcionar ne znači da ste nužno u krivu baš kao što niti činjenica da ste progresivac ne znači da ste nužno u pravu, samo je dublje zakopavala optuženu osobu. Svaki takav argument bio je potvrda pripadanja reakcionarnom kampu, a to je očito sramotno, ako ne i kriminalno. Jedina opcija koju je optuženik imao jest priznati vlastitu krivnju i ponuditi samokritiku kojom se ponizuje što je više moguće, ali čak niti to nije nešto što je uvijek prihvaćeno. Ako je optuženik imao pravo obrane u javnosti – naravno, to pravo nije imao – neposredni rezultat je bila lavina dobro usklađenih osuda i prosvjeda gdje su ogorčeni inženjeri, radnici i autori rastrgali bezobraznog reakcionara na dijelove.
Legutko primjećuje istu stvar u liberal-demokraciji kada se govori o, primjerice, seksualnosti. Ukoliko želite reći išta kritično, morate prvo izraziti svoju predanost progresivnim ciljevima, osuditi reakcionare, a svoju kritiku izreći odgovarajućom retorikom tolerancije, ljudskih prava itd.

Karakteristična značajka oba društva – komunističkog i liberal demokratskog – jest da se mnoge stvari jednostavno ne može raspravljati jer su neuputno zle ili neupitno dobre. Raspravljati o njima jednako je sumnjati u nešto čemu je vrijednosti nedvosmislenost određena ... Jezična disciplina je prvi test lojalnosti pravovjeru baš kao što je i zanemarivanje te discipline početak svog zla.


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove