nedjelja, 7. svibnja 2017.

Nisbet o svojoj "Potrazi za Zajednicom"

[...] konzervativna stranka (ili neka druga skupina) ima dvostruki zadatak pred sobom. Prvi zadatak, neumorno raditi prema smanjenu centralizirane i svemoćne države; posebno uzimajući u obzir njen sve veći dug i deficit. Drugi, i podjednako važan zadatak, jest štititi, ojačavati i njegovati, gdje je potrebno, različite skupine i udruženja koja tvore istinske temelje društvenog reda. S obzirom na ta dva cilja, uvjeren sam u trajnu važnost knjige "The Quest for Community".


PS

Tako je Robert Nisbet završio esej Still Questing for Community u kojem se osvrće na svoje najpoznatije djelo i njegovu relevantnost. (O knjizi sam već pisao ovdje, kategorija Nisbet ovdje. Ukratko, piše o posredujućim udruženjima, stalnim tenzijama između države i obitelji, individualizmu kao fragmentaciji itd. Jedno od pitanja koje se nameće jest koja je danas uloga države u obnovi tih posredujućih institucija – civilnog društva, prostora koji postoji između pojedinca i Države.)

U spomenutom eseju Nisbet opisuje što ga je dovelo do njegovih ideja; Prvo, proučavajući Rimsko pravo odnosno Povijest Rima, razvoj od Republike do Carstva, shvatio je da se radilo o borbi između obitelji, moćnih u Republici i države ili javne moći koja je uništila Republiku, a obitelj stavila u trajnu ropstvo države. Carska država je apsorbirala sva udruženja, koliko god ona bila tradicionalna ili dobrovoljna.

Drugi izvor njegovih ideja je proučavanje posredujućih udruženja tijekom i poslije srednjeg vijeka. Lako je bio vidljiv sukob obitelji i države, država je razmrvila obitelji i sve druge posredujuće skupine. Shvatljiva su bila nadolazeći radovi Hobbesa, Lockea i Rousseau, i njihova glorifikacija države na štetu pluralističkog društva.

Proučavanje takvih djela osvijestilo je u njemu sukob unitarne države i pluralističke države, ali Roosveltov New Deal je ono što je izazvalo reakciju. Iako New Deal nije ostvario svoje ciljeve, imao je veliki utjecaj na Državnu politiku. Od 1932. nadalje stalno je prisutno povećanje birokracije i nacionalnog duga.

Nisbet komentira poslijeratni razvoj:
Kao da centralizacija i birokracija žive vlastitim životom, neovisno o uvjerenjima onih koji su na vlasti u uredu Predsjednika i Parlamentu. Ratni konsenzus je bio da će organizacija vojnog vremena biti razmontirana i otpisana kao što je to bio slučaj nakon Prvog svjetskog rata. Predviđanje je bilo potpuno pogrešno. Nakon 1945., uz puno truda, ponuđena su retorička opravdanja nastavljanja s poslijeratnom raširenom mrežom agencija, ureda i instituta. Neovisno o filozofiji novog predsjednika ili zastupnika, jasno nam je da će se povećavati nacionalni dug i deficit proračuna. 

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana