U nastavku prenosim Anscombine izlaganje iz 1982. god kojeg se prenosi pod nazivom "Morality" u knjizi Faith in Hard Ground. (Objavljeno u C. Marnea, Pro Ecclesia et Pontifica.)
***
Stariji koji su ovdje prisutni sigurno se sjećaju buke koja se digla oko govornice po imenu Margaret Knight, koja je na radiju objavila [1950.god] da je moguće imati moral bez religije. Digla se ogromna buka oko toga; novine su to tretirale kao da se radi o velikom izvanrednom događaju, a neki od nas bili su prilično zbunjeni zašto bi to učinili. Jedino objašnjenje kojeg sam se mogla sjetiti bilo je da je to bilo na radiju; jer mišljenje sigurno nije bilo neobično. No, moguće je da lord Reith [urednik] prije nije dopustio da se takve stvari emitiraju.
U raspravama koje su usljedile nije se previše govorilo o zabuni koja postoji u ovoj misli: znači li to da (osim onog dijela morala koji je povezan s dužnostima prema Bogu) postoji logična neovisnost, i da pristojna osoba može shvatiti pravi moral ako je prisebna, i sposobna je jasno razmišljati, bez pozivanja na religijsko otkrivenje; primjerice da ne morate vjerovati u Boga da biste se usprotivili laganju. To je jedno potencijalno značenje. Druga stvar koju je to moglo značiti, a to je ona na koju se ovdje želim usredotočiti, iako to nitko tada nije spomenuo, jest: "odustanite od religije, pustite da religija potpuno nestane, (čak i više nego što je u to vrijeme- a uvelike jest, u to vrijeme) i još uvijek će biti morala". Sjećam se da nitko uopće nije pitao: ‘Pa, naravno, ljudska bića su oduvijek imala moral, ali pitanje je kakav moral?’
Prijedlog da biste trebali pitati ‘kakav moral?’ nije izrečen ni u jednoj raspravi koju sam čula. Činilo se da se uvijek pretpostavljalo da ako možete imati moral, to bi bio... pa, moral! Postoji samo jedan! Pretpostavljam da su do neke mjere i sami katolici slično razmišljali; Sjećam se da je Frank Pakenham zauzimao to stajalište kada je govorio o svom prijateljstvu s Margaret Knight i o tome kako je ona bila dobra osoba, kakav je dobar stav zauzela... Siguran sam da je mislio da bi to bio pravi moral kakav uči Katolička crkva, ili ako nije, da bi postojale vrlo periferne točke neslaganja.
Sjećam se da sam ušla u raspravu (samo da vas podsjetim koliko su se brzo stvari promjenile nagore u desetljećima od tada) na zabavi u Oxfordu, o kontracepciji, tada već široko prihvaćenoj, i primijetila sam da bi to sigurno dovelo do pobačaja - mislim na to da bi pobačaji bili općenito prihvatljivi - a moji kolege, Warnockovi, filozofi, bili su apsolutno ogorčeni na taj prijedlog. Rekli su da je to bila potpuno nepoštena tvrdnja; da ako vjerujete u kontracepciju da ćete povjerovat i u pobačaj, ili da će ljudi ići prema pobačajima. Naravno, činjenice su sada dokazale da sam bila u pravu što se tiče onoga što će se zapravo dogoditi. Nepostojanje logične veze može biti istinito; doista, imam prijatelje nekatolike koji odobravaju kontracepciju i ne odobravaju pobačaj (ne znam zamaraju li se time koje su metode kontracepcije zapravo pobačajne!). Dakle, to je moguća pozicija, ali nije psihološki vjerojatna pozicija.
U današnje vrijeme, kada se činjenica da je nešto povezano s neodobravanjem pobačaja navodi - recimo u London Review of Books - kao dokaz o tome koliko je to ludost, ili koliko je to potpuno prezira vrijedna stvar, možda je teško sjetiti se kako se, još 1950., moglo smatrati da je netko bio apsolutno nesraman kada je rekao nešto poput: "To je prvi korak, ići će na pobačaj, ići će odatle do čedomorstva i raznih drugih oblika ubojstava.’ Netko bi mogao pomisliti da sada govorim o velikom klizanju nizbrdo u onome što je javno prihvaćeno od Drugog svjetskog rata. Nije tako; već smo prije toga krenuli znatno kliziti nizbrdo: svi su odobravali mjere masakra civilnog stanovništva kao metode ratovanja. Bio je to veliki korak koji je već učinjen i na koji je bilo relativno malo primjedbi. A katolici, bojim se (žao mi je što to moram reći; sada govorim staromodnim katolicima, ljudima koji su odgajani na toj izvrsnoj stvari, Katekizmu, kako su ga proglasili biskupi Engleske i Walesa) oni su, bojim se, imali vlastitu promjenu nagore već u doktrini koja se može naći u tom katekizmu [zapravo drugom dokumentu]: da su potpuno znanje i potpuni pristanak potrebni za počinjenje smrtnog grijeha. Ova doktrina - a to je vrlo važna doktrina - čini se pogrešnom i dvosmislenom. Moglo bi se pomisliti da je to istina, ali upozorite na dvosmislenost i recite:‘Gledajte, to je kao doktrina mens rea u zakonu; doktrina mens rea ne kaže "Moraš se osjećati krivim da bi bio kriv"; kaže da morate biti krivog uma, a to znači da ste morali znati da stavljate otrov u juhu svog muža - da ako niste znali da stavljate otrov u juhu svog muža, uistinu niste znali, i nije se moglo očekivati da znate, pa onda, nemate mens rea o tome da ste otrovali svog muža, iako jeste".
Netko bi mogao pomisliti, a jedno vrijeme sam pretpostavljala da to mora biti ispravno tumačenje, kako doktrina da ne možete počiniti smrtni grijeh bez potpunog znanja i potpunog pristanka ne znači da ne možete počiniti smrtni grijeh osim ako niste potpuno svjesni da je to smrtni grijeh, i mislite počiniti smrtni grijeh kao takav. To znači da morate znati što radite. Ne u smislu da je "to što radiš smrtni grijeh" nego u smislu da "to što radiš je da svom mužu stavljaš otrov u juhu". To mi se činilo, kad sam prvi put razmišljao o tome kao mladi obraćenik, u cjelini prihvatljiva doktrina. Bojim se da je drugi oblik - da to morate smatrati smrtnim grijehom (što čini užasnom rijetkošću, mislim, počiniti smrtni grijeh) - oblik koji je ušao u ljudske umove. Ali čak i u obliku u kojem mi se tada činilo razumljivim, smatrao sam da je neprihvatljivo. A na koji je to način neprihvatljivo ukazuje ono što sam maloprije rekla: ‘Da niste znali i nitko nije mogao očekivati da znate’.
Nije dovoljno biti neuk; ne smijete biti previše krivnje vrijednog neznanja kako biste bili oslobođeni krivnje u odnosu na radnju. I jednostavno nije točno da je svako pogođeno neznanje, sva "pažnja da se ne zna", svo "ne truđenje da se sazna" samo laki [grijeh]. Ovo je, mislim, vrlo smrtonosna doktrina: da moraš biti potpuno jasan oko toga što radiš, kada nekome nešto kažeš, daješ nekome nešto, da od nekoga uzmeš novac, prije nego što to postane težak grijeh. Kad razmislim, čini mi se da je to ozbiljno pogrešna doktrina; i iako nije toliko loša kao ideja da o tome morate razmišljati kao o smrtnom grijehu da bi to bio smrtni grijeh, svejedno ide u istom smjeru. To vodi do ideje da sam "opravdan ako mi moja savjest ne predbacuje’ što je izravno suprotno onome što kaže sveti Pavao u jednoj od svojih poslanica Korinćanima.["Doista, ničega sebi nisam svjestan, no time nisam opravdan: moj je sudac Gospodin."] Takva ideja je pogrešna, kao i ideja da se neke može oslobodite krivnje jer su brižni i savjesni ljudi.
Da citiram Sveto pismo: "nježno milosrđe opakih je okrutno" [odnosno u hr prijevodu; "Pravednik pazi i na život svog živinčeta, dok je opakomu srce okrutno"]. Prisjetimo se da smo upravo slavili jednu od onih "Godina" koje se danas proglašuju: "Godinu invalida". A jedan od načina na koji smo je slavili u ovoj zemlji bio je davanje zelenog svjetla ljudima koji žele ubijati bebe koje njihovi roditelji ne žele.[*] Dospjeli smo u poziciju alkoholičara koji je pripremio tisuću litara etilnog alkohola, uvjeravajući sve - i sebe - da ga uopće ne misli piti, ali da ga mora imati, za svaki slučaj. Ukratko, okruženi smo ubojstvima. Drugi veliki grijeh zapisan u Svetom pismu. Prvi je bio neposluh, drugi ubojstvo.
Vjerovanje da je ubojstvo nešto apsolutno zabranjeno, da su oni čije su noge brze da proliju nevinu krv potpuno osuđeni, nekada nije bila osobitost onih koji su se prilagodili kršćanskoj vjeri, protestantskoj ili katoličkoj. Ubrzano postaje, a nadam se da će doista i postati, oznaka barem onih koji su katoličke vjeroispovijesti. Ali okruženi smo ubojstvima. Prvo, oko milijun pobačaja; drugo, sofisticirano oružje o kojem smo nedavno govorili za svladavanje sofisticirane obrane grada Moskve; i treće, politika ubijanja rođene djece. A spominjem ubojstvo jer je njegova zabrana jedna od najtežih božanskih zabrana. Uklonite pravdu, rekao je sveti Augustin, i što su vlade nego mafije. To je situacija u kojoj se nalazimo; a trebali bismo se smatrati, bojim se da to nismo, odvojenim.
---
[*] Anscombe se poziva na oslobođajuću presudu iz 1981. godine pedijatru za pokušaj ubojstva bebe rođene s Downovim sindromom čiji roditelji nisu želji da preživi pa je lječnik u skladu s time naredio "samo njegu" za bebu što je značilo da mu se daju velike doze sedativa kako bi dijete rijetko zahtijevalo da bude hranjeno. Preminulo je 69 sati nakon rođenja.
PS
Postoje različiti "moralni" sustavi, ali pitanje kako opravdati moral je nešto drugo. Možete napustiti kršćanstvo pa će još neko vrijeme u društvu prevladavati kršćanske zapovijedi i zabrane iako se većina neće smatrati kršćanima. Ipak, polako saznajemo što znači gubitak kršćanstva i "svetosti života".
Spomenuti primjer kontracepcije je koristan da shvatimo razliku morala s religijom i morala u svijetu bez religije (barem kako je to u praksi). Možete ga smatrati lošim primjerom jer je danas toliko ljudi prihvaća, smatra da nema ništa problematičnoga u njenoj primjeni, pa će možda odbaciti čitavo razmišljanje jer se eto spominje kontracepcija kao sporna stvar. No, to je ujedno i razlog zašto je dobar jer primjer kontracepcije prikazuje kako je brzo napušten dotadašnji moral. Ljudi će tvrditi da mogu imati moral bez vjere, ali očito se radi o nekom potpuno drugom moralu. Kontracepcija je intrinzično pogrešna, njena pogrešnost je stvar redovnog morala, prirodnog zakona, dakle svaka razumna osoba bi to trebala vidjeti. Postoje oni bez religije koji vide njenu pogrešnost, ali ih nema puno.
Pitanje pobačaja je možda malo "bolji" primjer jer će se više ljudi protiviti pobačaju nego kontracepciji. Naravno da možete imati moral bez religije, pa svatko zna da je loše usmrtiti vlastito dijete, čak i ako je ono bolesno, ali u praksi, oni bez religije često to ne vide. Takvi ljudi će vjerojatno smatrati da je ubojstvo loša stvar jer umanjuje društvenu koheziju ili dovodi u pitanje društveni red, a ne zato jer je nešto loše u ubojstvu kao takvom jer život ima svoju vrijednost i dostojanstvo pa ga ne bi smijeli prekidati neovisno o okolnosima.
Moralno znanje o kojem će govoriti oni ukorjenjeni u "starije" oblike moralnosti (koje će se vezati u religiju) biti će potpuno strano nekoj modernoj osobi. Govoriti će o moralnih zabranima, intrinzično zlim djelovanjima, a moderna osoba će davati neki oblikog utilitarnog argumenta. Ideja ljudskog dostojanstva potpuno je neshvaljiva modernoj osobi. Poštovanje prema spolnosti ili roditeljstvu biti će potpuno odbačeno, početak života ne izaziva nikakvo strahopoštovanje. (Ono što će moderno nazivati dostojanstvom je zapravo mogućnost i obveza negiranja dostojanstva kako ga se tradicionalno shvaćalo.)
Inače, oni koji se drže prirodnog prava će se složiti da možete imati moral (barem dio morala) bez religije, svaka razumna osoba može doći do tih zaključaka.
---
Već sam objavljivao o temi morala; Ovisi li moral o Bogu?, Teizam, Ateizam i opravdanje pridržavanja morala, Sekularni humanizam parazitira na kršćanstvu , Bezbožni moral? Zašto je judeo-kršćanstvo potrebno za ljudska prava, Seksualna politika, prirodno i normalno, Kakve veze pobačaj ima s religijom? Mogu li argumenti prirodnog prava biti uspješni u javnim raspravama? Činiti ono što nam je prirodno, Korupcija Milosrđa, Oderberg o suvremenoj bioetici, Općenito kategorija moralna osnova, kategorija moralna filozofija itd.
Ili o kršćanskom utjecaju; O gubitku vjere, Transformacija Lebenswelta, Prvi val sekularizacije, Drugi val sekularizacije - I, Drugi val sekularizacije - II itd.
O kontracepciji; Kontracepcija u povijesnoj perspektivi, Zaboravljeni argumenti o kontracepciji, Kontracepcija i čednost – G.E.M. Anscombe, kategorija kontracepcija.
