Živimo u društvu – ili društvima – gdje postoji obvezna strast za jednakošću. Prestiž demokracije vezan je uz to.
Marksisti, i mnogi drugi, smatraju "nejednakost" otpužbom svakog sustava. Zapravo, kod marksista, primjetila sam da se različite naravne nejednakosti među ljudskim bićima ne naziva "nejednakost" nego "razlike". Stoga za marksiste, nejednakost je "razlika" što je za osudu. Nazvati nešto nejednakošću znači reći da to trebamo eliminirati.
Postoji istina koju ovo na iskrivljeni način reflektira. Postoji samo jedna nepokolebljiva [eng. impregnable] jednakost svih ljudskih bića. Leži u vrijednosti i dostojanstvu ljudskog bića.
Kada kažem da je ova jednakost nepokolebljiva, ne mislim da ju je nemoguće prekršiti. Odnosno, ne mislim da ju nije moguće povrijediti. Moguće je. Zapravo, često ju se povređuje. Povređena je bila u ropskim sustavima gdje robovi nisu imali prava – čak ni na brak u kojem muževi i žene ne bi mogli biti prodani odvojeno ili njihovu mladu djecu prodati od njih. Povređuje ju se svaki put kada se ubijaju ljudi zbog udobnosti drugih kao što su nacisti ubijali mentalno defektne; ili kada se u ratovima bombardiraju civili, ili kada bilo tko ubije čovjeka, ne u ljutnji jer zaslužuje smrt, nego kako bi postigao nešto za sebe. Krši ga se se kada se očito ljudski fetus namjerno ubija u pobačaju. Krši ga se kada netko baci svoju mrtvu ili umiruću majku u smeće. Mogli bi još nabrajati, ali nema potrebe.
Što onda želim reći kada tvrdim da vrijednosti i dostojanstvo ljudskog bića nije moguće pokolebati? Želim reći da ga je nemoguće oduzeti.
Ukoliko postoje pravo glasa za neke ljude, moguće ga je uzeti nekima. To znači da više nemate pravo glasa ako spadate među njih, ne radi se o tome da još uvijek imate prvo glasa, ali ga ne možete koristiti. Pričam o situaciji u kojoj su vam takva prava oduzeta.
Jednakost ljudskih bića u vrijednosti i dostojanstvu ljudskog bića je nemoguće oduzeti, koliko god da ih se krši. Kršenje je i dalje kršenje.
Kada kažem da je to nepokolebljiva jednakost, netko može biti u iskušenju da me ismije, nisu li sve mačke jednake u tome što su mačke? Jesam li rekla nešto više kada kažem da su ljudi jednaki u tome što su ljudi? Rekla sam više, ili implicirala više. Postoji posebna vrijednost i dostojanstvo u bivanju čovjekom. Pokazat ćemo to na sljedeći način. Implicirala sam da gnjevno osvetničko ubojstvo možda nije eo ipso kršenje ljudskog dostojanstva. To ne znači da bi bilo u redu nešto takvo učiniti, ali u tome slučaju ubojica može imati odgovor na pitanje "Za-što je ta osoba mora umrijeti" - odgovor bi bio "Zaslužio je to".
Smatrati da je netko zaslužio smrt znači smatrati da je on ne samo ljudsko biće, nego da ima dostojanstvo koje pripada ljudskim bićima, da ima slobodnu volju i da odgovara za svoje ponašanje. Ne branim ubojicu kojeg opisujem, on nema pravo ubiti svoju žrtvu. Samo ga uspoređujem sa ubojicom koji je spreman ubiti nekoga zbog dobitka ili neke koristi, ubiti ga jer bi micanje tog ljudskog bića bila u skladu snjegovim planovima. On uopće ne poštuje kod svoje žrtvi dostojanstvo ljudskog bića. Slično kod "aktivne eutanazije" koja je ne-dobrovoljna sa strane žrtve. Ubija ju se zbog "nevrijednosti" njezina života, njezino življenje ima negativnu vrijednost pa je bolje da je mrtva.
Smrtna kazna, iako možete imati razloga protiv nje, ne griješi, kao takva, protiv ljudskog dostojanstva onoga nad kime je izvršena. On odgovara za zločine za koje je proglašen krivim u sudskom procesu.
Kada smrtna kazna ima jezivi oblik kao što se to često događa – poput britanskog vješanja, mučenja i raščetvorenja zbog izdaje, poput francuskog peine forte et ure, poput američke električne stolice ili plinske komore, poput kineske "smrti tisuće rezove", poput nabijanja na kolac ili sporog paljenja – onda poprima karakter koji pokazuje da se krši ljudsko dostojanstvo. Drevni židovski zakon, Tora, pokazuje nam zašto su se ograničavale kazne, čovjeku ne bi trebli dati više od četrdeset udaraca;"te se ne bi ponizio tvoj brat pred tobom".
Ovo upozorenje je povezano s drugim kaznama ne sa smaknućem, ali primjenjivo je i za smaknuće[...] Čovjek možda zaslužuje puno gore, ali počiniti puno gore nad njim bilo bi podli spektakl. [...]
Sve što sam spominjala ticalo se tjelesnog života čovjeka. Ne radi se o tome da je ignoriranje ljudskog dostojanstva uvijek povezano s napadima na taj tjelesni život. Ako bi država proglasila nezakonitim da se podučava neku klasu ljudi čitati, onda bi se također radilo o udaru na dostojanstvo. Možete osmisliti i druge primjere protiv mentalnog i duhovnog. Unatoč tome, u današnje vrijeme – možda u svako vrijeme – glavna meta vrijednosti i dostojanstva ljudske naravi je čovjekov tjelesni život. To vidimo u pobačaju, u eutanaziji, u operacijama koje pretvaraju muško ili žensko ljudsko biće u tobožnjeg člana drugog spola, u eksperimentima s ljudskim embrijima. Kod posljednjeg se susrećemo s napadom na vrstu kakva je ljudsko biće, igrajući se sa razvojnim mogućnostima i neprirodnim mogućnostima reprodukcije: umjetna oplodnja, in vitro fertilizacija, kombiniranje ljudskih s ne-ljudskim gametama; odnosno; uplitati se u ljudske generativne mogućnosti i elemente na takav način da oštećujemo, zlostavljamo i njih i sam karakter ljudske generacije.
Posljednje se događa na dva načina: jedno je kontracepcija; gdje ono što je generativna vrsta čina se sprečava da bude takvo namjernim pretvaranjem istog u neplodno gdje bi inače bila plodno; a drugi je neka tehnička generacija ili pokušaj stvaranja ljudskog bića drugim načinom osim prokreacije. Prokreacija muškog u ženskom je intrinzičan način nastanka novog ljudskog života kroz ljudsko djelovanje. Zašto? Jer ono što operiranje postiže jest ljudski život. Očinstvo – što znači prokreacija – i majčinstvo – što znači začeće – su vrlo važan dio ljudskih odnosa koji čine život čovjeka. Pravljenje ljudske zigote u zdjeli ili epruveti je grozota jer operator je proizvođač – čak i ako koristi vlastito sjeme – ne otac. Sjetite se da smo mi intelektualne životinje, čiji je vegetativni i animalni život dio života oblikovanog našom intelektualnošću: hranimo se primjerice ne poput biljaka nego poput drugih životinja, ali naše jedenje se izvodi na specifično ljudski način, rezoniranje je dio dobave i pripreme hrane i sprovođenje objeda. Slično tome, naša seksualna aktivnost i reprodukcija su također povezani s našim intelektom, našim ne tek animalnim emocijama i našim estetskim osjećajima. Razum i ljubav sudjeluju u većini, a zasigurno u svim karakteristično ljudskim izvršavanjima ove vitalne funkcije. Stoga imamo brak, slavljenje i divljenje pred prokreacijom i trudnoćom. Dijete koje začme majka, i koje ima oca, nije nejednako njima. Mislim da ljudi nisu uzeli u obzir kakav će biti status djece koja nisu rasla unutar žene i rodila se. Pretpostavimo da eksperimentatori uspiju s umjetnim posteljicama koje pokušavaju napraviti; pretpostavimo da proizvedu djecu koja dostignu fazu odvojenosti od posteljice. Potrebna je legislacija kako ta djeca ne bi bila obično znanstveno vlasništvo. Kakve će biti naše savjesti do vremena ukoliko to postignemo kroz deset ili dvadeset pet godina?
Ovo donekle pomaže da uvidimo da kao što poštujemo ljudsko dostojanstvo poštujući ljudski život, tako i kršimo ljudsko dostojanstvo nepoštujući ljudsku seksualnost. To znači poštovati ljudski spolni odnos kao način na koji se ljudski život propagira u nove pojedince, ne zato što ne možemo zamisliti neki drugi način, jer kao što znamo to nije nešto što samo možemo zamisliti nego je nešto što je ostvareno; nego zato što je prokreacija način koji pripada našem životu kao životu vrste koja jesmo. Radi se o osnovnom aspektu ljudskog života, preostaje kada se reproduktivna seksualnost koristi, bez njenog odgovarajućeg okruženja u braku. "Ljudski život" znači ljudski tijek života, ne samo čovjekovo bivanje živim.
Imamo slobodnu volju, zato smo u stanju koristiti naše mogućnosti pogrešno, i u stanju smo ih zlostavljati. Predstavlja nam veliko iskušenje, što više to možemo, urediti da imamo svoje užitke, i da imamo ili nemamo potomke, prema našim željama – pribjegavavajući ingenioznim tehnologijama našeg vremena.
Ukoliko to činimo, ukoliko se ne držimo ljudske prokreacije ljudskih bića, generiramo daljnji prezir prema početku ljudskog života i daljnje otuđenje od vjerovanja u dostojanstvo i vrijednost čovječnosti. To je jasno kao se sjetimo eksperimentatora koji je tražio ljudska jajašca od ginekoloških klinika i oplodio ih vlastitim sjemenom. Također će biti jasno ako se sjetimo razvoja koji omogućuju sljedeće; ljudski fetusi imaju određenu komercijalnu vrijednost. Tako da žena danas može imati mogućnost zatrudnijeti, pustiti dijete da živi dvadeset osam tjedana (jer veće vrijedi više) i zatim otići negdje gdje će joj platiti za kasni pobačaj, a to znači fetus za preprodaju, kao vrijedan materijal. Ukoliko se tako ponašate, ne znači li to da tome ljudskom biću ne pridodajte nikakvo poštovanje. Tek će nekolicina propustiti to uvidjeti. Ali isto vrijedi i za nekoga tko počini pobačaj kako bi mogli igrati na teniskom turniru, ili iz bilo kojeg razloga kojeg bi netko mogao odabrati uništiti život novog ljudskog bića.
Nedostatak strahopoštovanja, poštovanja tog dostojanstva ljudske naravi koju je tako divno stvorio Bog, je manjak poštovanja za nepokolebljivu jednakost svih svih ljudskih bića. S obzirom da nedostaje ista, ne možete niti štovati dostojanstvo vlastite ljudskosti – odnosno dostojanstvo iste ljudske naravi kod sebe. Možete visoko cijeniti sebe kao tenisača ili znanstvenika, ali bez promjene srca ne možete cijeniti sebe kao čovjeka, kao Mensha; jer ste pokazali vrijednosti koju dajete ljudskom životu kao takvom. Spremni ste ga ugasiti ukoliko vam to paše, ili ako paše ljudima koji žele da to učinite.
Kao i mnogi ljudi, vidjela sam nešto od proslava dana veterana, proslave pobjede saveznika nad nacističkom njemačkom. Zaintrigiralo me svečano trabunjanje o tome kako je ljudski duh pokazao da ga nije moguće potisnuti, ljubav prema slobodi mora pobjedi na kraju, ali dodano je, ne smijemo nikada zaboraviti, jer ne smijemo ikada dopustiti da se takvo što opet dogodi. Moramo ostati u svijetlu moralnog trijumfa nd zlom; moramo očuvati naše sretno stanje i biti odlučni boriti se protiv monstruznog zla kada zaprijeti. "Bedaci" pomislila sam, "pričate o tome da ste oboružani u duhu protiv budućih prijetnji zla. Niste niti svjesni da živite u ubilačkom svijetu". Svaka nacija koja ima "liberalne" zakone o pobačaju je brzo postala, ako već i nije, nacija ubojica. Postoji gotovo milijun pobačaja godišnje u SAD-u svak godine (možda i više), a u mojoj državi proporcionalno tome. Pretpostavljam da je isto u svakoj naciji koje je prihvatila pobačaj.
PS
Autorica je G.E.M. Anscombe, izvorni naslov "The Dignity of the Humane being". Predavanje je izvorno na njemačkom jeziku, ne znam može li se negdje pronaći, a englesku veziju koju sam koristio možete pronaći primjerice ovdje kao pdf dokument(328kB). Objavljeno je i u knjizi Human Life, Action and Ethics.
