Dogma o (ne)događanju čuda – G.K. Chesterton

Iz nekog razloga javila se neobična ideja da oni koji ne vjeruju u čuda o njima promišljaju mirno i nepristrano, dok ih oni koji vjeruju u čuda prihvaćaju samo vezano uz neku dogmu. No, zapravo vrijedi obratno. Vjernici u čuda prihvaćaju ih (ispravno ili pogrešno) zato što imaju dokaze za njih. Oni koji ne vjeruju u čuda negiraju ih (ispravno ili pogrešno) zato što se drže doktrine protiv njih.

G.K.Chesterton, Pravovjerje

PS

Neki će povjerovati u čudo jer će vjerovati dokazima i svjedočanstvima, a "skeptici" će ih odbacivati jer njihova dogma kaže da su čuda nemoguća. Ukoliko im pokušate skrenuti pažnju na dokaz (i svjedočanstvo) reći će da su protivna (njihovoj) dogmi a to znači da su nemoguća, ne treba niti gledati dokaze.

Dakle, upravo su "skeptici" ti koji se drže svoje filozofije i svoje dogme, a ne činjenica. (Čuda su protivna onome što se obično događa pa, prema njima, možemo odbaciti svaku tvrdnju o njima.)

---

Ponavljem komentar iz jednog ranije objavljenog posta;

Čudo je pak jedinstven događaj, ukoliko ga želite istražiti morati ćete ga istražiti kao povijesni događaj, ovisimo o svjedocima, indirektnim opservacijama, dokazima o okolnostima. [...] pretpostavljam da će ih [čuda] danas povezivati sa znanošću, odnosno reći da nisu znanstveno moguća. No, znanost se bavi kvantitativnim svojstvima materijalnih interakcija, metode znanosti se ne bave čudima u tom smislu. Naravno da neko "čudo" ne odgovara onome što se uobičajeno događa, upravo zato i jesu potencijalno zanimljiva.

Ipak, katolici vjeruju da činjenice, koliko god bile izvanredne, nisu nešto u što trebamo sumnjati na temelju dubioznih ideja.

(Postoje strogi kriteriji utvrđivanja činjenica oko čuda, vezano uz kanonizaciju itd.)

Argument čuda (Krista) – Sheen

U knjizi Život vrijedan življenja, nadbiskup Sheen objašnjava;

Rekli smo da postoje tri motiva vjerodostojnosti, tri razloga zbog kojih jedni vjeruju u Krista, a drugi u nekoga drugoga. Prvo, osoba o kojoj je riječ mora biti nagoviještena i o tome je već bilo riječi; drugo, ako on dolazi od Boga, moraju postojati određeni znakovi, tj. čuda, koja dokazuju da on govori istinu. Recimo, stoga, koju o čudima.

[...] Naš je Gospodin učinio mnoga čuda – evo nekoliko njihovih značajki. Učinio ih je kako bi uvjerio ljude u to da ih čini onaj koji je obećan. Nikada nije činio čuda da bi zadivio mnoštvo. Nije činio čuda da bi utažio svoju glad ili žeđ. Nije ih činio da bi od njih živio. Nikada nije dobio novac za ono što je činio. Odbijao je pretvoriti pustinjsko kamenje u kruh i utažiti svoju žeđ; umjesto toga, zamolio je ženu koja je vadila vodu iz zdenca da mu dade piti.

Gospodin je objasnio zašto čini čuda. Rekao je "Ali ako činim (čuda), sve ako meni i ne vjerujte, djelima vjerujte pa uvidite i upoznajte da je Otac u meni i ja u Ocu. " Jednom drugom prilikom rekao je: "Upravo ta djela koja činim, svjedoče za mene – da me poslao Otac. Ako je Božja volja bila da nam se otkrije u Isusu Kristu, čuda su bila vrlo prikladan način da se potvrdi točnost te poruke. Ako se čuda događaju u vezi s riječju ili djelom osobe koja za sebe tvrdi da nosi poruku od Boga, tada ova podudarnost dokazuje da iza toga učitelja i njegove poruke stoji sam Bog. Čuda su bila pečati kojima je Bog zapečatio svoju objavu Krista kao svoga božanskog Sina. Ako Isus pokazuje da čini čuda vlastitom snagom, to znači da je on Gospodar svemira i da je Bog.

Argument proricanja ili nagovještenja – Sheen

Nadbiskup Sheen u "Testirajte one koji se izdaju za Božje glasnike" (knjiga Život vrijedan življenja) ukratko izlaže svojevrsni argument proročanstva. 

U povijesti se na njezinoj pozornici pojavilo mnoštvo ljudi koji su sebe proglašavali Božjim glasnicima. Svaki od njih imao je pravo da ga se čuje. Ne postoji razlog zbog kojeg bismo više vjerovali Kristu nego bilo kome drugome, ali naše je pravo predložiti neke testove ili standarde koji nam mogu pomoći u ocjeni vjerodostojnosti svakoga pojedinoga od njih. Pa ne možemo valjda nekomu dopustiti da izađe na pozornicu povijesti i kaže "Evo me, Meni vjerujte", ili "Ovo je božja knjiga koju mi je dao anđeo. Želim da je pročitate."

Kada započinjemo razgovor o objavljenoj religiji, ne smijemo se odreći ljudskog razuma niti izgubiti iz vida činjenicu da smo dio povijesti. Stoga bismo jedan od argumenata kojim ćemo se koristiti mogli nazvati argumentom proricanja ili nagovještenja. Je li ijedan od onih koji za sebe kažu da su Božji glasnici najavljen unaprijed, postoji li proročanstvo o njegovu dolasku? Najmanje što Bog može učiniti, ako šalje glasnika k nama na zemlju, jesta da kaže: "Navješćujem ga. Želim vas obavijestiti da on dolazi". Prije nego što nam dođe u povijest, prijatelji nas nazovu; zakazati sastanak uobičajeni su u poslovnome svijetu. Bog bi nas sigurno unaprijed obavijestio o dolasku svojega božanskog Sina na ovaj svijet. [...]

---

"Bog je izabrao objaviti se čovjeku u povijesti koja je tako postala povijest spasenja. Postoje istine koje nadilaze ljudski razum i njih nazivamo objavljenim istinama. Krist je došao najavljen kao utemeljitelj kršćanstva. Nijedan drugi utemeljitelj religije nema takvu esencijalnu važnost za tu religiju kakvu Krist ima za kršćanstvo. Istina, utemeljitelj je nužan za utemeljenje religije, ali vjernik se u određenoj religi ne susreće s utemeljiteljem svoje religije onako kako se kršćani susreće s Kristom u kršćanstvu. Osobni odnos s njim od presudne je važnosti.

Uloga Krista u kršćanstvu uvelike se razlikuje od uloge Bude u budizmu, Konfucija u konfucijanizmu, Muhameda u islamu il čak Mojsija u judaizmu. Budizam ne traži od vas da vjerujete u Budu, već da budete prosvjetljeni i slijedite njegovo naučavanje o obuzdavanju želja. Konfucijanizam ne traži prisan odnos s Konfucijem. Važna su jedino etička pravila i vjeruje se da svatko tko se drži tih pravila postiže mir sa svojim precima. Mojsije nije tražio od Židova da vjeruju u njega, već da se uzdaju u Gospodina, Boga. Nije upirao prstom u sebe. Islam traži vjeru u Boga i u ostala četiri članka vjere, ali ne nužno u Muhameda. Nasuprot tomu, kršćanstvo od kršćana traži osobnu i prisnu povezanost s Kristom. Kršćanin mora biti jedno s Kristom. Ne možemo za sebe reći da smo kršćani ako drugi u našem životu ne vide osobu, um volju, srce i čovjekoljublje Krista.

[...] Argument koji polazi od proročanstva uključuje povijest i osobu. Kršćanstvo je povijesna religija. Kad god u Vjerovanju spominjemo našega Gospodina, uvijek kažemo: "Mučen pod Poncijem Pilatom." Isus Krist živio je u točno određenom vremenu svjetske povijesti. Nijedan drugi utemeljitelj svjetskih religija nije bio tako povezan s poviješću. Ovdje nas ne zanima samo činjenica da je Krist rođen i mučen pod Poncijem Pilatom, već nas prvenstveno zanima cijela pozadina povijesti.

U starome zavjetu čitamo da je Bog sklopio savez, tj. neku vrstu sporazuma s malobrojnom skupinom unutar čovječanstva. Na samom njegovu početku doznajemo da Bog sklapa savez s Adamom, i po njemu, s cijelim čovječanstvom. Adam je bio glava čovječanstva. Sve što je on činio, mi smo činili. Poslije Bog sklapa savez s Noom, koji predviđa obećanja i dogovore na objema stranama. Ostane li jedan od strana, ona ljudska, moralna, druga strana, tj. Bog, dat će joj blagoslov.

Ne može postojati matematički dokaz svih istina – Euler

U sto petnaestom pismu i u onima koja slijede, Euler iznosi najrazboritija i najvažnija zapažanja o različitim vrstama sigurnosti. Postoje tri vrste istina, kaže on, koje su izvori sveg našeg znanja. Prva je istina osjetila, odnosno istine koje otkrivamo putem naših osjetila. Druga je istina razumijevanja, odnosno istine koje otkrivamo rasuđivanjem. Treća je istina vjere, odnosno one u koje vjerujemo na temelju učenja ljudi dostojnih vjere. Teško je reći, primjećuje Euler u sto šesnaestom pismu, „koji od ova tri izvora najviše doprinosi povećanju našeg znanja. Za Adama i Evu, čini se da su svoje znanje crpili samo iz prva dva izvora. Međutim, Bog im je otkrio niz stvari, čije znanje treba pripisati trećem izvoru, budući da ih ni vlastito iskustvo ni rasuđivanje nisu doveli do njega. Tada im je vrag prenio nove ideje i Adam je povjerovao znanju koje mu je dala Eva.“ [Sve ove posljednje rečenice nestale su iz novog izdanja.]

Euler u istom pismu primjećuje da se za istine svake od ove tri klase moramo zadovoljiti dokazima koji su prikladni za prirodu svake od njih i da bi bilo smiješno zahtijevati matematički dokaz iskustvenih ili povijesnih istina. Obično je, nastavlja on, greška slobodnih mislilaca i onih koji zloupotrebljavaju svoj uvid u intelektualne istine, zahtijevati matematičke dokaze kako bi dokazali sve religijske istine koje uglavnom pripadaju trećoj klasi. [Urednici su zadržali ovaj članak, ali su izostavili riječi „To je obično greška slobodnih mislilaca.“ U koju svrhu? Lako je vidjeti.]

PS

Iz dokumenta "A Defense of the Revelation against the objections of freethinkers, by mr. Euler, Followed by thoughts by the author on religion, omitted from the last edition of hist letters to a princess of germany." (pdf). Autor prenosi kao dio komentara uređivačkog prekrojavanja Eulerovih misli, ali o tome sam već objavio pa ne treba ponavljati.

Očito, ne morate biti Euler da biste znali kako je nemoguće geometrijski (matematički) dokazati povijesni događaj ili istinu. Svakome je to očito, ali unatoč tome radi se o prigovoru kojeg svakodnevno možete čuti. Ipak, možda je korisno pročitati iz pera vrsnog matematičara.

***

U još jednom pismu princezi slično primjećuje;

Euler odgovara na prigovor pironovaca o sigurnosti istina koje opažamo osjetilima. Ponekad nas naša osjetila zavaravaju. I tako, primjećuje Euler, ovi suptilni filozofi, koji se hvale sumnjajući u sve, izvode zaključak da nikada ne možemo vjerovati svojim osjetilima. Ali, kaže Euler, dogodilo mi se više puta da, sretnuvši stranca na ulici, pomislim da je netko koga poznajem. Prema tome, budući da se varam, ništa me ne sprječava da se uvijek varam. Posljedično, nikada ne mogu biti siguran da je osoba s kojom razgovaram zapravo onakva kakvom je zamišljam.

Navodi neke druge primjere jednako apsurdnih zaključaka i nastavlja: „Kakvi zaključci! Pa ipak, to su prirodni zaključci izvedeni iz uvjerenja ovih filozofa. Vaša Visost lako će shvatiti da oni ne samo da vode do najvećih apsurda, već da i proturječe svim temeljima društva. [Ono što slijedi neposredno nakon toga i čime se završava pismo nestaje iz novog izdanja.] „Pa ipak, upravo iz tog izvora ovi slobodni mislioci formiraju svoje prigovore protiv religije. Većina tih prigovora temelji se na ovom divnom razmišljanju.“ Postoje primjeri gdje netko zamijeni jednog čovjeka s drugim, pa su i apostoli bili u krivu kada su rekli da su vidjeli Isusa Krista nakon Njegova uskrsnuća. U bilo kojoj drugoj situaciji, ismijavali bi ih zbog njihovog lažnog duha, ali kada je riječ o religiji, imaju previše obožavatelja.

PPS

Prethodno sam objavljivao o sličnim razmatranjima; Vjerovati u Boga ili vjerovati Bogu – G.E.M. Anscombe, Vjera - G.E.M.Anscombe, Hume o Čudima, Autoritet u pitanjima morala – G.E.M. Anscombe, Prigovor "naknadne izvedenosti" doktrine,  Doktrine i običan vjernik – A. Pruss, Objava i svijetlo razuma, Swinburneovi Principi (i racionalnost). Dei Filius – Prvi Vatikanski koncil, Pa što onda ako i jest istinito? itd.

Autor razmišljanja je matematičar Euler, o njemu sam nedavno objavio u postu Ukratko o Eulerovim vjerskim predanostima, kategorija postova euler.

O grijehu, otkupljenju i sreći – Euler

„Zloupotrebom svih ovih putova koji bi nas trebali voditi do vrline, postajemo sve zlobniji i skrećemo s jedinog puta koji nas vodi do sreće.

Tako shvaćamo istinu dogmi naše svete religije, koja nas uči da grijeh udaljava ljude od Boga i čini ih nesposobnima da postignu istinsku sreću.“

„Uvjereni smo da su svi ljudi ogrezli u grijehu i da obični motivi koje pružaju događaji u svijetu ne bi bili dovoljni da nas oslobode njegovih okova. Stoga je bilo potrebno upotrijebiti izvanredne metode kako bi se razbili lanci koji nas vežu za porok, što je učinila beskonačna Božja milost kada nam je poslao našeg božanskog spasitelja. To je misterij predubok za naša slabašna prosvjetljenja.

Ali iako nevjernici pronalaze prigovore, iskustvo nam jasno pokazuje da je to vrlo dobar način da se ljude vrate vrlini. Treba samo pogledati apostole i prve kršćane koji su se u to uvjerili. Njihovi životi, njihove smrti, a posebno njihova patnja pokazuju nam ne samo najuzvišeniju vrlinu, već i najčišću Božju ljubav. Samo to je dovoljno da nam pokaže istinu i božanstvenost kršćanske religije; jer je sasvim sigurno da nas djelovanje i učinak nekih iluzija ili neke ljudske prijevare ne mogu učiniti istinski sretnima.“

Preuzeto iz Eulerovih Pisama, radi se zaključku pisma (CXIII) koje je u Condorcetovu izdanju izostavljeno.

Stariji postovi povezane tematike; Grijeh [1/3] Definicija, Dobrovoljnost i grijesi propusta - G.E.M. Anscombe, Grijeh [3/3] Izgnanstvo Boga i otkupljenje čovjekovo - G.E.M Anscombe, Osam kćeri pohote, Znate li tko ste u priči o Isusu i grešnicima?, itd.

O prigovorima "slobodnomislećih" (novo) ateista – Euler

Euler u svom djelu Obrana (.pdf) odgovara na prigovore slobodnomislećih filozofa, zaključuje;

Ova razmišljanja trebala bi doista uništiti prigovore slobodnih mislilaca; a čini se da su značajnija nego što zapravo jesu. Slobodni mislioci još nisu iznijeli nijedan prigovor koji nije odavno najtemeljitije opovrgnut. Ali budući da ih ne motivira ljubav prema istini i budući da imaju potpuno drugačije gledište, ne bismo se trebali čuditi što najbolja opovrgavanja ne vrijedi ništa i što se najslabije i najridkuloznije razmišljanje, koje se tako često pokazalo neutemeljenim, neprestano ponavlja. Kad bi ti ljudi zadržali i najmanju strogost, najmanji ukus za istinu, bilo bi ih sasvim lako odvratiti od njihovih pogrešaka; ali njihova sklonost tvrdoglavosti to čini potpuno nemogućim.

[...] Bez obzira koliko su očiti i nepokolebljivi principi na kojima smo upravo utemeljili božanstvo Svetog pisma, nema nade da su dovoljno učinkoviti da spase slobodnomisleće i libertine od njihovog glupog ponašanja i da ih natjeraju da se odreknu svojih zlih putova. Naprotiv, Sveto pismo nas uvjerava da će njihova drskost nastaviti rasti, posebno pred kraj, a točno ispunjenje ovog proročanstva još je jedan dokaz božanstva i objave. Međutim, svim srcem se nadam da će ova razmišljanja biti spas nekim ljudima koji nisu potpuno iskvareni i da će vratiti na pravi put one koji su imali nerazumnost i nesreću slušati opasne ideje.

---

U jednom od Pisama Euler zapisuje mladoj princezi;

"Vaša Visost će biti ogorčena kad sazna da takva vjerovanja postoje, a ipak su danas prečesta među ljudima koji vjeruju da su samo oni mudri i koji glasno ismijavaju one koji u svijetu pronalaze najistaknutije znakove Stvoritelja koji je suvereno moćan i pravedan. Beskorisno je upuštati se u raspravu s tim ljudima. Oni ostaju nepokolebljivi u svom uvjerenju i poriču najuglednije istine. Ono što psalmist kaže je istina: 'bezumnik reče u svome srcu da nema Boga'"

O Kontradikcijama u vjeri i u znanosti – Euler

Iz Eulove Obrane (pdf); 

Što se tiče argumenata koje su iznijeli ovi protivnici i prividnih proturječja za koja tvrde da su u Svetom pismu, ne bi bilo beskorisno započeti primjedbom da ne postoji znanost, bez obzira koliko čvrst bio njezin temelj, protiv koje se ne mogu iznijeti jednako snažni ili čak i jači prigovori. Postoje i prividna proturječja koja se na prvi pogled čine nemogućima za riješiti. Ali budući da smo u poziciji vratiti se primarnim načelima tih znanosti, to pruža sredstva za uništavanje tih argumenata. Međutim, kada se ne dovedu do kraja, te znanosti ne gube ništa od svoje sigurnosti. Zašto bi takvi slični razlozi bili dovoljni da uklone svaki autoritet iz Svetog pisma?

Matematika se smatra znanošću u kojoj se ništa ne pretpostavlja što se ne može izvesti na najjasniji način iz primarnih principa našeg znanja. Ipak, bilo je ljudi daleko iznad prosjeka koji su vjerovali da su pronašli velike probleme u matematici, čija su rješenja nemoguća; time su zamišljali da su ovu znanost lišili svake njezine sigurnosti. Doista, ovo razmišljanje koje predlažu toliko je varljivo privlačno da je potrebno mnogo truda i uvida da bi se precizno opovrgnulo. Međutim, matematika nije umanjena u očima razumnih ljudi, čak ni kada ne razjašnjava te probleme u potpunosti. Pa onda kakvo pravo slobodni mislioci misle da imaju pri odbacivanju Svetog pisma zbog nekoliko smetnji koje uglavnom nisu ni približno toliko značajne kao one u matematici?

U matematici se također susrećemo s rigorozno dokazanim tvrdnjama koje, kada se ne ispitaju s najvećim stupnjem pažnje, izgledaju kao da su u međusobnoj suprotnosti. Mogao bih ovdje navesti nekoliko primjera kada njihova složenost ne bi zahtijevala dublje znanje matematike nego što pretpostavljam da ima većina čitatelja. Ali barem mogu sa sigurnošću reći da su te prividne kontradikcije mnogo značajnije od onih koje se navodno nalaze u Svetom pismu. Unatoč tome, nitko ne predlaže odbacivanje sigurnosti matematike. Ta sumnja ne postoji čak ni kod onih koji nemaju sposobnost potrebnu da opovrgnu te kontradikcije i dokažu da one ne vrijede.