Živimo u geocentričnom svijetu!

Kada god spomenem geocentrizam u postu, javi se neki komentator antireligijskog uvjerenja i pokušava nas uvjeriti kako su razlozi za geocentričnu kozmologiju bili, većinom ili potpuno, religiozni, bez ikakvog znanstvenog temelja. Moj [RM] nedavni post o Svecima i Demonima nije iznimka; kao i već nekoliko puta prije javio se komentator Michael. Vrijedno je pobliže pogledati njegove komentare i istaknuti povijesne pogreške koje sadrže. Već sam o tome pisao, ali uvijek je korisno ponoviti stvari s obzirom na trendove među novim ateistima da negiraju objektivne empirijske temelje za geocetrični sustav.

Michael započinje svoj napad sa:

Problem s poviješću je što ne znamo koje su sve hipoteze postojale i zašto su neke odbijene. Imamo fragmente ideja o geocentrizmu i heliocentrizmu od prije nekoliko tisuća godina, ali nije jasno kako je točno geocentrizam postao standard. Možemo pokušati rekonstruirati razmišljanja kroz podatke za koje znamo ili pretpostavljamo da su bili dostupni u to vrijeme, ali radi se samo o nagađanju. Tvrditi kako je heliocentrizam odbačen primarno na znanstvenim temeljima je u najboljem slučaju spekulacija – lako je moguće da se radi o kombinaciji faktora (estetskih, religioznih, i političkih).

Ono što imamo u povijesti zapadne znanosti je potpuno formirana izrazito detaljna geocentrična kozmologija i matematička astronomija u obliku Ptolomejove Syntaxis Mathematiké. U njoj su detaljno izneseni argumenti za i protiv geocentrične i heliocentrične kozmologije koje su poznavali grčki astronomi i kozmolozi u periodu od šesto godina. Baš i nije fragment ideja! Ti argumenti su logički utvrđene znanstvene hipoteze utemeljene na čvrstim empirijskim promatranjima koje su izvršili Babilonski i Grčki astronomi u periodu od devetsto godina. Zahvaljujući Ptolomeju znamo točno zašto je geocentrizam bio standard. Standard koji je bio prihvaćen i branjen u radovima Platona, Aristotela i mnogih drugih grčkih filozofa i matematičkih komentatora. Tog standarda se držalo (i branilo) puno, puno arapskih filozofa i astronoma. Ili da kažem stvar jasnije; tvrdnje komentatora Michaela su povijesne besmislice.

Geocentrične hipoteze grčke i arapske kozmologije i astronomije nisu bile utemeljen na religioznim vjerovanjima nego na čvrstim empirijskim promatranjima. Religiozni stavovi astronoma i kozmologa (koji su zastupali te hipoteze) nisu imale značajnu ulogu u njihovom radu.

Nasuprot tome, trojica glavnih ljudi koji su uveli heliocentričnu kozmologiju su bili Kopernik, Kepler i Newton (suprotno popularnom vjerovanju, Galileo je imao minornu ulogu). Navedeni trojac je bio duboko religiozan te su religiozni stavovi dvojice od njih imali izrazito značajnu ulogu u njihovoj znanstvenoj misli. Kopernik je bio kanonik Katoličke katedrale. Kepler je učio za svećeništvo u Luteranskom sjemeništu te je ostatak života bio predan vjeri, smatrajući kako služi Bogu kroz svoj astronomski rad. Newton je po bilo kojem standardu bio religiozni fanatik koji je vjerovao da je posebno odabran od Boga da otkrije tajne Njegovog stvaranja.

Komentator Michael se nije zadovoljio takvim odgovorom pa je odlučio dodati:

Evo jedan misaoni eksperiment koji predlažem. Što povjesničari misle da bi se dogodilo u slučaju da je 1) koncenzus antičke Grčke bio heliocentrizam, ili da je 2) bog stvarno govorio autorima Biblije i rekao im da se zemlja kreće oko sunca, u vremenu kada su se širio skolastički utjecaj u Europi? U stvarnosti se geocentrizam Grčke podudarao s Biblijom, ali što bi se dogodilo u slučaju da nije?

Nije problem ako mi kažete da je pitanje glupo.

Radi se o glupom pitanju, ali pokušat ću odgovoriti kao da nije. Ne postoji nikakva šansa da bi koncenzus iz Grčke ikada bio heliocentrizam. Što se tiče drugog prijedloga, s obzirom da sam cijeli život ateist, ne mislim da je bilo kakav bog ikada pričao sa ikim tako da ne mogu ni zamisliti boga koji bi otkrio svojim sljedbenicima nešto tako kontraintuitivno kao heliocentrizam. Ovdje dolazimo do suštine stvari. Osim izrazito, izrazito poznate iznimke Aristarha, svi kozmolozi u cijeloj povijesti cijelog svijeta prije 16. stoljeća su bili geocentrici iz vrlo jednostavnog razloga, a taj je da živimo u geocentričnom svijetu. Sva promatranja koja možemo izvršiti bez pomoći teleskopa, i drugih kasnije razvijenih znanstvenih instrumenata, navode nas poprilično kategorički, i bez ikakve sumnje na zaključak kako živimo u centru svega što možemo percipirati. Zapravo, potrebna je golema količina vjere da si zamislimo drugačije. Jedna od velikih zagonetki povijesti znanosti je što ne znamo kako ili zašto su Aristarh i Kopernik uopće odlučili krenuti u taj poduhvat.

Iako ne spominje Aristarha imenom, Ptolomej nudi veliki skup čvrstih empirijskih argumenata protiv heliocentričnog razmišljanja; argumenti koji su prestali vrijediti tek tijekom 17. stoljeća poslije Krista. Čak i nakon što je Kopernik objavio svoju De revolutionibus 1543. godine bilo je potrebno dugo vremena da astronomi prikupe empirijske dokaze za heliocentričnu hipotezu, a vjerujte da su se svojski trudili kako bi to postigli. Tek 182 godine poslije, 1725. je James Bradley prvi izložio dokaze koji podržavaju godišnju rotaciju oko sunca – otkrićem zvjezdane aberacije. Bilo je potrebno još gotovo sto godina da se otkrije zvjezdana paralaksa koja je potvrdila godišnju rotaciju i da Léon Foucalt proizvede izravni dokaz za dnevnu rotaciju sa svojim njihalom.

Ljudi poput komentatora Michaela misle da zato što su "indoktrinirani" modernim obrazovnim sustavom u vjerovanje heliocentričnom sustav da je takvo razmišljanje logično i očito svakome tko tek otvori svoje oči. Više puta sam izazvao čitatelje na blogu da mi uvjerljivo demonstriraju da živimo u heliocentričnom svijetu koristeći samo znanje i instrumente koji su bili dostupni inteligentnom astronomu sredinom 16. stoljeća. Čudno, ali nitko mi još nije odgovorio. Zapravo, nije uopće čudno jer je doslovno nemoguće. Čak i danas sva empirijska promatranja koja možemo izvršiti bez pomoći teorija i instrumenata razvijenih nakon 16. stoljeća nam govore kako definitivno živimo u geocentričnom svijetu.

Ljude može zasmetati korištenje riječi "indoktrinirani", i iako priznajem kako je zajedljivo koristim, nije daleko od istine. Ljudi zaboravljaju kako su prije doživljavali svijet. Svi smo mi kao djeca smatrali da je svijet centar svega što percipiramo i da je potpuno nepokretan dok nas nisu drugačije naučili. Gotovo svi mi smo imali problema sa prihvaćanjem činjenica da se zemlja rotira i da se krećemo oko sunca, a ne obratno. Bitno je da se podsjetimo kako smo te činjenice morali naučiti. Sami smo mogli naučiti kroz empirijska promatranja kao je vatra topla i ako smo neoprezni da će nas ispeći ili da je snijeg hladan i da će nam se prsti smrznuti ako se previše igramo u njemu bez rukavica, ali nismo mogli sami otkriti da je svijet u kojem živimo heliocentričan i geodinamičan; to su nas morali naučiti. Percepcija kako je naš svijet geocentričan i geostatičan je prisutna i u našem jeziku. Govorimo o suncu koje izlazi i zalazi kao da se sunce pokreće, a ne da se zemlja vrti. Čak i astronomi kada govore o pojavi ili nestanku zvijezdi na horizontu po noći taj fenomen nazivaju izlaskom i zalaskom, kao da se zvijezde kreću, a ne zemlja.

Ovaj post će naravno isprovocirati komentatora Michaela i njegove istomišljenike da daju nove nepovijesne komentare o neznanstvenoj prirodi geocentrične hipoteze. Mogu li ih zamoliti da prije toga pročitaju nešto kozmoloških rasprava Aristotela, Ptolomeja, Averroesa, Peuerbacha, Christopha Claviusa, i mnogih, mnogih drugih; svi znanstveni mislitelji, koji su uvjerljivo podržavali geocentrični svjetonazor.

Izvorni post; We live in a geocentric world!

PS

Kao što je RM zaključio, i dalje ćemo svakodnevno slušati o besmislenom geocentrizmu (posebno kroz upozorenje da nas ljudi koji se ne slažu sa nekim "liberalnim" socijalnim inženjeringom zapravo žele učiti kako je zemlja u centru svemira, ili još gluplje; da je Zemlja ravna ploča - Mit o Zemlji kao ravnoj ploči, ili možda nešto sa liste; 33 mita o odnosu vjere i znanosti).

Da spomenem i stariji post; Patrističko razdoblje, Srednji Vijek i Kopernikanstvo - Preispitivanje povijesnog odnosa znanosti i kršćanstva

Sveci i demoni, i povijest znanosti

Nažalost, postoji navika među onima koji podržavaju Whigovsku interpretaciju povijesti znanosti, a tu izgleda spada većina znanstvenika, posebno onih (novo) ateističkog uvjerenja, da svrstavaju povijesne ličnosti u dvije kategorije, svece i demone. Sveci su oni ljudi koji su prvi osmislili teorije na kojima se temelje moderne znanstvene discipline, a demoni su oni jadni zaostali ljudi čije su ignorantske neznanstvene zablude zamijenjene od teorija svetaca. U ovoj travestiji povijesti znanosti uvijek se pokušava predstaviti neki par, slično religijskom scenariju u kojem dobro pobjeđuje zlo.

Tako imamo Kopernika kao sveca jer je osmislio heliocentričnu hipotezu, a Ptolomej je demon jer je prevario svijet na 1400 godina sa svojim smiješnim geocentrizmom. Danas je postalo uobičajeno za novog ateista da negira bilo kakav racionalni temelj za geocentrično razmišljanje, tvrdeći kako ga je podržavalo samo neznanje, praznovjerje i religiozna dogma. Takvo shvaćanje povijesti ne samo da je groteskno i izopačeno, nego je znanstveno i povijesno pogrešno.

U povijesti kemije imamo Lavoisiera kao sveca i "oca moderne kemije" dok je Priestley, koji je dao puno dokaza na temelju kojih je Lavoisier konstruirao svoje teorije, demoniziran zbog podržavanja flogistonska kemije. U internet raspravama se flogistonska kemija smatra primjerom ignorantskog neznanstvenog razmišljanja sličnog astrologiji. U stvarnosti se radi o zanimljivom području znanstvenog razmišljanja unutar kojeg je razvijen značajan dio rane moderne kemije.

U bioloških znanostima megasvetac je naravno Charles Darwin koji je objavio katekizam novih ateista, biološku teoriju evolucije vrsti koju pokreće mehanizam prirode selekcije. Neobično, u ovom slučaju nije demoniziran Aristotel ili neka druga povijesna ličnost koja je vjerovala u stabilnost vrsti, nego jedan od Darwinovih (skoro) suvremenika; Jean-Baptiste Pierre Antoine de Monet, Chevalier de la Marck. Ono što je najbizarnije u ovoj posebno neosnovanoj demonizacije je činjenica da je Lamarck propagirao teoriju evolucije. Međutim, zato što je mehanizam Lamarckove teorije evolucije bila adaptacija, a ne prirodna selekcija, povijesno ignorantni ljubitelji svetog Charlesa redovito ga napadaju i ismijavaju.

Lamarck je zapravo bio važna i značajna povijesna ličnost, dao je velike doprinose našem razumijevanju prirode, a njegov rad je bio prepoznat i poštivan od strane Darwina. Ne namjeravam ovdje napisati kompletnu biografiju Chevaliera, ali ću spomenuti bitne stvari iz života, sve u nadi da će netko od mojih čitatelja, ako to već nije učinio, otići i informirati se o njegovim doprinosima znanosti pa će slijedeći put kada se susretne s nekim tko ga demonizira znati odgovoriti.

Lamarck je bio jedanaesto dijete osiromašene niže aristokratske obitelji iz Picardya. Namijenili su mu službu u crkvi tako da su ga roditelji poslali na isusovačku akademiju u dobi od jedanaest godina. Međutim, kada je njegov otac umro 1759. godine, napustio je školu i pridružio se vojsci u sedmogodišnjem ratu gdje je odlikovan za hrabrost. Godine 1768. umirovio se iz vojske zbog zdravlja. Dok je radio kao bankovni činovnik (kako bi dodatno zaradio uz svoju skromnu mirovinu) studirao je četiri godine medicinu u Parizu, ali nije diplomirao. Lamarck je postao zainteresiran za botaniku za vrijeme svoje vojne službe, a tijekom tog perioda upoznao se i sa vodećim francuskim botaničarima i zoolozima, uključujući Buffona koji je postao njegov znanstveni pokrovitelj.

Lamarck je, uz pomoć Buffona, izdao knjigu o francuskoj flori kojom se istaknuo kao vodeći prirodoslovac. Buffon mu je također pomogao da postane član Francuske Akademije znanosti. Mogao je dobiti samo slabije plaćene pozicije te je zbog financija morao pisati i botaničke enciklopedije. Jedna od njegovih pozicija je bila i u herbariju Kraljevskih Vrtova. Tijekom revolucije bio je dovoljno pametan da izbaci pridjev kraljevski iz opisa radnog mjesta. Nakon revolucije postao je profesor zoologije beskralješnjaka u Nacionalnom Muzeju Prirodne Povijesti gdje je dao svoj najveći doprinos kao prirodoslovac, potpuno je reorganizirao klasifikaciju beskralješnjaka te postao jedan od najvećih taksonoma.

Lamarck je također opsežno objavljivao o fizici, kemiji, geologiji, i meterologiji; iako je u tim poljima njegov rad većinom heterodoksan i često reakcionaran. Primjerice odbacivao je novu Lavoisierovu kemiju.

Neću niti pokušavati objasniti njegove misli o fiksnosti, odnosno nedostatku iste, vrsta ili njegovih ideja o evoluciji, ali treba biti svjestan da je povijesno potpuno pogrešno vidjeti Lamarckove i Darwinove teorije kao međusobno sukobljene. Njegov rad je utro put za Darwina, koji je u eseju dodanom trećem izdanju The Origins of Species pod nazivom An Historical Sketch of the Progress of Opinion on the Origin of Species napisao o Lamarcku:

Lamarck je bio prvi čovjek čiji su zaključci [vezani uz podrijetlo vrsta] izazvali dosta pažnje. Ovaj opravdano slavljeni prirodoslovac je prvi put objavio svoja razmišljanja 1801. godine, i uvelike ih je razradio 1809. u svojem “Philosophie Zoologique,” te nakon toga,1815. u svom uvodu u “Hist. Nat. des Animaux sans Vertébres.” U tim radovima podržava doktrinu kako vrste, uključujući čovjeka, potječu od drugih vrsta. Imao je istaknutu ulogu jer je skrenuo pozornost na vjerojatnost da su sve promjene u neorganskome, kao i u organskome svijetu, rezultat zakona, a ne čudesnih posredovanja. Izgleda kako su Lamarcka do tog zaključka dovele postepne promjene vrsta, teškoće da razlikuje vrste i sorte zato što postoji gotovo savršeno stupnjevanje oblika u određenim organskim skupinama. Što se tiče načina modifikacije, on je pripisuje dijelom fizikalnim uvjeta života, dijelom križanju postojećih oblika, te velikim dijelom korištenju i nekorištenju, odnosno učincima navike. Ovom posljednjem načinu čini se pripisuje sve prekrasne adaptacije u prirodi; poput dugih vratova žirafa koje se hrane granama drveća.

Darwin nije svetac, a Lamarck nije demon. Obojica su dali velike doprinose prirodnoj povijesti i oboje su dali doprinos razvoju biološke teorije evolucije. Pojednostavljeno razmišljanje o povijesti znanosti koje pokušava stvoriti dualnosti dobre protiv loše znanosti je uvelike neprikladno i oni koji je propagiraju bi trebali prvo naučiti nešto o stvarnoj povijesti znanosti prije nego što počnu širiti svoja pogrešna razmišljanja u javnosti.

Izvorni članak; Saints and Demons (blog The Renaissance Mathematicus.)

PS

Već sam spominjao većinu od navedenih imena, ali ako nekog zanima pitanje Darwina podsjećam na stariji post Darvinizam i stvarna priroda odnosa - Preispitivanje povijesnog odnosa znanosti i kršćanstva. Ukoliko nekog zanima debata može pročitati članak Wilberforce and Huxley: A Legendary Encounter, a i multimedija Faraday Instituta  ima par predavanja o toj tematici (među 460 zanimljivih predavanja).

Država Dadilja – što je prihvatljivi rizik?

Američka država Massachusetts donijela je zakon protiv sushia – možete ga konzumirati samo ako je prvo ili skuhan ili smrznut, što zapravo znači da se više ne radi o sushiu. Zašto? Zbog malog rizika da ćete se od sushia, u njegovom normalnom stanju, razboljeti. Radi se o riziku kojeg građani više ne smiju preuzeti.

Proizvođači dječjih igrališta danas predviđaju kako će ljuljačke na igralištima postati stvar prošlosti jer nove sigurnosne regulacije zahtijevaju da se ispod njih postavi skupa zaštitna podloga. Regulacije o dječjim igračkama, odjeći i aktivnostima su danas postale toliko stroge da je teško imati avanturističko djetinjstvo. U Engleskoj je protuzakonito pustiti svoje dijete da hoda seoskom cestom do škole jer postoji neznatna šansa da će ga netko oteti.

U prošlosti, zakon je razlikovao one rizike za zdravlje i sigurnost koje su građani mogli dobrovoljno preuzeti i one od kojih bi ih država trebala zaštiti. S obzirom da svaki akt zaštite od strane države uključuje gubitak slobode, zakonodavci su pretpostavili da bi država samo u vrlo posebnim slučajevima trebala spriječiti naše preuzimanje tog rizika. U području javne higijene, kada bi rizik jedne osobe bio i rizik za druge, činilo se legitimno da država intervenira: primjerice, država bi natjerala ljude da održavaju standarde čistoće na javnom mjestu ili da se cijepe protiv zaraznih bolesti, ali ne bi trebala zabraniti osobi da konzumira određene proizvode samo zato što postoji mali rizik za njegovo vlastito fizičko blagostanje; razlog leži u činjenici da državno proširenje nadležnosti u toj mjeri predstavlja ozbiljnu invaziju privatnosti. U stvarima koje utječu samo na građanina i nemaju negativne posljedice na druge, građanin bi trebao biti slobodan birati. Država ga može obavijestiti o riziku, ali ne smije mu zabraniti izbor.

Takav je bio ortodoksni stav, kakvo su branili John Stuart Mill i "klasični" liberali, ali to nije pozicija koje se drže naši suvremeni zakonodavci, koji čine sve što mogu kako bi uklonili i rizik i slobodu. Moji susjedi su farmeri koji proizvode mliječne proizvode, stoku i perad. Samo nekoliko metara od mojih vrata nalazi se obilje mlijeka, jaja, piletine, slanine, govedine i sira; unatoč tome, moram putovati desetak kilometara ukoliko želim kupiti neku od navedenih stvari, a ono što kupim će putovati nekoliko tisuća kilometara prije nego što dođe do mene. Država mi je zabranila da preuzmem rizik jedenja proizvoda svojih susjeda, prvo ih moraju procesirati, zapakirati i pročistiti, uključiti u beskrajni niz globalnih proizvoda, i potpuno ih lišiti lokalnog identiteta i okusa. Iako je rizik jedenja hrane koja raste u mom susjedstvu potpuno moj, nije mi dopušteno njegovo preuzimanje.

Društveni, ekološki i politički troškovi takve regulacije daleko nadmašuju malu korist po pitanju zdravlje. To je posebno očito svakome tko živi među farmerima i tko promatra propadanje njihove industrije, propast krajobraza, i zanemarivanje imanja – rezultat kriminalizacije njihove tradicionalne ekonomije. Unatoč tome, svi prosvjedi protiv pretjerane regulacije nemaju nikakvog učinka. Vlade danas smatraju upravljanje rizikom svojim područjem, spremne su radije uništiti sposobnost države da se prehrani u slučaju nužde, nego tolerirati "nepotrebne" slučajeve salmonele.

Međutim, čim pobliže proučite problem, otkrijete da su moderne vlade izrazito selektivne u rizicima koje zabranjuju, i da se zakoni koji zabranjuju jedan rizik često podudaraju sa zakonom koji dopušta drugi. Nekoliko europskih vlada trenutno predlaže zabranu pušenja na javnim mjestima, istodobno predlažući legalizaciju marihuane. Naša vlada je uništila lokalne klaonice o kojima ovisi meso naših farmera na temelju izmišljenih i nedokazanih rizika, istodobno snižavajući dob pristanka za homoseksualne odnose i cenzurirajući kao "homofobe" one koji upozoravaju na poznate medicinske posljedice.

Zapravo, brzo ćete otkriti da Dadilja nije toliko zabrinuta za zdravlje koliko za životni stil. Želi zaštiti mlade ljude od pušenja i spominje zdravstvene rizike kao svoje argumente, ali ih ne želi zaštiti od homoseksualnih avantura i zbog toga zabranjuje svaku raspravu o rizicima, iako su veći od onih povezanih sa cigaretama. Zdravstveno zakonodavstvo se ne koristi kako bi unaprijedili zdravstveno stanje nacije nego kako bi potkopali njene drevne, obiteljske vrijednosti i zamijenili ih moralom urbane elite.

Zbog toga je naša vlada ravnodušna na učinke svog zakonodavnog žara na živote malih farmera. Obiteljske farme su srž starog engleskog društva, utjelovljuju sve one vrline kontinuiteta, tradicije, patriotizma i lokalnih privrženosti koje su naši preci prihvaćali i branili u svjetskim ratovima. Farmer je vjerojatno politički najnekorektniji od svih engleza, najrazličitiji od medijske kulture koja okružuje našu vladu. Stoga njegov način života treba žrtvovati bez grižnje savjesti, a njegovi prosvjedi se ne slušaju.

Korištenje zdravstvenih i sigurnosnih pravila za penaliziranje politički nekorektnih životnih stilova je odlično ilustrirano prošle godine na engleskom selu. Ništa ne razljučuje Dadiju više od lova na lisice – radi se o prekršaju protiv manira, odijevanja i morala urbane elite koje je dodatno okaljano činjenicom višestoljetne starosti. Dadilja se strašno trudi kako bi zabranila lov na lisice. U međuvremenu, policajci patroliraju s kamerama, tražeći dokaze nekog kriminala. Prošle godine fotografirali su jednog uzgajivača (pasa) kako ostavlja ostatke pilića za mladunčad lisica. Ovaj nemoralan čin izazvao je nacionalni skandal: hranjenje lisica! Hranjenje životinja kako bi ih lovili! Činjenica da je mladunčad bila ostavljena jer je majku pregazio auto nije spomenuta. Dadilja je otkrila da ljudi koji idu u lov ohrabruju svoj plijen da živi, sadistički ga čuvajući za jezivu smrt. No došlo je do problema jer ne postoji nikakvo zakonsko pravilo koje bi to zabranjivalo.

Na kraju, nakon nekoliko mjeseci potrage, birokrati su otkrili komad europskog zakona koji određuje da ne smijete ostavljati ostatke životinje bez da ste prethodno slijedili službene smjernice i prošli službenu inspekciju. Ostavivši neispitano meso na neispitanom mjesu, uzgajivač je počinio zločin: isti zločin kojeg svi činimo kada ostavljamo loj za ptice. Naravno, nas ljubitelje ptica neće kazneno goniti – ne još. Koliko sam uspio otkriti, slučaj sa spomenutim uzgajivačem je prvi i jedini slučaj da je ovaj zakon stvarno proveden.

Naglasak na životni stil također objašnjava vanredni rat protiv duhana. Pušenje spada u one stare i ustaljene navike – poput oslovljavanja žena sa "dame", opijanja petkom sa prijateljima, ostajanja u braku, i rađanja djece u braku – koje održavaju vrijednosti društva oblikovanog jasnim podjelama spolnih uloga. Radi se o simbolu starog poretka, i njegova sama nevinost, u usporedbi s kokainom ili heroinom, daje mu aspekt odbačene i roditeljske stvari.

Osim toga, oglasi za duhan su se specijalizirali za podsjećanje na stare ideje muškog junaštva i ženske zavodljivosti: čak i danas, oglasi za cigarete prikazuju izrazito nemoderne fantazije koje se protive elitnoj kulturi – jer ciljani potrošač je obična osoba, koja i ima takve fantazije. Ne smijemo ni zaboraviti kako je duhan veliki bizinis, od kojeg velike korporacije svaki sat zarađuju veliki profit. Na gotovo svaki način, duhan krši političku korektnost. [...]

To sve ne znači kako duhan nije rizik za vaše zdravlje: naravno da je. Štoviše, to je jedini proizvod na tržištu koji neumorno to i poručuje; ali zdravstveni rizik ne objašnjava žestinu napada na njega, ili vanredne pokušaje organizacije Environmental Protection Agency i drugih birokracija da prikažu duhanski dim kao najveću opasnost za dječju dobrobit. Rizik koji duhan predstavlja, u usporedbi sa rizicima koje vežemo uz marihuanu, automobile, masnu hranu, alkohol, ili sjedilački način života, nije toliko ozbiljan. Istraživanja pokazuju da pušenje smanjuje očekivanu životu dob dvadestogodišnjaka za 4.3 godine. U vrijeme kada ljudi žive sve duže, zašto bi Dadilja bila tako zabrinuta? I zašto svoju pažnju ne usmjeri na one proizvode koji donose rizik ne za fizičko nego mentalno i moralno zdravlje korisnika: televiziju, ili primjerice, pornografiju?

Teško je izbjeći zaključak da ono što je pogrešno u duhanu nije medicinska krivnja, nego moralna nevinost. Upravo zato što je toliko bezopasno, sa svih strana gledišta osim medicinskog, ide tako Dadilji na živce. Ljudi ne čine zločine pod utjecajem pušenja, kao što to rade pod utjecajem pijenja ili droga. Ljudi koji puše u tome pronalaze način da se smire, da se udalje od svijeta briga. Njihovi karakteri nisu izobličeni ili pokvareni tom navikom, niti njihov moralni osjećaj nije izgubljen. Pušač je normalan, odgovoran član zajednice. Njegova navika ga ne vodi ka transgresiji ustanovljenog poretka ili starog moralnog koda.

Usporedite napade na duhan sa pristup oko AIDS-a. Činjenica da su promiskuitetne navike mnogih homoseksualaca uvelike doprinijele širenje ove bolesti nije navela Dadilju da upozorava protiv homoseksualnost ili protiv izlaganja mladih ljudi, čak i djece, njenom pozivu. Medicinske činjenice o homoseksualnosti se danas ne smiju niti spominjati u službenim krugovima. Sigurno ih ne spominje Britanska vlada – baš kao u druge stvari koje se tiču političke korektnosti – koja se upustila ne samo u kampanju za snižavanje doba pristanka za homoseksualne odnose nego je odlučila uvesti propagandu u osnovne škole kako bi dali legitimitet "gay" alternativama. Savjetima o kondomima i lubrikantima, medicinske posljedice se postavlja po strani. Doktore koji protestiraju se ismijava, a pisanjem ovog odlomka svjestan sam da ne pomažem svoju karijeru komentatora, i vjerojatno isključujem bilo kakvu mogućnost da se vratim na britanska sveučilišta.

Uza svu tu buku oko zdravstvenih i sigurnosnih učinaka različitih supstanci, zanimljivo je primijetiti koliko malo pažnje vlasti daju zdravlju i sigurnosti različitih životnih stilova. Statistike pokazuju kako ljudi žive duže, sretnije i zdravije živote ako su u stabilnom braku, ako imaju potporu religije, i ako se drže tradicionalnog seksualnog kodeksa. (Možda ne morate biti darwinovac da bi vjerovali kako se ne radi o slučajnosti.) Ali gdje su zdravstveni aktivisti i birokrati koji propisuju zakonske posljedice? Tko agitira za zakone koji bi privilegirali takve staromodne, da ne kažem reakcionarne, načine života ili propagandne kampanje u školama i sveučilištima koje bi pričale o takvim prednostima?

Ako bi se pojavio članak koji opisuje lijek koji produžuje život za samo jednu godinu, svi bi ga prozvali čudesnim. Pravi čudesni lijek – religiozno vjerovanje – čini se ima sedam godina prednosti nad ateizmom, ali unatoč tome Dadilja to nije prepoznala. Zdravstvene posljedice libertinskog života, kada ih uspoređujemo sa posljedicama pušenja, su doista katastrofalne. Dodajte ateizam, relativizam, promiskuitet, homoseksualnost, lagane razvode, i nestabilne odnose, i vjerojatno maknete deset godina sa svog očekivanog životnog vijeka. Ali Dadilja vam to nikada neće reći, iako će vam prebaciti zbog loše navike pušenja, iako je to jedini način, u tako zahtjevnom životnom stilu, dolaženja do trenutka olakšanja.

Kada shvatimo da je zdravstveno zakonodavstvo manje zabrinuto fizičkim zdravljem nego životnim stilovima i temeljnim vrijednostima koje ti životni stilovi prezentiraju, možemo shvatiti moderni pristup drogama. S medicinskog stajališta, marihuana je barem opasna kao i duhan, karcinogeni i kardiološki učinci su usporedivi sa učinkom obične cigarete, ali uz dodatak opasnosti za mozak. Osim toga, čini se kako marihuana ozbiljno utječe na karakter i moralnu reaktivnost onih koji postanu ovisni, i postoje dokazi o povezanost s teškim drogama poput kokaina i heroina. Povezanost navedenih droga sa kriminalom je dobro dokumentirana među stručnjacima i poznata među običnim ljudima. Pitajte roditelje koje ih opasnosti za njihovu djecu najviše brinu, sigurno ćete pronaći pušenje pri dnu liste; a vjerojatno pri vrhu će biti droge i kultura zbog koje se čine privlačnima. Teške droge poput heroina ubiju korisnika, obično u ranoj dobi; ali prije nego što ga ubiju, liše ga njegovih sposobnosti, mirnog uma, savjesti i obzira prema drugima, njegove sposobnosti da voli i da bude voljen. Zatim uništi i tijelo, već lišeno duše. Pritom predstavljaju opasnost životima i sreći drugih ljudi – bilo roditelja, ljubavnika, ili prijatelja. Predstavljaju jasan primjer kakvog bi "klasični" liberal mogao poželjeti za supstancu čije bi korištenje trebalo biti kazneno djelo.

Ali to nije poruka koju Dadilja šalje. Droge se vezuju uz životne stilove kakve Dadilja odobrava: transgresivne, usmjerene zadovoljstvu, prijezirne prema stabilnim vezama i objektivnom moralnom kodeksu. Dadilja odobrava ovakav životni stil zato što je subverzivan nekim institucijama – braku, obitelji, lokalnim društvima i drugim "malim vodovima" – koji se natječu sa državom za našu lojalnost. Tamo gdje vlada transgresija, vlada i država. Stoga je u očima države, ovisnik u najgorem slučaju predmet samilosti, u najboljem herojski branitelj valjanog načina života. Njegove navike su bijeg od nepodnošljivih konvencija građanskog društva, a ako on živi u svom svijetu snova, nije li to njegovo pravo, u društvu koje ne pruža bolju, ili stvarniju, alternativu? [...]

Sve to ne bi bilo toliko bitno da navika zakonodavstva nema kao posljedicu poticanje lažnog osjećaja sigurnosti. Konstantnim uplitanjem kako bi spasili građanina od samonametnutog rizika, zakonodavac stvara dojam da je sve ostalo bezopasno. Građanin više ne mora paziti što radi, dokle god sluša savjete liječnika i kupuje u službenim dućanima. Država je tu da jamči život bez rizika, a ako rizik nije prepoznat od države, onda niti ne postoji. Ako Dadilja ne vidi problem u pornografiji ili dvanaesterosatnim dozama televizije svakog dana ili promiskuitetnog ali zaštićenog seksa, onda niti ne postoji nikakva šteta. Postupno nastaje dojam kako je jedini rizik pred običnih građanima povezan sa staromodnim životom kakvog prikazuju reklame za Marlboro.

Dakle država nas, preuzimajući brigu oko rizika, masivno izlaže riziku. Stvarni rizici nisu oni koje nam država zabranjuje nego oni koje potiče kroz svoj etos političke korektnosti. Ovi dopušteni rizici su dopušteni zato što je zabranjeno zabraniti ih. Osuditi bi značilo "marginalizirati" neke vrijedne "alternative" i stoga se miješati u neko novoizmišljeno ili otkriveno "pravo". Zbog toga se rizici promiskuitetnosti, drogiranja, i drugih navika koje zaobilaze ulazak u odrasli život, nikada otvoreno ne raspravlja. Navedene prakse pripadaju kulturi koja je narasla pod zaštitom države i u ratu su sa tradicionalnim vrijednostima.

Na taj način, tako što je previše zaštitnička prema pojedincu, država podriva društvo. Gotova sva energija zdravstvenih boraca je posvećena zabranjivanju navika koje ne predstavljaju nikakvu društvenu prijetnju, dok dopuštaju druge koje dovode do društvene fragmentacije. Škole danas ne zabranjuju gotovo ništa što mladi žele čini, osim pušenja. Njihova poruka o seksu, upravo zato što je oblikovana isključivo u jeziku higijene, se doživljava kao dozvola, a njihove poruke o drogama su osjetno tiša od onih koje se bave duhanom.

Naravno, odgovorni roditelj će pokušati spriječiti svoju djecu od pušenja. Ali kada roditelj preuzme odgovornost, on vidi zdravlje kao dio većeg cilja: dugotrajnog ispunjenje svog djeteta. Zato je bolje, ne samo za društvo nego i za pojedinca, ako se obrazovanje oko preuzimanja rizika ostavi roditeljima, a ne da ga prisvaja država. Mudri roditelji znaju kako njihova djeca moraju narasti i pronaći svoje mjesto u zajednici. Dijete će najviše trebati ljubav i poštovanje drugih, a te beneficije se ne mogu dobiti bez dugog procesa izgrađivanja karaktera i moralne edukacije. Nijedan razuman roditelj ne vjeruju kako buduća dobrobit njihova djeteta ovisi samo o kemikalijama koje konzumira, ili da mu mogu garantirati sreću samo tako što će osigurati da se tjelesne funkcije koriste u skladu sa zahtjevima (glavnog) doktora.

Posvećujući se moralnom i duhovnom zdravlju svojih potomaka, majka i otac pružaju daleko bolje jamstvo od onoga koje Dadilja može ponuditi. Kao roditelju, čini mi se daleko važnije da zaštitim svoje dijete od televizije nego od "okolišnog duhanskog dima", i daleko važnije da ih odvedem u crkvu nego da im pokažem kako se koristi kondom. Zbog toga sam, iz perspektive naše službene kulture, nepodoban. Ali zbog toga se uklapam u stvarnu kulturu koja me okružuje, kulturu koju Dadilja pokušava ubiti.

Osim toga, rizici o kojim nas Dadilja upozorava su također, u pravoj mjeri, dobri za nas. Dobro je

da su djeca okružena aktivnostima koje su dopuštene, ali nemaju odobrenje jer potrebno je da nauče kako donositi izbore, i da znaju kako nešto može biti dopušteno zakonom, pa čak i poticano od strane države, unatoč tome što je moralno pogrešno. Pušenje predstavlja jednostavan primjer za vježbu; dobar način da pokažete djeci kako nešto što nije zločin svejedno treba izbjegavati. Pripada, zajedno sa lošom hranom, pop glazbom, i televizijom, u svijet dnevnih napasti, koje predstavljaju trening za samokontrolu.

Nadalje, postoje drugi rizici na koje dijete treba poticati, unatoč činjenici da ih Dadilja ne voli. Djeca ne bi trebala biti službeno zaštićena od svake vrte opasnosti. Baš kao što imunološki sustav ima koristi od kontakta sa neprijateljskom bakterijom, tako i njihovi karakteri imaju koristi od fizičkog rizika. U Engleskoj je danas gotovo nemoguće za učitelja da povede svoj razred na izlet, na logorovanje, ili brodom na more. Takve stvari se događaja u sivoj zoni između izleta i kriminala, učitelj mora biti ludo odvažan. U svijetu kojeg Dadilja sada stvara, djeca se susreću sa opasnošću samo na TV ekranu, gdje se radi o objektu nezdravih i sadističkih fantazija, a ne prigodama za hladnokrvno razmišljanje i snalažljivu hrabrost.

To nas dovodi do poante. Iza Dadiljinih pokušaja upravljanja našim načinom života je opsesija sa tijelom i njegovom sudbinom, i odbijanje prepoznavanja kako se ljudski život živi, kada se pravilno živi, na drugoj sferi. Ne smiješ pušiti, jer šteti tvome tijelu, tvrdi Dadilja (iako pušenje ne utječe na dušu, i ne oštećuje moralni smisao); dok štetno korištenje droga nije toliko bitno, jer uzimanje droga oslobađa tijelo. Ekstaza drogiranja je vrsta istiskivanja duše – podizanje tijela, pomoću supstanci, kako bi se uklonila dominacija duše. Slično tome, šteta učinjena u ime seksa je učinjena na zahtjev tijela, prevladavanjem moralnih skrupula; radi se o šteti počinjenoj zbog tijela i u ime oslobođenja. Na sve te načine, Dadilja promovira demoraliziranje ljudskog bića i njegovu rekonstituciju kao čisto fizičke, čisto životinjske stvari. Stoga Dadilja, po svojoj prirodi, nije u stanju primijetiti kako je promoviranje zdravlja puno učinkovitije treveznim, pravednim i pobožnim životom nego bezmasnim, bezduhanskim režimom.

Ali zašto bi se, u sekularno doba, trebali protiviti Dadiljinoj demoraliziranoj viziji? Ljudi nemaju odgovor na ovo pitanje pa lako kapituliraju pred zakonima koji im zabranjuju da jedu sushi, puše u javnosti, ili da odgajaju svoju djecu onako kako im njihova savjest nalaže. U doba kada je je najviši autoritet doktor, i kada država posuđuje doktorsku bijelu kutu, ljudi se pronalaze u viziji sebe kao stoke okupljene za vlastito dobro.

Odgovor, prema meni, nije negirati da smo životinje, nego prepoznati da smo životinje posebne vrste – životinje koje svojim zajedničkim naporima postaju slobodna i duhovna bića. Živimo tako što pišemo svoju priču, a ta priča nas može ili oplemeniti ili degraditrati. Oplemenjeni smo kada naučimo živjeti s tijelom, kada podredimo tjelesne potrebe našim stvarnim ljubavima i odanostima, kada ga izlažemo bilo kakvim rizicima koji su potrebni za život među prijateljima i susjedima, i kada ga spriječimo u zacrnjivanju i pomračenju naših emocija. Nijedan drugačiji život nije vrijedan življenja, čak ni ako ga Dadilja preporuča.

PS

Izvorni esej What Is Acceptable Risk? Autor je filozof Roger Scruton. Puno spomenutih detalja je "kontroverzno", ali osnovna poruka, odnosno poruke mi se čine ispravnim. Raspravljanje o svim spomenutim detaljima (i njihovoj točnosti) bi moglo potrajati pa sam za kraj umjesto toga prenio jedno razmišljanje filozofa Vallicelle;  

Crkva liberalizma mora imati svog demona, a njegovo ime je duhan. Također moram napomenuti kako je pušenje, poput posjedovanja oružja, pitanje slobode. Je li sloboda vrijednost? Rekao bih da je.[...]

Zašto onda ja ne pušim i ne pijem? Glavi razlog je što su pijenja i pušenje nedosljedni sa vrstom aktivnosti koje pružaju zadovoljstvo puno višeg stupnja od pušenja i pijenja. Mislim na trčanje, planinarenje i slično. Kada se probudite s mamurlukom, jeste li ponosni na svoju prijašnju noć? Jeste li bolji čovjek u bilo kojem smislu? Osjećate li se stvarno bolje nakon noći fizičkog i duhovnog rasipanja?

Zdravlje i kondicija su kratkoročan razlog. Dugoročni razlog je taj što želim živjeti što je dulje moguće kako bih završio projekte koje sam zamislio. Teško je pisati filozofiju kada ste bolesni ili mrtvi; a ovdje dolje je potrebno pisati filozofiju. Tamo gdje se nadam završiti, neće biti potrebe za filozofijom.

Kako odgojiti djecu i spasiti ih od Države

Samovo rođenje to nije promijenilo [Scruton piše o svojoj obitelji, rođenju sina], ali je dovelo do problema koji je posebno izražen u Britaniji. Država nas sada tjera da šaljemo svoju djecu u školu, istodobno osiguravajući da se ništa slično obrazovanju tamo ne događa. Ono što se smatra obrazovanjem i odgojem u mnogim britanskim školama je zapravo proces demoralizacije, proces u kojem se djecu oduzima roditeljima i predaje vršnjacima. Značajan broj mladih britanaca napušta školu bez da zna čitati ili računati. Beskorisni stari predmeti poput latinskog, grčkog i više matematike su nestali, a engleska gramatika, sa svojim opresivnim pravilima i beskorisnom kompleksnošću, gurnuta je u stranu jer je "elitistička". Što se tiče ponašanja, toliko se srozalo da dućani u blizini škola zatvaraju vrata djeci, a stariji ljudi prelaze u drugi vagon kada djeca ulaze u vlak.

Umjesto da priprema djecu za odrasli život, naš obrazovni sustav osigurava da ostanu djeca, sa svom dječjom egocentričnošću, ali bez nevinosti i srama. Državni pokušaji seksualiziranja djece – ohrabrivanje pripadnika mlađe generacije da savladaju sve relevantne pozicije sa četrnaest godina, i postavljanje homoseksualnost u centar kurikuluma – ne popravljaju stvari. Seks je, kako podučavaju učenike, samo proširenje djetinjstva – još jedno područje igre, u kojem je dopušteno sve što može dovesti do užitka, a u kojem je opasno samo ono što je ozbiljno, trajno i s ljubavi.

Ideologija šezdesetih, koja je dovela do takve pustoši u mom vlastitom životu, i loših učinaka koje sam prevladavao dvadeset godina, sada je obavezni temelj obrazovanja; provodi se od najmlađe dobi uz potpunu nebrigu za osobnu sreću i dugoročne nade učenika. Ono što sam izbjegao samo uz najveće poteškoće i veliki trud, danas se nameće kao opća sudbina. Jedna od mojih prvih dužnost prema Samu je osigurati da ne padne u kandže ljudi koji mu to žele učiniti.

Novi kurikulum, ima i kao cilj i kao učinak odvajanje djece od roditelja, djeca postaju nedopadljiva odraslima te isključivo vlasništvo države. Kurikulum je osmišljen od strane ljudi koji su sami, velikim djelom, bez djece. Čini nam se kako bi bilo bolje da Sama pošaljemo u rudnik ugljena, kako bi tamo upoznao stvarni svijet odraslih, nego da prolazi kroz kompletni tečaj demoralizacije koji naši vladari zahtijevaju. Čak i privatne škole moraju slijediti nacionalni kurikulum, koji je pažljivo razvijen kako bi sve vrijednosti koje ja i moja žena poznajemo zamijenio sa "životnim vještinama" potrebnim u sumnjivim urbanim kvartovima.

Jedino rješenje kojeg smo se za sada dosjetili je obrazovati Sama koliko god to možemo (ograničeni vremenom, energijom i znanjem) te ga onda poslati u Lycée Francaise u Londonu, jer smo pod dojmom kako francuzi iskazuju nešto manje prezira prema svojoj nacionalnoj kulturi. Sama ćemo učiti onako kako nam zdrav razum nalaže, radi se o starim i utabanim stazama. Započet ćemo sa Grimmom, Andersenom, i Lewisom Carrollom, jer njihova vrsta dječje literature, osim što potiče maštu, odgaja i moralne osjećaje.

Dok sam razmišljao o ovome problemu, pozvali su me iz nacionalnih novina da opišem što namjeravamo sa Samom – znak da mnogi ljudi dijele našu zabrinutost. Naravno, uvjerio sam čitatelje, ako je John Stuart Mill mogao čitati grčki sa šest godina, zašto ne bi i Sam? I možda bi Samov prvi javni iskaz mogao biti poput onog četverogodišnjeg Macaulaya, koji je odbivši pozornost koju djeca traže, nakon što se ozlijedio izjavio "Zahvaljujem vam, gospođo, ali agonija je popustila." Sama ćemo držati dalje od pop glazbe i televizije, ali će učiti svirati violu kao ljekoviti oblik samoponiženja. Uvest ćemo ga u svijet konja i lova na lisice, kako bi naučio brinuti o životinjama, ali na nesentimentalan način. Podučit ćemo ga vrlinama – hrabrosti, pravednosti, razboritosti i umjerenosti - u njihovim kršćanskim verzijama, kao oblike vjere, nade i milosrđa. Napisao sam, iako Sam vjerojatno neće uživati u svojem djetinjstvu, izrastao bi u nekog tko bi drugima bio drag, neovisno o tome bi li on sam bio sretan.

Članak je izazvao pravu buru reakcija od strane stručnjaka za odgoj djece, obrazovnih gurua, feministica i ponekog vjernika u progres – svi očigledno proizvod obrazovnog sustava koji ironiju smatra elitističkim zločinom pa je stoga iskorijenio mogućnost njenog prepoznavanja. Nekoliko tjedana smo živjeli u strahu od socijalnih radnika. Bojali smo se, ako ne uspijemo odgovoriti na njihove upite, Sama će staviti u dom, onemogućit će mu pristup roditeljima, izložit će ga uobičajenoj dozi popa, televizije i loše hrane.

Stručnjaci koji su na naše obrazovne planove reagirali s takvim bijesom su ipak glasovi naše moderne kulture – iste kulture koja je oblikovala obrazovni sustav i koja je postavila državu kao opoziciju obitelji. Tek nakon što sam postao dio obitelji sam u potpunosti shvatio dubinu i ozbiljnost ove opozicije. Obitelj je postala subverzivna institucija – gotovo podzemna zavjera – u ratu sa državom i kulturom pod državnim pokroviteljstvom.

Službeni kurikulum je rigorozno isključio obitelj. Majke se pojavljuju ponekad u udžbeniku, ali su upadljivo samohrane. Očeve se ne spominje – postali su neizgovorivi. Državno nametnuti seksualni odgoj je osmišljen kako bi uklonio vezu između seksa i obitelji, obitelj se prikazuje samo kao jedna od "opcija". Seksualni odgoj će osigurati da slijedeća generacija ne formira obitelji, s obzirom da će uništiti u učenicima sve zbog čega jedan spol idealizira drugi, i tako usmjerava erotske osjećaje u brak.

Ali Sophie i ja ne sumnjamo kako nas ispunjava obitelj, a ne država. Stoga smo odlučili slijediti naše instinkte i opažanja, odgojiti našu djecu onako kako smatramo da je ispravno. Članovi smo rastuće skupine zločinaca koji su objavili rat državno sponzoriranoj kulturi i spremni smo je osporiti.

Službena kultura se temelji na pretpostavci kako je ljudski materijal beskrajno plastičan, moguće ga je oblikovati od strane države u koji god oblik treba. Usporedili smo Sama sa ostalim dječacima i ne možemo ne primijetiti kako su svi slični u jednoj stvari; svi oni žele biti muškarci. Štoviše, svi oni povezuju muškost sa akcijom, sa korištenjem alata, sa stvaranjem nečega iz ničega, sa snagom i strojevima. Sam pokazuje malo interesa za jezik, potpuno je zanemario ne samo violu nego i gitaru i piano.

Glavni interes mu je građevina. Provodi dane sa muškarcima koji rade kod nas na proširenju imanja; dodaje alat, kante, miješa svoju verziju cementa i ponekad pokušava napraviti gips nekom piliću. Malo je vjerojatno kako će oponašati Milla ili Macaulaya, ali zbog svog nestrpljenja, kooperativne prirode, odlučnosti da bude koristan, i ograničene ali stvarne radoznalost o svijetu muškog rada, mnogima je prirastao srcu.

Službena doktrina pripisuje takve tendencije kulturi: promijeniti igračke, uzore i kontekst, poručuju nam stručnjaci, i dječaci će se uređivati, igrati sa lutkama, maziti životinje i uređivati male udobne prostore za sebe; ali za takvo razmišljanje baš i nema dokaza. Znanost, zdrav razum, i zabilježena povijest upućuju na zaključak kako je spol konstanta, koja utječe na to što se može postići i što može željeti. Umjesto da se tome suprotstavljamo, trebali bi iskoristiti ogromnu i nesvjesnu moć kako bi ispunili našu civilizacijsku svrhu.

Rođenje naše curice Lucy je ponovno probudilo našu znatiželju o ovom pitanju; iako je naravno namjeravamo odgojiti u istom režimu koji smo predložili za Sama, poprilično smo sigurni da je nećemo uskoro vidjeti sa špahtlom u ruci. Njen prvi osmjeh bio je dovoljan da nas uvjeri u to. Sam se široko i nestašno nacerio, i onda rukom posegnuo kako bi potrgao igračke koje nad njegovom kolijevkom, a Lucy se spokojno smiješi, promatrajući kretanja. Prijatelji i susjedi potvrđuju razmišljanje kako su djevojčice zainteresiranije za ljude, riječi i intimno zajedništvo doma; dok alati i strojevi ne uspijevaju pobuditi njihove simpatije.

[...]

Ne činite nikakvu uslugu djetetu tako što ga pripremate za niži život – život državno-proizvedene životinje. Sreća dolazi kroz ideale, a samo idealizirajući jedno drugo se ljudi mogu stvarno zaljubiti. To je lekcija koju smo Sophie i ja izvukli iz našeg iskustva, i sigurno je da nismo jedinstveni u tome. U Zapadnom svijetu se pojavilo čudno praznovjerje kako sve možemo započeti ispočetka, preoblikovati ljudsku prirodu, ljudsko društvo, i mogućnost sreće, kao da je znanje i iskustvo naših predaka potpuno irelevantno. Ali na koji fond znanja bi se trebali osloniti kada oblikujemo alternative? Utopije su se pokazale iluzijama, a najočitiji rezultat našeg "oslobođenja" od tradicionalnih ograničenja je rašireno nezadovoljstvo ljudskim stanjem.

Stoga mi se čini da bi trebali pripremiti svoju djecu da budu sretna na način koji ste i vi sretni. Tretirajte ih onako kako bi ih tretirali kada bi vaši ideali bili općeprihvaćeni. Jednog dana će pronaći, kao što smo ja i moja žena pronašli, partnera zbog kojeg će se sve to isplatiti. Znajući to, možemo se prepustiti odgoju Sama i Lucy, sustavno ih lišavajući, dan za danom, stvari koje naši vladari preporučuju.

Autor eseja je filozof Roger Scruton, izvorno Becoming a Family.

Brak – zavjet ili ugovor?

Naravno da je bitno što drugi misle, a nama je bilo potrebno njihovo prihvaćanje. Mali, tajni događaj u matičnom uredu, žurno proveden kao kakva nedopuštena afera, ne bi poslužio našim potrebama. Upravo suprotno, činilo bi se kao priznanje kako nas naše godine toliko dijele da činimo strašnu pogrešku. Potrebno je uključiti druge u naš poduhvat, kako bi se povezali, ne samo privatno, nego i javno. Ceremonije otkupljuju. Podižu privatni poduhvat prema javnoj potvrdi.

Moderna društva pretvaraju brak u vrstu ugovora. Vidljivo je to iz prljavih razvoda tajkuna i pop zvijezdi, a izričito se navodi u uvjetima "predbračnog ugovora" kojim atraktivna žena prodaje svoje tijelo po napuhanoj cijeni, a muškarac osigurava svoju preostalu imovinu od njenog daljnjeg uzurpiranja. Prema takvom sporazumu, brak postaje priprema za razvod, ugovor između dvoje ljudi o kratkotrajnom međusobnom iskorištavanju.

Iznenađujuće, upravo je veliki Immanuel Kant pripremio svijet na ovakvo razmišljanje, opisao je brak, tmurnim jezikom, kao "ugovor o uzajamnom korištenju seksualnih organa." Ali Kant se nikada nije ženio, a njegovu herezu je uskoro ispravio Hegel - koji se ženio. Prema Hegelu, brak je "stvarna povezanost". Počinje kao ugovor, ali radi se ugovoru koji nadilazi ugovor, poništavajući razdvojenost stranaka.

Hegelovo razmišljanje se može jednostavnije objasniti. Brak je okružen moralnim, pravnim i religioznim zabranima upravo zato što se ne radi o ugovoru nego zavjetu. Ugovori imaju uvjete i prestaju vrijediti kada se ti uvjeti ispune ili kada stranke odluče da ih se odriču. Vezuju nas uz zemaljski svijet, i ovise o prolaznim ljudskim apetitima. Zavjeti nemaju uvijete, i ne možete ih opravdano prekršiti. Oni su "zauvijek"; zavjetovajući se, stavljate se van vremena i promjena, u stanje duhovnog zajedništva, koje se može provesti u djelo ovdje i sada, ali također je smješteno iznad i izvan svijeta propadajućih stvari. Naša sposobnost zavjetovanja je dio velikog čuda ljudske slobode; i kada se prestajemo zavjetovati, osiromašujemo naše živote lišavajući ih trajnih predanosti.

[...]

Svojim bračnim zavjetima, Sophie i ja smo pokušali učiniti istu stvar [djeca pokušavaju biti dopadljiva i živjeti u jedinoj sigurnosti koju naš život pruža]. Bili smo svjesni hirovitosti ljudske životinje; znali smo da će bračni život biti ispunjen iskušenjima i frustracijama; ali smo također znali kako navedene stvari nisu jedina stvarnost. Postajemo u cijelosti humani kada nam je cilj postati više od čovjeka; upravo živeći u svjetlu ideala živimo sa svojim nesavršenostima. To je pravi razlog zašto se zavjet nikada ne može reducirati na ugovor: zavjet je obećanje prema idealnom svjetlu u vama; ugovor se potpisuje od strane vaše (samo-zainteresirane) sjene.

Autor ovog (dijela) eseja je filozof Scruton. Puno je pisao o braku, npr. Sacrilege and Sacrament, ali u ovom eseju opisuje vlastito iskustvo što mi se učinilo zanimljivije.

***

Inače, naišao sam na predavanje filozofa Johna Haldena pod nazivom Love, sex and marriage in liberal societies (Prošlo je nešto vremena od mog gledanja; mislim da u prvih dvadeset minuta nije toliko zanimljivo, ali kasnije analizira društveni inženjering, odnos države i obitelji, ideje poput one da bi roditelji trebali imati licence za djecu, demografske promijene u europi i posljedice, i ostale zanimljive stvari koje se događaju u filozofiji i svijetu.) Održano je i Questions and Answers following 'Love, sex and marriage in liberal societies .

***

Sjetio sam se i svog starijeg posta III. Božje podzemlje - Prikriveni vjernici među crvenima, u kojem Poglajen, prikriveni svećenik koji se borio u crvenoj armiji, opisuje iskustva kada su rusi došli u zapadnije države o kojima su znali samo ono što im je državna propaganda rekla, u nastavku dio posta;

Nisu sve Ruskinje jedanako radovale otkriću boljeg i ljepšeg života od onog na kakvog su ih naviknuli. Neke od njih nisu mogle podnijeti prizor obreda kršćanskog vjenčanja.

U poljskoj su crkve bile otvorene, a ruska je politika vjerske tolerancije bila u punom zamahu. Naši su ruski vojnici uvelike bili zadivljeni prekrasnim obredima u poljskim crkvama. Kad god se održavalo kakvo vjenčanje, crveni vojnici, muškarci i žene, bi se okupili u crkvi i širom otvorenih očiju promatrali ono što je dotad za njih bila samo stvar potpisivanja papira u mračnom uredu sovjetskog matičara. Žene vojnici su stajale zatečene ovom novovm svečanom ceremonijom koju su činile upaljene svijeće, stari zborski napjevi, kruna od cvijeća na mladenkinoj glavi i njezina bijela haljina. Prvi put su vidjeli sakramentalno sklapanje braka.

Jednom je takvom vjenčanju sa mnom prisustvovala Nataša, mlada časnica Crvene armije. Ona je bila vrlo inteligentna djevojka s lijepim visokim čelom iznad tamnih gustih obrava koje su krasile lica pojedinih ruskih žena. Pažljivo je promatrala svaki detalj obreda. Svećenik je davao svoj završni blagoslov paru koji je klečao, procesija je krenula prema izlazu, a ona mi se okrenula i rekla "Dođite." Slijedio sam je.

Pred crkvom se Nataša kretala među gomilom seljaka koji su ljubili mladenku čestitajući joj. Seoski fotograf je namjestio mladi par u ukočenu pozu u kakvoj se obično slikaju mladenci. Nataša je i to promatrala.

Zatim je došla do mladenke i upitala iznenađenu mladu ženu: "Možeš li mi dati jednu fotografiju svojeg vjenčanja? Bila bih jako zahvalna."

"Rado, Rado", odgovori mladenka.

Te je večeri Nataša poslala jednog svog vojnika u mladenkinu kuću. On je primio još neobrađenu fotografiju s vjenčanja otisnutu na razglednici. Nataša je na poleđini napisala adresu svoje majke koaj je živjela u središnjoj Rusiji. Zatim je drhtavim rukom napisala sljedeću poruku koju sam kasnije prepisao:

"Draga mama!

Ovako ovdje izgleda vjenčanje. U crkvi, pred svećenikom i zauvijek, a ne kao u našoj zemlji poput pasa koji se vide i odmah sparuju.

Ne mogu više to podnijeti.
Zbogom, draga mama!"

Teška sam srca prepisao ovu poruku jer je razglednica nađena sljedećeg jutra na stolu pokraj njezina mrtvog tijela. Revolver joj je ispao iz ruke nakon što je pucala u svoje srce.

Takve su tragedije bile neizbježne. Kada bi mladi komunisit vidjeli život izvan Rusije, uviđali bi da je laž sve ono što su i učili u školi i što je govorila ruska promiđba.

Ne dajte svoju bocu

Ignorirajte zdravstvene fašiste - pijenje je stvar osobnog izbora.

Sophie Scruton je počela zadavati probleme svom mužu u području pijenja. Pozvao sam se na profesionalnu odgovornost, svoju dužnost kao Cellarariusa socijalističkog establišmenta, potrebu da ohrabrujem kreposnu potrošnju – prava količina u pravoj prilici prave kvalitete i pri pravom razmišljanju – potrebu da zauzmem principijelan stav protiv Islama; ali od toga nema koristi. Zgrabi bocu koja stoji pokraj mog tanjura te ju postavi na suprotni kraj stola. Je li to pravedno, pitam je. Od kada ti zagovaraš pravednost, njen je protuudarac. Tek kada priznam poraz, napuni čašu, podsjećajući me na opasnosti ovisnosti.

Zbog toga se svakog dana podsjetim na taj koncept, od kojeg su tisuće zdravstvenih fašista napravile svoje karijere. Postoji li stvarno nešto poput ovisnosti? Je li moje habitualno pijenje primjer ovisnosti? I ako ovisnost postoji, tko je odgovoran za njeno sprečavanje?

Samo posljednje pitanje ima odgovor. U modi je kriviti one koji imaju profit od alkohola, duhana, bezalkoholnih bića i hamburgera koje smo navikli konzumirati. Radi se o jednoj od onih nepravdi protiv kojih se srce starog konzervativca buni. Samo ste vi odgovorni za ono što dobrovoljno konzumirate, progoniti ponuđača znači preokrenuti moralnost cijelog pitanja, poput američkih porota koje odlučuju o velikim odštetama protiv nevinih kompanija, samo zato što je optuženik bogat, a tužitelj siromašan.

Postoji li nešto što možemo nazvati ovisnošću? Ponekad vitalni dijelovi metabolizma postanu ovisni o drogi. To se događa sa alkoholičarima i narkomanima, i zato osjećaju bolne simptome kada se smanjuje udio droge.

Ali moja želja za jednom ili dvije čaše uz večeru je drugačija. Nije oblik ovisnosti. Pokazuje slabost volje, sebičnost, neodgovornost. Trebalo bi me kazniti zbog toga, i koliko joj blaga narav dopušta, Sophie to i čini. Ali mogu prestati bez ikakvog učinka opasnog za život i bez ikakvih pravih problema. Ne treba mi čaša za kojom žeđam na kraju svakog dana, a svaka šteta koju prouzrokuje je moja vlastita krivnja.

Ukoliko se čvrsto ne držimo ovih jednostavnih istina naš cijeli moral se okrene naopačke. Opisivanje pijenja, u habitualnom obliku, kao ovisnosti, može se primijeniti i za televiziju, pornografiju i surfanje internetom. Ali sve su to poroci kojih smo se slobodni odreći.

Zadovoljno ću prihvatiti da me okrivite zbog mog pijenja, jer i ja želim okriviti one koji vise za televizorom. Želim reći kako je njihova krivnja što su postali ometeni, solipsistički i otupljeni. Zauvijek ću se odreći svog pijenja ako svi ostali ugase svoje televizore. Znači da nema straha za moju naviku.

***

Izvorni članak je Don't lose your bottle, autor filozof Roger Scruton. S obzirom da je spomenuo Islam, u nastavku opis jedne od razlika, prema Scrutonu, između zapadne i islamske civilizacije; (Scruton-izing the West za kratki pregled razlika).

Sve me to dovodi do ...[sedme] konačne i kritične točke razdvajanja između Zapadnih i islamskih zajednica [alkohola]. Živimo u društvu stranaca koji se brzo udružuju i toleriraju međusobne razlike. ... Neprestano kreativnom u oblikovanju udruženja i institucija koje omogućuju ljudima da žive sa svim svojim razlikama bez da se narušava mir; bez potrebe za intimnošću, bratstvom ili plemenskim odanostima... Što omogućuje da živimo tako? Postoji jednostavan odgovor – piće. Ono što Kuran obećava u raju, ali zabranjuje ovdje, nužno je mazivo zapadnog stroja. ... Naravno, islamska društva imaju svoje načine stvaranja prolaznih udruženja; pušenje nargile, kavane i tradicionalne kupelji... Ali ovi oblici udruživanja su oblici povlačenja od javnih poslova u mirno okružje. Piće ima suprotni učinak: Spaja strance zajedno u stanju kontrolirane agresije, sposobne i spremne za svaki posao koja može nastati kao rezultat trenutnog razgovora.

Jedan stariji post; Izgubljeno umijeće katoličkog opijanja

Poroci i vrline, progresivci i konzervativci

Za konzervativce, vrline koje hvali naša liberalna elita predstavlja poroke koji potkopavaju društvo. Ono što liberal vidi kao toleranciju, konzervativac vidi kao suučesništvo u nedjelu; ono što liberal vidi kao suosjećanje za slabe i potrebite, konzervativac vidi kao nagrađivanje neodgovornog ponašanja. Vanbračna djeca, ovisnost o državnoj pomoći, razvodi i raspad braka, čak i porast zlouporabe droga i kriminal su za konzervativca upravo ono što morate očekivati kada moralne dužnosti prepustite sentimentalnom moralu. Kada se svaki pokušaj uvođenja standarda smatra oblikom diskriminacije, kada je jedini odgovor na društvene promašaje povećati prava i smanjiti odgovornosti onih čija djela su i uzrokovala te promašaje, i kada najveći grijeh predstavlja grijeh neodobravanja, je li onda iznenađujuće što se društvo počinje raspadati? Liberalu paše kada oplakujete socijalnu katastrofu određenih područja, ali ako se svaki pokušaj da kažete istinu prozove rasističkim, seksističkim, ili osuđujućim, kako je moguće promijeniti situaciju?

Roger Scruton

Iako se gornji citat, za sada, ne može potpuno primijeniti na našu situaciju, mislim da naglašava bitnu stvar; razliku razmišljanja konzervativaca i liberala - poroci konzervativaca su vrline liberala, podsjetilo me to na jedno razmišljanje Charltona koju u False opposites in political correctness: e.g. Love, Hate, Fear, Pity, Disgust kaže;

Ovo je samo jedan od aspekata opće zloupotrebe jezika, ali je nevjerojatno kako liberali/politički korektni podmeću svojim neprijateljima stavove koji su lažna suprotnost stavovima Ljevice.

Primjerice, postoje različite skupine, često "skupine žrtava" prema kojima PK iskazuje Ljubav i Divljenje.

Podmeću neprijateljima ono što smatraju suprotnošću Ljubavi i Divljenja, prema njima to su Strah i Mržnja – zbog toga podmeću "x"-fobije kako bi opisali one koji nisu PK.

[... bgc razrađuje temu i opisuje razliku između emocija koje ljevičari miješaju (imaju drugačiju biološku funkciju i aktiviraju različite dijelove mozga). U nastavku zaključak, (prevodio sam pride kao "ponos", iako bi bilo točnije da sam prevodio kao "oholost") ...]

Ali suprotnost Ljubavi nije mržnja nego Ponos.

Ljevičarska pogreška pretpostavljanja kako je nasuprot Ljubavi Mržnja stoga radi daljnju štetu prikrivanja smrtnog grijeha Ponosa; i Ponos postaje – za Ljevicu – vrlina.

Razmislite o tome: najveći kršćanski grijeh je pretvoren u Ljevičarsku vrlinu.

***

Inače, (početni) Scrutonov citat je iz eseja: Decencies for Skeptics. Izdvojio sam još samo završni dio;

Konzervativci u americi se počinju suočavati sa ovim pitanjima, iako ih možda ne definiraju u religijskim terminima, počinju prepoznavati štetu učinjenu od strane liberalnih predrasude prema živima i njihovim "pravima". Znaju da kriminal, droge, vanbračnost, i razvod proizlaze iz jednog uzroka: nemogućnosti da prepoznate obveze koje su jače od želje.

Ali također znaju da stare religije neće biti učinkovite protiv tih stvari, dakle umjesto da se povlače od Prosvjetiteljstva, konzervativci bi se trebali suočiti sa liberalnim idejama na njihovom terenu. Pravo pitanje nije "kako opravdati autoritet?" nego "Kako opravdati prava?" Možda prava ne postoje; i možda je cijela ideja jednakosti iluzija. Ukoliko je to istina, onda je liberalna pretpostavka moralne i intelektualne superiornosti pogrešna. Suočeni smo sa sukobom ne između prosvjetiteljstva i predrasuda nego između dvije vrsti predrasuda. Konzervativna pozicija bi bila podržati predrasude običnih ljudi. Liberali će prezirati takvu poziciju, jer predrasude prosvijećenih ljudi se nikada ne čine kao predrasude onima koji ih imaju; ali prezir liberala je nešto što konzervativci moraju naučiti podnositi.

Da podsjetim na stariji post Predrasude prema predrasudama.