nedjelja, 10. ožujka 2013.

Ne dajte svoju bocu

Ignorirajte zdravstvene fašiste - pijenje je stvar osobnog izbora.

Sophie Scruton je počela zadavati probleme svom mužu u području pijenja. Pozvao sam se na profesionalnu odgovornost, svoju dužnost kao Cellarariusa socijalističkog establišmenta, potrebu da ohrabrujem kreposnu potrošnju – prava količina u pravoj prilici prave kvalitete i pri pravom razmišljanju – potrebu da zauzmem principijelan stav protiv Islama; ali od toga nema koristi. Zgrabi bocu koja stoji pokraj mog tanjura te ju postavi na suprotni kraj stola. Je li to pravedno, pitam je. Od kada ti zagovaraš pravednost, njen je protuudarac. Tek kada priznam poraz, napuni čašu, podsjećajući me na opasnosti ovisnosti.

Zbog toga se svakog dana podsjetim na taj koncept, od kojeg su tisuće zdravstvenih fašista napravile svoje karijere. Postoji li stvarno nešto poput ovisnosti? Je li moje habitualno pijenje primjer ovisnosti? I ako ovisnost postoji, tko je odgovoran za njeno sprečavanje?

Samo posljednje pitanje ima odgovor. U modi je kriviti one koji imaju profit od alkohola, duhana, bezalkoholnih bića i hamburgera koje smo navikli konzumirati. Radi se o jednoj od onih nepravdi protiv kojih se srce starog konzervativca buni. Samo ste vi odgovorni za ono što dobrovoljno konzumirate, progoniti ponuđača znači preokrenuti moralnost cijelog pitanja, poput američkih porota koje odlučuju o velikim odštetama protiv nevinih kompanija, samo zato što je optuženik bogat, a tužitelj siromašan.

Postoji li nešto što možemo nazvati ovisnošću? Ponekad vitalni dijelovi metabolizma postanu ovisni o drogi. To se događa sa alkoholičarima i narkomanima, i zato osjećaju bolne simptome kada se smanjuje udio droge.

Ali moja želja za jednom ili dvije čaše uz večeru je drugačija. Nije oblik ovisnosti. Pokazuje slabost volje, sebičnost, neodgovornost. Trebalo bi me kazniti zbog toga, i koliko joj blaga narav dopušta, Sophie to i čini. Ali mogu prestati bez ikakvog učinka opasnog za život i bez ikakvih pravih problema. Ne treba mi čaša za kojom žeđam na kraju svakog dana, a svaka šteta koju prouzrokuje je moja vlastita krivnja.

Ukoliko se čvrsto ne držimo ovih jednostavnih istina naš cijeli moral se okrene naopačke. Opisivanje pijenja, u habitualnom obliku, kao ovisnosti, može se primijeniti i za televiziju, pornografiju i surfanje internetom. Ali sve su to poroci kojih smo se slobodni odreći.

Zadovoljno ću prihvatiti da me okrivite zbog mog pijenja, jer i ja želim okriviti one koji vise za televizorom. Želim reći kako je njihova krivnja što su postali ometeni, solipsistički i otupljeni. Zauvijek ću se odreći svog pijenja ako svi ostali ugase svoje televizore. Znači da nema straha za moju naviku.

***

Izvorni članak je Don't lose your bottle, autor filozof Roger Scruton. S obzirom da je spomenuo Islam, u nastavku opis jedne od razlika, prema Scrutonu, između zapadne i islamske civilizacije; (Scruton-izing the West za kratki pregled razlika).
Sve me to dovodi do ...[sedme] konačne i kritične točke razdvajanja između Zapadnih i islamskih zajednica [alkohola]. Živimo u društvu stranaca koji se brzo udružuju i toleriraju međusobne razlike. ... Neprestano kreativnom u oblikovanju udruženja i institucija koje omogućuju ljudima da žive sa svim svojim razlikama bez da se narušava mir; bez potrebe za intimnošću, bratstvom ili plemenskim odanostima... Što omogućuje da živimo tako? Postoji jednostavan odgovor – piće. Ono što Kuran obećava u raju, ali zabranjuje ovdje, nužno je mazivo zapadnog stroja. ... Naravno, islamska društva imaju svoje načine stvaranja prolaznih udruženja; pušenje nargile, kavane i tradicionalne kupelji... Ali ovi oblici udruživanja su oblici povlačenja od javnih poslova u mirno okružje. Piće ima suprotni učinak: Spaja strance zajedno u stanju kontrolirane agresije, sposobne i spremne za svaki posao koja može nastati kao rezultat trenutnog razgovora.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove