srijeda, 13. ožujka 2013.

Država Dadilja – što je prihvatljivi rizik?

Američka država Massachusetts donijela je zakon protiv sushia – možete ga konzumirati samo ako je prvo ili skuhan ili smrznut, što zapravo znači da se više ne radi o sushiu. Zašto? Zbog malog rizika da ćete se od sushia, u njegovom normalnom stanju, razboljeti. Radi se o riziku kojeg građani više ne smiju preuzeti.

Proizvođači dječjih igrališta danas predviđaju kako će ljuljačke na igralištima postati stvar prošlosti jer nove sigurnosne regulacije zahtijevaju da se ispod njih postavi skupa zaštitna podloga. Regulacije o dječjim igračkama, odjeći i aktivnostima su danas postale toliko stroge da je teško imati avanturističko djetinjstvo. U Engleskoj je protuzakonito pustiti svoje dijete da hoda seoskom cestom do škole jer postoji neznatna šansa da će ga netko oteti.

U prošlosti, zakon je razlikovao one rizike za zdravlje i sigurnost koje su građani mogli dobrovoljno preuzeti i one od kojih bi ih država trebala zaštiti. S obzirom da svaki akt zaštite od strane države uključuje gubitak slobode, zakonodavci su pretpostavili da bi država samo u vrlo posebnim slučajevima trebala spriječiti naše preuzimanje tog rizika. U području javne higijene, kada bi rizik jedne osobe bio i rizik za druge, činilo se legitimno da država intervenira: primjerice, država bi natjerala ljude da održavaju standarde čistoće na javnom mjestu ili da se cijepe protiv zaraznih bolesti, ali ne bi trebala zabraniti osobi da konzumira određene proizvode samo zato što postoji mali rizik za njegovo vlastito fizičko blagostanje; razlog leži u činjenici da državno proširenje nadležnosti u toj mjeri predstavlja ozbiljnu invaziju privatnosti. U stvarima koje utječu samo na građanina i nemaju negativne posljedice na druge, građanin bi trebao biti slobodan birati. Država ga može obavijestiti o riziku, ali ne smije mu zabraniti izbor.

Takav je bio ortodoksni stav, kakvo su branili John Stuart Mill i "klasični" liberali, ali to nije pozicija koje se drže naši suvremeni zakonodavci, koji čine sve što mogu kako bi uklonili i rizik i slobodu. Moji susjedi su farmeri koji proizvode mliječne proizvode, stoku i perad. Samo nekoliko metara od mojih vrata nalazi se obilje mlijeka, jaja, piletine, slanine, govedine i sira; unatoč tome, moram putovati desetak kilometara ukoliko želim kupiti neku od navedenih stvari, a ono što kupim će putovati nekoliko tisuća kilometara prije nego što dođe do mene. Država mi je zabranila da preuzmem rizik jedenja proizvoda svojih susjeda, prvo ih moraju procesirati, zapakirati i pročistiti, uključiti u beskrajni niz globalnih proizvoda, i potpuno ih lišiti lokalnog identiteta i okusa. Iako je rizik jedenja hrane koja raste u mom susjedstvu potpuno moj, nije mi dopušteno njegovo preuzimanje.

Društveni, ekološki i politički troškovi takve regulacije daleko nadmašuju malu korist po pitanju zdravlje. To je posebno očito svakome tko živi među farmerima i tko promatra propadanje njihove industrije, propast krajobraza, i zanemarivanje imanja – rezultat kriminalizacije njihove tradicionalne ekonomije. Unatoč tome, svi prosvjedi protiv pretjerane regulacije nemaju nikakvog učinka. Vlade danas smatraju upravljanje rizikom svojim područjem, spremne su radije uništiti sposobnost države da se prehrani u slučaju nužde, nego tolerirati "nepotrebne" slučajeve salmonele.

Međutim, čim pobliže proučite problem, otkrijete da su moderne vlade izrazito selektivne u rizicima koje zabranjuju, i da se zakoni koji zabranjuju jedan rizik često podudaraju sa zakonom koji dopušta drugi. Nekoliko europskih vlada trenutno predlaže zabranu pušenja na javnim mjestima, istodobno predlažući legalizaciju marihuane. Naša vlada je uništila lokalne klaonice o kojima ovisi meso naših farmera na temelju izmišljenih i nedokazanih rizika, istodobno snižavajući dob pristanka za homoseksualne odnose i cenzurirajući kao "homofobe" one koji upozoravaju na poznate medicinske posljedice.

Zapravo, brzo ćete otkriti da Dadilja nije toliko zabrinuta za zdravlje koliko za životni stil. Želi zaštiti mlade ljude od pušenja i spominje zdravstvene rizike kao svoje argumente, ali ih ne želi zaštiti od homoseksualnih avantura i zbog toga zabranjuje svaku raspravu o rizicima, iako su veći od onih povezanih sa cigaretama. Zdravstveno zakonodavstvo se ne koristi kako bi unaprijedili zdravstveno stanje nacije nego kako bi potkopali njene drevne, obiteljske vrijednosti i zamijenili ih moralom urbane elite.

Zbog toga je naša vlada ravnodušna na učinke svog zakonodavnog žara na živote malih farmera. Obiteljske farme su srž starog engleskog društva, utjelovljuju sve one vrline kontinuiteta, tradicije, patriotizma i lokalnih privrženosti koje su naši preci prihvaćali i branili u svjetskim ratovima. Farmer je vjerojatno politički najnekorektniji od svih engleza, najrazličitiji od medijske kulture koja okružuje našu vladu. Stoga njegov način života treba žrtvovati bez grižnje savjesti, a njegovi prosvjedi se ne slušaju.

Korištenje zdravstvenih i sigurnosnih pravila za penaliziranje politički nekorektnih životnih stilova je odlično ilustrirano prošle godine na engleskom selu. Ništa ne razljučuje Dadiju više od lova na lisice – radi se o prekršaju protiv manira, odijevanja i morala urbane elite koje je dodatno okaljano činjenicom višestoljetne starosti. Dadilja se strašno trudi kako bi zabranila lov na lisice. U međuvremenu, policajci patroliraju s kamerama, tražeći dokaze nekog kriminala. Prošle godine fotografirali su jednog uzgajivača (pasa) kako ostavlja ostatke pilića za mladunčad lisica. Ovaj nemoralan čin izazvao je nacionalni skandal: hranjenje lisica! Hranjenje životinja kako bi ih lovili! Činjenica da je mladunčad bila ostavljena jer je majku pregazio auto nije spomenuta. Dadilja je otkrila da ljudi koji idu u lov ohrabruju svoj plijen da živi, sadistički ga čuvajući za jezivu smrt. No došlo je do problema jer ne postoji nikakvo zakonsko pravilo koje bi to zabranjivalo.

Na kraju, nakon nekoliko mjeseci potrage, birokrati su otkrili komad europskog zakona koji određuje da ne smijete ostavljati ostatke životinje bez da ste prethodno slijedili službene smjernice i prošli službenu inspekciju. Ostavivši neispitano meso na neispitanom mjesu, uzgajivač je počinio zločin: isti zločin kojeg svi činimo kada ostavljamo loj za ptice. Naravno, nas ljubitelje ptica neće kazneno goniti – ne još. Koliko sam uspio otkriti, slučaj sa spomenutim uzgajivačem je prvi i jedini slučaj da je ovaj zakon stvarno proveden.

Naglasak na životni stil također objašnjava vanredni rat protiv duhana. Pušenje spada u one stare i ustaljene navike – poput oslovljavanja žena sa "dame", opijanja petkom sa prijateljima, ostajanja u braku, i rađanja djece u braku – koje održavaju vrijednosti društva oblikovanog jasnim podjelama spolnih uloga. Radi se o simbolu starog poretka, i njegova sama nevinost, u usporedbi s kokainom ili heroinom, daje mu aspekt odbačene i roditeljske stvari.

Osim toga, oglasi za duhan su se specijalizirali za podsjećanje na stare ideje muškog junaštva i ženske zavodljivosti: čak i danas, oglasi za cigarete prikazuju izrazito nemoderne fantazije koje se protive elitnoj kulturi – jer ciljani potrošač je obična osoba, koja i ima takve fantazije. Ne smijemo ni zaboraviti kako je duhan veliki bizinis, od kojeg velike korporacije svaki sat zarađuju veliki profit. Na gotovo svaki način, duhan krši političku korektnost. [...]


To sve ne znači kako duhan nije rizik za vaše zdravlje: naravno da je. Štoviše, to je jedini proizvod na tržištu koji neumorno to i poručuje; ali zdravstveni rizik ne objašnjava žestinu napada na njega, ili vanredne pokušaje organizacije Environmental Protection Agency i drugih birokracija da prikažu duhanski dim kao najveću opasnost za dječju dobrobit. Rizik koji duhan predstavlja, u usporedbi sa rizicima koje vežemo uz marihuanu, automobile, masnu hranu, alkohol, ili sjedilački način života, nije toliko ozbiljan. Istraživanja pokazuju da pušenje smanjuje očekivanu životu dob dvadestogodišnjaka za 4.3 godine. U vrijeme kada ljudi žive sve duže, zašto bi Dadilja bila tako zabrinuta? I zašto svoju pažnju ne usmjeri na one proizvode koji donose rizik ne za fizičko nego mentalno i moralno zdravlje korisnika: televiziju, ili primjerice, pornografiju?

Teško je izbjeći zaključak da ono što je pogrešno u duhanu nije medicinska krivnja, nego moralna nevinost. Upravo zato što je toliko bezopasno, sa svih strana gledišta osim medicinskog, ide tako Dadilji na živce. Ljudi ne čine zločine pod utjecajem pušenja, kao što to rade pod utjecajem pijenja ili droga. Ljudi koji puše u tome pronalaze način da se smire, da se udalje od svijeta briga. Njihovi karakteri nisu izobličeni ili pokvareni tom navikom, niti njihov moralni osjećaj nije izgubljen. Pušač je normalan, odgovoran član zajednice. Njegova navika ga ne vodi ka transgresiji ustanovljenog poretka ili starog moralnog koda.

Usporedite napade na duhan sa pristup oko AIDS-a. Činjenica da su promiskuitetne navike mnogih homoseksualaca uvelike doprinijele širenje ove bolesti nije navela Dadilju da upozorava protiv homoseksualnost ili protiv izlaganja mladih ljudi, čak i djece, njenom pozivu. Medicinske činjenice o homoseksualnosti se danas ne smiju niti spominjati u službenim krugovima. Sigurno ih ne spominje Britanska vlada – baš kao u druge stvari koje se tiču političke korektnosti – koja se upustila ne samo u kampanju za snižavanje doba pristanka za homoseksualne odnose nego je odlučila uvesti propagandu u osnovne škole kako bi dali legitimitet "gay" alternativama. Savjetima o kondomima i lubrikantima, medicinske posljedice se postavlja po strani. Doktore koji protestiraju se ismijava, a pisanjem ovog odlomka svjestan sam da ne pomažem svoju karijeru komentatora, i vjerojatno isključujem bilo kakvu mogućnost da se vratim na britanska sveučilišta.

Uza svu tu buku oko zdravstvenih i sigurnosnih učinaka različitih supstanci, zanimljivo je primijetiti koliko malo pažnje vlasti daju zdravlju i sigurnosti različitih životnih stilova. Statistike pokazuju kako ljudi žive duže, sretnije i zdravije živote ako su u stabilnom braku, ako imaju potporu religije, i ako se drže tradicionalnog seksualnog kodeksa. (Možda ne morate biti darwinovac da bi vjerovali kako se ne radi o slučajnosti.) Ali gdje su zdravstveni aktivisti i birokrati koji propisuju zakonske posljedice? Tko agitira za zakone koji bi privilegirali takve staromodne, da ne kažem reakcionarne, načine života ili propagandne kampanje u školama i sveučilištima koje bi pričale o takvim prednostima?

Ako bi se pojavio članak koji opisuje lijek koji produžuje život za samo jednu godinu, svi bi ga prozvali čudesnim. Pravi čudesni lijek – religiozno vjerovanje – čini se ima sedam godina prednosti nad ateizmom, ali unatoč tome Dadilja to nije prepoznala. Zdravstvene posljedice libertinskog života, kada ih uspoređujemo sa posljedicama pušenja, su doista katastrofalne. Dodajte ateizam, relativizam, promiskuitet, homoseksualnost, lagane razvode, i nestabilne odnose, i vjerojatno maknete deset godina sa svog očekivanog životnog vijeka. Ali Dadilja vam to nikada neće reći, iako će vam prebaciti zbog loše navike pušenja, iako je to jedini način, u tako zahtjevnom životnom stilu, dolaženja do trenutka olakšanja.

Kada shvatimo da je zdravstveno zakonodavstvo manje zabrinuto fizičkim zdravljem nego životnim stilovima i temeljnim vrijednostima koje ti životni stilovi prezentiraju, možemo shvatiti moderni pristup drogama. S medicinskog stajališta, marihuana je barem opasna kao i duhan, karcinogeni i kardiološki učinci su usporedivi sa učinkom obične cigarete, ali uz dodatak opasnosti za mozak. Osim toga, čini se kako marihuana ozbiljno utječe na karakter i moralnu reaktivnost onih koji postanu ovisni, i postoje dokazi o povezanost s teškim drogama poput kokaina i heroina. Povezanost navedenih droga sa kriminalom je dobro dokumentirana među stručnjacima i poznata među običnim ljudima. Pitajte roditelje koje ih opasnosti za njihovu djecu najviše brinu, sigurno ćete pronaći pušenje pri dnu liste; a vjerojatno pri vrhu će biti droge i kultura zbog koje se čine privlačnima. Teške droge poput heroina ubiju korisnika, obično u ranoj dobi; ali prije nego što ga ubiju, liše ga njegovih sposobnosti, mirnog uma, savjesti i obzira prema drugima, njegove sposobnosti da voli i da bude voljen. Zatim uništi i tijelo, već lišeno duše. Pritom predstavljaju opasnost životima i sreći drugih ljudi – bilo roditelja, ljubavnika, ili prijatelja. Predstavljaju jasan primjer kakvog bi "klasični" liberal mogao poželjeti za supstancu čije bi korištenje trebalo biti kazneno djelo.

Ali to nije poruka koju Dadilja šalje. Droge se vezuju uz životne stilove kakve Dadilja odobrava: transgresivne, usmjerene zadovoljstvu, prijezirne prema stabilnim vezama i objektivnom moralnom kodeksu. Dadilja odobrava ovakav životni stil zato što je subverzivan nekim institucijama – braku, obitelji, lokalnim društvima i drugim "malim vodovima" – koji se natječu sa državom za našu lojalnost. Tamo gdje vlada transgresija, vlada i država. Stoga je u očima države, ovisnik u najgorem slučaju predmet samilosti, u najboljem herojski branitelj valjanog načina života. Njegove navike su bijeg od nepodnošljivih konvencija građanskog društva, a ako on živi u svom svijetu snova, nije li to njegovo pravo, u društvu koje ne pruža bolju, ili stvarniju, alternativu? [...]

Sve to ne bi bilo toliko bitno da navika zakonodavstva nema kao posljedicu poticanje lažnog osjećaja sigurnosti. Konstantnim uplitanjem kako bi spasili građanina od samonametnutog rizika, zakonodavac stvara dojam da je sve ostalo bezopasno. Građanin više ne mora paziti što radi, dokle god sluša savjete liječnika i kupuje u službenim dućanima. Država je tu da jamči život bez rizika, a ako rizik nije prepoznat od države, onda niti ne postoji. Ako Dadilja ne vidi problem u pornografiji ili dvanaesterosatnim dozama televizije svakog dana ili promiskuitetnog ali zaštićenog seksa, onda niti ne postoji nikakva šteta. Postupno nastaje dojam kako je jedini rizik pred običnih građanima povezan sa staromodnim životom kakvog prikazuju reklame za Marlboro.

Dakle država nas, preuzimajući brigu oko rizika, masivno izlaže riziku. Stvarni rizici nisu oni koje nam država zabranjuje nego oni koje potiče kroz svoj etos političke korektnosti. Ovi dopušteni rizici su dopušteni zato što je zabranjeno zabraniti ih. Osuditi bi značilo "marginalizirati" neke vrijedne "alternative" i stoga se miješati u neko novoizmišljeno ili otkriveno "pravo". Zbog toga se rizici promiskuitetnosti, drogiranja, i drugih navika koje zaobilaze ulazak u odrasli život, nikada otvoreno ne raspravlja. Navedene prakse pripadaju kulturi koja je narasla pod zaštitom države i u ratu su sa tradicionalnim vrijednostima.

Na taj način, tako što je previše zaštitnička prema pojedincu, država podriva društvo. Gotova sva energija zdravstvenih boraca je posvećena zabranjivanju navika koje ne predstavljaju nikakvu društvenu prijetnju, dok dopuštaju druge koje dovode do društvene fragmentacije. Škole danas ne zabranjuju gotovo ništa što mladi žele čini, osim pušenja. Njihova poruka o seksu, upravo zato što je oblikovana isključivo u jeziku higijene, se doživljava kao dozvola, a njihove poruke o drogama su osjetno tiša od onih koje se bave duhanom.

Naravno, odgovorni roditelj će pokušati spriječiti svoju djecu od pušenja. Ali kada roditelj preuzme odgovornost, on vidi zdravlje kao dio većeg cilja: dugotrajnog ispunjenje svog djeteta. Zato je bolje, ne samo za društvo nego i za pojedinca, ako se obrazovanje oko preuzimanja rizika ostavi roditeljima, a ne da ga prisvaja država. Mudri roditelji znaju kako njihova djeca moraju narasti i pronaći svoje mjesto u zajednici. Dijete će najviše trebati ljubav i poštovanje drugih, a te beneficije se ne mogu dobiti bez dugog procesa izgrađivanja karaktera i moralne edukacije. Nijedan razuman roditelj ne vjeruju kako buduća dobrobit njihova djeteta ovisi samo o kemikalijama koje konzumira, ili da mu mogu garantirati sreću samo tako što će osigurati da se tjelesne funkcije koriste u skladu sa zahtjevima (glavnog) doktora.

Posvećujući se moralnom i duhovnom zdravlju svojih potomaka, majka i otac pružaju daleko bolje jamstvo od onoga koje Dadilja može ponuditi. Kao roditelju, čini mi se daleko važnije da zaštitim svoje dijete od televizije nego od "okolišnog duhanskog dima", i daleko važnije da ih odvedem u crkvu nego da im pokažem kako se koristi kondom. Zbog toga sam, iz perspektive naše službene kulture, nepodoban. Ali zbog toga se uklapam u stvarnu kulturu koja me okružuje, kulturu koju Dadilja pokušava ubiti.

Osim toga, rizici o kojim nas Dadilja upozorava su također, u pravoj mjeri, dobri za nas. Dobro je
da su djeca okružena aktivnostima koje su dopuštene, ali nemaju odobrenje jer potrebno je da nauče kako donositi izbore, i da znaju kako nešto može biti dopušteno zakonom, pa čak i poticano od strane države, unatoč tome što je moralno pogrešno. Pušenje predstavlja jednostavan primjer za vježbu; dobar način da pokažete djeci kako nešto što nije zločin svejedno treba izbjegavati. Pripada, zajedno sa lošom hranom, pop glazbom, i televizijom, u svijet dnevnih napasti, koje predstavljaju trening za samokontrolu.

Nadalje, postoje drugi rizici na koje dijete treba poticati, unatoč činjenici da ih Dadilja ne voli. Djeca ne bi trebala biti službeno zaštićena od svake vrte opasnosti. Baš kao što imunološki sustav ima koristi od kontakta sa neprijateljskom bakterijom, tako i njihovi karakteri imaju koristi od fizičkog rizika. U Engleskoj je danas gotovo nemoguće za učitelja da povede svoj razred na izlet, na logorovanje, ili brodom na more. Takve stvari se događaja u sivoj zoni između izleta i kriminala, učitelj mora biti ludo odvažan. U svijetu kojeg Dadilja sada stvara, djeca se susreću sa opasnošću samo na TV ekranu, gdje se radi o objektu nezdravih i sadističkih fantazija, a ne prigodama za hladnokrvno razmišljanje i snalažljivu hrabrost.

To nas dovodi do poante. Iza Dadiljinih pokušaja upravljanja našim načinom života je opsesija sa tijelom i njegovom sudbinom, i odbijanje prepoznavanja kako se ljudski život živi, kada se pravilno živi, na drugoj sferi. Ne smiješ pušiti, jer šteti tvome tijelu, tvrdi Dadilja (iako pušenje ne utječe na dušu, i ne oštećuje moralni smisao); dok štetno korištenje droga nije toliko bitno, jer uzimanje droga oslobađa tijelo. Ekstaza drogiranja je vrsta istiskivanja duše – podizanje tijela, pomoću supstanci, kako bi se uklonila dominacija duše. Slično tome, šteta učinjena u ime seksa je učinjena na zahtjev tijela, prevladavanjem moralnih skrupula; radi se o šteti počinjenoj zbog tijela i u ime oslobođenja. Na sve te načine, Dadilja promovira demoraliziranje ljudskog bića i njegovu rekonstituciju kao čisto fizičke, čisto životinjske stvari. Stoga Dadilja, po svojoj prirodi, nije u stanju primijetiti kako je promoviranje zdravlja puno učinkovitije treveznim, pravednim i pobožnim životom nego bezmasnim, bezduhanskim režimom.

Ali zašto bi se, u sekularno doba, trebali protiviti Dadiljinoj demoraliziranoj viziji? Ljudi nemaju odgovor na ovo pitanje pa lako kapituliraju pred zakonima koji im zabranjuju da jedu sushi, puše u javnosti, ili da odgajaju svoju djecu onako kako im njihova savjest nalaže. U doba kada je je najviši autoritet doktor, i kada država posuđuje doktorsku bijelu kutu, ljudi se pronalaze u viziji sebe kao stoke okupljene za vlastito dobro.

Odgovor, prema meni, nije negirati da smo životinje, nego prepoznati da smo životinje posebne vrste – životinje koje svojim zajedničkim naporima postaju slobodna i duhovna bića. Živimo tako što pišemo svoju priču, a ta priča nas može ili oplemeniti ili degraditrati. Oplemenjeni smo kada naučimo živjeti s tijelom, kada podredimo tjelesne potrebe našim stvarnim ljubavima i odanostima, kada ga izlažemo bilo kakvim rizicima koji su potrebni za život među prijateljima i susjedima, i kada ga spriječimo u zacrnjivanju i pomračenju naših emocija. Nijedan drugačiji život nije vrijedan življenja, čak ni ako ga Dadilja preporuča.

PS

Izvorni esej What Is Acceptable Risk? Autor je filozof Roger Scruton. Puno spomenutih detalja je "kontroverzno", ali osnovna poruka, odnosno poruke mi se čine ispravnim. Raspravljanje o svim spomenutim detaljima (i njihovoj točnosti) bi moglo potrajati pa sam za kraj umjesto toga prenio jedno razmišljanje filozofa Vallicelle;  
Crkva liberalizma mora imati svog demona, a njegovo ime je duhan. Također moram napomenuti kako je pušenje, poput posjedovanja oružja, pitanje slobode. Je li sloboda vrijednost? Rekao bih da je.[...]

Zašto onda ja ne pušim i ne pijem? Glavi razlog je što su pijenja i pušenje nedosljedni sa vrstom aktivnosti koje pružaju zadovoljstvo puno višeg stupnja od pušenja i pijenja. Mislim na trčanje, planinarenje i slično. Kada se probudite s mamurlukom, jeste li ponosni na svoju prijašnju noć? Jeste li bolji čovjek u bilo kojem smislu? Osjećate li se stvarno bolje nakon noći fizičkog i duhovnog rasipanja?

Zdravlje i kondicija su kratkoročan razlog. Dugoročni razlog je taj što želim živjeti što je dulje moguće kako bih završio projekte koje sam zamislio. Teško je pisati filozofiju kada ste bolesni ili mrtvi; a ovdje dolje je potrebno pisati filozofiju. Tamo gdje se nadam završiti, neće biti potrebe za filozofijom.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove