utorak, 12. ožujka 2013.

Kako odgojiti djecu i spasiti ih od Države

Samovo rođenje to nije promijenilo [Scruton piše o svojoj obitelji, rođenju sina], ali je dovelo do problema koji je posebno izražen u Britaniji. Država nas sada tjera da šaljemo svoju djecu u školu, istodobno osiguravajući da se ništa slično obrazovanju tamo ne događa. Ono što se smatra obrazovanjem i odgojem u mnogim britanskim školama je zapravo proces demoralizacije, proces u kojem se djecu oduzima roditeljima i predaje vršnjacima. Značajan broj mladih britanaca napušta školu bez da zna čitati ili računati. Beskorisni stari predmeti poput latinskog, grčkog i više matematike su nestali, a engleska gramatika, sa svojim opresivnim pravilima i beskorisnom kompleksnošću, gurnuta je u stranu jer je "elitistička". Što se tiče ponašanja, toliko se srozalo da dućani u blizini škola zatvaraju vrata djeci, a stariji ljudi prelaze u drugi vagon kada djeca ulaze u vlak.

Umjesto da priprema djecu za odrasli život, naš obrazovni sustav osigurava da ostanu djeca, sa svom dječjom egocentričnošću, ali bez nevinosti i srama. Državni pokušaji seksualiziranja djece ohrabrivanje pripadnika mlađe generacije da savladaju sve relevantne pozicije sa četrnaest godina, i postavljanje homoseksualnost u centar kurikuluma – ne popravljaju stvari. Seks je, kako podučavaju učenike, samo proširenje djetinjstva – još jedno područje igre, u kojem je dopušteno sve što može dovesti do užitka, a u kojem je opasno samo ono što je ozbiljno, trajno i s ljubavi.

Ideologija šezdesetih, koja je dovela do takve pustoši u mom vlastitom životu, i loših učinaka koje sam prevladavao dvadeset godina, sada je obavezni temelj obrazovanja; provodi se od najmlađe dobi uz potpunu nebrigu za osobnu sreću i dugoročne nade učenika. Ono što sam izbjegao samo uz najveće poteškoće i veliki trud, danas se nameće kao opća sudbina. Jedna od mojih prvih dužnost prema Samu je osigurati da ne padne u kandže ljudi koji mu to žele učiniti.

Novi kurikulum, ima i kao cilj i kao učinak odvajanje djece od roditelja, djeca postaju nedopadljiva odraslima te isključivo vlasništvo države. Kurikulum je osmišljen od strane ljudi koji su sami, velikim djelom, bez djece. Čini nam se kako bi bilo bolje da Sama pošaljemo u rudnik ugljena, kako bi tamo upoznao stvarni svijet odraslih, nego da prolazi kroz kompletni tečaj demoralizacije koji naši vladari zahtijevaju. Čak i privatne škole moraju slijediti nacionalni kurikulum, koji je pažljivo razvijen kako bi sve vrijednosti koje ja i moja žena poznajemo zamijenio sa "životnim vještinama" potrebnim u sumnjivim urbanim kvartovima.

Jedino rješenje kojeg smo se za sada dosjetili je obrazovati Sama koliko god to možemo (ograničeni vremenom, energijom i znanjem) te ga onda poslati u Lycée Francaise u Londonu, jer smo pod dojmom kako francuzi iskazuju nešto manje prezira prema svojoj nacionalnoj kulturi. Sama ćemo učiti onako kako nam zdrav razum nalaže, radi se o starim i utabanim stazama. Započet ćemo sa Grimmom, Andersenom, i Lewisom Carrollom, jer njihova vrsta dječje literature, osim što potiče maštu, odgaja i moralne osjećaje.

Dok sam razmišljao o ovome problemu, pozvali su me iz nacionalnih novina da opišem što namjeravamo sa Samom – znak da mnogi ljudi dijele našu zabrinutost. Naravno, uvjerio sam čitatelje, ako je John Stuart Mill mogao čitati grčki sa šest godina, zašto ne bi i Sam? I možda bi Samov prvi javni iskaz mogao biti poput onog četverogodišnjeg Macaulaya, koji je odbivši pozornost koju djeca traže, nakon što se ozlijedio izjavio "Zahvaljujem vam, gospođo, ali agonija je popustila." Sama ćemo držati dalje od pop glazbe i televizije, ali će učiti svirati violu kao ljekoviti oblik samoponiženja. Uvest ćemo ga u svijet konja i lova na lisice, kako bi naučio brinuti o životinjama, ali na nesentimentalan način. Podučit ćemo ga vrlinama – hrabrosti, pravednosti, razboritosti i umjerenosti - u njihovim kršćanskim verzijama, kao oblike vjere, nade i milosrđa. Napisao sam, iako Sam vjerojatno neće uživati u svojem djetinjstvu, izrastao bi u nekog tko bi drugima bio drag, neovisno o tome bi li on sam bio sretan.

Članak je izazvao pravu buru reakcija od strane stručnjaka za odgoj djece, obrazovnih gurua, feministica i ponekog vjernika u progres – svi očigledno proizvod obrazovnog sustava koji ironiju smatra elitističkim zločinom pa je stoga iskorijenio mogućnost njenog prepoznavanja. Nekoliko tjedana smo živjeli u strahu od socijalnih radnika. Bojali smo se, ako ne uspijemo odgovoriti na njihove upite, Sama će staviti u dom, onemogućit će mu pristup roditeljima, izložit će ga uobičajenoj dozi popa, televizije i loše hrane.

Stručnjaci koji su na naše obrazovne planove reagirali s takvim bijesom su ipak glasovi naše moderne kulture – iste kulture koja je oblikovala obrazovni sustav i koja je postavila državu kao opoziciju obitelji. Tek nakon što sam postao dio obitelji sam u potpunosti shvatio dubinu i ozbiljnost ove opozicije. Obitelj je postala subverzivna institucija – gotovo podzemna zavjera – u ratu sa državom i kulturom pod državnim pokroviteljstvom.

Službeni kurikulum je rigorozno isključio obitelj. Majke se pojavljuju ponekad u udžbeniku, ali su upadljivo samohrane. Očeve se ne spominje – postali su neizgovorivi. Državno nametnuti seksualni odgoj je osmišljen kako bi uklonio vezu između seksa i obitelji, obitelj se prikazuje samo kao jedna od "opcija". Seksualni odgoj će osigurati da slijedeća generacija ne formira obitelji, s obzirom da će uništiti u učenicima sve zbog čega jedan spol idealizira drugi, i tako usmjerava erotske osjećaje u brak.

Ali Sophie i ja ne sumnjamo kako nas ispunjava obitelj, a ne država. Stoga smo odlučili slijediti naše instinkte i opažanja, odgojiti našu djecu onako kako smatramo da je ispravno. Članovi smo rastuće skupine zločinaca koji su objavili rat državno sponzoriranoj kulturi i spremni smo je osporiti.

Službena kultura se temelji na pretpostavci kako je ljudski materijal beskrajno plastičan, moguće ga je oblikovati od strane države u koji god oblik treba. Usporedili smo Sama sa ostalim dječacima i ne možemo ne primijetiti kako su svi slični u jednoj stvari; svi oni žele biti muškarci. Štoviše, svi oni povezuju muškost sa akcijom, sa korištenjem alata, sa stvaranjem nečega iz ničega, sa snagom i strojevima. Sam pokazuje malo interesa za jezik, potpuno je zanemario ne samo violu nego i gitaru i piano.

Glavni interes mu je građevina. Provodi dane sa muškarcima koji rade kod nas na proširenju imanja; dodaje alat, kante, miješa svoju verziju cementa i ponekad pokušava napraviti gips nekom piliću. Malo je vjerojatno kako će oponašati Milla ili Macaulaya, ali zbog svog nestrpljenja, kooperativne prirode, odlučnosti da bude koristan, i ograničene ali stvarne radoznalost o svijetu muškog rada, mnogima je prirastao srcu.

Službena doktrina pripisuje takve tendencije kulturi: promijeniti igračke, uzore i kontekst, poručuju nam stručnjaci, i dječaci će se uređivati, igrati sa lutkama, maziti životinje i uređivati male udobne prostore za sebe; ali za takvo razmišljanje baš i nema dokaza. Znanost, zdrav razum, i zabilježena povijest upućuju na zaključak kako je spol konstanta, koja utječe na to što se može postići i što može željeti. Umjesto da se tome suprotstavljamo, trebali bi iskoristiti ogromnu i nesvjesnu moć kako bi ispunili našu civilizacijsku svrhu.

Rođenje naše curice Lucy je ponovno probudilo našu znatiželju o ovom pitanju; iako je naravno namjeravamo odgojiti u istom režimu koji smo predložili za Sama, poprilično smo sigurni da je nećemo uskoro vidjeti sa špahtlom u ruci. Njen prvi osmjeh bio je dovoljan da nas uvjeri u to. Sam se široko i nestašno nacerio, i onda rukom posegnuo kako bi potrgao igračke koje nad njegovom kolijevkom, a Lucy se spokojno smiješi, promatrajući kretanja. Prijatelji i susjedi potvrđuju razmišljanje kako su djevojčice zainteresiranije za ljude, riječi i intimno zajedništvo doma; dok alati i strojevi ne uspijevaju pobuditi njihove simpatije.

[...]

Ne činite nikakvu uslugu djetetu tako što ga pripremate za niži život – život državno-proizvedene životinje. Sreća dolazi kroz ideale, a samo idealizirajući jedno drugo se ljudi mogu stvarno zaljubiti. To je lekcija koju smo Sophie i ja izvukli iz našeg iskustva, i sigurno je da nismo jedinstveni u tome. U Zapadnom svijetu se pojavilo čudno praznovjerje kako sve možemo započeti ispočetka, preoblikovati ljudsku prirodu, ljudsko društvo, i mogućnost sreće, kao da je znanje i iskustvo naših predaka potpuno irelevantno. Ali na koji fond znanja bi se trebali osloniti kada oblikujemo alternative? Utopije su se pokazale iluzijama, a najočitiji rezultat našeg "oslobođenja" od tradicionalnih ograničenja je rašireno nezadovoljstvo ljudskim stanjem.

Stoga mi se čini da bi trebali pripremiti svoju djecu da budu sretna na način koji ste i vi sretni. Tretirajte ih onako kako bi ih tretirali kada bi vaši ideali bili općeprihvaćeni. Jednog dana će pronaći, kao što smo ja i moja žena pronašli, partnera zbog kojeg će se sve to isplatiti. Znajući to, možemo se prepustiti odgoju Sama i Lucy, sustavno ih lišavajući, dan za danom, stvari koje naši vladari preporučuju.

Autor eseja je filozof Roger Scruton, izvorno Becoming a Family.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana