Nažalost, postoji navika među onima
koji podržavaju Whigovsku interpretaciju povijesti znanosti, a tu
izgleda spada većina znanstvenika, posebno onih (novo) ateističkog
uvjerenja, da svrstavaju povijesne ličnosti u dvije kategorije,
svece i demone. Sveci su oni ljudi koji su prvi osmislili teorije na
kojima se temelje moderne znanstvene discipline, a demoni su oni
jadni zaostali ljudi čije su ignorantske neznanstvene zablude
zamijenjene od teorija svetaca. U ovoj travestiji povijesti znanosti
uvijek se pokušava predstaviti neki par, slično religijskom
scenariju u kojem dobro pobjeđuje zlo.
Tako imamo Kopernika kao sveca jer je
osmislio heliocentričnu hipotezu, a Ptolomej je demon jer je
prevario svijet na 1400 godina sa svojim smiješnim geocentrizmom.
Danas je postalo uobičajeno za novog ateista da negira bilo kakav
racionalni temelj za geocentrično razmišljanje, tvrdeći kako ga je
podržavalo samo neznanje, praznovjerje i religiozna dogma. Takvo
shvaćanje povijesti ne samo da je groteskno i izopačeno, nego je
znanstveno i povijesno pogrešno.
U povijesti kemije imamo Lavoisiera kao
sveca i "oca moderne kemije" dok je Priestley, koji je dao
puno dokaza na temelju kojih je Lavoisier konstruirao svoje teorije,
demoniziran zbog podržavanja flogistonska kemije. U internet
raspravama se flogistonska kemija smatra primjerom ignorantskog
neznanstvenog razmišljanja sličnog astrologiji. U stvarnosti se
radi o zanimljivom području znanstvenog razmišljanja unutar kojeg
je razvijen značajan dio rane moderne kemije.
U bioloških znanostima megasvetac je
naravno Charles Darwin koji je objavio katekizam novih ateista,
biološku teoriju evolucije vrsti koju pokreće mehanizam prirode
selekcije. Neobično, u ovom slučaju nije demoniziran Aristotel ili
neka druga povijesna ličnost koja je vjerovala u stabilnost vrsti,
nego jedan od Darwinovih (skoro) suvremenika; Jean-Baptiste Pierre
Antoine de Monet, Chevalier de la Marck. Ono što je najbizarnije u
ovoj posebno neosnovanoj demonizacije je činjenica da je Lamarck
propagirao teoriju evolucije. Međutim, zato što je mehanizam
Lamarckove teorije evolucije bila adaptacija, a ne prirodna
selekcija, povijesno ignorantni ljubitelji svetog Charlesa redovito
ga napadaju i ismijavaju.
Lamarck je zapravo bio važna i
značajna povijesna ličnost, dao je velike doprinose našem
razumijevanju prirode, a njegov rad je bio prepoznat i poštivan od
strane Darwina. Ne namjeravam ovdje napisati kompletnu biografiju
Chevaliera, ali ću spomenuti bitne stvari iz života, sve u nadi da
će netko od mojih čitatelja, ako to već nije učinio, otići i
informirati se o njegovim doprinosima znanosti pa će slijedeći put
kada se susretne s nekim tko ga demonizira znati odgovoriti.
Lamarck je bio jedanaesto dijete
osiromašene niže aristokratske obitelji iz Picardya. Namijenili su
mu službu u crkvi tako da su ga roditelji poslali na isusovačku
akademiju u dobi od jedanaest godina. Međutim, kada je njegov otac
umro 1759. godine, napustio je školu i pridružio se vojsci u
sedmogodišnjem ratu gdje je odlikovan za hrabrost. Godine 1768.
umirovio se iz vojske zbog zdravlja. Dok je radio kao bankovni
činovnik (kako bi dodatno zaradio uz svoju skromnu mirovinu)
studirao je četiri godine medicinu u Parizu, ali nije diplomirao.
Lamarck je postao zainteresiran za botaniku za vrijeme svoje vojne
službe, a tijekom tog perioda upoznao se i sa vodećim francuskim
botaničarima i zoolozima, uključujući Buffona koji je postao
njegov znanstveni pokrovitelj.
Lamarck je, uz pomoć Buffona, izdao
knjigu o francuskoj flori kojom se istaknuo kao vodeći
prirodoslovac. Buffon mu je također pomogao da postane član
Francuske Akademije znanosti. Mogao je dobiti samo slabije plaćene
pozicije te je zbog financija morao pisati i botaničke
enciklopedije. Jedna od njegovih pozicija je bila i u herbariju
Kraljevskih Vrtova. Tijekom revolucije bio je dovoljno pametan da
izbaci pridjev kraljevski iz opisa radnog mjesta. Nakon revolucije
postao je profesor zoologije beskralješnjaka u Nacionalnom Muzeju
Prirodne Povijesti gdje je dao svoj najveći doprinos kao
prirodoslovac, potpuno je reorganizirao klasifikaciju beskralješnjaka
te postao jedan od najvećih taksonoma.
Lamarck je također opsežno
objavljivao o fizici, kemiji, geologiji, i meterologiji; iako je u
tim poljima njegov rad većinom heterodoksan i često reakcionaran.
Primjerice odbacivao je novu Lavoisierovu kemiju.
Neću niti pokušavati objasniti
njegove misli o fiksnosti, odnosno nedostatku iste, vrsta ili
njegovih ideja o evoluciji, ali treba biti svjestan da je povijesno
potpuno pogrešno vidjeti Lamarckove i Darwinove teorije kao
međusobno sukobljene. Njegov rad je utro put za Darwina, koji je u
eseju dodanom trećem izdanju The Origins of Species pod
nazivom An Historical Sketch of the Progress of Opinion on the
Origin of Species napisao o Lamarcku:
Lamarck je bio prvi čovjek čiji su zaključci [vezani uz podrijetlo vrsta] izazvali dosta pažnje. Ovaj opravdano slavljeni prirodoslovac je prvi put objavio svoja razmišljanja 1801. godine, i uvelike ih je razradio 1809. u svojem “Philosophie Zoologique,” te nakon toga,1815. u svom uvodu u “Hist. Nat. des Animaux sans Vertébres.” U tim radovima podržava doktrinu kako vrste, uključujući čovjeka, potječu od drugih vrsta. Imao je istaknutu ulogu jer je skrenuo pozornost na vjerojatnost da su sve promjene u neorganskome, kao i u organskome svijetu, rezultat zakona, a ne čudesnih posredovanja. Izgleda kako su Lamarcka do tog zaključka dovele postepne promjene vrsta, teškoće da razlikuje vrste i sorte zato što postoji gotovo savršeno stupnjevanje oblika u određenim organskim skupinama. Što se tiče načina modifikacije, on je pripisuje dijelom fizikalnim uvjeta života, dijelom križanju postojećih oblika, te velikim dijelom korištenju i nekorištenju, odnosno učincima navike. Ovom posljednjem načinu čini se pripisuje sve prekrasne adaptacije u prirodi; poput dugih vratova žirafa koje se hrane granama drveća.
Darwin nije svetac, a Lamarck nije
demon. Obojica su dali velike doprinose prirodnoj povijesti i oboje
su dali doprinos razvoju biološke teorije evolucije.
Pojednostavljeno razmišljanje o povijesti znanosti koje pokušava
stvoriti dualnosti dobre protiv loše znanosti je uvelike neprikladno
i oni koji je propagiraju bi trebali prvo naučiti nešto o stvarnoj
povijesti znanosti prije nego što počnu širiti svoja pogrešna
razmišljanja u javnosti.
PS
Već sam spominjao većinu od navedenih imena, ali ako nekog zanima pitanje Darwina podsjećam na stariji post Darvinizam i stvarna priroda odnosa - Preispitivanje povijesnog odnosa znanosti i kršćanstva. Ukoliko nekog zanima debata može pročitati članak Wilberforce and Huxley: A Legendary Encounter, a i multimedija Faraday Instituta ima par predavanja o toj tematici (među 460 zanimljivih predavanja).
