četvrtak, 14. ožujka 2013.

Sveci i demoni, i povijest znanosti

Nažalost, postoji navika među onima koji podržavaju Whigovsku interpretaciju povijesti znanosti, a tu izgleda spada većina znanstvenika, posebno onih (novo) ateističkog uvjerenja, da svrstavaju povijesne ličnosti u dvije kategorije, svece i demone. Sveci su oni ljudi koji su prvi osmislili teorije na kojima se temelje moderne znanstvene discipline, a demoni su oni jadni zaostali ljudi čije su ignorantske neznanstvene zablude zamijenjene od teorija svetaca. U ovoj travestiji povijesti znanosti uvijek se pokušava predstaviti neki par, slično religijskom scenariju u kojem dobro pobjeđuje zlo.

Tako imamo Kopernika kao sveca jer je osmislio heliocentričnu hipotezu, a Ptolomej je demon jer je prevario svijet na 1400 godina sa svojim smiješnim geocentrizmom. Danas je postalo uobičajeno za novog ateista da negira bilo kakav racionalni temelj za geocentrično razmišljanje, tvrdeći kako ga je podržavalo samo neznanje, praznovjerje i religiozna dogma. Takvo shvaćanje povijesti ne samo da je groteskno i izopačeno, nego je znanstveno i povijesno pogrešno.

U povijesti kemije imamo Lavoisiera kao sveca i "oca moderne kemije" dok je Priestley, koji je dao puno dokaza na temelju kojih je Lavoisier konstruirao svoje teorije, demoniziran zbog podržavanja flogistonska kemije. U internet raspravama se flogistonska kemija smatra primjerom ignorantskog neznanstvenog razmišljanja sličnog astrologiji. U stvarnosti se radi o zanimljivom području znanstvenog razmišljanja unutar kojeg je razvijen značajan dio rane moderne kemije.

U bioloških znanostima megasvetac je naravno Charles Darwin koji je objavio katekizam novih ateista, biološku teoriju evolucije vrsti koju pokreće mehanizam prirode selekcije. Neobično, u ovom slučaju nije demoniziran Aristotel ili neka druga povijesna ličnost koja je vjerovala u stabilnost vrsti, nego jedan od Darwinovih (skoro) suvremenika; Jean-Baptiste Pierre Antoine de Monet, Chevalier de la Marck. Ono što je najbizarnije u ovoj posebno neosnovanoj demonizacije je činjenica da je Lamarck propagirao teoriju evolucije. Međutim, zato što je mehanizam Lamarckove teorije evolucije bila adaptacija, a ne prirodna selekcija, povijesno ignorantni ljubitelji svetog Charlesa redovito ga napadaju i ismijavaju.

Lamarck je zapravo bio važna i značajna povijesna ličnost, dao je velike doprinose našem razumijevanju prirode, a njegov rad je bio prepoznat i poštivan od strane Darwina. Ne namjeravam ovdje napisati kompletnu biografiju Chevaliera, ali ću spomenuti bitne stvari iz života, sve u nadi da će netko od mojih čitatelja, ako to već nije učinio, otići i informirati se o njegovim doprinosima znanosti pa će slijedeći put kada se susretne s nekim tko ga demonizira znati odgovoriti.

Lamarck je bio jedanaesto dijete osiromašene niže aristokratske obitelji iz Picardya. Namijenili su mu službu u crkvi tako da su ga roditelji poslali na isusovačku akademiju u dobi od jedanaest godina. Međutim, kada je njegov otac umro 1759. godine, napustio je školu i pridružio se vojsci u sedmogodišnjem ratu gdje je odlikovan za hrabrost. Godine 1768. umirovio se iz vojske zbog zdravlja. Dok je radio kao bankovni činovnik (kako bi dodatno zaradio uz svoju skromnu mirovinu) studirao je četiri godine medicinu u Parizu, ali nije diplomirao. Lamarck je postao zainteresiran za botaniku za vrijeme svoje vojne službe, a tijekom tog perioda upoznao se i sa vodećim francuskim botaničarima i zoolozima, uključujući Buffona koji je postao njegov znanstveni pokrovitelj.

Lamarck je, uz pomoć Buffona, izdao knjigu o francuskoj flori kojom se istaknuo kao vodeći prirodoslovac. Buffon mu je također pomogao da postane član Francuske Akademije znanosti. Mogao je dobiti samo slabije plaćene pozicije te je zbog financija morao pisati i botaničke enciklopedije. Jedna od njegovih pozicija je bila i u herbariju Kraljevskih Vrtova. Tijekom revolucije bio je dovoljno pametan da izbaci pridjev kraljevski iz opisa radnog mjesta. Nakon revolucije postao je profesor zoologije beskralješnjaka u Nacionalnom Muzeju Prirodne Povijesti gdje je dao svoj najveći doprinos kao prirodoslovac, potpuno je reorganizirao klasifikaciju beskralješnjaka te postao jedan od najvećih taksonoma.

Lamarck je također opsežno objavljivao o fizici, kemiji, geologiji, i meterologiji; iako je u tim poljima njegov rad većinom heterodoksan i često reakcionaran. Primjerice odbacivao je novu Lavoisierovu kemiju.

Neću niti pokušavati objasniti njegove misli o fiksnosti, odnosno nedostatku iste, vrsta ili njegovih ideja o evoluciji, ali treba biti svjestan da je povijesno potpuno pogrešno vidjeti Lamarckove i Darwinove teorije kao međusobno sukobljene. Njegov rad je utro put za Darwina, koji je u eseju dodanom trećem izdanju The Origins of Species pod nazivom An Historical Sketch of the Progress of Opinion on the Origin of Species napisao o Lamarcku:
Lamarck je bio prvi čovjek čiji su zaključci [vezani uz podrijetlo vrsta] izazvali dosta pažnje. Ovaj opravdano slavljeni prirodoslovac je prvi put objavio svoja razmišljanja 1801. godine, i uvelike ih je razradio 1809. u svojem “Philosophie Zoologique,” te nakon toga,1815. u svom uvodu u “Hist. Nat. des Animaux sans Vertébres.” U tim radovima podržava doktrinu kako vrste, uključujući čovjeka, potječu od drugih vrsta. Imao je istaknutu ulogu jer je skrenuo pozornost na vjerojatnost da su sve promjene u neorganskome, kao i u organskome svijetu, rezultat zakona, a ne čudesnih posredovanja. Izgleda kako su Lamarcka do tog zaključka dovele postepne promjene vrsta, teškoće da razlikuje vrste i sorte zato što postoji gotovo savršeno stupnjevanje oblika u određenim organskim skupinama. Što se tiče načina modifikacije, on je pripisuje dijelom fizikalnim uvjeta života, dijelom križanju postojećih oblika, te velikim dijelom korištenju i nekorištenju, odnosno učincima navike. Ovom posljednjem načinu čini se pripisuje sve prekrasne adaptacije u prirodi; poput dugih vratova žirafa koje se hrane granama drveća.
Darwin nije svetac, a Lamarck nije demon. Obojica su dali velike doprinose prirodnoj povijesti i oboje su dali doprinos razvoju biološke teorije evolucije. Pojednostavljeno razmišljanje o povijesti znanosti koje pokušava stvoriti dualnosti dobre protiv loše znanosti je uvelike neprikladno i oni koji je propagiraju bi trebali prvo naučiti nešto o stvarnoj povijesti znanosti prije nego što počnu širiti svoja pogrešna razmišljanja u javnosti.
PS

Već sam spominjao većinu od navedenih imena, ali ako nekog zanima pitanje Darwina podsjećam na stariji post Darvinizam i stvarna priroda odnosa - Preispitivanje povijesnog odnosa znanosti i kršćanstva. Ukoliko nekog zanima debata može pročitati članak Wilberforce and Huxley: A Legendary Encounter, a i multimedija Faraday Instituta  ima par predavanja o toj tematici (među 460 zanimljivih predavanja).
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana