Stranice

▼

srijeda, 31. prosinca 2014.

George Ellis o suvremenoj fizici, fizičarima i filozofiji

John Horgan objavio je u ScientificAmerican-u intervju s fizičarom Georgeom Ellisom. Ellis je uspješan fizičar koji je uz svoj rad pisao i o nekim drugim temama. Kritičan je prema smjeru u kojem se kreću neka istraživanja odnosno teorijama koje ne smatra strogo znanstvenim. Već sam ga spominjao u postu o multiverzumu. (Samo bih naglasio što tada nisam, da eventualna potvrda multiverzuma nema posebnog utjecaja na klasične dokaze Božje egzistencije.)

Pročitajte intervju ovdje - Physicist George Ellis Knocks Physicists for Knocking Philosophy, Falsification, Free Will. U nastavku prenosim nekoliko odlomaka, ali ima još zanimljivih razmišljanja o kompleksnosti, ograničenjima eksperimentalne fizike, TOE i sličnome. Inače, Horgan je autor knjige Kraj znanosti koja je objavljena i na hrvatskome. Postoje ljudi koji, malo je reći, ne vole Horgana. Pojedini teoretičara struna također nisu oduševljeni Ellisovim razmišljanjima, ali to nije bitno za razmišljanja koja prenosim;

***
Horgan: Lawrence Krauss, u svojoj knjizi A Universe from Nothing, tvrdi kako je fizika zapravo riješila misterij zašto postoji nešto, a ne ništa. Slažete li se?
Ellis: Sigurno da ne. On predstavlja neispitane spekulativne teorije kako su stvari došle u postojanje iz pred-postojećih kompleksa entiteta, uključujući variacionalne principe, teoriju kvantnog polja, specifične grupe simetrija, vakuum, sve komponente standardnog modela fizike čestice. On ne objašnjava zašto su ti entiteti mogli pred-postojati trenutak nastajanja svemira, zašto bi uopće postojali, ili zašto bi imali formu koju su imali. Pritom ne daje nikakve eksperimentalne ili opservacije procese kojima bi mogli testirati te živopisne spekulacije pretpostavljenog mehanizma generiranja-svemira. Kako uopće možete testirati što je postojalo prije nego što je svemir postojao? Ne možete.

Prema tome, ono što prezentira nije testirana znanost. Radi se o filozofskoj spekulaciji, za koju, čini se, vjeruje da je toliko uvjerljiva da ne mora dati nikakvu konkretizaciju dokaza kojom bi potvrdio da je točna. Pa, ne može imati nikakve dokazi oko toga što je postojalo prije nego što je prostor i vrijeme dovedeno u postojanje. Povrh svega, on vjeruje da te matematičke spekulacije rješavaju tisućljetni filozofski problem, bez da se ozbiljno pozabavi filozofskim pitanjima. Vjerovanje da se sva stvarnost može potpuno shvatiti terminima fizike i jednadžbama fizike je fantazija. Kao što je to Eddington sjajno istaknuo u svojim Gifford predavanjima, radi se o parcijalnim i nepotpunim reprezentacijama fizikalne, biološke, psihološke i socijalne stvarnosti.

Osim toga, Krauss ne odgovara na pitanje zašto zakoni fizike postoje, zašto imaju oblik koji imaju, ili u kakvoj manifestaciji su postojali prije nego što je svemir postojao (u što mora vjerovati ako vjeruje da su oni doveli svemir u postojanje). Tko ili što je izmislilo načela simetrije, specifične grupe simetrije, gauge teorije itd? Nije ni započeo odgovarati na ta pitanja.

 Ironično je što tvrdi da je filozofija bezvrijedna, a onda on se on sam bavi takvom filozofijom. Čini se kako bi znanstveno obrazovanje trebalo uključivati neke osnovne module o Platonu, Aristotelu, Kantu, Humeu, i drugim velikim filozofima [...]

Horgan: Jeste li fan teorije multiverza? Teorije struna? Antropičkog principa?
Ne (možda je točna, ali je nedokaziva, previše neprovjerljivih nagađanja o postojanju beskonačnosti entiteta, loše definirana i neprovjerljivih mjera vjerojatnosti), ne (prespekulativan uvod vrlo kompleksnih nevidljivih entiteta, tretira gravitaciju kao bilo koju drugu silu), da (koji god da date odgovor, radi o stvarnom pitanju koje zaslužuju razmatranje). Fino ugađanje fundamentalnih fizikalnih parametara je potrebno kako bi mi mogli postojati. Razmatranje tog pitanje je dovelo do mnogih zanimljivih istraživanja.[...]

Horgan: Krauss, Stephen Hawking i Neil deGrasse Tyson su oštro napadali filozofiju kao gubitak vremena. Slažete li se?
Ako to stvarno vjeruju onda bi se trebali upuštati u nekvalitetnu filozofiju u vlastitim razmišljanjima. Ne možete se baviti fizikom ili kozmologijom bez pretpostavljene filozofske osnove. Možete izabrati da nećete razmišljati o tim osnovama: ali bit će i dalje tamo kao nepropitani temelji onoga što radite. Činjenica da niste spremni propitati filozofske temelje onoga što radite ne znači da ti temelji nisu tu; samo znači da su neispitani. [...]

Ellis: Vi ste kršćanin, točnije kveker. Ima li vaša vjera efekt na vaš znanstveni rad, ili obrnuto?
Možda ima određeni utjecaj na teme kojima se odlučujem baviti, ali ne može utjecati na samu znanost koja ima vlastitu logiku koju morate slijediti kamo god vodi bez straha ili koristi, unutar područja primjena relevantnih teorija.

Moja filozofska i religiozna razmišljanja moraju se naravno ozbiljno pozabaviti današnjom znanošću, ali pritom (a) razlikujem vrlo jasno između onoga što je provjerena ili provjerljiva znanosti i onoga što to nije, (b) usrdno se trudim vidjeti koje aspekte stvarnosti možete razumijete strogo znanstvenim pristupom, a što leži van granica matematički temeljenim pokušajima enkapsulacije aspekta naravi onoga što postoji.

Mnogi ključni aspekti života (poput etike: što je dobro a što je zlo, i estetike; što je lijepo a što je ružno) leži van domene znanstvenog istraživanja (znanost vam može reći kakve okolnosti bi dovele do izumiranja polarnih medvjeda, ili čovječanstva; ali nema ništa za reći oko toga bi li to bila dobro ili loše, ne radi se o znanstvenom pitanju).

Pokušaji objašnjavanja vrijednosti u terminima neuroznanosti ili evolucijske teorije nemaju ništa za reći oko toga što je dobro ili zlo. Radi se o filozofskom ili religioznom pitanju (znanstvenici koju pokušavaju objasniti etiku na temelju takvih vrsta pristupa uvijek potajno uvode neki neispitani koncept toga što je dobar život.) I ne mogu vam primjerice reći, na znanstvenoj osnovi, što bi trebali poduzeti u vezi Izraela ili Sirije. Radilo bi se o kategorijskoj pogrešci.

Horgan: Je li vaš društveni aktivizam, vaša borba protiv apartheida – vezana uz vaš znanstveni rad?
Ne izravno. Temelji se na zabrinutostima koje su vezane uz ljudske vrijednosti i etiku koje leže van dosega znanosti per se.

Horgan: U nekim svojim tekstovima, upozoravate protiv prekomjernog determinizma u fizici, i znanosti. Možete sli sažeti svoju zabrinutost?
Mnogi znanstvenici su jaki redukcionisti koji vjeruju da fizika sama može odrediti ishode stvarnog svijeta. To je demonstrabilno netočno – primjerice računalo na kojem ovo pišem ne bi moglo doći u postojanje kroz djelovanje fizike same.

Problem je što se ti znanstvenici fokusiraju na neku nit u mreži uzročnosti koja stvarno postoji, a ignorira druga koja demonstrabilno postoje – primjerice ideje u našim umovima, ili algoritmi ugrađeni u kompjutorske programe. Navedeni demonstrabilno djeluju s vrha- prema-dnu kako bi uzrokovali fizikalne učinke u stvarnom svijetu. Svi ti procesi i stvarni ishodi su kontekstualno ovisni, a to omogućuje učinkovitost procesa poput adaptivne selekcije koji su ključni za nastanak istinske kompleksnosti.

Kao što sam naveo, matematičke jednadžbe predstavljaju samo dio stvarnosti, i ne smije ih se pomiješati sa stvarnošću. Specifično povezani problem, postoji skupina ljudi koji pišu radove temeljene na ideji da je fizika računalni proces. Ali fizikalni zakon nije algoritam; tko onda odabire računalnu strategiju i algoritme koji ostvaruju određeni fizikalni zakon? (Konačni elementi možda?) U kojem je jeziku napisan? (Koristi li Priroda Javu ili c++? Kakav je strojni kod?) Gdje je CPU? Što se koristi za memoriju, i na koji način se izvršavaju ulazne i izlazne naredbe? Osim toga, ako je računanje, kako Priroda izbjegava problem zaustavljanja? Radi se o jako lošoj analogiji koja ne funkcionira.

Horgan: Einstein, u citatu [...] sumnja u slobodnu volju. Vjerujete li vi u slobodnu volju?
Da. Einstein ponavlja vjerovanje da je svako uzrokovanje od dna prema vrhu. To jednostavno nije tako, kao što mogu demonstrirati na temelju mnogih primjera iz sociologije, neuroznanosti, psihologije, epigentike, inženjerstva i fizike. Osim toga, da Einstein nije imao slobodnu volju u nekom značajnom smislu, onda nije mogao biti odgovoran za teoriju relativnosti – radilo bi se o produktu procesa niže razine, ne o inteligentnom umu koji odabire između mogućih opcija.

Teško je vjerovati da je tako – zapravo se čini da nema nikakvog smisla. Fizičari bi trebali obratiti pažnju na Aristotelove četri forme uzrokovanje – ako imaju slobodnu volju da odlučuju što rade. Ako nemaju, zašto gubiti vrijeme na razgovor s njima? Nisu odgovorni za ono što kažu


PS

u

utorak, 30. prosinca 2014.

Stephen Barr: Mit o konfliktu Znanosti i Vjere

Napa Institute prenosi na svome yt kanalu zanimljivo predavanje fizičara Stephena Barra pod nazivom Dr. Stephen Barr: Science and Faith, the Myth of Conflict. Barr je i autor knjige Modern Physics and Ancient Faith. Preveo sam jedan njegov esej ovdje – Olakšava li kvantna fizika vjerovanje u Boga?. te intervju slične tematike ovdje -Mitološki sukob znanosti i kršćanstva – fizičar Stephen Barr, intervju, (Na yt možete pronaći više njegovih predavanja.)


Predavanje pruža dobar sažetak odnosa znanosti i vjere tako da ga je vrijedno pogledati ukoliko Vas zanima tematika. Naravno, morate biti svjesni da se radi o predavanju popularnog karaktera i relativno kratkog trajanja tako da se radi samo o nabrajanju nekih bitnih stvari, bez detaljnije analize izrečenoga.

Predavanje ovdje;

Predavanje ima jedan nedostatak; Barr nije objasnio kako smo se našli u ovoj situaciji, odnosno zašto mnogi vjeruju i zagovaraju postojanje takvog konflikta. U predavanju spominje (navodnu) filozofsku, povijesnu i znanstvenu razinu konflikta, ali nije spomenuo polemičare 19. stoljeća koji su raširili poznato nam uvjerenje o konfliktu - zajedno sa svim pripadnim anegdotama o "sukobu". Istina, spomenuo je neke razloge zašto se danas promovira takva slika, ali nije objasnio što se sve događalo.

O tome da su svi povjesničari davno napustili povijesnu "tezu o konfliktu" sam već pisao, npr; Patrističko razdoblje, Srednji Vijek i Kopernikanstvo - Preispitivanje povijesnog odnosa znanosti i kršćanstva( David C. Lindberg, Ronald L. Numbers)- i 2. dio; Mitski sukob između znanosti i vjere (J. Hannam.); Kršćanstvo i uspon Zapadne znanosti (P.Harrison); Božji filozofi: Kako je srednjovjekovni svijet postavio temelje moderne znanosti (Tim O'Neill) itd.

Predavanje ima svoj svojevrsni nastavak Breakout Session: Fr. Robert Spitzer, Dr. Stephen Barr, u kojem Spitzer i Barr odgovaraju na pitanja iz publike vezano uz suvremene znanstvene teorije.(Bilo mi je zamorno slušati Spitzera koji stalno objašnjava teorije o kojima govore, no možda će nekom biti zanimljivije.)

***

Za one koji ne planiraju pogledati, ili ne mogu pratiti predavanje, u nastavku prenosim šture natuknice;

Spitzer najavljuje Barra, predavanje počinje oko 2:00.

2:30 – Opisuje postojeću situaciju i uvriježeno mišljenje ateista, pa i nekih vjernika, da postoji konflikt znanosti i vjere, razmišljanje koje on odbacuje. Barr govori o religiji per se. Napominje da postoji sukob, ali to je sukob između religije i filozofije poznate kao znanstveni materijalizam. Ta filozofija, odnosno ideja, nije znanost.

4:30 – Govori o ljudima koji prihvaćaju znanstveni materijalizam, ali ne govore samo o koristi znanosti nego traže borbu protiv praznovjerja u koje naravno ubrajaju religiju. Sa posebnim žarom promoviraju svoju filozofiju, misle da sudjeluju u velikoj borbi između razuma i njegovih neprijatelja. To daje njihovim životima herojsko značenje i svrhu. Postoje tri aspekta njihovih kritika; filozofski, povijesni i znanstveni. Filozofski – da postoji inherentna kontradikcija znanstvenog i vjerskog pogleda. Povijesni – da su vjernici i institucije oduvijek bili protiv znanosti.

6:30 - Promoviraju ideju da je znanost opovrgnula vjerska uvjerenja o svijetu. Kopernik, Newton, moderna astronomija, Darwin, neuroznanost, umjetna inteligencija, moderna kozmologija... Barr tvrdi da znanost ne samo da nije opovrgnula fundamentalna vjerovanja o svemiru i čovjeku nego ih je podržala.

8:30 – Objašnjava naturalizam znanosti i "supernaturalizam" Biblijske religije. Judeokršćanstvo nikada nije bilo utemeljeno na "supernaturalizmu" ukoliko pod time mislimo na odbacivanje ideje naravnog poretka. Knjiga postanka je zapravo polemika protiv poganskog praznovjerja i "supernaturalizma". Kada Knjiga Postanak govori da su Mjesec i Sunce samo svijetla koja je stvorio Bog, tada napada pogane koji su tvrdili da su Mjesec i Sunce bogovi. Napada pogane koji su štovali životinje, bogove mora, božice plodnosti itd. Judeokršćani štuju Stvoritelja prirode, "desakralizirali" su prirodu, omogućili su kasniji nastanak znanosti. [O tome sam pisao više puta, najkonkretnije u postu Ernest Lucas – Knjiga Postanka i znanost]

10:30 – Govori o harmoniji i zakonima u prirodi. Citira Sv. Klemena (97. god) koji govori o Arhitektu i Gospodaru svemira. Citira Minuciusa Felixa (200. god) koji također govori o poretku i zakonu. Dakle ne nadnaravno, nego naravno ukazuje prema Stvoritelju. Antički argument je bio ako ima zakona ima i Zakonodavca. (Kao što je dao zakone Izraelu, dao je i samom svemiru.)

12:30 – Ideja racionalnog Zakondavca, vrlo vjerojatno, je dovela do ideja da postoje zakoni prirode, što su i pojedini ateisti spremni priznati. Citira biologa koji se pita zašto druge civilizacije nisu proizvele svoje znanstvenike. [Pitanje kojem je Stanley Jaki posvetio puno vremena i dao neke "kontroverzne" odgovore. Uskoro više o toj temi.] Citira fizičara Lindea, inače ateista, koji također misli da su korijeni u monoteizmu.

14:30 – Katolička Crkva naravno uči da postoji nadnaravno, ali ta riječ ne bi imala značenja kada ne postojao naravni poredak. Koncept čuda pretpostavlja da postoji naravni red koji ukazuje na to što je naravno. Ne postoji kontradikcija čuda i uređenog svemira jer isti Zakonodavac koji je postavio zakone, može ih suspendirati. Ateisti misle da zatvaranjem "rupa" u poznavanju svijeta, više neće ostati mjesta za Boga. Tradicionalni kršćanski stav je poprilično različit, ako je Bog kao stvoritelj naravnog svijeta, postavio zakone i dao stvarima naravne mogućnosti, onda je Njegova egzistencija očita u samoj prirodi, i u uobičajenim procesima, čije djelovanje reflekitra Božju snagu i mudrost.

[Moram priznati da mi je ovo promaklo pri prvom slušanju. Sjajno je sažeo (15:10) jednu raširenu zabludu, podjednako raširenu i među vjernicima i među skepticima. Traže dokaze Boga samo u neobjašnjivome, umjesto u onome što je poznato. Klasični dokazi za Božju egzistenciju ne kreću od nekih vanrednih pretpostavki...]

16:30 - Citira Knjigu Mudrosti 13,1-5. Dva načina djelovanja Boga; "nadnaravno" ili kroz djelovanje naravnih uzroka – ono što je poznato kao "sekundarni uzroci".

18:30 – Govori o važnosti te distinkcije za nastanak znanosti. Citira i Buridana koji je govorio da pri susretu s nepoznatim fenomenom moramo tražiti "prirodne" uzroke. Zbog toga Crkva ne smatra da je nešto čudo ukoliko nisu isključena prirodna objašnjenja.

20:30 – Spominje metaforu pisca. (Govori o važnosti razlikovanja "primarnih" i "sekundarnih" uzroka. Ili kako ih on naziva "vertikalni" i "horizontalni".) Je li kriv Shakespear - autor, ili Polonije-lik? Postoji li autor djela ako ga nema u knjizi? Bog nije dio prirode i ne možete ga promatrati kao što promatrate iglu kompasa. To ne znači da nije uzrok; nije uzrok u prirodi nego je uzrok prirode.

22:30 – Okreće se povijesnoj kritici religije i navodnom povijesnom konfliktu. Radi se o mitu kojeg odbacuju svi suvremeni povjesničari znanosti. Znanstvena revolucija nije se dogodila nasuprot objavljene religije, nabraja poznate znanstvenike vjernike koji su govorili o utjecaju vjere na svoj rad. Kepler, Descartes, Pascal, Galileo, Boyle, Newton...

24:30 – Svi oni su smatrali da njihov rad pokazuje ljepotu Božje kreacije, a ne da podržava ateizam. Slično razmišljanje je nastavljeno još dugo vremena, spominje primjere dvojice najvećih fizičara 19. stoljeća Faradaya i Maxwella, koji su bili duboko pobožni vjernici, čak i za standarde svog vremena. Znanstvena revolucija se temelji na radovima i sveučilištima iz srednjeg vijeka.

26:30 – Malo poznata činjenica koja to ilustrira je popis katoličkih svećenika koji su imala bitna znanstvena otkrića. Litanija važnih znanstvenika svećenika. (26:43) [Objavio sam jedna post slične tematike Otac & Otac - povijest znanosti, Barr spominje i neka druga imena.]

28:30 - Steno, Mersenne, Scheiner, Riccioli, Grimaldi, Castelli...

30:30 - Cavalieri, Spallanzani, Hauy, Piazzi, Secchi – imao je opservatorij na krovu crkve Sv. Ignacija.

32:30 – Bolzano, Mendel, Nieuwland, Lemaitre – osmislio Teoriju Velikog Praska [Napokon sam saznao kako se čita njegovo ime.] Komentira da postoje kršćani koji misle da je Veliki Prasak ateistička stvar, a nisu ni svjesni da ju je osmislio katolički svećenik.

34:40 – Na zidu svake katoličke škole bi trebali biti posteri ovih važnih svećenika znanstvenika. Citira (34:45) povjesničara znanosti koji kaže: "Katolička Crkva je bila vjerojatno najveći i najdugovječniji sponzor znanosti u povijesti." Komentira slučaj Galileo. Citira poznato pismo u kojem Bellarmini tvrdi da bi prihvatio novu teoriju ukoliko bi bilo dokaza za nju, odnosno da bi morali protumačiti Bibliju u skladu s time. Galileo je ponudio neke pogrešne teorije, i neke koje su utvrđene tek kasnije. [Spominjao sam ta pisma, primjerice u Slučaj Galileo - mitovi i zablude. Vidi općenito kategoriju Galileo Galilei.]

36:30 – Još uvijek o Galileu. Spominje i važnost Boškovića [Uz savršen izgovor imena] koji se založio za uklanjanje zabrane s Kopernikovih radova. Objašnjava važnost turbulentnih vremena u kojem se dogodio slučaj Galileo. Kardinal Nikola Kuzanski je dvjesto godina ranije raspravljao o puno hrabrijim idejama pa to nikome nije zasmetalo. (Da se sva tijela kreću, i Sunce i Zemlja, u beskonačnom svemiru koji nema središte itd.) [O tome u postu - Bajke i Crtići - Kozmos i Bruno.]

38:30 – Povijesni odnos Katoličke Crkve prema znanosti nije nešto čega bi se trebali sramiti nego je zapravo nešto poprilično veličanstveno. [Kraj predavanja.]
u

četvrtak, 18. prosinca 2014.

Kraj evolucije

Ili u izvornoj verziji The End of Darwinism Evolution

Ako ste pročitali ranije postove o evoluciji i A-T filozofiji (odnosno prirodnom pravu) možete pretpostaviti da se naslov ne bavi onime što bi netko neupućen mogao pomisliti. Autor izvornog posta je Michael Flynn (uređuje blog TOFspot.). S obzirom da postoje čitatelji bloga koji su pokazali interes za temu evolucije, uz nešto više uređivanja prenosim dio posta u nastavku;

***

Ateistički filozof, Michael Ruse, dao je važnu distinkciju između evolucije i evolucionizma, potonje je religiozna predanost prvome. Slična distinkcija se može napraviti između stvaranja i kreacionizma.

Mary Midgley piše o tome u knjizi Evolution as Religion. Još jedan ateistički kritičar pretjeranog evolucionizma je David Stove: So you think you are a Darwinian?

1. Evolucionizam


Ne možete izvesti metafizički zaključak iz fizike; ali evolucionisti hrabro tvrde da je "činjenica" evolucije "dokazala" da je Bog nepotreban. To je kao da je činjenica klavira i fizike vibrirajućih žica "dokazala" da nema potrebe za pijanistom, kao da je glazba potpuno objašnjenja akustikom.

Izjava je smiješna na više razina. Prije svega, u filozofiji Bog nije hipoteza koja se iznosi kako bi se objasnio određeni fizikalni fenomen; nego je zaključak do kojeg dolazimo iz raznih činjenica o svijetu. Ovo nije vrijeme za takvu raspravu; ali dovoljno je reći da niti Bog niti evolucija nisu "nužni" da bi popravili auto. I što onda?

Zašto evolucija ima takvu važnu ulogu? Zašto ne bi pretpostavili da je zbog Maxwellovih Jednadžbi Bog postao nepotreban? U neka starija vremena, Gregur Niški se upustio s umirućom sestrom Makrinom u platonski dijalog, nešto što su ljudi činili prije twittera; i rekao joj kako se priča da je mehanički automat dokazao da je Bog nepotreban. Dakle takve stvari su prisutne već dugo vremena, u gotovo svakoj generaciji se proglašava smrt Boga. [Ukratko, Makrina je odgovorila da takvi automati samo pružaju dodatni dokaz Božje egzistencije.] Isto vrijedi za evoluciju.

Drugo, kao što je James Chastek istaknuo:
"Pretpostavlja se da evolucija znači kako možemo prestati tražiti neku magičnu patuljci-Djed-Mraz-radionicu u kojoj Bog užurbano slaže nove vrste. Odlično. Kada bi evolucija propala što bi se onda dogodilo? Bi li ostala praznina koju bi mogla ispuniti samo magična misteriozna radionica novih vrsta? Ne, samo bi nastavili tražiti drugo naravno objašnjenje, koje god da je. Kada bi evolucija propala ne bi ostavila za sobom prazninu u obliku Boga, a iz toga slijedi da ona takvu sada niti ne ispunjava, niti je to ikada činila."

2. Inteligentni Dizajn


Ne možete izvesti metafizički zaključak iz fizike; ali ID zagovornici hrabro tvrde da je "činjenica" ireducibilne kompleksnosti "dokazala" da je Dizajner nužan.

Izjava je smiješna na više razina. Prije svega, u filozofiji Bog nije hipoteza koja se iznosi kako bi se objasnio određeni fizikalni fenomen. Hm, čekaj, ponavljam se. Ispada kao da se radi o zrcalnoj slici... hm...

Za neke komentare o Inteligentnom Dizajnu per se vidi: Michael Behe: Teach evolution and ask hard questions,

Beheova teorija je : A) Neke stvari su ireducibilno kompleksne. B) Prirodna selekcija ne može objasniti ireducibilnu kompleksnost. Stoga C) Inteligentni Dizajner je potreban.

Kritičari razljućeni s C su napadali A i B. Iako A i B mogu biti točni bez C. Ponekad pomislim da bi sve bilo u redu da je ostao na B.

[op. ksdk. Sumnjam da bi zaustavljanje na B bilo neproblematično. U nastavku TOF objašnjava ID, objašnjava o o kakvoj točno kompleksnosti Behe govori. Spominje da Behe ne tvrdi kako prirodna selekcija ne objašnjava ništa, nego da postoje stvari koje ne objašnjava. Daje usporedbu s gravitacijom koja ne objašnjava kako proton i neutron formiraju jezgru, ili elektromagentizam koji ne objašnjava radijaciju. Ukoliko Beheovo razmišljanje i je točno, možda postoje drugi mehanizmi koji objašnjavaju stvar, on i sam to priznaje i kaže da je moguće kako će u budućnosti istraživanja pokazati da je ireducibilna kompleksnost objašnjiva nekim neinteligentnim procesima. Behe također vjeruje kako Big Bang podrazumijeva Inteligentnog Dizajnera, ali će tek rijetki odbacivati Big Bang kao "teistički kreacionizam" i uzrujati se kao što je to slučaj s ireducibilnom kompleksnošću.]

Inteligentni Dizajn ima različite oblike, mnogi njegovi zagovornici misle različite stvari u različiti m trenutcima. Postoji i "treći put" kojeg opisuje James Shapiro: A thirdway


3. Evolucija


Postoji ustrajna konfuzija između uzroka i posljedice još od kada se Hume pozabavio njima. U fizici je puno laške razlikovati između empirijskih činjenica, prirodnih zakona i fizikalnih teorija. Padajuća tijela su empirijske činjenice, pravilnosti poput s=1/2gt^2 su prirodni zakoni, a "gravitacija" je teorija zbog koje su nam "jasne" činjenice i zakoni. Zbog nje možemo predviđati činjenice i zakonitosti; ali teorija je samo priča kojom objašnjavamo činjenice, koliko god da je dobro podržana, ona nikada ne "postaje" "činjenica" jer nikada ne postaje empirijski stvarna. Ne možete mi pokazati gravitaciju, reći koliko teži ili koliko je dugačka.

Promjena vrsta kroz vrijeme i genetska povezanost su činjenice. "Prirodna selekcija" je teorija.

Postoje logički problemi s time, ali u to nećemo ulaziti. Ateistički filozof Jerry Fodor je istaknuo neke od tih problema; Jerry Fodor: Why pigs dont have wings

[TOF kratko o Darwinovom "nominalizmu" prilikom proizvoljnog definiranja vrsta.]

James Chastek komentira;
"Nije li "Prirodna selekcija" prije bila ništa više od dosadne, starinske "smrti"? Jesmo li postigli puno toga više od prepoznavanja zanimljive nuspojave smrti? Uključujući neke mutacije, valjda. Dakle smrt i nakaze. Međutim "bliži pogled na smrt i nakaze", nije ime za teoriju zbog koje bi itko bio očaran idejom kako je ubio Boga, ili svrgnuo sve što se nekad mislilo o prirodi, ili doveo do apsolutno drugačije nove ere u ljudskom razumijevanju."

4. Zašto Evolucija i Stvaranje ne mogu proturječiti jedno drugome


Problem s ID-om je isti kao i problem s evolucionizmom: ekvivokacija termina. Postoji Inteligentni Dizajn [velikim slovima], specifičan teorija koju predlažu Behe i drugi. Zatim postoji inteligentni dizajn [mala slova], ideja da je svemir stvoren prema Božjem planu. ID-ovci se mogu kretati u tom rasponu jer pojmovi koje koriste mogu značiti oboje.

Akvinski je dao poznatih pet argumenata za egzistenciju Boga, ali nijedan od njih nije bio argument kompleksnosti, bilo Paleyeve bilo Beheove vrste. I Paley i Behe prihvaćaju post-newtoniansku metafiziku mrtve materije koja je podložna samo vanjskim silama. U tome su poput Dawkinsa.

Ali evolucija bilo koje vrste je samo "kretanje materije okolo". Nešto što ima formu majmuna mijenja se u nešto što ima formu čovjeka. Materija je transformirana; nije dovedena u postojanje. Stvaranje je kontinuirano i iz ničega. Ne radi se o nečemu što se davno dogodilo; to se događa upravo sada. To nije hipoteza o tome kako je nešto majmunoliko postalo nešto čovjekoliko. Ono objašnjava kako priroda uopće ima moć da to učini. Kao što je zapisao Augustin:
"...što je Pismo reklo da su iz zemlje iznikli usjevi i drveće, u smislu da je dobila moć da ih dovede. U zemlji je od početka, u onome što bih mogao nazvati korijen vremena, Bog stvorio ono što je bilo da u vremenu nastane." On the literal meanings of Genesis, Book V Ch. 4:11
ID je sklon degradiranju Boga sa Stvoritelja na transformatora materije. Stoga je teološki neodrživ. S obzirom da moderna znanost prepoznaje samo određene vrste djelatnih uzroka [eng.efficient causes], ID-ovci misle da je Bog neka vrsta stvarno moćnog djelatnog uzroka koji operira unutar svemira, ostvaruje stvari koje se ne bi dogodile same od sebe. Ipak, Bog je vidio sve što je stvorio i reče da je dobro, a sigurno "dobro" uključuje "radi ispravno bez prilagođavanja". Problem s razmišljanjem o Bogu kao djelatnom uzroku u rivalstvu s ostalim djelatnim uzrocima je što kada pronađete naravni djelatni uzrok, to "eliminira" Boga.

Ali ako Bog postoji, i ako je izvor postojanja, onda je on izvor padajućih jabuka i sposobnosti natrija i klora da tvore sol. Drugim riječima, nema potrebe pretpostavljati da je nešto =malovjerojatno= kako bi došli do Boga. Akvinski to nije radio. Očekivane stvari za koje mislimo da ih razumijemo poprilično dobro također primaju svoje postojanje od njega. Dakle, evoluciju flagelluma je teško shvatiti, ali osim ako nije jednostavno "nastala" u postojanju, ona je nastala iz pred-postojeće materije; a ako je nastala iz pred-postojeće materije ta materija je imala neku formu, i onda je samo transformirana u drugu formu; A ukoliko je transformirana, došlo je do fizikalnog niza operacija kojima je transformirana. Možda se nije radilo o prirodnoj selekciji, ali radilo se o nečemu prirodnome (naravnome).

Za Tomističke krike ID-a vidi;





TOF govori o četiri uzroka, da kratko podsjetimo;
Kako bi shvatili što neka stvar stvarno je, pomažu nam četiri vrste uzroka (formalni, materijalni, djelatni i svršni) koje je razvio Aristotel. Naravno, potrebno je shvatiti da "uzrok" ne možemo shvatiti kako god to želimo. Ukratko: materijalni (od čega je stvar napravljena), formalni (forma koja je potrebna da bi stvar bila što je – uzorak ili struktura), djelatni (ono što dovodi nešto u postojanje – npr. za kuću zidari, za srce različiti biološki procesi), finalni (smjer ili domet učinaka prema kojima je stvar usmjerena.)] 

5. Kraj [namjena/cilj/svrha] Evolucije


Veliki dio problema proizlazi iz odbacivanja finalnih uzroka. To je zbog straha da ukoliko prepoznate finalne uzroke, onda morate priznati i Boga. Drugim riječima, misle da je ustanoviti finalnost teško; ali kada to uspijete, Bog se samo pojavi. Ali obrnuto vrijedi. Akvinski je mislio kako je finalnost u prirodi očita, ali da je rezoniranje od te činjenice prema Bogu jako teško. Aristotel je vidio finalnost u prirodi i nikada nije zaključio iz toga da postoji Bog.

Bez finalnosti, djleatni uzroci nemaju smisla. Ako nema nešto u A što "usmjerava prema" B, kako onda A može uzrokovati B uvijek ili uglavnom? Hume je to vidio pa je na kraju neigrao i samu kauzalnost.[...] Dokaz finalnosti je postojanje prirodnih zakona. Znanost, tražeći zakone prirode, implicitno prepoznaje njihovu egzistenciju; odnosno, ona negira finalnost ali potiho se oslanja na nju. Padajuća tijela padaju prema točki najnižeg gravitacijskog potencijala. Mladunčad tigrova odrasta u tigrove, a ne tigraste ljiljane. U mjeri u kojoj finalnost podrazumijeva Boga, egzistencija prirodnih zakona poput evolucije je dokaz za Božju egzistenciju.

Koje je svrha evolucije? Prvo, "evolucija" je globalni uzrok tako da i njena svrha mora biti globalna; znači ne određena vrsta ili osobina. Čini se kako je svrha evolucije "multiplikacija vrsta". Uostalom, Darwin je njome objašnjavao "Podrijetlo Vrsta", a ne podrijetlo nedjeljnje večere.

Na nižoj razini, čini se kako je svrha evolucije vrsta X postići "veću prilagodljivost svojoj ekološkoj niši."; kojom određenom osobinom ili ponašanjem se postiže ta prilagodljivost se čini kao slučajnost, žive stvari imaju poriv nastaviti živjeti i sposobne su, kada imaju novu osobinu, pronaći način njenog iskorištavanja.

***

TOF za kraj, uz ispriku zbog dužine teksta, napominje da su njegove poveznice na kritike evolucionizma dane od strane "ateista" poput Fodora, Stovea i Migdley; a poveznice na kritičare inteligentnog dizajna su od strane "teista" poput Barra, Tkacza, i Beckwitha.

Nadam se da je jasno o čemu piše TOF, prenio sam već jedan post slične tematike Ojačava li Darwinizam tomističke dokaze? koji objašnjava istu stvar. (Također vidi općenito kategoriju evolucija, a posljednji post slične tematike Vjerovanje u Evoluciju i istraživanja javnosti se bavi navodnim implikacijama teorije.)

Naravno da ovo "kraj" [eng. end] ima konkretnije (tehničko) značenje u kontekstu aristotelijansko-tomističke filozofije, obično sam taj termin prevodio na blogu s "namjena", ili puno rjeđe "cilj", možda sam iskoristio i "svrha". (Sama riječ "kraj" mi s ne čini prikladnom, reći primjerice da je "kraj srca pumpanje krvi" možda ne bi najbolje dočaralo koncept, pogotovo kada ljudi nisu upoznati s A-T filozofijom.
u

petak, 5. prosinca 2014.

Pri tumačenju Pisma i znanosti, dobro je znati o čemu pričate...

"Obično, i ne-kršćanin zna nešto o zemlji, nebu, i drugim elementima ovoga svijeta, o kretanju i orbiti zvijezda i njihovoj veličini i relativnim pozicijama, o predvidljivim pomračinama sunca i mjeseca, o ciklusu godina i doba, o vrstama životinja, bilja, kamenja i tako dalje, i to znanje smatra sigurnim zbog razuma i iskustva. Sramotno i je i opasno da nevjernik čuje kršćana koji, pretpostavljajući da daje značenje Svetog Pisma, govori besmislice o ovim temama; i potrebno je sve poduzeti kako bi spriječili takvu neugodnu situaciji, u kojoj ljudi prepoznaju veliko neznanje kod kršćanina i prezirno se smiju.

Šteta nije ta što neukog pojedinca ismijavaju, nego što oni izvan vjere misle kako su naši sveti autori imali takve stavove, te, s velikim gubitkom za one čije spasenje priželjkujemo, autore našeg Pisma kritiziraju i odbacuju kao neuke ljude. Ako vide da je kršćanin u krivu u područuju o kojem oni sami znaju puno, i čuju ga kako daje budalasta mišljenja o našim knjigama, kako će onda povjerovati tim knjigama u stvarima koje govore o uskrsnuću mrtvih, nadi u vječan život, i kraljevstvo nebeskom, kada misle da su stranice pune neistina i prema onome što su sami naučili kroz iskustvo i svjetlom razuma?

Nepromišljeni i nekompetentni tumači Svetog Pisma donose neopisivu nevolju i tugu svojoj mudrijoj braći kada su zahvaćeni u njihovu pogrešnom mišljenju i kada ih izazivaju oni koji nisu vezani autoritetom naših svetih knjiga. Kako bi obranili svoje krajnje budalaste i očito neistinite izjave, pokušat će se pozvati na Sveto Pismo kao dokaz, čak i recitirati mnoge odlomke za koje misle da podržavaju njihovu poziciju, iako ne razumiju ni što govore ni što tvrde [1 Tim 1,7]"

Sv. Augustin, De Genesi ad litteram libri duodecim

PS

Ne znam zašto se ljudi bave, odnosno kako se nađu u, takvim protestantskim biblijskim zanimacijama, ali Augustin daje dobar savjet onima koji vole komentirati teme o kojima ništa ne znaju – pozivajući se samo na Pismo.
u

četvrtak, 4. prosinca 2014.

O (znanosti i) tumačenju Knjige Postanka

Koja će učena osoba, pitam ja, smatrati logički konzistentnim objašnjenje da je bio "prvi dan" i "drugi" i "treći", u kojem se također spominje "večer" i "jutro" , bez sunca, bez mjeseca, i bez zvijezda, a u slučaju prvog dana čak bez neba (Post 1:5-13) ... Sigurno, mislim da nitko ne sumnja, ove izjave Pisma su dane u vidu vrste kojom upućuju prema određenim misterijima.
Origen (iz Aleksandrije)

Vjerujem da upućeniji znaju, barem otprilike, kada je živio Origen. (3.st) Ipak, uvjeravat će nas skeptici i slobodnomislitelji (tako se vole nazivati), da je ispravno tumačenje Biblijskog teksta ono doslovno (pod time misle da ga morate čitati kao što bi čitali znanstveni članak). I ne samo da je takvo tumačenje ispravno danas, nego da takvo tumačenje Biblijskog teksta odgovara onome što pronalazimo u kršćanskoj tradiciji odnosno povijesti. Pa, nemamo im razloga ne vjerovati...

***

Osim, naravno, ako znate nešto o povijest; u tom slučaju nećete biti posebno impresionirani - što nas dovodi do sljedećeg citata;
Ideja da je religija suštinski neprofinjena objašnjavajuća strategija koju treba odbaciti i zamijeniti znanošću temelji se na vrlo selektivnom ili tendencioznom čitanju literature religije. U nekim slučajevima je sigurno pošteno zaključiti da se zapravo temelji na nečitanju istih.
Marilynne Robinson

***

No, zašto to ističem? Izgleda da neukom skeptiku nije teško pronaći nekoga tko je zamijenio katoličko višetisućljetno učenje s opskurnim novoizmišljenim fundamenalističkim protestantskim tumačenjem, a to obično završi (ne baš plodonosnim) raspravama čiji ishod ne bi trebao interesirati nikoga. Polkinghorne komentira;
Iritantna značajka suvremenog života je način na koji se korisne riječi preotimaju i koriste za različite, i često neprihvatljive, svrhe. Primjer je riječ "kreacionist". Kao kršćanin sam, naravno, kreacionist u ispravnom smislu te riječi, jer vjerujem da um i namjena božanskog Stvoritelja leži iza plodnosne povijesti i vanrednog poretka svemira kojeg istražuje znanost. Ali sigurno nisam kreacionist u tom neobičnom sjeverno-američkom smislu, koji podrazumijeva tumačenje početka Knjige Postanka u doslovnom smislu i pretpostavljanje da je evolucija pogrešna.
Ironija takvog pojma kreacionizma je što uključuje ne samo mnoge znanstvene pogreške, nego je također rezultat i loše teološke pogreške. Kada čitamo bilo koju vrstu duboke literature, ako joj želimo dati poštovanje koje zaslužuje onda moramo biti sigurni da shvaćamo žanr onoga što je napisano. Zamijeniti poeziju za prozu može dovesti do pogrešnih zaključaka. Kada nam Robert Burns kaže kako je njegova ljubav "poput crvene, crvene ruže" znamo da ne trebamo misliti kako njegova djevojka ima zelene listove i trnje. Čitati prvu glavu Knjige Postanka kao da se radi o diktiranom znanstvenom tekstu, kojem je namjena sačuvati nas od poteškoća bavljenja znanošću, znači počiniti sličnu pogrešku. Propuštamo shvatiti poglavlje ukoliko ne vidimo da se zapravo radi o dubokom teološkom zapisu čija je svrha, kroz osam puta ponovljenu frazu "Reče Bog: 'Neka bude...'" ustvrditi da sve što postoji, postoji zbog volje Stvoritelja. Stoga doslovni kreacionisti zapravo zloupotrebljavaju Pismo pogrešnom interpretacijom koju joj nameću."
John Polkinghorne
***

Ali što to znači za Pismo, upitati će se skeptik i njegov istomišljenik sa suprotnog kraja spektra?

U Evanđelju ne pronalazimo da je Gospodin rekao: Šaljem vam Duha Svetoga tako da vas On može podučiti sve o mjjenama sunca i mjeseca. Gospodin je želio načinit kršćane, ne astronome. U školi naučite sve korisne stvari koje je potrebno poznavati o prirodi. Točno je da je Krist rekao kako će nas Duh Sveti voditi do istine, ali On tu ne govori o kretanju sunca i mjeseca. Ako mislite da znanje o tim stvarima pripada istini koju je Krist obećao kroz Duh Sveti onda vas pitam: koliko postoji zvijezdi? Tvrdim da takva stvar ne spada kršćanskom nauku... a vi tvrdite da taj nauk uključuje znanje o tome kako je svijet stvoren i što se odvija u svijetu.
Sv. Augustin, Contra Felicem Manichaeum

***

Još jedno razmišljanje;

Zašto čajnik ključa?

Odgovor prvi: Čajnik ključa jer gorući plin zagrijava vodu. Istina
Odgovor drugi: Čajnik ključa jer želim napraviti šalicu čaja, želite li vi šalicu? Istina
Ne postoji konflikt između ta dva odgovora; zapravo su komplementarna. Upravo na takav način ne moramo birati između znanosti i religije. "Svemir je došao u postojanje prije petnaest milijardi godina kroz vatrene eksplozije velikog praska." To je točno, ali to ne isključuje i; "Svemir je doveden u postojanje i opstaje u postojanju zbog Riječi Stvoriteljeve čiji su um i namjena u pozadini svih znanstvenih istina koje vidimo."
    John Polkinghorne
PS

Zadnji citat izgleda jednostavno, ali nije, samo je pojednostavljen; odnosno, puno toga stoji iza te paralele. Možete opisati fiziku iza nekih fenomena, ali to ne znači da ste dali iscrpni opis stvarnosti. Polkinghorne zna par stvari o fizici, ali i oni koji ne znaju mogu dokučiti isto.

S obzirom da se spominje Veliki prasak, moram dodati par stvari. Postoje istraživanja prema kojima veliki broj ljudi (ili kršćana) ne vjeruje u teoriju Velikog Praska. (Jedan od problema s takvim anketama je što možete pronaći pitanja u obliku Veliki Prasak ili Stvaranje? Hm, oboje, ali što odgovoriti? Drugo omiljeno pitanje je Evolucija ili Stvaranje? Još jednom, što odgovoriti?)

Nije mi jasno zašto bi teist odbacivao teoriju Velikog Praska, odnosno zašto bi to radio, kao što se insinuira, iz vjerskih razloga. Kao što sam već spominjao, početkom 20. stoljeća postojalo je rašireno vjerovanje da je svemir vječan – mogli bi zato reći da nije stvoren, nove teorije i promatranja su pokazale da svemir nije vječan nego ima početak – mogli bi zato reći da je stvoren. Očekivano, to se nije posebno svidjela mnogima. Zvuči kao neka kreacionistička laž – a činjenica da je teoriju predložio svećenik nije pomogla u ranim danima. (Cijeli svemir je bio naguran u točkicu? Odjednom se pojavio svemir i započeo sa silovitim razvojem? Zvuči kao kreacionistička bajka nekog popa, trebali bi toj teoriji dati posprdno ime, npr. Veliki Prasak...)

Znanstvenicima teistima novinari znaju postavljati pitanje kako pomiruju Stvaranje i Veliki Prasak, izražavaju svoje čuđenje što netko može pomirivati takve stvari, ali ono što je meni čudno zašto suprotno pitanje ne postavljaju znanstvenicima ateistima; kako oni pomiruju Veliki Prasak i ne-Stvaranje? Zašto se pretpostavlja da je potrebno pomirivati Veliki Prasak i teizam?

Inače, klasični dokazi za Božju egzistenciju ne ovise o vremenskom početku svemira. Aristotel je primjerice smatrao da je svemir vječan, a Toma je tvrdio da ne možemo znati (tada) da svemir ima vremenski početak itd. Ne želim reći da Veliki Prasak pokazuje da ne/postoji Bog, iako postoje argumenti koji se koriste tom činjenicom, nego da je teško vidjeti zašto bi Veliki Prasak ikome otežavao vjerovati, upravo suprotno...

No, dosta te digresije; post je započeo Origenovim citatom - fundamentalistička protestantska tumačenja ne predstavljaju, niti su ikada predstavljala, ispravno tumačenje Biblijskih tekstova.



u

srijeda, 3. prosinca 2014.

BXVI o društvu i svemoćnoj Državi

Ljubav – caritas – bit će uvijek nužna, čak i u najpravednijem društvu. Ne postoji nijedno pravedno državno uređenje koje će služenje ljubavi učiniti suvišnim i nepotrebnim. Onaj koji želi ukloniti ljubav sprema se ukloniti čovjeka kao takvog. Uvijek će biti onih koji trpe i koji vape za utjehom i pomoći. Uvijek će biti osamljenosti. Uvijek će biti i situacija materijalnih potreba, gdje je nužna pomoć u obliku konkretne ljubavi prema bližnjemu. Država koja hoće sve odrediti, tako da sve uzima pod svoju vlast, postaje u konačnici čista birokratska ustanova koja nije kadra osigurati onomu koji trpi – svakom čovjeku – ono što mu najviše treba: osobno posvećivanje prožeto ljubavlju.
 
Ne trebamo državu koja će sve uređivati, svime upravljati i sve imati pod svojom vlašću, već državu koja će, u skladu s načelom supsidijarnosti, velikodušno prepoznati i poduprijeti inicijative koje potječu od različitih društvenih snaga i predstavljaju spoj dragovoljnosti i blizine ljudima koji trebaju pomoć. Crkva je jedna od tih živih snaga: nju oživljava ljubav koju pobuđuje Duh Kristov. Ta ljubav ne pruža ljudima samo materijalnu pomoć, već također okrjepu i brigu za dušu, što je često potrebnije od materijalne pomoći. Na kraju, iza tvrdnje da će pravedne strukture učiniti suvišnim i nepotrebnim djela ljubavi, skriva se materijalističko shvaćanje čovjeka: pogrešno shvaćanje prema kojem čovjek može živjeti »samo o kruhu« (Mt 4,4; usp. Pnz 8,3) – to uvjerenje ponižava čovjeka i u konačnici ne prepoznaje ono što je specifično ljudsko.


PS

Iako će mnogi u kritici komunizma govoriti o totalitarizmu i pogreškama planirane ekonomije, treba naglasiti napadaje na institucije društvenog povezivanja - "konfiskacija" društva od građana, i potpuno predanje birokratskoj Državi.

u

utorak, 2. prosinca 2014.

Šola o ljudskopravizmu

Šola u svojoj kolumni smirujućeg naslova; Svijet na rubu "pakla": stigla nasje Freudova "kletva"!, ističe, kao i inače, puno toga vrijednog čitanja. Stoga, pročitajte je.
 
U nastavku sam izdvojio nekoliko odlomaka i dodao par komentara;
"Nedavno sam u Večernjem listu pročitao zanimljivo razmišljanje psihologinje Ljubice Vranić koja tvrdi kako "danas ne vlada ni patrijarhat ni matrijarhat, nego filijarhat", tj. da ne vladaju (obiteljima) ni otac ni majka, već djeca. [...]
Pročitao sam spomenuti članak i podsjetio se da sam mislio pisati nešto o sličnoj tematici. Ipak, čini se kao malo zahtjevnija tema pa do daljnjega ništa o tome, ali nadam se da možete vidjeti barem neke od (razornih) posljedica po društvo, obitelji i čovjeka.

Povezana s time je naravno i infantilizacija odraslih koji ostaju zauvijek zarobljeni u doba adolescencije. Nekoć je postojala tranzicija iz adolescentnog u odraslo stanje. Postojala je svijest da su sve faze koje prethode zapravo priprema za odraslo stanje sa svim obvezama i privilegijama. Dobra ilustracija promijene su erotski osjećaje koji su se smatrali pripravom za brak, a danas je samo izjaviti nešto takvo poprilično neobično.

Odgoj koji postavlja dijete u središte, kakvog promoviraju i naši radikalni aktivisti, samo ojačava pogrešnu sliku društva i ljudskog života. "Kultura mladih" općenito promovira iskustva koja stječete bez tereta obveza, rada, odgoja djece i braka. Nema potrebe za educiranjem osjećaja, moralnom disciplinom i sličnim poteškoća koje dovode do izgrađenog karaktera. Sve što ostaje je sloboda, odnosno dozvola, koja je isprazna jer nema svoje namjene ni cilja.

Vječna mladost i adolescencija postaje cilj, nešto čime će se ljudi rado i pohvaliti. TD nedavno komentira one koji žele biti zauvijek tinejdžeri;
"Petar-Panizam izražen ovim natpisom je nešto novo. Rekao bih da netko može zaraditi bogatstvo kada bi proizveo eliksir vječne adolescencije, samo što to nije niti potrebno, naša kultura već ima taj učinak. Zbog nje smo nezreli. Prvo dođe do preranog razvoja, a zatim do zaostajanja u razvoju.
Lik ostarjele rock zvijezde je zanimljiv, iako ne nadanjuje. Kada vidite slike tih sedamdesetogodišnjih adolescenta rastrgani ste između osjećaja gađenja i sažaljenja. Njihovo lice je oblikovano godinama, ali sa svojim beskompromisnim frizurama, odjećom i ponašanjem izgledaju poput scenografije u horor filmu. [...] Sve je više i više ljudi na našim ulicama koji izgledaju tako, iako nikada nisu bile rock zvijezde; starimo, ali ne s prihvaćanjem, kamoli graciozno.
Adolescencija je doba neukusa, kada sve drečavo i varljivo privlači, a sve suptilno i vrijedno hvale odbija. Poželjeti ostati u stanju adolescencije znači poželjeti svijetu trajni trijumf kiča, plitkoće i tričarija. U skladu s time, adolescentna senzibilnost prevladava u većem dijelu svijeta umjetnosti; u tom svijetu najadolescentniji od svih ciljeva, transgresija, je nešto čemu se teži. Šokirajte roditelje, épater le bourgeois, to je zlatno pravilo."
Nakon što djeca prerano odrastu, ostaju zarobljeni u toj fazi, TD objašnjava;
"Sažimanje generacija... je jedan od najuočljivijih – iako ne nužno i primijećenih – društvenih trendova u suvremenoj Britaniji. Djeca postaju prerano odrasla, dok istodobno odrasli ostaju trajno infantilizirani."
Naše društvo je u nešto drugačijoj situaciji; dio populacije je sigurno zahvaćen takvim razmišljanjem, ali ostale muče drugi problemi. (Problem nije toliko svjesna infantilizacija, koliko utjecaj vlasti koja je kroz zadnje stoljeće infantilizirala dio razmišljanja kod inače donekle normalnih i formiranih ljudi.)

Ipak, vratimo se Šoli;
"Filijarhat je utoliko zanimljiva dijagnoza što odrasli ljudi usvajaju karakteristike djece, od intimnih do društvenih odnosa. To je razlog da brakovi tako lako pucaju, da se svi žale na diskriminaciju, da su svi skloni u društvenim odnosima stalno se postavljati u poziciju žrtve, kao da nemaju slobode i odgovornosti za vlastite čine pa je biti žrtva postalo profitabilno. Nitko više ne želi biti heroj, jer su "žrtve" postali heroji našega doba. Nevladine organizacije, mnoge od njih, upravo žive od "trgovine žrtvama" koje, nerijetko, u nedostatku stvarnih, umjetno proizvode, naročito među umjetno kreiranim manjinama."
 
Dovoljno je sve svesti na pseudomarksistička objašnjenja odnosa među ljudima i predstaviti se kao manjina odnosno "žrtva" - a žrtva je uvijek u pravu.
"Sveopće samoviktimiziranje po meni je čista rabota s krajnjim ekonomskim profiterstvom, kao i za perverziju na Brucknerovom tragu koji kaže kako je 'zvati sebe progonjenim samo perfidan način da progoniš drugoga'."

S obzirom na sve što se danas naziva pravom, odnosno što se pokušava postići uvođenjem "prava", u velikom broju slučajevima čini se izglednim da je to točno. Kada živite u "žrtvokraciji" isplati se biti žrtva.

Uvedete naprednjačke zakone protiv "diskriminacije" i "govora mržnje", a ako se netko suprotstavi u ima slobode govora i slobode udruživanja, onda ga naravno proglasiti neprijateljem ljudskih prava. Nedopustivo je, za medije i aktiviste, da netko bude u odboru za ljudska prava ukoliko je prije pokušao spriječiti neke "protu-diskriminacijske" zakone koji se zapravo bave ograničavanjem sloboda – da iskoristim libertarijansku retoriku.

Ako kažete nešto protiv naprednjačkih pokušaja uništavanja civilizacije onda "diskriminirate" i širite "govor mržnje", monomanijaci će se potruditi da to ne prođe samo tako. "Protu-diskriminacijski" zakoni su način uvođenja značajnih moralnih promjena bez rasprave, nejasno definirani ne omogućuju vam da im se suprotstavite.

Nastavlja Šola;
"Jer kada nekome priznate neko ljudsko pravo, nekome drugome pripisali ste dužnost, netko će to morati financirati. Naime, mi miješamo ljudska prava, još tamo od šezdesetih godina prošlog stoljeća, s ekonomskim pravima, gotovo ih više nitko niti ne razlikuje. Zato je lepeza «ljudskih» prava usko povezana s financijskom, ekonomskom snagom zajednice."
Kada netko danas govori o "pravima" često govori o "jaoću" ili "dajmi".
"U Norveškoj nešto može biti ljudsko pravo što u siromašnoj Hrvatskoj ne može, jer država nije dovoljno gospodarski jaka."
Dobro, ali to nisu prava nego, nazovimo ih, privilegije/pogodnosti. Unatoč neshvaćanju mnogih, norvežani nemaju velike plaće (relativno prema nama, ili mi prema drugima) zato što su mudri političari donijeli zakon koji bi tako nešto određivao. Različiti aktivisti pri međunarodnim organizacijama mogu svašta proglašavati pravom, ali čak i uz političku volju, bez popratne gospodarske snage takva "prava" nisu ostvariva.

Ne treba ni posebno napominjati da eventualna izvedivost, barem kratkotrajna, ne znači da bi neko "pravo" stvarno i trebali ostvariti. U jednom trenutku zbog svih tih prava dolazi do gospodarskog nazadovanja pa i nemogućnosti ispunjavanja istih.

Postoje "privilegije/pogodnosti" na čije bi ostvarivanje pristala velika većina – uključujući i mnoge od slobodnotržišno usmjerenih ljudi (pritom bi oni vjerojatno bili usmjereni na vouchere), ali potrebno je barem imati razumijevanje da to netko financira, da nekoga plaćamo da bi ostvarili ta "prava" – da je potrebno prvo stvoriti neku vrijednost. (Ukratko; pitanje nije tko nam je kriv što svi nemamo sve što poželimo, nego kako smo stvorili ovo što imamo i kako možemo stvoriti više, bez da izgubimo ovo što imamo.)

Postoje ljudi u našem društvu kojima je potrebna pomoć, nalaze se u istinskoj nevolji koja zahtijeva suosjećanje, ali postoje i oni koji samo traže slobodu od odgovornosti.
"Jedan od razloga bankrota mnogih država EU jest i taj što se lepeza ljudskih prava proširila do bizarnosti, pa Cameron u Engleskoj neuspješno pokušava s projektom «Big Society» kako bi ljudima vratio svijest o vlastitoj odgovornosti za zajednicu u eri atomiziranih pojedinaca koji bi da im država regulira sve probleme u životu, od rođenja do smrti. "
Nesumnjivo nekoć ljudi nisu s toliko oduševljenja čekali različite državne pomoći, pod kojim god nazivom one dolazile.

Kada imate društvo atomiziranih pojedinaca onda države mora preuzeti sve ono što sami pojedinci nisu u stanju ostvariti, odnosno mora rješavati sve negativne posljedice - umjesto libertarijanskog raja imate socijalistički pakao. (Doduše taj "socijalistički pakao" je raj za socijaliste. Slavit će što su oduzeli moć "obiteljima" i drugim opresivnim institucijama u društvu koje su ispunjavale prostor između pojedinca i Države. Više nema moćnih u društvu, svi smo jednaki - osim naravno socijalista koji su preuzeli svu moć, ali kada je u njihovim rukama onda nema razloga problematizirati to pitanje.)
"Na mnogim područjima, od globalne politike, do «običnog čovjeka» ljudska prava postala su farsa, a kod mnogih udruga sasvim dobra vrsta biznisa. Imao sam nedavno prijateljsku raspravu s jednim vrsnim teologom koji smatra da su ljudska prava korak bliže ka ostvarenju Kraljevstva Božjeg, no nisam siguran je li vrag ipak bolje shvatio manipulativnu moć koji ovaj, po sebi dobar koncept, nosi u sebi."
Vrsni teolog, kao i mnogi drugi teolozi koji govore o socijalnoj pravdi, nije u stanju razlikovati kršćanstvo od socijalizma. "Ljudska prava" kako ih danas shvaćaju naprednjaci su zapravo sotonska parodija kršćanstva. (Najočitiji primjer su "prava" iz "kulture smrti".)

Različite političke skupine, sa suprotnih pozicija ( i neki socijalisti i neki libertarijanci), nisu u stanju razlikovati radikalno različite pojmove poput altruizma i komunizma; i to ih dovodi do različitih pogrešnih zaključaka oko toga što bi čovjek trebao činiti, ali razočaravajuće je vidjeti da ih u tome slijede i mnogi kršćani. (Mogu se pokušati opravdati milosrđem, ali radi se o lažnom milosrđu koje je opasno po onima prema kojima su "milosrdni".)

"U ruskoj literaturi, od Berdjajeva preko Dostojevskog do Solovjova, Antikrist je dobrotvor, ljudskopravaški aktivist koji ljudima nudi kruh no potiho uzima dušu, tako da im se i kruh na koncu zgadi."
Ništa za dodati, samo podebljati.

"Tako je nastao i koncept tzv. terapijske države od koje se očekuje da zamijeni inicijativu pojedinca pa se traži sve besplatno, od zdravstva do školstva, da država preuzme i skrb za umiruće roditelje, a na vama je da plačete i ajmečete kako ste žrtva nebrige države."
Teško je, barem meni, sažeti sve što je pogrešno s takvom kulturom. Naravno, možete reći da se radi o totalitarnoj državi i nadati se da će ljudi prepoznati da je nešto pogrešno u tome, ali mnogi nisu protiv totalitarnog nego je to izraz koji pridodaju onome što im se ne sviđa. Vjerojatnije će upotrijebiti izraz fašističko, bez ikakvog smislenog značenja. Primjerice umjetnik koji se žali da ga fašistička država ne financira pa ne može biti neovisan. ("Neovisno" je riječ koju će upotrijebiti bez ikakve ironije.)

Sveopća rasprostranjenost popratne birokracije je sigurno nešto što se čini problematičnim. Što god radili, koliko god imali godina, i u kakvom god se stanju nalazili uvijek ćete naći na neki red u kojem ćete morati čekati da vam svemoćni birokrat posveti koju sekundu svog vremena, prije nego što vas pošalje kod drugog kolege svemoćnog birokrata. Ponašanje je to koje si mogu dopustiti, i kao pojedinci i kao sustav, jer znaju da ste potpuno bespomoćni. Morate tolerirati njihovo ponašanje ukoliko želite svoju dozvolu, potvrdu, dopuštenje... Vi nemate izbora i oni su toga jako dobro svjesni.

U našem društvu čak i nije bitno da si nešto možete sami priuštiti, morate samo imati pristup sustavu preko kojeg si dodijelite što želite. Potrebna vam je medicinska usluga – samo se javite poznaniku u sustavu, želite zaposliti rodbinu – nađete nekoga tko će mu pronaći posao, imate neki projekt kojeg želite ostvarit – samo posjetite svoje prijatelje u komisiji itd.

Doduše, sama birokracija je mali problem u usporedbi s duhovnom štetom koju takav sustav čini našim zajednicama. (Kada je sve pravo, postoji li uopće osjećaj odgovornosti i zahvalnosti.)
"A u stvarnosti, ljudska prava su samo dva: pravo na život i pravo na slobodu (savjesti) te sukladnu inicijativu u odgovornosti i društvenom natjecanju. Kako smo nedavno imali prilike slušati, "neki" čak i brak smatraju "ljudskim pravom", pa im država to pravo treba doznačiti inače su, eto samoviktimiziranja, umah 'diskriminirani'."
Gospodine Šola, do sad ste bili u redu, ali sad vidim da ste jedan obični x-ist, patite od x-fobije. Tko ste vi da ugnjetavate manjine? Razmislite kako se osjeća mali Pero kada mu društvo poručuje ukoliko si pronađe ženu može pristupiti instituciji s posebnom svrhom prepoznatoj oko te razlike, instituciji kojoj je društvo dalo određene obveze i privilegija, a ako si nađe nekog istog spola onda ne može pristupiti toj istoj instituciji jer ne zadovoljava uvjete. Jadan mali Pero. Tko bi želi živjeti u takvoj zajednici?

Pa Holy je lijepo objasnila da je ona protiv (tradicionalnog) braka “jer se on svodi na posjedovanje” [žene], i da podržava (istospolni) brak, a istodobno tvrdi da ta "redefinicija" neće nikako utjecati na društvo ili brak. Što Vam tu nije jasno? (Ona je protiv braka*, ali je za brak+, i naravno brak*=brak+, ne može biti jasnije.)

Osjećaj krivnje je danas vrsta valute, tko može kriviti naše naprednjake što pokušavaju unovčiti svoj ček na kojem su si napisali"diskriminiran od zajednice". Ukoliko to obave na brzinu možda nitko ne primijeti da se radi o krivotvorenom dokumentu koji nema nikakve veze s pravdom i povijesnim okolnostima; krivotvorenom dokumentu koji će isprazniti moralnu blagajnu društva.

U jednom, strah me je, jer nas je stigla Freudova kletva koja veli: "Dijete je otac čovjeka." Pri čemu bih dodao da je u tom procesu ona Isusova "ako ne postanete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo Božje" pervertirana u ovom kulturološkom kontekstu u "ako ne postanete kao djeca, nećete ući u pakao" zvan infantilizirani svijet.
Ukoliko već niste, pročitaje kolumnu.


PS

Postoji nešto izopačeno u svom tom "ljudskopravizmu".

Ne mislim tu na (i) zlostavljanje "ljudskih prava" od strane velikih sila koje će često optužiti neku državu zbog nepoštivanja "ljudskih prava", a zatim će uskoro uslijediti ili vanjski napad ili unutarnji nemiri.

Ne mislim tu ni na (ii) motivaciju zagovornika koja se nekome može učiniti sumnjiva. U nekim kritikama možete pročitati kako je sav taj "ljudskopravizam" i popratna politička korektnost zapravo nasljednik komunističke partije (PK=KP); politička korektnost kao novo bojište za marksiste, više ne promoviraju marksističku ekonomiju nego kulturni marksizam. Takve kritike, u svijetu, obično govore o određenoj intelektualnoj tradiciji, ali kod nas se ne radi samo o pripadanju istoj školi razmišljanja nego se radi o istim ljudima. Mnogi od onih koji su se bavili i oduševljavali različitim marksizmima odjednom su postali glavni propagatori političke korektnosti. Do prije trideset godina su ušutkavali one koji su protiv marksizma, a danas ušutkavaju one koji su protiv političke korektnosti. 

Možda je europski konzervativac mogao promatrati krajem osamdesetih kako propadaju svi ti socijalistički sustavi, i očekivati neke bitne promijene jer su svi ti marksisti poraženi (i na zapadnim sveučilištima, i elite takvih propalih sustava), ali 25 godina kasnije nije došlo do prevelike transformacije u razmišljanju tih ljudi. (A i ne čini mi se baš da su napustili marksističku ekonomiju.)

Kada govorim o izopačenosti "ljudskopravizma" ne mislim niti na (iii) perverziju ljudskog života i društva koja je možda nešto prikrivenija. Kada sve postaje pravo neizbježno se mijenjaju odnosi u društvu, ljudi mijenjaju svoja očekivanja, razmišljanja i ponašanja. Nagore. (Jedina odgovornost koju mi imamo je da omogućimo političkoj eliti da preuzme svu odgovornost za nas – i sve odnose u društvu.)

Problem nije samo (i), (ii) i (iii), nego i činjenica da se uvodi velika društvena promjena u ime tih "novih prava", a pritom se zaobilazi svaka ozbiljna i sadržajna rasprava odnosno osirumašuje se društvo u mnogim aspektima. Sve je to popraćeno reduciranjem društva i života čovjeka na pitanja "prava". Je li problem bivših sustava, ili današnje Sjeverne Koreje što nema ljudskih prava? Naravno da je i to problem, ali ne možete sve reducirati na to, postoje drugi problemi, druge perverzije ljudskih odnosa u takvim društvima.

***

S obzirom da su gornja razmišljanja samo radna verzija neću im posvetiti više vremena, ali možda bi jedna usporedba mogla dočarati što želim istaknuti; Ekonomisti, i poneki filozofi, znaju govoriti o čovjeku kao Homo economicusu, koncept kojeg su kritizirali pape (i primjerice austrijska škola ek.). Mislim da danas možemo govoriti o Homo iura(c)usu – čovjek kao osoba koja ostvaruje svoja “prava”, bez obzira na više zahtijeve pravde. A kada homo iuracus ne ostvati ono što je njegovo “pravo” onda odmah postaje homo iratus.

Primjetite da zapravo nisam spominjao nijedno konkretno pravo. Naravno, da ljudska prava postoje. Razne političke škole govore o ljudskim pravima. (Iako pritom misle na sasvim suprotne stvari, ono što socijalist smatra pravom, libertarijanac će smatrati kršenjem prava itd. Danas se često spominje toliki veliki broj prava, da se redovno postavlja pitanje kako pomiriti ta prava – što se čini kao očiti znak da nešto ne valja s čitavom tom teorijom, ali izgleda da baš i nije očito.) Socijalisti, i svakakvi drugi naprednjaci, također mogu govoriti o ljudskim pravima i prezentirati svoje teorije pravde i jednakosti, ali ono što ovdje kritiziram je korištenje "ljudskopravaških" fraza kao ispriku za nerazmišljanje.

Svakodnevno možete čuti da se aktivisti pozivaju na odluke odbora, komiteta i različitih kvazinevladnih organizacija u kojima sjede njihovi istomišljenici i koji nameću svoje vrijednosti i oblikuju društvu kako god oni to žele. Naravno, te ljude nitko nije izabrao, nikome ne odgovaraju, i ne snose nikakve posljedice zbog svojih odluka; a ukoliko im se usudite suprotstaviti odmah ćete biti proglašeni neprijatelj "ljudskih prava", njihovi medijski prijatelji će se pobrinuti za odgovarajuću sliku u javnosti – samo bi neki radikal mogao kritizirati i prokazivati takve komisije. Kao dodatna i sve češća mjera tu su i različiti kvazinevladini uredi (kojima moć i novac daje ta ista vlada), koji će se pozabaviti vama, podržani zakonima koje su uspjeli izboriti upravo s ciljem povećanja vlastite moći. Zatvoreni krug u kojem jedni druge podržavaju, opravdavaju i daju si na važnosti i snazi.

No, kada ostavimo po strani sve te analize kako djeluju naprednjački aktivisti, zašto inzistiraju na nečemu itd., ostaje činjenica da su u krivu. U krivu su i kada govore o svijetu i društvu, i kada govore o tome kako treba živjeti.

u

ponedjeljak, 1. prosinca 2014.

U iščekivanju novog kvartala

Premijer Milanović uđe u banku kako bi podigao novce sa računa. Pristupi blagajnici i kaže: "Dobar dan gospođo, podigao bih novce?"

Blagajnica: "Naravno, možete li mi molim Vas samo pokazati osobnu?"

Milanović: "Iskreno, nisam ponio osobnu jer sam mislio da za time nema potrebe. Ja sam premijer Milanović, premijer Republike Hrvatske!!!"

Blagajnica: "Da gospodine, znam tko je premijer, ali uz sve ove regulacije i pravila banaka, i zbog varalica i krivotvoritelja itd. morate pokazati osobnu."

Milanović: "Pa samo pitajte bilo koga ovdje u banci i reći će vam tko sam ja. Svi znaju tko sam."

Blagajnica: "Žao mi je gospodine, ali takva su pravila i moram ih slijediti."

Milanović: "Naređujem vam da mi isplatite novce!"

Blagajnica: "Gledajte gospodine premijeru, evo što možemo učiniti.

Primjerice, jedan dan došao je Luka Modrić bez osobne, kako bi dokazao da je to stvarno on, dali smo mu loptu pa je malo tehnicirao i pogodio prekrasnim volejem loptu u koš na drugoj strani ureda. Zbog te iskazane vještine znali smo da je to Luka Modrić pa smo mu isplatili novce. Jednom je tako došao i Marin Čilić, također bez osobne. Izvukao je iz svoje torbe reket, i opalio takav savršen servis da smo odmah imali dokaz da je to on.

Dakle gospodine premijeru, što vi možete napraviti da bi dokazali da ste to baš Vi, premijer Republike Hrvatske?"

Milanović je zastao, malo se vrtio, razmišljao, i razmišljao, te na kraju odgovorio;

"Iskreno, ne znam. Ne znam što bih ja sad trebao napraviti u ovoj situaciji? Ne mogu se sjetiti niti jedne stvari. Nemam pojma."

Blagajnica: "Želite li isplatu u sitnijim ili krupnijim novčanicama, gospodine premijeru?"

 
PS

I što bi trebalo napraviti? Pa, s obzirom da djeca koja su rođena početkom "krize" već kreću u školu, slobodno pričekamo da i maturiraju, ne želimo im izazvati stres promjenom okoline. Poduzetništvo nam je neprijatelj (tko zna po koji put da se to proglašava na ovim prostorima), a mi živimo sve lošije, očito, ne borimo se dovoljno snažno protiv njega. ("Samo pojačajte [borbu], moj stajling to može podnijeti." )
 
Unatoč svom nazivu, konzervativci su sve samo ne "konzervativni" kada se radi o potrebnim promjenama. Postoji centar za obnovu kulture, i mislim da "obnova" bolje dočarava cilj konzervativaca. Konzervativci su za očuvanje onoga što je dobro, i obnovu onoga što smo izgubili kroz 20. stoljeće, uz naravno promišljene i postepene inovacije koje su uvijek dio konzervatizma. (Vidi post Konzervativci i tradicija, i općenito kategoriju konzervatizam.)
 
Ali tko zna, možda se nešto dobro dogodi poslije izbora? Chesterton upozorava;
"Kada je političar u opoziciji onda je stručnjak za sredstava kojima će postići neki cilj; a kada je na vlasti onda je stručnjak za sve prepreke tom cilju."
Vidi post Kako razmišljaju političari i njihovi glasači, izdvajam Sowellov citat;
"Ne možete stvarno shvatiti politiku dok ne shvatiti kako političari ne pokušavaju riješiti naše probleme. Oni pokušavaju riješiti svoje vlastite probleme - a najvažniji su biti izabran i ponovno biran. Što god da je na trećoj poziciji nije toliko važno."
 "...onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete
 biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo." Obuzet slatkim nektarom
 vlasti nema problema s mijenjanjem onoga što je dobro, i
 zadržavanjem onoga što nije.
 
u