petak, 27. prosinca 2013.

Feser i Scruton o neurogluposti i "neurozavisti"

Filozof Feser se u više navrata (Mindreading?, Against "neurobabble" i Reading Rosenberg, Part VIII) bavio zabludama u koje upadaju oni koji pretpostavljaju da je suvremena neuroznanost radikalno promijenila naše shvaćanje ljudske prirode, pa čak i potkopala zdravorazumsko poimanje nas kao svjesnih, racionalnih i slobodnih agenata. U eseju Brain drain, Scruton komentira modu neuroznanstvenih pseudo-objašnjenja unutar humanističkih znanosti, nazivajući to "neurozavišću".

Jedan pronicljivi odlomak iz eseja;
Neurozavist... se sastoji od ogromne zbirke odgovora, bez memorije pitanja; a odgovori su obučeni neuroglupošću sljedeće vrste:

"Mozgovi društvenih životinja su spojeni tako da osjećaju ugodu prilikom izvršavanja društvenih dispozicija poput međusobnog čišćenja i suradnje, te osjećanja boli kada ih se izbjegava, krtizira ili isključuje. Neurokemikalije poput vazopresina ili oksitocina posreduju vezivanju parova, roditelja i djece, i vjerojatno povezivanju poznanika i rođaka..." (Patricia Churchland).

Kao da već nismo znali da ljudi osjećaju užitak prilikom međusobne pažnje i suradnje, i kao da se radi o novoj informaciji kada kažemo da su mozgovi "spojeni" prema tom učinku, ili da da su možda "neurokemikalije" uključene u taj proces. Radi se o prvorazrednoj pseudoznanosti, a svoju oskudnu plauzibilnost duguje činjenici da jednostavno ponavlja stvar koju ne uspijeva objasniti.. Savršeno ilustrira prevladavajući akademski poremećaj, a to je gubitak pitanja.
Feser se gotovo potpuno slaže. Daje primjer ovisnosti i načina na koji se o njoj raspravlja u popularno znanstvenom i novinarskom kontekstu. Svi su oduvijek znali da pušenje, pijenje alkohola, drogiranje, pornografija, jedenje slatkog itd. može rezultirati navikom. Svi su također znali da je razlog tome užitak kojeg donose te aktivnosti. Ipak, kada nam neuroznanstvenici kažu da takve aktivnosti povećavaju razinu dopamina, što se povezuje s užitkom, to se tretira kao neki veliki napredak u razumijevanju ovisnosti, čak i napredak koji potkopava našu vjeru u moralnu odgovornost. Tako nam u jednom popularno znanstvenom članku poručuju:
U prošlosti, smatralo se da je ovisnost slabost karaktera, ali zadnjih desetljeća istraživanja su pokazala da je ovisnost o kokainu, heroinu i metafetaminu stvar kemije mozga.
Da bi vidjeli o kakvoj se primjedbi radi, pretpostavimo da se netko upozna kemijom boja te zaključi da je revolucionalizirao estetiku te izjavi:
U prošlosti, ljepota poznatih slika se smatrala rezultatom umijeća izrade, kompozicije, balansa boja, i tako dalje, ali nedavna desetljeća istraživanja su pokazala da je sve to stvar kemije boja.
Razlog zašto se Feser "gotovo potpuno slaže" sa Scruton je vidljiv iz gornje usporedbe. Kemija boja može ima neke veze sa shvaćanjem ljepote slika, primjerice, možda neke boje dulje imaju svoju živost ukoliko se koristi određena kemija. Slično tome, neuroznanost nam može dati određene uvide u ljudsko ponašanje. (Očito, ako kemijski interveniramo kako bi spriječili porast razine dopamina, to bi imalo učinka na ovisnost – iako je posebno pitanje radi li se o dobrom načinu suočavanja s ovisnošću.)

Ali kemija boja je očito samo dio, relativno mali dio, shvaćanja ljepote slika; a kemija mozga je samo dio, relativno mali dio, shvaćanja ljudske prirode. Konkretno, daje nam samo ono što aristotelijanci nazivaju materijalnim uzrokom ljudskog ponašanja, i dio djelatnog uzroka; ali ne daje nam formalne i finalne uzroke, ili potpunost djelatnog uzroka. Sva četiri aspekta su ireducibilne komponente bilo koje akcije, a analiza koja se fokusira na jednu ii dvije je poput analize slike koja se fokusira isključivo na kemiju boja. Scruton zapisuje:
Trebamo prepoznati da nisu sva koherentna pitanja o ljudskoj prirodi i ponašanju znanstvena pitanja, koja se tiču zakona koji vode uzrok i posljedicu. Većina naših pitanja o osobama i njihovom ponašanju se bave intereptacijama: što je mislio time? Što je time implicirala? Što označava ruka Michelangelova Davida? To su stvarna pitanja, koja traže discipinske odgovore; i postoje discipline koje pokušavaju odgovoriti na njih. Jedna takva je pravo. Ono ukjučuje razumsko pridavanje odgovornosti i obveza, koristeći metode koje nisu reducibilne na bilo koju objašnjavajuću znanost, i nisu zamjenjive neuroznanošću, neovisno o broju napredaka te znanosti.
Pitanja značenja, odgovornosti, razloga za akciju i sl. su pitanja o formalnim i finalnim uzrocima ponašanja racionalnih životinja, i stoga nužno leže van domene reduktivne neuroznanosti. Kada namjerno pišem ove riječi u računalo, postoje materijalni uzroci akcije, povezane neuronske i fiziološke aktivnosti, i djelatni uzroci kretanja mojih prstiju, što uključuje ovu fiziološku aktivnost; ali postoji također i finalni uzrok akcije, a to je namjena ili cilj uvjeravanja u neku filozofsku ideju, te formalni uzrok, a to je ljudska duša – "ljudska duša" shvaćena ne u popularnom smislu kao sablasna stvar koja ulazi u tijelo kako bi ga pokrenula i izašla nakon smrti, i ne u kartezijanskom smislu nematerijalne supstance, nego u tehničkom aristotelijanskom smislu supstancijalne forme racionalne životinje; a djelatni uzrok akcije uključuje intelektualnu aktivnost distinktivnu od nečega s tom vrstom supstancijalne forme (nasuprot tek osjetilnim ili imaginativnim moćima koje ne-racionalne životinje posjeduju) gdje su intelektualni element i neuronski element ne dvije stvari (kao što su za kartuzijeva dualista) nego dva ireducibilna aspekta jedne stvari (baš kao što je rečenica jedna stvar s dva aspekta, materijalnim i semantičkim).

Ovakvo aristotelijansko shvaćanje ljudskog bića, poput aristotelijanskog shvaćanja svake prirodne supstance, je radikalno anti-redukcionistički. Značajke "više razine" ljudskog bića – njegove misli, volja, akcije, opažanja i druge aktivnosti i svojstva organizma kao cjeline – nisu ništa manje stvarne i fundamentalne od njegovih značajki "niže razine" (npr. njegovih neuronskih procesa). Zapravo, potonje možete ispravno shvatiti samo referencirajući se na cjelinu čiji su dio. Dati čisto neuroznanstveni opis ljudskog ponašanja znači apstrahirati od stvarne konkretne zbilje, kao u slučaju ignoriranja razlike između padajućeg ljudskog bića i padajuće vreće žita u svrhu fizikalne apstrakcije od stvarne konkretne zbilje. U oba slučaju apstrakcija je vrlo korisna za određene svrhe, i u oba slučaju bilo bi smiješno tretirati apstrakcije kao da opisuju čitavi fenomen u pitanju.

[...]

Istodobno, koliko god da opravdano odbacuju redukcionizam i materijalističke i kartezijanske vrste, kritičari poput Scrutona i Tallisa, propuštaju ga zamijeniti sustavnom suparničkom metafizikom poput aristotelijanske. Koliko god da su njihove kritike snažne, njihov pozitivni opis ljudske prirodne će se činiti opskurantnim onima koji ne mogu vidjeti nikakvu plauzibilnu alternativu materijalizmu kao općem poimanju prirodnog svijeta. Potrebna je metafizika da bi odgovorili na metafiziku. Sve dok materijalizam, scijentizam i naturalizam nisu ne samo kritizirani nego i zamijenjeni nečim boljim, neće izgubit svoj ubitačan stisak nad modernom kulturom kojeg Scruton i Tallis opravdano osuđuju.


PS

Napisano prema postu s Feserova bloga; Scruton on “neuroenvy” - koji je pak napisan inspiriran Scrutonovim esejom Brain drain.

Theodore Dalrymple je također pisao puno o sličnim stvarima; o pretilosti i dijabetesu, različitim ovisnostima, odnosno općenito o pokušajima lišavanja ljudskog ponašanja svakog značenja i moralnog sadržaja. (Primjerice više nitko nije "nesretan" - što bi značilo da treba preispitati svoj život i nešto poduzeti - nego su svi "depresivni" što znači da moraju otići k liječniku, uzimati antidepresive i sl.)

Često ne vidim humor kod Cleesa, ali ovaj video je zanimljiv: John Cleese - The Scientists.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove