U radu pod nazivom "Sins of Omission? The Non-Treatment of Controls in Clinical Trials" Anscombe odgovara na nešto vezano uz etiku ne-tretiranja u kliničkim studijama.
Prenosim razmišljanje iz rada koje nije toliko vezano uz samu temu;
***
Možda je korisno primjetiti uporabu uvjerenja da razlika između pozitivnog čina i propusta nije nikada "moralno značajna". Prvo, čini se kako se misli da propustiti nešto znači jednostavno nešto ne učiniti; ili ne učiniti to kada bi to mogao učiniti. Drugo, ako razlika između čina i propusta nije "moralno značajna"; mi smo odgovorni za sve što se dogodilo što se ne bi dogodilo da smo učinili nešto što nismo učinili, iako smo to mogli učiniti [...]
Zapanjujući zaključci se izvodi iz takvih početnih točki. Primjerice ako sam na zabavu potrošio neki novac koji sam mogao dati u dobrotvorne svrhe; a da sam taj novac tako dao, spasio bi se neki život, onda sam ubio nekoga pojednako kao da sam prerezao nekome grkljan.
Svrha takvih argumenata čini se nije pobuditi nemoguću savjesnost u našem ponašanju nego olabaviti našu savjest vezano uz ono što bi se normalno nazivalo ubojstvom.
PS
Kao što primjećuje Anscombe, često cilj nije navesti nekoga da stalno opsesivno računa i pokušava optimizirati svoje odluke u skladu s nekim rezultatom koji se smatra poželjnim – kao da je takvo što uopće teoretski moguće izračunati ili da znamo koji bi to točno cilj trebao biti; nego pokazati da postojeće dužnosti ili zabrane nisu opravdane. Oni koji daju ili slušaju takve argumente neće (u pravilu) promjeniti svoje ponašanje da bi takvo što postigli, nego samo kako bi mogi činiti nešto što žele činiti (a zabranjeno je), odnosno ne činiti ono što ne žele činiti (a dužni su činiti).
Prenio sam ranije o Anscombinu radu Moderna Moralna filozofija
"Jasno je kako Anscombe smatra da je utilitarizam Benthama i Milla fatalno manjkav zato što zagovara najveću sreću najvećeg broja bez da je (prema njoj) adekvatno određeno što se misli pod sreća i bez shvaćanja (prema njoj) da "najveća sreća najvećeg broja" nema smisla.
Još jedan problem s konzekvencijalizmom je da ignorira namjere, bez kojih ne možemo shvatiti ljudsko ponašanje. To znači da, iako možemo prosuđivati djelovanja na konzekvencijalistički način, ne možemo dosljedno živjeti kao da je konzekvencijalizam istinit. Odnosno, ne možemo živjeti naše cijele živote kao da namjere nisu bitne, iako se možemo pretvarati da nisu važne kada odlučujemo što ćemo učiniti ili iskazujemo ne/odobravanja nekog ponašanja. Konzekvencijalisti onda gotovo neminovno djeluju mala fides. Prave se da vjeruju ono što ne mogu, i što stvarno ne mogu, vjerovati."
Ili povezano, iz njenog govora Kvari li sveučilišna moralna filozofija mladež?;
"Naravno, potrebno je biti sveučilišni nastavnik da bi formulirali ideju koju sam čula; naime; [Ako], ukoliko vi ne učinite A netko drugi će učiniti B, [onda] ako vi ne učinite A, za vas se može reći da ste učinili B (vi ste doveli do toga da je B učinjeno, jer drugi čovjek to ne bi učinio da ste vi učinili A.) Zvuči prilično čudno u slučaju preljuba, ali generalna ideja je prilično česta."
---
Vezano uz razmišljanja o etici kliničkih studija, problem je što autor kojeg Anscombe komentira izbjegava čitavu problematiku svojim pogrešnim rezoniranjem o djelovanju i propustu. (Spominje se slučaj kada su pacijenti koji su primali "lijek" zapravo oštećeni, primjerice prerano rođena djeca kojima je davan kisik.)
Neki liječnici će govoriti o razlici između usmrćivanja i "dopuštanja da umre", ali ono što nazivaju "dopuštanjem da umre" jest trovanje i izgladnjivanje.
