U jednoj objavi na X-u Esolen primjećuje vezano uz stanje američke kulture;
Nekoliko stvari koje nas čine iznimkama u ljudskoj povijesti:
Nitko ne pjeva
Mladi ljudi nisu u braku
Nemamo dovoljno djece [da bismo nastavili društvo]
Nema istinski popularne [narodne] poezije
Gotovo da nemamo svetih dana
Ne poznajemo svoje susjede [bližnje].
Reći ćete: "Naravno da pjevamo!" Stvarno? Ako ne idete u crkvu (a većinu vremena čak i ako idete), vjerojatno niste čuli nijednog dječaka kako pjeva - ne govorim o televiziji ili internetu - u posljednjih godinu dana. Neki ljudi to nikada ne čuju. Kad bolje razmislim, jedine ljude koje ikada čujem kako zvižde melodiju, osim sebe, su stari ljudi poput mene.
***
Esolen je u raznim prilikama pisao o sličnim temama. Primjerice u eseju Vandals Within kojeg prenosim u nastavku.
[Nakon što je opisao štetu na kući u svom susjedstvu koju je potrebno zamijeniti jer ju je nemoguće popraviti zbog rasprostranjenosti štetočina, plijesni i vode, Esolen uspoređuje takvu trulež sa drugim ljudskim stvarima, poput kulture;]
Mislim da je Zapad u tom stanju. Naravno, vrlo dobro znam da postoje znakovi života i zdravlja čak i u najmračnijim vremenima. Teodorik je dao pogubiti Boetija, najvećeg učenjaka svog vremena, pod lažnom optužbom za izdaju, ali Boetije je posijao sjeme koje će proklijati u lijepoj žetvi dugo nakon što je Teodorik bio priveden svojim polubarbarskim očevima. Opisujem općenito.
Razmotrimo nekoliko mjera kulturnog zaborava. Imamo diplomce koji nisu pročitali nijednu knjigu u životu. Nemamo dovoljno djece da nas zamijene. Brak ne da je na rubu propasti nego se nikada niti ne sklapa. Crkve se zatvaraju. Nepoznavanje Svetog pisma, dijelom povezano s općim neznanjem o povijesti i kulturnoj baštini zapadne civilizacije, endemsko je.
Bivši kršćanski narodi, preplavljeni tim neznanjem, prihvatili su smrt kao pravo koje treba ostvarivati; liječnici više nisu iscjelitelji, zarađuju novac ubijajući ljudska bića i na početku i na kraju prirodnog života. Čak i mladi ljudi koji ostaju u vjeri teško znaju što se od njih očekuje kao muškaraca ili kao žena. A internet koji je preobilje distrakcija, informacija i dezinformacija, lako nas preplavljuje.
U ovom stanju raširenog propadanja, gdje prirodni organa jedan po jedan gube svoju funkciju, što rade vođe naše Crkve? Mladi ljudi ne znaju kojeg su spola, pa - povećajmo zbunjenost prijateljskim raspoloženjem prema sodomiji. Ljudi su izgubili osjećaj za sveto, pa - ismijavajmo nekolicinu vjernika koji se "bacaju" da prime pričest i sugerirajmo da su licemjeri, u što duhovno tromi uvijek žele povjerovati.
U naše vrijeme gotovo da se ne stvara dobra umjetnost ili glazba jer smo njihove izvore ugušili smećem, a učinili smo to i kao odraz ideološkog prezira prema prošlosti, pa – naručimo veliko modernističko čokoladno jaje da bude oltar u katedrali Notre Dame.
Dječaci nisu uspješni, a životni vijek muškaraca počeo se skraćivati, pa – igrajmo se s istim starim feminizmom koji je toliko toga učinio s drugim crkvama, ispraznivši ih brže nego štu su se i naše ispraznile, jer, kao čista antropološka činjenica, on ne funkcionira. Ispitano je i prokazano kao neuspješno.[...]
Kulturno znanje isparava, pa – pobrinimo se da pisma biskupa koriste žargon suvremenog novinarstva, maglovit i pun klišeja, i obeshrabrimo svećenike da provode vrijeme otkrivajući značenje Svetog pisma.
Razgovarajmo o „marginaliziranima“ i ne trudimo se primjećivati djecu pred našim nosom, koja kipte od ogorčenosti jer su se njihovi razvedeni roditelji ponovno vjenčali i gurnuli ih u kaos. A Crkva želi potapšati te roditelje po glavi, ne razmišljajući o zaštiti druge djece od hirova roditelja koji žele prekršiti svoje zavjete.
Moj susjed želi graditi. I ja također. Činim što mogu; ne tražim nikakvu pomoć od Crkve, niti je očekujem. Ali suočiti se sa službenom opstrukcijom je druga stvar - ili službeni vandalizam. Mnogo toga što je Crkva učinila u svom naivnom približavanju modernoj kulturi samo je pomoglo da grede istrule i krov se uruši, iz jednostavnog razloga što gotovo da nije bilo kulture kojoj bi se mogli obratiti.
PS
Esolen piše o američkoj (i kanadskoj) kulturi, ali navedene stvari u određenoj mjeri možemo prepoznati i kod nas. (Prenio sam već njegova razmišljanja Kako suditi o zdravlju kulture?, Evangelizacija postkršćanske kulture , općenito kategorija Esolen)
---
Razlikujemo se po pitanju praznika i "godišnjih", ali pretpostavljam da ideja svetih dana (blagdana) kao takvih nije prisutna kod mnogih. Teško ćete uvjeriti ljude da bi nedjelja trebala biti dan za štovanje Boga, morati ćete pričati o obitelji i prijateljima, o društvenom dobru o određenom smislu.
(Obveza štovanja ima i svoje "horizontalne" posljedice i dimenzije, nisu u krivu oni koji govore o odmoru i zajednici, posebno ako misle na duhovnu zajednicu - zajedništvo i okupljenje na "dan Gospodnji", ali želim istaknuti što se zanemaruje.)
Ideja da postoji poseban dan namjenjen Bogoštovlju, dan kada svi članovi društva neovisno o društvenom statusu mogu pronaći svoj odmor i okrenuti se Bogu - ispuniti dužnosti koje imamo prema Stvoritelju- jest nepojmljiva za mnoge.
Teško bi one koji su pod utjecajem modernističkog shvaćanja uvjerili da je potrebno izdvojiti određeno vrijeme i zaštiti ga od utilitarnog iskorištavanja, predati Bogu, da imamo dužnost obavljati obrede Bogoštovlja.
Nisam upotrijebio pojam "blagdana" nego "svetih dana" jer iako će se mnogi pripremiti za Božić i Uskrs (pa možda i za druge blagdane), proveseliti i pogozbiti, ne radi se o "svetim" danima.
Istina, ljudi neće raditi u vrijeme blagdana, ali poanta nije da "ne radite" nego da te dane posvetite Bogu, odstraniti sve što rastresa, što odvraća od bogoštovlja.
Naravno, ovo sve ne znači da će oni koji govore protiv blagdana zadovoljno obavljati svoje poslove i obveze. Naravno da žele "slobodne" dane i slobodno vrijeme, ali ga žele "za sebe". Vesele se "blagdanima", ali ne svetkovanju nego "slobodnim danima", prilici da se posvetite svojim raznim hobijima i drugim zadacima, raznim distrakcijama.
---
Državni praznici su naizgled podnošljiviji, ali često isti ljudi imaju slične zamjerke i protiv njih. Ideja nacionalnih praznika se oslanja na postojanje nacionalnih lojalnosti, na osjećaj članstva kojeg svi dijelimo. No, kao što nas često podsjećaju, oni ne dijele taj osjećaj članstva i lojalnosti.
Ako ne dijelimo ni vjersko ni nacionalno što nas onda ujedinjuje? Na koji način bi trebali rješavati nesuglasice i zašto?
Jedino što ostaje je despotizam zakona koji su se odvojili i od Istine i od iskustva članstva. Jedino što ostaje jest materijalizam i popularna kultura (koja zapravo nije nikakva kultura, i koja je sve rjeđe "popularna"). Ono što ostaje jest nihilizam.
U odvojenosti Crkve i "države" (odvojenosti kakvu oni zamišljaju) Crkva će preživjeti, hoće li država?
