četvrtak, 16. svibnja 2013.

Thomas Sowell – ekonomist i politički filozof

"Riječ 'genije' se toliko koristi da je postala besmislena, ali unatoč tome, mislim da je Tom Sowell blizu." Tako je Milton Friedman opisao svog bivšeg studenta. Sowell je u mladosti bio marksist koji je vjerovao da vlada može ostvariti sve one stvari koje većina ljudi želi, ali nakon što je radio, ako se ne varam, na programima smanjenja nezaposlenosti shvatio je da njegove kolege uopće ne zanimaju rezultati programa, nisu im bitni ishodi nego sama birokracija. Drugim riječima, shvatio je da vlada nije u stanju napraviti ono što političari stalno obećavaju, ono zbog čega veliki broj ljudi i podupire njihove planove.

Naravno, Sowell je poznati ekonomist, predavao je ekonomiju na prestižnim sveučilištima tako da se njegova razmišljanje ne temelje samo na takvim iskustvima nego na nizu ekonomskih istraživanja. Osim ekonomije, piše i o politici - ukratko, smatra da svatko od nas tko želi poboljšati svoje uvijete to može učiniti ne vladinim intervencijama, nego osobnim ambicijama i napornim radom. Autor je većeg broja knjiga, vjerojatno je Thomas Sowell Reader najbolji početak za upoznavanje s njegovim radom. Čak i ako se ne slažete sa njegovim pristupom određenim temama, vrijedno ga je čitati. Citirao sam ga kroz dio svojih postova, ali mislim da Sowell nabolje govori sam za sebe pa u nastavku nekoliko linkova;


***

U nastavku nekoliko Sowellovih citata (iz različitih područja);

Bilo bi teško osmisliti lošiji način donošenja odluka od onoga da prebacimo odlučivanje na treću stranku koja ne osjeća nikakve posljedice te odluke. Ipak, upravo tako izgleda barem polovica ideja političke ljevice.

U demokraciji, uvijek se moramo brinuti zbog neznanja neobrazovanih. Danas se moramo brinuti zbog neznanja ljudi sa sveučilišnim diplomama.

Baš kao što svaki moron može uništiti neprocjenjivu Ming vazu, tako i loše obrazovani i plitki ljudi koji vode naše škole mogu narušiti i iznutra uništiti veliku civilizaciju koja se stvarala i održavala toliko stoljeća.

Jedan od tužnih znakova našeg vremena je demoniziranje onih koji proizvode, subvencioniranje onih koji odbijaju proizvoditi, i kanoniziranje onih koji se žale.

Bračni zakoni su evoluirali kroz stoljeća iskustva s parovima suprotnog spola – i djecom koja su rezultat takvih zajednica. Društvo pokazuje svoj interes ograničujući opcije para. Društvo nema takvog interesa u ishodima zajednice između dvoje ljudi istoga spola. Brak nije pravo koje vlada proširuje na pojedince. Radi se o restrikciji prava koja već imaju. Ljudi koji žive zajedno mogu se dogovoriti kako žele, bilo da su heteroseksualni ili homoseksualni.

Ono što su radikalne feministkinje zapravo ostvarile je širenje vizije i agende seksualnog 'oslobađanja' što je kao svoj učinak imalo olakšavanje muževima da napuste svoje žene i djecu. Također su otežale stvaranje novih obitelji, stvorivši napetu atmosferu među spolovima. Na različite načine, u svemu tome izgubili su i muškarci i žene. Djeca su, naravno, najviše izgubila u propadanju obitelji. Unatoč tome, feminacistkinje su proglasili 'siromaštvo djece' jednim od svojih političkih vapaja. Besramne su.

Mnoge riječi i fraze koje se koriste u medijima i među akademicima sugeriraju kako se stvari jednostavno događaju ljudima, a ne da su uzrokovani njihovim vlastitim izborima i ponašanjima. Tako se govori o 'epidemiji' tinejđerskih trudnoća, ili korištenja droge, kao da su te stvari poput gripe kojom se ljudi zaraze samo zato što su se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme.

Ono na što se "multikulturalizam" svodi jest da možete hvaliti bilo koju kulturu osim Zapadne – i ne možete kriviti nijednu kulturu osim Zapadne kulture.

Ništa nije u većem neskladu sa vizijom današnjih intelektualaca od činjenice da su poduzetnici, pobožni vjerske vođe i Zapadni imperijalisti zajedno prekinuli ropstvo diljem svijeta. Ukoliko se ne uklapa u njihovu viziju, onda kao da se nije dogodilo.

Slijedeći put kada vam neki akademici objašnjavaju važnost "raznolikosti", pitajte ih koliko konzervativaca postoji u njihovom odsjeku za sociologiju.

Previše ljudi u medijima, akademiji, pa čak i sudovima, smatra da su brojevi zajedno s preduvjerenjem ista stvar kao i dokaz. Preduvjerenje je da bi različite grupe – po rasi, spolu, ili čemu god – bile podjednako predstavljene u zanimanjima ili institucijama kada ne bi bilo diskriminacije. U americi, gromovi udaraju muškarce šest puta češće nego žene. Tko diskriminira? Muškarci koji su samo 54 posto radne snage čine više od 90 posto smrtnih slučajeva na poslu. Diskriminacija?

Činjenica da tržište ne ostvaruje ono što bi mi željeli da ostvaruje nije razlog da automatski pretpostavimo kako bi vlada taj zadatak ispunila bolje.

Puno smo racionalniji u sportu nego u politici. Nitko ne smatra da je "nepravedno" što je Tiger Woods toliko bolji od prosječnog golfera.

Baš kao što crnce češće odbijaju za kredit nego bijelce, tako i bijelce češće odbijaju od azijaca. (Kakve to veze ima sa rasizmom kao objašnjenjem za sve?)

Kada ljudima predstaviti alternativu između mržnje prema sebi zbog promašaja ili mržnje prema drugima zbog njihova uspjeha, rijetko izabiru mrziti sebe.

Prva lekcija ekonomije je oskudnost: nikada nema dovoljno ničega da se zadovolji sve one koji to žele. Prva lekcija politike je zanemariti prvu lekciju ekonomije.

Pod bilo kojim oblikom ekonomskog ili političkog sustava, oni na vrhu postaju zadovoljni, ako ne i arogantni. Velika prednost slobodnog tržišta je ta da ne morate uvjeriti nikoga u ništa. Jednostavno se natječete s njima na tržištu i neka to bude test onoga što najbolje funkcionira.

U ekonomiji koja raste netko uvijek strada. Ne možete nastaviti raditi kao prije, ali i dalje očekivati koristi od novoga načina.

Što cijene rade? Ne samo da dopuštaju prodavačima da pokriju svoje troškove, nego tjeraju kupce da ograniče svoju potražnju. Stoljećima, u zemljama diljem svijeta, zakoni koji ograničavaju cijene su doveli do potrošača koji zahtijevaju više od ponuđenoga, i ponuđači koju su nudili manje. Tako je kontrola stanarina stalno dovodila do manjka ponude, a kontrola cijene hrane je dovodila do gladi.

Zamislite da se pojavi duh iz boce i ponudi vam ispuniti jednu želju – a s obzirom da ste dobri, poželite da svatko ima duplo veće prihode. Zbog toga bi zaslužili gnjev političke ljevice, vaša želja bi značila da se jaz između bogatih i siromašnih proširio. To je u biti prigovor protiv američke ekonomije.

Korporacije vrijedne više milijardi rijetko kad posjeduju milijarderi. Obično ih posjeduje tisuće, ako ne i milijuni, dioničara, od kojih većina nije niti blizu milijardi. Neki od njih su učitelji, mehaničari, činovnici i drugi ljudi koji posjeduju dionici neizravno uplaćujući u mirovinske fondove koji kupuju te dionice.

Nije nikakva vijest da Hollywood i dalje proizvodi filmove protiv poduzeća, ali postoji određena ironija u tome. Ironija je da je prosječna Hollywoodska zvijezda koja snima takve filmove daleko bogatija od prosječnog vlasnika takvih poduzeća, a to je polovica stanovništva države – koja posjeduje dionice i obveznice – bilo direktno ili zato što uplaćuju novac u mirovinske fondove, ili nekim drugim financijskim posrednicima, koji kupuju dionice i obveznice.

Mirovinski sustav tjera pojedince da štede za svoju starost. Ali on također omogućuje vladi da tu štednju odmah potroši, tako da zemlja kao cjelina ništa ne štedi. Zbog toga se mirovine moraju isplaćivati novcem koji je uzet drugima iz budućnosti.

Svaki dan, dok pijem različite pilule, shvaćam da bez tih pilula možda ne bih bio živ, ili bih imao nižu kvalitetu života. Ipak, oni koji proizvode te lijekove su pod stalnim napadima ljudi koji ne proizvode ništa.

Egalitarijanci stvaraju najopasniju nejednakost od svih – nejednakost moći. Dopustiti političarima da određuju što će drugim ljudskim bićima biti dopušteno zarađivati je jedan od najneopreznijih načina kockanja.

Izabrani ne vole razmišljati o bolnim kompromisima. Želi pričati o sretnim "rješenjima" koja će riješiti cijeli problem – barem u njihovoj mašti.

Ako ste glasovali za političare koji su vam obećali poslastice na tuđi računa, onda se nemate pravo žaliti kada vam uzmu novac da bi ga dali nekome drugome, uključujući sebi.

Zavist je prije bila ljudska mana, ali danas se radi o velikoj industriji. Političari, novinari i akademici su svi dio te industrije.

Najfundamentalnija činjenica o idejama političke ljevice je da ne funkcioniraju. Zbog toga nas ne treba čuditi što pronalazimo ljevicu koncentriranu u institucijama u kojima ideja ne mora funkcionirati da bi uspjela.

Tajna je – i tragedija – skrbničke državne politike, posebno u godini izbora, da možete uvijek učiniti neko dobro, pred nosom svih, a troškovi su skriveni, ignorirani ili odgođeni. Ali ti troškovi ne nestaju. Mogu još i narasti u mraku.

Kada je Reagan rekao da vlada troši novce kao pijani mornar, ispričao se mornarima, oni su ipak trošili svoj vlastiti novac.

Liberali pretpostavljaju da, ukoliko ne vjerujete u njihovo određeno političko rješenje, onda zapravo ne brinete o ljudima za koje oni tvrde da im žele pomoći.

Posebno uznemirujući kod političke ljevice je to što, čini se, nema osjećaj za tragediju ljudskog stanja. Umjesto toga, čini se kako smatraju da su svi problema svijeta uzrokovani time što ostali ljudi nisu mudri ili plemeniti kao oni sami.

Naša civilizacija bi mogla biti prva koja je uništena, ne snagom naših neprijatelja, nego neznanjem naših učitelja i opasnih gluposti koje uče našu djecu. U doba umjetne inteligencije, oni stvaraju umjetnu glupost.

Radi se o zabludi kompozicije. Ukoliko - imate diplomu, a druga osoba nema, onda morate biti ispred njega pri zapošljavanju. Ali nećemo svi doći ispred drugih pri zapošljavanju ako svi dobijemo diplome. Djeca koja lete avionom nesumnjivo će zarađivati više novca od djece koja putuju busom, ali to ne znači da ako puno ljudi utrpamo u avion da će zbog toga narasti nacionalni dohodak.

Sloboda je koštala previše krvi i agonije da bi je izgubili zbog jeftine retorike.

Berkeley je postao vijest nakon što je zabranio vojsci da regrutira ljude na tom bastionu akademske Ljevice. Šteta je što Berkeley nije na nekom otoku u južnom Pacifiku, onda bi im mogli dati nezavisnost i pustiti ih da se sami brane.

Sila je antiteza slobode, ali silu treba upotrijebiti, ako ništa drugo onda da se branimo od druge sile. Ako niste spremni koristiti silu da branite civilizaciju, onda se spremite na prihvaćanje barbarizma.

Neke stvari trebamo činiti vjerujući, ali najopasnija vrsta vjere je ona koja se predstavlja kao "znanost". Privid "znanosti" je zamijenilo zdravorazumsko iskustvo, napustili smo mnoge stare prakse koje su funkcionirale te smo ih zamijenili dobro zvučećim inovacijama koje su dovele do katastrofe.

Pripadnike inteligencije često optužuju da njihove teorije i planovi nemaju (zdravog) smisla. Ali zdravorazumnost zdravog razuma nema nikakvu privlačnost za njih. Kako mogu biti pametniji i plemenitiji od svih ostalih ako se slažu sa njima?

U svojoj želji da budu mudriji i plemenitiji od ostalih, Izabrani su pogrešno shvatili dvije stvari. Pretpostavili su (1) da imaju više znanja od prosječnog člana Zaostalih i (2) da je to relevantna usporedba. Međutim, prava usporedba nije između znanja kojeg ima prosječan član obrazovane elite u odnosu na prosječnog člana javnosti, nego između ukupnog izravnog znanja sakupljenog kroz društvene procese(tržišno natjecanje, društveno sito, itd.) koji uključuju milijune ljudi i pasivnog znanja teorije kojeg posjeduje mala elitna skupina"

Iako je istina da s godinama učite, nedostatak je taj što učite kakva ste budala prije bili.

Ljepota u tome što ne radite ništa je što to možete činiti savršeno. Samo kada nešto radite postaje gotovo nemoguće da ne pogriješite. Zbog toga se ljudi koji ne doprinose ništa društvo osim stalnog kritiziranja mogu osjećati intelektualno i moralno superiorno.

Napredak znanosti i tehnologije ne znači i porast intelektualne složenosti u životima većine ljude. Često znači upravo suprotno.

Neki ljudi misle da nisu imali sreće, ali pravi problem je što su se loše okladili.

Jednaki tretman pojedinaca ne znači jednaki tretman ponašanja.

Kada imate 90 posto onoga što želite, razmislite dvaput prije nego što odlučite inzistirati i na preostalih 10 posto.

Volim jeftine satove. Nijedan drugi proizvod u svojoj najjeftiniji verziji nije podjednako učinkovit u svojoj temeljnoj svrsi kao verzije koje koštaju deset ili sto puta više.

Svaki duži put autocestom me potakne da se zapitam je li samo-očuvanje stvarno prvi zakon prirode. Način na koji neki ljudi voze; očuvanje života i udova im očito nije visoko na listi. Neki od najvećih rizika uz malu dobit se preuzimaju na autocesti kada vozači ulažu svoj život – i živote ljudi oko njih – da bi došli nekoliko metara naprijed.

Kada vidim ljude kako se puni ljubavi ophode s djecom, osjetim da ipak možda ima nade za nas.
Objavio/la u
Oznake: , , , , , , , ,

utorak, 14. svibnja 2013.

Kohabitacija i statistika

Progresivci druge polovice 20. stoljeća smatrali su kako će kohabitacija poboljšati izglede za brak, u tome ih je poslušala i javnost (npr. 1984. godine 77% Kanađana se slagalo sa kohabitacijom za one parove koji se "žele uvjeriti da će njihov budući brak izdržati".) Vježbom do savršenstva, a kroz kohabitaciju partneri mogu zaključiti da "nisu dobar par" što znači da je takva kohabitacija dobra za kvalitetu i trajanje braka. (Naravno, možete im odmah odgovoriti kako kohabitacija nije ista stvar kao brak, ili da vam takav život može onemogućiti da vidite je li netko dobar par.)

Studija iz 1988. (Booth, Johnson) pokazala je kako postoji snažna korelacija predbračne kohabitacije i razvoda. Od tada je objavljeno puno socioloških radova koji potvrđuju da postoji korelacija između kohabitacije i naknadnog razvoda, baš kao i kohabitacije i lošijih bračnih interakcija. Nema spora da je ta korelacija činjenica. Ali korelacija ne znači i kauzalnost. Iako postoje neke studije koje sugeriraju kauzalnost (npr. izgleda da vjerovanje u trajnost braka opada sa duljinom kohabitacije), a predloženo je i nekoliko mehanizama za objašnjavanje fenomena (npr. ulaženje u brak sa osobom s kojom se ne bi vjenčali da prije toga niste kohabitirali s njome), ne možemo reći da kohabitacija uzrokuje lošije bračne odnose ili razvod.

Međutim, možemo vidjeti da ne postoji razlog za vjerovanje stavu kako će kohabitacija poboljšati izglede braka. Podaci to ne pokazuju.

Dok je filozof Pruss predavao filozofiju, dao bi svojim studentima da pročitaju sociološke radove o korelaciji između kohabitacije i bračnih problema. Čak i nakon čitanja i rasprave tih istraživanja, studenti bi i dalje rekli kako se ne mogu vjenčati s nekim ukoliko nisu prethodno živjeli jer bit to bilo preriskantno. Shvatljivo je da možda niste uvjerene da kohabitacija uzrokuje te probleme, ali da i nakon svih tih istraživanja mislite da kohabitacija pomaže braku je poprilično razočaravajuće.

Razmišljanje studenata pokazuje otpornost ukorijenjenih uvjerenja, posebno kada su podržani prividno uvjerljivim argumentima (argument vježbanja i argument testiranja kompatibilnosti). Obrana slobodnom voljom (zbog koje bi mogli zanemariti statistike) nije uspješna jer ideja kohabitacije i je unapređenje budućeg uspjeha braka – ali ako na naše ponašanje ne utječu vanjski faktori onda bračna uspješnost ovisi samo o volji para, čemu kohabitacija.

Gornji tekst je napisan prema postu Cohabitation, marital quality and resistance to reason, uz male prilagodbe, autor je filozof Pruss (koji je prije filozofije doktorirao i matematiku pa možda zbog toga ne može shvatiti ignoriranje vjerojatnosti.) Mislim da uvjerljivo objašnjava pogrešku onih koji tvrde da od kohabitacije treba očekivati dobre rezultate.

***

Vjerojatno će oni koji zagovaraju kohabitaciju reći da je jednostavno zdravorazumska, ali radilo bi se "promašenom zdravom razumu". Kroz veliki dio povijesti ljudi nisu imali takvo mišljenje, shvaćali su da seks i brak nisu poput kupnje auto kojeg morate prvo isprobati.

Ljudi u braku ne ulaze samo u emocionalnu i seksualnu vezu nego se obvezuju brinuti se za partnera u dobru i zlu, bolesti i zdravlju. Obećaju da će biti uz drugoga neovisno o životnim problemima, obećanje dovodi do povjerenja koje ohrabruje partnere da se žrtvuju za dobro obitelji.

No, ljudi koji govore o braku odnosno svojoj ženi/mužu kao autu, običnom objektu, očito drugačije razmišljaju i o braku. Prema nekim tradicionalnijim mišljenjima, kohabitacija naopako okreće sam cilj braka. Ne radi se o sakramentu koji pomaže muškarcu i ženi da se međusobno tretiraju kao subjekti nego objekti, a sam brak koji ponekad uslijedi neće puno toga promijeniti u takvom odnosu.

***

Statistike pokazuju različite ishode kvalitete života parova koji žive u kohabtaciji i onih koji žive u braku. Kohabitacija, bilo kao "priprema" za brak, ili zamjena braka ima manju vjerojatnost završavanja u dugotrajnoj stabilnoj vezi. Osim toga, manje je vjernost partnera, manji prihodi, više zdravstvenih problema, veća stopa zlostavljanja.

Raspad kohabitacija sa djecom je veća od stope raspada kohabitacija u kojoj nema djece. Djeca imaju veću vjerojatnost emocionalnih problema, manju uspješnost u školi, u financijski su lošijoj situaciji. Kohabitacija sa partnerom koji nije biološki roditelj djeteta najnesigurniju je okolinu za djecu što je vidljivo iz statistika zlostavljanja.

Naravno, to su statistike za Britaniju, (i SAD), nisam vidio statistike za naše društvo, ali očekivao bih slične rezultate. No, uvijek postoji "moja prijateljica X kojoj ne treba komad papira i dobro joj je"...

Objavio/la u
Oznake: , ,

ponedjeljak, 13. svibnja 2013.

Zašto jednostavno ne "privatizirati" brak?

Bitno pitanje u "raspravama" oko "istospolnih brakova" je zašto bi se država uopće uplitala u brak. (Naravno, to pitanje vrijedi općenito za instituciju braka, ali u zadnje vrijeme se "rasprave" o braku najšešće pokreću zbog pitanja "istospolnih brakova", ili neke slične revizije.)  

Kao što objašnjavaju u radu [What is Marriage?" Sherif Girgis, Robert P. George, Ryan T. Anderson]; Zašto država ne postavlja uvjete za naša svakodnevna prijateljstva? Zašto se ne bavi zanemarivanjem ili izdajom naših prijatelja? Zašto nema građanskih ceremonija kojim formiramo prijateljstvo, ili nekih pravnih prepreka da ga prekinemo? Jednostavno zato što prijateljstvo ne utječe na političko dobro na način koji bi opravdao pravnu regulativu.

Nasuprot tome, brakovi su stvar javnog interesa, i kao što primjeri gotovo svih kultura svjedoče – korisno ih je prepoznati i regulirati. Društvo ovisi o snažnim obiteljima, kako bi proizvele ono što društvo ne može samo: poštene, pristojne ljude koji će postati razumno savjesni građani koji se pridržavaju zakona. Prilikom odrastanja, djeca imaju koristi zbog ljubavi i brige koju iskazuju i majka i otac, te koristi od predanja i isključive ljubavi koje roditelji međusobno iskazuju.

Iako neki libertarijanci predlažu da "privatiziramo" brak, pobornici ograničene vlasti moraju prepoznati da bi privatizacija braka dovela do katastrofe za ograničenu vladu. U nedostatku kulture braka, obitelji često ne uspijevaju formirati, ili postići i održati stabilnost. Povećanjem udjela odsutnih očeva i vanbračnih rođenja, razvijaju se socijalne patalogije. Posljedica toga je porast vladinih troškova na različite socijalne usluge. Istraživanje skandinavskih država podupire zaključak kako propadanjem bračne kulture raste državna potrošnja. Prema studiji Brookings Instituta, 229 milijardi dolara socijalnih izdataka u razdoblju od 1970. do 1996. se može pripisati raspadu bračne kulture i svim posljedicama koje dolaze s time.  

Drugim riječima, naše opravdanje podržavanja nekog koncepta braka, i naše opravdanje za vjerovanje kako je tradicionalno shvaćanje braka ispravno, je isto; duboka povezanost između braka i djece. Prekinite tu povezanost, i postaje puno teže vidjeti zašto bi država imala ikakvog interesa u braku.

***

Naravno, navedeno neće spriječiti progresivce da žrtvuju brak na oltaru jednakosti; ali u srži svakog društva je unija muškarca, žene i zajednice. Kao što objašnjava Scruton; Promijeniti tu povijesnu normu znači uvesti veliku promjenu. Malo je vjerojatno da će ljudi samo tako tako prihvatiti odbacivanje norme o kojoj su ovisila društva kroz zabilježenu povijest.

Jedan odgovor na razvoj situacije je jednostavno reći da Država može definirati brak kako želi, može dati zakonske privilegije kojim god parovima želi, ali da to nema utjecaja na stvarnost, koja je stvar metafizike, ne konvencija. Prema takvom razmišljanju, brak je sakrament, a država ga ne može niti stvoriti niti uništiti; dakle ništa se nije promijenilo novim pravnim uređenjem.

Razumljiv je takav odgovor, ali je također i kratkovidan. U našem sekularnom društvu Država je silom preuzela mnoge od funkcija religije. Osim toga, ne morate smatrati da je brak sakrament i zavjet pred Bogom kako bi prihvatili tradicionalni stav. U svakom društvu brak je smatran vezom između muškarca i žene u kojoj cijelo društvo ima interesa. Brak je način na koji započinju obitelji, a obaveze koje preuzimaju partneri ima dalekosežnije posljedice od samog ugovora između njih.

Tako je bilo u Rimskom pravu, koje je smatralo brak građanskom vezom, ali nije bilo nimalo nalik ugovoru o kohabitaciji. Kao što je jasno iz latinskog imena, matrimonium, cilj je bilo majčinstvo i obitelj; a muž i žena se nisu samo obvezali prema zajedničkom životu; radilo se o egzistencijalnom izboru, prijelaz iz jednog u drugo stanje.

Promatranja antropologa potvrđuju značaj takvih "obreda prijelaza". U plemenskim društvima, ljudi ulaze u novo stanje kroz brak. Čitavo pleme je uključeno u validaciji veze između muža i žene, a vjenčanje je ceremonijalno prepoznavanje da su partneri predani ne samo međusobno, nego i prema potomstvu svoje zajednice, i budućnosti plemena. Evolucijski psiholog može čak reći kako je ritualni naglasak spolne razlike adaptacija, potreba grupe koja je dublja od kulture.

Naravno, više ne živimo u plemenima, stara adaptacija se mora sada adaptirati na nove uvijete. Međutim, čak i za nas, brak je primarni način na koji se socijalni kapital prenosi kroz generacije. Čak i za nas, brak određuje put odricanja i predanosti. Čak i za nas, odgajanje djece i priprema za obiteljski život leže u središtu bračne veze. To ne znači da se samo plodni parovi trebaju vjenčati, to znači da je brak izgrađen oko norme prema kojoj mjerimo svoje nedostatke.

Uklonite tu normu i institucija će sigurno doživjeti propadanje. Više se neće raditi o vezi između generacija kojoj je cilj odgajanje djece, nego o ugovoru o kohabitaciji, privremenom kakvi već i jesu takvi dogovori. Do sada smo prihvaćali ideju da Država može podržavati brakovi i osiguravati ih kroz pravne privilegije; prihvatili smo da Država može iskoristiti zakon da bi očuvala određenu verziju judeo-kršćanskog poimanja bračnih zavjeta.

Naši zakoni protiv incesta, bigamije i dječjih brakova, odražavaju naše uvjerenje da brak, definiran od strane Države, trebamo suditi prema nekim drugim i višim standardima. Ali ako brak promijenimo u ugovor između partnera u kojem buduće generacije nemaju svoj glas, ti zakoni gube svoje temeljno opravdanje.

Mislim da veliki broj ljudi tako osjeća i misli, iako možda to ne bi izrazili tim riječima. Unatoč promjenama u društvu, uvijek smo imali negdje u podsvijesti da veza između muža i žene, poput veze između roditelja i djeteta, ima moralnu prirodu koja nadilazi sferu ugovora.

***

Trebamo biti zabrinuti zbog plitke argumentacije koja dominira političkom raspravom, kao da je ideja jednakosti dovoljna da razriješi svako pitanje koje se bavi dugoročnom sudbinom društva.

Objavio/la u
Oznake: , , , , , , ,

nedjelja, 12. svibnja 2013.

Argument neplodnosti za "istospolne brakove"

Veliki broj konzervativnih argumenta oslanja se na činjenicu da brakovi u pravilu rezultiraju djecom, odnosno da je brak uvijek bila zajednica muškarca i žene koja postoji primarno zbog zaštite sljedeće generacije. Ipak, očito je da svi parovi nemaju djecu što dovodi progresivce do zaključka kako brak nema veze sa djecom. (Često isti ti progresivci tvrde kako je bitna samo "ljubav" za brak, ali postoje brakovi u kojima nije prisutna takva "ljubav", znači li to automatski njihov pristup nije dobar?)

Naravno, definicija tradicionalnog braka je nešto šira, brak koji ne rezultira djecom je i dalje brak, odnosno i dalje ima važnu ulogu; ali sada se želim pozabaviti samo argumentom neplodnosti za "istospolne brakove".

Zakon će prepoznati brak između neplodnog heteroseksualnog para, unatoč činjenici da ne očekuje djecu u takvom braku, baš kao što ne očekujemo djecu niti kod istospolnog braka, koja je razlika? Pretpostavit ćemo da su obje zajednice monogamne, trajne, isključive i neplodne. Koja je onda razlika koja opravdava drugačiji tretman?  

Relevantna razlika; biološki je nemoguće da istospolna zajednica rezultira djecom. Biološki je moguće, i zapravo vjerojatno, da će heteroseksualna zajednica rezultirati djecom. Radi se o razlici koja se temelji na biološkoj činjenici, a ne na zakonu ili nekoj konvenciji. Ta činjenica opravdava interes države u regulaciji braka, i opravdava državno ograničenje braka na raznospolne parove.

Država ne smije biti upletena u svaki oblik udruživanja, ali njeno uplitanje u brak je opravdano jer ima legitimne interese u svojoj budućnosti, odnosno svojem održavanju putem djece - njihovom socijalizacijom, zaštitom i transformacijom u produktivne građane koji će doprinositi društvu. (To naravno ne znači da bi se država trebala svugdje uplitati, ali opisani interesi opravdavaju državno prepoznavanje i regulaciju braka kao zajednice samo jednog muškarca i samo jedne žene.)

Naravno, zagovornici "istospolnih brakova" neće biti zadovoljni objašnjenjem jer postoje heteroseksualni parovi koji ne rezultiraju djecom, reći će da država treba prihvatiti "istospolne brakove" ako shvati homoseksualnost kao vrstu neplodnosti. Drugim riječima, oni nude slijedeći argument;
      1. Homoseksualni parovi su neplodni kao što su i neplodni heteroseksualni parovi neplodni: ne postoji razlika
      2. Neplodnim heteroseksualnim parovima je dopušteno stupanje u brak.
      3. Slični slučajevi se moraju slično tretirati.
Što znači da:
      Z:Istospolnim parovima treba dopustiti ulazak u brak.
Argument je pogrešan jer je prva pretpostavka pogrešna. Pretpostavka kaže da sve što nije plodno, čak i ako nije moguće da bude plodno, je neplodno. Istospolni parovi su onda neplodni na isti način kao što su neplodni i brojevi ili misli.

Istospolni brakovi su esencijalno neplodni, a raznospolni parovi su tek slučajno neplodni. Odnosno, ne postoji ništa u prirodi heteroseksualne zajednice što isključuje mogućnost prokreacije; ali u slučaju istospolne zajednice, sama priroda zajednice isključuje mogućnost prokreacije. Dakle pretpostavka je pogrešna jer istospolni parovi nisu neplodni na isti način kao što su neplodni neki raznospolni parovi. Slične slučajeve moramo tretirati slično, ali navedeni slučajevi nisu slični.

Stvar je još naglašenija kada shvatimo da su "plodno" i "neplodno" predikati koje možemo smisleno koristi samo za stvari u čijoj je prirodi da rađaju. Prema tome, reći da su istospolni parovi neplodni je isto kao i reći da je čekić mrtav.

Istospolna zajednica je esencijalno neplodna, neplodna po samoj svojoj prirodi, a raznospolne zajednice su tek slučajno neplodne. Raznospolni par je "neplodan" zato što je jedan partner neplodan; ali zajednica dviju homoseksualnih osoba je u pravilu zajednica dviju plodnih žena ili dva plodna muškarca. Ako želite reći da su homoseksualne parovi "neplodni" onda koristite taj pojam na drugi način nego kada ga koristite da opišete heteroseksualni par koji je "neplodan". Istospolni brakovi su neplodni zato što, otvoreno govoreći, dildo ili prsti u vagini, odnosno penis u anusu ne dovodi do razmnožavanja – a razlog za to nije neki defekt i abnormalnost ili starost partnera.

Dakle "argument neplodnosti" nije uvjerljiv. No kada bi i željeli (a ne želimo zbog niza razloga) isključiti heteroseksualne parove koji su neplodni, očito je kako to nije izvedivo. Zakoni su osmišljeni kako bi zadovoljavali opći slučaj, primjerice postajete zakonski odgovorni sa 18 godina iako je to "nepravedno" prema ljudima koji su ranije dovoljno odgovorni - zakon koji bi uključivao različite posebne slučajeve bi postao prekompleksan i neprimjenjiv.

Dakle, što se tiče "argumenta neplodnosti" – Ono što opravdava državno uplitanje u brak je njen interes u rađanju djece i njihovom razvoju u produktivne građane. Mogućnost prokreacije opravdava prepoznavanje i regulaciju braka, a takva mogućnost ne postoji kod istospolnih zajednica što znači da država nema interesa u prepoznavanju takve zajednice kao braka.

***

Sve navedeno se bavi argumentom neplodnosti samim za sebe. Postoje drugi razlozi zašto "tradicionalni brak" treba uključivati i heteroseksualne parove za koje znamo da neće rezultirati djecom (a u pravilu to ne znamo). Brak, odnosno društveni interes u braku je ipak šire definiran, razvijene su socijalne norme kojima je cilj dati posebno mjesto zajednici muškarca i žena radi dobrobiti slijedeće generacije. Uklonite te norme, i nestat će veza kroz generacije kojoj je cilj odgajanje djece, ostat će samo ugovor za kohabitaciju, baš kao i svaki drugi ugovor – privremen i podložan raskidu.

Objavio/la u
Oznake: , , , , , , , ,

Brak – društveni konstrukt ili prirodna institucija

Iako se za konzervativce (koji se drže teorije prirodnog prava) kaže da se protive "istospolnim brakovima" oni se zapravo ne protive takvim brakovima nego smatraju da uopće ne postoji nešto poput "istospolnog braka". 

Argumenti progresivaca pretpostavljaju da se istospolne zajednice mogu u principu stvarno smatrati "brakom", a jedino pitanje je trebamo li takve "brakove" i pravno prepoznati. Zbog toga možemo često čuti da konzervativci ne smiju nametati moral, a to konkretno znači da država ne smije odrediti da je brak zajednica muškarca i žene.

Prema teoriji prirodnog prava, brak je prirodna institucija. To znači da ima svoju prirodu, esenciju, baš poput euklidskih trokuta; a to znači da je brak nešto što ne možemo promijeniti pravnom definicijom, baš kao što ne možemo odlučiti da pitagorin poučak više ne vrijedi za prave trokute. Osim toga, prema teoriji prirodnog prava, s obzirom na prirodu ili esenciju braka, radi se o heteroseksualnoj instituciji. Progresivci se naravno ne slažu sa takvim razumijevanjem braka i smatraju da ne smije utjecati na ono što zakon kaže o braku. Ali kada inzistiraju da brak može biti što god odredimo, i to opravdavaju "neutralnošću", onda očito nisu neutralni jer pretvaraju brak u socijalni konstrukt.

Ali nije mi cilj pisati o teoriji prirodnog prava (bilo klasičnoj bilo modernoj) i tome kako one dolaze do institucije koju nazivamo brak...

***

Kako uvjeriti ljude da inženjeri koji pronalaze nove načine vađenja nafte istodobno ne pronalaze nepresušne izvore novih "prava" kojima možemo pokretati naše društvo, kao što naftom pokrećemo industriju. Stalno čitamo o "pravima", ne možemo se ne začuditi gdje su se do sada skrivala – stvarno živimo u zlatno doba, svaki dan nas progresivci obavijeste o novom pravu.

Kako uvjeriti nekog da bi brak trebali promatrati kao prirodnu vrstu, a ne kao socijalno konstruiranu? Pretpostavimo podjelu razmišljanja između braka kao prirodne vrste i braka kao institucionalno određene vrste, što bi to točno značilo;

Prema institucionalnom stavu, moramo reći kako ljudi u većini drugih kultura nisu u braku jer nemaju ista društveno određena prava i odgovornosti. To bi značilo da su, iz perspektive amerikanca, u braku tek onda kada nauče engleski. S druge strane, prema stavu prirodne vrste, ljudi u različitim kulturama su u istoj vrsti odnosa, ali mogu krivo shvatiti što je i što nije dio odnosa.

U različitim kulturama se ne prihvaćaju automatski obrazovne kvalifikacije iz drugih kultura. Primjerice ako ste obrazovani za liječnika u Francuskoj to ne znači da ste medicinski obrazovani u SAD-u, a ako bi bili obrazovani u 5. stoljeću u Francuskoj to ne bi značilo da ste u istoj razini i kao netko tko je obrazovan u 21. stoljeću u Francuskoj (zamislite doktora koji putuje kroz vrijeme iz 5. stoljeća). Ali o braku ne razmišljamo na taj način, ne postoji takva lista kvalifikacija. Vjenčati se u Indiji je dovoljno da budete vjenčani i u Francuskoj.

Osim toga, pretpostavite da se netko doselio u vaše susjedstvo i odbija se brinuti o svojoj ženi (odnosno nekome koga tako naziva). Možete mu reći "Tvoja je dužnost kao muža da se brineš o njoj", ali prema institucionalnom stavu, on može odgovoriti "Ne, nije. Bila bi moja dužnost da sam u braku prema pravilima ovog društva, ali prema pravilima moje izvorne domovine brak ne uključuje takve obveze."

Ako smatrate da je brak socijalni konstrukt onda ne možete zagovarati "istospolni brak" nego samo istospolni brak*. Prihvaćate razmišljanje kako se brak uništava, i zatim zamjenjuje nečim sličnim, odnosno brakom*; prijašnji brak je nešto što je uključivalo suprotne spolove. Kada zamijenite brak sa brakom*, ne možete reći da su vaši roditelji u braku* nego da su u braku, jer brak* je jedini odnos koji je postao moguć nakon revizije. Štoviše, čak i dopustiti svojim roditeljima da ostanu u braku je problematično jer je brak nepravedna institucija sa opresivnim pravilima. Dakle država treba raspustiti taj brak, te im prepustiti opciju da uđu u brak*.

Radi se o poprilično čudnom razmišljanju. Ili se barem meni tako čini.

***

Suvremeni ljevičari su, iako ih se ponekad optužuju za relativizam, moralisti. Moralisti sa zadatkom da oblikuju politički i društveni život, a to znači i život pojedinca. Oni ne negiraju da postoje moralne istine, jedna od njih je da je "brak" zajednica dvoje (ili više) ljudi bez obzira na spol, ili da je svaka odluka suprotna njihovim vrijednostima diskriminacija, ili da su svi koji se ne slažu sa njima zatucani primitivci, ili ...

Iako mnogi mlađi ljudi niti ne prepoznaju da nekritički prihvaćaju određene pretpostavke o ljudskoj prirodi - ljevičarske pretpostavke koje imaju podjednaki status kao i pretpostavke kolektivnog vlasništvo nad sredstvima proizvodnje, svejedno situacija nije izgubljena i može se preokrenuti.

Brak nesumnjivo doživljava probleme, ali reformatorski pokret ipak može dovesti do očuvanja osnovnih definicija braka i obnoviti zdravu i vitalnu bračnu kulturu u Hrvatskoj. (Naravno, razvoj događaja može dovesti i do toga da se brak ukine, barem kao pravna kategorija, i zamijeni nečim drugačijim - nekom vrstom seksualno-romantičnog partnerstva - što ćemo nazvati brakom.)


PS
Sve navedeno je rezultat donekle nasumičnog razmišljanja o nekim pitanjima, nije zamišljeno kao rigorozna argumentacija (bez mana, ili sa kojom je nemoguće ne slagati se) nego, hm, nasumična razmišljanja.

Ako nekog zanima što konzervativci misle o braku onda će morati čitati ljude koji se time profesionalno bave, ne ovakve postove.

Objavio/la u
Oznake: , , , , , , ,

O poimanju braka

Iako se u "raspravama" oko "istospolnog braka" često spominju istospolni odnosi, prema mnogima je puno bitnije odrediti što je "brak". Neću ulaziti u pitanje kakav bi pristup trebali imati (nesumnjivo je da u pozadini svega leži i pitanje homoseksualnih praksi), ali vjerujem da je jasno kako je definicija odnosno poimanje braka bitno da bi uopće krenuli sa takvim "raspravama".

Za raspravu oko "istospolnih brakova" bi primjerice mogli razmisliti o tome što je antropološki gledano brak uvijek bio i čemu je služio da bi mogli prosuditi što bi "država" trebala raditi, i je li uopće moguće da država bude "neutralna" po tom pitanju (i koje su ekonomske, društvene i druge posljedice). Ali pitanje "istospolnih brakova" me zapravo sada ne zanima. Zanima me što se dogodilo sa konceptom braka, kako veliki broj ljudi u našem društvo razmišlja, ili počinje razmišljati, o braku.

Ulazak u instituciju je uvelike, ili potpuno, definiran onime što sudjelovanjem u instituciji postaje dopušteno, obavezno ili nedopušteno. Neka od takvih normativnih obilježja su centralna za samu ulogu koju institucija ima u društvu, dok neka druga nisu toliko bitna.

U Zapadnoj tradiciji, jedno od normativnih obilježja institucije braka je bilo dopuštenje paru da se upušta u seksualne odnose – zapravo se radi o obilježju koje je bilo izrazito bitno za instituciju braka.

Ipak, danas mnogi vjeruju da može biti dopustivo nevjenčanim ljudima da se upuštaju u odnose, samim time, ulazak u brak se više ne doživljava kao odobrenje da se upuštate u seksualnu vezu. Teško je negirati da se radi o velikoj promjeni poimanja braka. U prošlosti, normativni utjecaj braka u seksualnoj sferi je bio taj što je nešto prije nedopušteno – seksualna veza – postalo dopušteno. Time je brak značajno proširivao opcije za seksualne aktivnosti. Danas pak, normativni utjecaj braka u seksualnoj sferi se smatra zabranom – a ne dopuštenjem da se upuštate u, prije zabranjenu, seksualnu aktivnost sa supružnikom. Danas brak znači zabranu prije dopuštene seksualne aktivnosti sa drugim partnerima. Radi se o velikoj promjeni u konceptu braka. (Brak je povijesno unosio neke zabrane, primjerice zabranu koketiranja sa ljudima koji vam nisu supružnik, ali što se tiče seksualnih odnosa, brak je zapravo proširivao opcije.)

Teško je vjerovati kako zagovornici "istospolnih brakova" vjeruju da je vanbračni seks uvijek pogrešan. Samim time, oni već imaju drugačije poimanje braka od tradicionalnog. Osim toga, ako netko smatra da seksualno brak zapravo znači ukidanje dozvola (zabranu odnosa sa svima osim supružnikom), onda takva osoba neće vidjeti ništa pogrešno niti sa idejom "istospolnih brakova" – na kraju krajeva, što je pogrešno ako par dobrovoljno odluči ograničiti ono što im je već dopušteno?

Suvremeno poimanje je pretvorilo brak iz seksualno permisivne institucije u seksualno restriktivnu instituciju, a nove norme imaju negativan utjecaj na brak, parove koji se u njega upuštaju, te posebno na nove generacije.

Kakve sve ovo ima veze sa "istospolnim brakovima"? Pa, očito je da postoji više razloga zbog kojih bi mogli biti protiv "istospolnih brakova", Vaš pristup braku ne mora odgovarati tradicionalnom da bi smatrali kako "istospolni brak" nije nešto što bi društvo ili država trebala priznati, ali očito je da promjena poimanja braka dovodi do toga da uopće imamo "rasprave" o "istospolnim brakovima" – a i očito je da progresivci i tradicionalisti ne govore o istoj instituciji, upotrebljavaju riječ "brak", ali pod time misle na nešto sasvim drugačije. (Progresivna definicija "braka" zapravo znači ukidanje postojeće institucije braka.)

PS

Još jednom, postoje različiti pristupi "pitanju braka" zbog kojih se možete protiviti "istospolnim brakovima", ali to nije ono čime se bavim, ovdje se zapravo bavim promjenom poimanja braka.

Za kraj par misli iz Anscombina eseja;

U antičkim vremenima je uvijek postojao veliki rascjep između poganske i kršćanske moralnosti, a suzdržavanje od bludnih radnji je jedna od stvari koje je bilo potrebno podučiti poganskog obraćenika. [...] Kršćanski život je jednostavno postavljao ova osebujna ograničenja. Unatoč tome, zabranjivanje bludnih radnja se sigurno posebno isticalo; bila je to ozbiljna promjena načina života za mnoge, baš kao što bi bila i danas. Kršćanski život značio je odvajanje od standarda ondašnjeg svijeta; ne bi se mogao klanjati Baalu, ne bi mogao prinositi žrtve idolima, ne bi mogao biti sodomit, izvršavati čedomorstvo, ako bi živio u skladu sa kršćanskim vrijednostima. To ne znači da su kršćani bili dobri; mi ljudi smo loša družina i naši životi kršćanina, čak i ako nisu tako mračni i odvratno nastrani, su obično vrlo osrednji. Oznaka kršćana katolika ponovno znači razdvajanje, čak i za bijedne mediokritete, od onoga što nekršćanski svijet Zapada odobrava i priznaje.

Kršćanstvo je bilo u suprotnosti poganskome svijetu, ne samo po pitanju bluda, čedomorstva i idolopoklonstva; nego i po pitanju braka. Kršćani su učili kako muškarac i žena imaju međusobno jednaka prava na tijela; žena je povrijeđena muževom prevarom baš kao što je i muž povrijeđen ženinom prevarom. Kršćanstvo je značilo i neprihvaćanje preziranja uloge ženskog partnera u bludništvu, pozivajući prostitutku na pokajanje i odbijanje kokubinata. Konačno, za kršćane nije dopušten razvod. Te razlike su bile mjera, poprilično velika, razdvajanje između kršćanstva i poganskog svijeta po tim pitanjima. Danas je naravno kršćanski nauk poznat diljem svijeta; ne trebamo ni napominjati kako za Zapadnjake "prihvaćanje tradicionalnog morala" znači smatranje bludničenja pogrešnim – ne radi se o činu kojeg poštujemo. Moramo biti svjesni da se, kao i u kod čedomorstva, radi o judeo-kršćanskom naslijeđu. Moramo shvatiti kako poganska društva teže drugačijem shvaćanju obje stvari. Prema kršćanskom nauku, vrijednost ima svaki ljudski život, muška čistoća baš kao i ženska, radi se o dijelu uobičajenog poziva kršćanina, nije samo povezano sa suzdržanošću redovnika. Vjernost, prema kojoj muškarac gleda samo na svoju ženu, zanemarujući sve druge žene, bila je jedna od velikih vrijednosti braka.


Objavio/la u
Oznake: , , , , , , ,

subota, 11. svibnja 2013.

Ako niste religiozni, onda ste ovisnik o seksu - BGC

Počeli smo dosta nekontroverzno.

Ali što znači biti ovisnik o seksu? Ne radi se usko definiranoj osobi koja je ovisna o upuštanju u odnose; nego osobi koja organizira svoj život oko seksa – takva osoba možda nikada nije stupila u odnos, ali seks dominira njenim životom kao što heroin dominira životom narkomana.

Ali ne radi li se jednostavno o našoj kulturi? Nisu li masovni mediji ovisni o seksu – novine, magazini, društveni mediji; nije li ovisna sva komedija, umjetnost, glazba? Općenito javne rasprave? I ne obilježava li seks svakodnevni život unutar gotovo svih organizacija, institucija, škola, grupacija...

Naravno, sve se može negirati – ali ne zbog sublimacija (navodnog kanaliziranja seksualne motivacije u druge domene), nego zbog samozavaravanja. S obzirom da je kultura ovisnosti o seksu sveobuhvatna dugogodišnja strategija, činjenica da je toliko toga poduprijeto seksualnom motivacijom se obično negira – može biti nejasno ovisniku, koji ne uspijeva uvidjeti da se njegov čitav svjetonazor, njegova politika, stil, njegov svaki odabir, u konačnici vodi seksualnim kalkuliranjem.

Kako je došlo do ove situacije u modernoj sekularnoj kulturi?
  1. Opadanje utjecaja religije.
  2. Negiranje snage seksa.
Ipak, kultura ovisnosti o seksu nije ispala kao ona u Lawrencovu romanu u kojem seks očito zamjenjuje Kršćanstvo kao sveta i transformativna/transcendentna nadmoćna htonička sila... Ne, ispalo je upravo suprotno – živimo u kulturi koja, iako u njoj dominira seks, istovremeno negira snagu seksa; kulturi koja smatra kako je seks "tek" izbor životnog stila, rekreacijski, zabavan, distraktivni, pozitivni – kulturi u kojoj se seksualna čežnja koristi da bi se oblikovalo društvo, istodobno trivijalizirajući seksualnu želju!

(Osim što je osujećivanje ostvarivanja opcije takvog životnog stila, u ne-religioznom društvu, grijeh – grijeh protiv same srži nečijeg života. Negiranje ove određene vrste rekreakcije je stoga egzistencijalna prijetnja osobnosti. Ali ovo naizgled proturječje nije paradoks: kada snaga seksa ne bi bila negirana, društvo bi moralo shvatiti seks ozbiljno, i zbog toga bi se formuliralo društvo koje kontrolira seksa – a društvena kontrola bi ograničila moć seksa u dominaciji društvom. Društvo seksualne ovisnosti počiva na negiranju moći seksa.)


Seksualno ovisna kultura je djelomice rezultat propagande, ubrzana je propagandom; ali seksu nije potrebna propaganda – seks je doista snažan; toliko snažan da ga ništa manje od stvarne, stare religije ne može ukrotiti ili kontrolirati. Najbolji način ostvarivanja društva kontroliranog seksom jest negiranje činjenice da seks kontrolira ljude.

Nakon prve polovice dvadesetog stoljeća, "otkriveno" je kako sve norme koje se tiču seksa nisu uopće više problem, a spolnost i službeno više nije problem – za sve probleme koji nastaju seksom su krivi pojedinci, loši pojedinci.

Kao posljedica negiranja, svaka situacija je postala seksualizirana – potencijalno ili aktualno. Službeno, i u principu, nije bilo problema; ali istovremeno, i opet službeno, sve navedene situacije su postale izvor uznemiravanja, diskriminacije, prisilne seksualizacije, prijetnji, opresije i svega što ide uz to.

Dakle, u principu nije bilo problema sa podjednakim tretiranjem muškaraca i ženama kao identičnima i međusobno zamjenjivima. Ali u praksi, seksualni problemi se percipiraju kao veliki i gotovo nerješivi – zahtijevaju sveprisutni mikro nadzor i novu, rastuću birokratsku aparaturu institucionalnih i pravnih zaštita.

Osim toga, s obzirom da je opadanje utjecaja religije rezultiralo gubitkom značenje i smisla života, prisilnom alienacijom epidemijske skale; spolnost je postala glavni izvor društvene energije, koja mikro-motivira društveni život – seksualizacija je postala sveprisutna.

Sveprisutna, ali uvijek negirana. Seks je (službeno) bio trivijalan što znači da nema potrebe za njegovim kontroliranjem, a stoga se proširio bez ograničenja; a kada seks postane gotovo univerzalan, gotovo postaje nevidljiv i gotovo u cijelosti teoretski – i odvojen od fizičkog seksa.

U takvom svijetu seksualno ovisnih ljudi vođenih seksualnim energijama, iako očito nesvjesnih te činjenice; jedini "problematični" ljudi su oni koji pokušavaju kontrolirati, ograničiti, obuzdati i usmjeriti seksualnost.

Religiozni ljudi su jedini koji prepoznaju seks kao moću silu, nešto čime je potrebno upravljati, zbog toga seksualno ovisna većina smatra kako je ta manjina opsjednuta seksom. Na kraju krajeva, ako niste religiozni, zašto bi brinuli ako seks preuzima sve, i svi žive neprestano u seksualiziranoj okolini?

Ne-religiozni su zahvalni za svoju seksualnu ovisnost – seks je razlog zbog kojeg ustaju ujutro, oblače se i odlaze na posao, rade, i zatim napuštaju posao kako bi se družili; zbog seksa odlaze na zanimljive praznike o kojima poslije pričaju; seks ih održava pametnima, aktivnima i društvenima. Da nema seksa, većini ljudi bi nedostajala učinkovita motivacija i vjerojatno ne bi radili ništa – ne bi imali razlog za život...

Broj ljudi koji živi van ovog balona seksualne ovisnosti nije velik; a kontrast nije između seksualno aktivnih i onih u celibatu; nego između svijeta seksualne ovisnosti i obitelji. To je polaritet: seksualna ovisnost protiv obitelji. Obitelj je postala primarna religijska jedinica, i primarna anti-radikalna sila. Hipiji su bili u pravu: život organiziran oko seksa je primarna kontrakulturalna sila, sila koja ima najdublji i najsnažniji destruktivni učinak na društvo.

Zbog toga je uništenje obitelji postalo primarni fokus nihilističke sekularne Ljevice – u početku prikriveno, ali sada eksplicitno. Svaka snažna obitelj koja u bilo kojoj značajnoj mjeri ne pripada dominantnom radikalizmu seksualne revolucije je danas nužno religiozna jedinica – iako religiozna priroda sila koje drže obitelj mogu biti implicitne i prikrivene, izvaninstitucionalne i neartikulirane.

(*Napomena: Pojašnjenje – Religija ne znači samo Kršćanstvo, uključuje i druge religije, i uključuje snažnu izvaninstitucionalnu religioznost koja oblikuje život osobe. Svi ovisnici o seksu su ne-religiozni (iako se sami proglašavaju religioznima); za sve ne-religiozne ljude možemo pretpostaviti da su ovisnici o seksu dok se ne dokaže suprotno (odnosno, dok izborima u svojem životu ne pokažu kako to nije slučaj) jer potreban je snažan životni cilj /ideologija da nadvladate seksualnu ovisnost, a van religije nema puno takvih. Kada osoba stvarno ima dominantni, podupirući ali ne-religiozni i ne-seksualni životni cilj/ideologiju, onda ta činjenica postaje očita. Takvi ljudi su rijetki i van norme, njihovo ponašanje se značajno razlikuje od prosjeka.)

PS

Autor teksta je Bruce G Charlton (izvorna vezija If you are not religious, you are a sex-addict), radi se o brzinski napisanom blogpostu, i kao svi BGC-ovi tekstovi, pisan je u reakcionarnom stilu. Vjerujem da neke ideje koje spominje kroz post odgovaraju situaciji u određenim društvima (ili barem grupama unutar društva), posebno ako pratimo sadržaj velikog broja medijskih proizvoda. O tom je više pisao u postu Modern life - since the sexual revolution = dating and careers.

Ali dosta o takvim temama, vrijeme je za glazbeni predah uz K'ronikku.
Objavio/la u
Oznake: , , , ,
Pretplati se na: Postovi (Atom)
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana