Iako se u
"raspravama" oko "istospolnog braka" često
spominju istospolni odnosi, prema mnogima je puno bitnije odrediti
što je "brak". Neću ulaziti u pitanje kakav bi pristup
trebali imati (nesumnjivo je da u pozadini svega leži i pitanje
homoseksualnih praksi), ali vjerujem da je jasno kako je definicija
odnosno poimanje braka bitno da bi uopće krenuli sa takvim
"raspravama".
Za raspravu oko
"istospolnih brakova" bi primjerice mogli razmisliti o tome
što je antropološki gledano brak uvijek bio i čemu je služio da
bi mogli prosuditi što bi "država" trebala raditi, i je
li uopće moguće da država bude "neutralna" po tom
pitanju (i koje su ekonomske, društvene i druge posljedice). Ali
pitanje "istospolnih brakova" me zapravo sada ne zanima.
Zanima me što se dogodilo sa konceptom braka, kako veliki broj ljudi
u našem društvo razmišlja, ili počinje razmišljati, o braku.
Ulazak u
instituciju je uvelike, ili potpuno, definiran onime što
sudjelovanjem u instituciji postaje dopušteno, obavezno ili
nedopušteno. Neka od takvih normativnih obilježja su centralna za
samu ulogu koju institucija ima u društvu, dok neka druga nisu
toliko bitna.
U Zapadnoj
tradiciji, jedno od normativnih obilježja institucije braka je bilo
dopuštenje paru da se upušta u seksualne odnose – zapravo se radi
o obilježju koje je bilo izrazito bitno za instituciju braka.
Ipak, danas mnogi
vjeruju da može biti dopustivo nevjenčanim ljudima da se upuštaju
u odnose, samim time, ulazak u brak se više ne doživljava kao
odobrenje da se upuštate u seksualnu vezu. Teško je negirati da se
radi o velikoj promjeni poimanja braka. U prošlosti, normativni
utjecaj braka u seksualnoj sferi je bio taj što je nešto prije
nedopušteno – seksualna veza – postalo dopušteno. Time je brak
značajno proširivao opcije za seksualne aktivnosti. Danas pak,
normativni utjecaj braka u seksualnoj sferi se smatra zabranom – a
ne dopuštenjem da se upuštate u, prije zabranjenu, seksualnu
aktivnost sa supružnikom. Danas brak znači zabranu prije dopuštene
seksualne aktivnosti sa drugim partnerima. Radi se o velikoj promjeni
u konceptu braka. (Brak je povijesno unosio neke zabrane, primjerice
zabranu koketiranja sa ljudima koji vam nisu supružnik, ali što se
tiče seksualnih odnosa, brak je zapravo proširivao opcije.)
Teško je
vjerovati kako zagovornici "istospolnih brakova" vjeruju da
je vanbračni seks uvijek pogrešan. Samim time, oni već imaju
drugačije poimanje braka od tradicionalnog. Osim toga, ako netko
smatra da seksualno brak zapravo znači ukidanje dozvola (zabranu
odnosa sa svima osim supružnikom), onda takva osoba neće vidjeti
ništa pogrešno niti sa idejom "istospolnih brakova" –
na kraju krajeva, što je pogrešno ako par dobrovoljno odluči
ograničiti ono što im je već dopušteno?
Suvremeno poimanje
je pretvorilo brak iz seksualno permisivne institucije u seksualno
restriktivnu instituciju, a nove norme imaju negativan utjecaj na
brak, parove koji se u njega upuštaju, te posebno na nove
generacije.
Kakve sve ovo ima
veze sa "istospolnim brakovima"? Pa, očito je da postoji
više razloga zbog kojih bi mogli biti protiv "istospolnih
brakova", Vaš pristup braku ne mora odgovarati tradicionalnom
da bi smatrali kako "istospolni brak" nije nešto što bi
društvo ili država trebala priznati, ali očito je da promjena
poimanja braka dovodi do toga da uopće imamo "rasprave" o
"istospolnim brakovima" – a i očito je da progresivci i
tradicionalisti ne govore o istoj instituciji, upotrebljavaju riječ
"brak", ali pod time misle na nešto sasvim drugačije. (Progresivna definicija "braka" zapravo znači ukidanje
postojeće institucije braka.)
PS
Još jednom, postoje različiti
pristupi "pitanju braka" zbog kojih se možete protiviti
"istospolnim brakovima", ali to nije ono čime se bavim,
ovdje se zapravo bavim promjenom poimanja braka.
Za kraj par misli iz Anscombina eseja;
U antičkim vremenima je uvijek
postojao veliki rascjep između poganske i kršćanske moralnosti, a
suzdržavanje od bludnih radnji je jedna od stvari koje je bilo
potrebno podučiti poganskog obraćenika. [...] Kršćanski život je
jednostavno postavljao ova osebujna ograničenja. Unatoč tome,
zabranjivanje bludnih radnja se sigurno posebno isticalo; bila je to
ozbiljna promjena načina života za mnoge, baš kao što bi bila i
danas. Kršćanski život značio je odvajanje od standarda ondašnjeg
svijeta; ne bi se mogao klanjati Baalu, ne bi mogao prinositi žrtve
idolima, ne bi mogao biti sodomit, izvršavati čedomorstvo, ako bi
živio u skladu sa kršćanskim vrijednostima. To ne znači da su
kršćani bili dobri; mi ljudi smo loša družina i naši životi
kršćanina, čak i ako nisu tako mračni i odvratno nastrani, su
obično vrlo osrednji. Oznaka kršćana katolika ponovno znači
razdvajanje, čak i za bijedne mediokritete, od onoga što
nekršćanski svijet Zapada odobrava i priznaje.
Kršćanstvo je bilo u suprotnosti
poganskome svijetu, ne samo po pitanju bluda, čedomorstva i
idolopoklonstva; nego i po pitanju braka. Kršćani su učili kako
muškarac i žena imaju međusobno jednaka prava na tijela; žena je
povrijeđena muževom prevarom baš kao što je i muž povrijeđen
ženinom prevarom. Kršćanstvo je značilo i neprihvaćanje
preziranja uloge ženskog partnera u bludništvu, pozivajući
prostitutku na pokajanje i odbijanje kokubinata. Konačno, za kršćane
nije dopušten razvod. Te razlike su bile mjera, poprilično velika,
razdvajanje između kršćanstva i poganskog svijeta po tim
pitanjima. Danas je naravno kršćanski nauk poznat diljem svijeta;
ne trebamo ni napominjati kako za Zapadnjake "prihvaćanje
tradicionalnog morala" znači smatranje bludničenja pogrešnim
– ne radi se o činu kojeg poštujemo. Moramo biti svjesni da se,
kao i u kod čedomorstva, radi o judeo-kršćanskom naslijeđu.
Moramo shvatiti kako poganska društva teže drugačijem shvaćanju
obje stvari. Prema kršćanskom nauku, vrijednost ima svaki ljudski
život, muška čistoća baš kao i ženska, radi se o dijelu
uobičajenog poziva kršćanina, nije samo povezano sa suzdržanošću
redovnika. Vjernost, prema kojoj muškarac gleda samo na svoju ženu,
zanemarujući sve druge žene, bila je jedna od velikih vrijednosti
braka.
