Počeli smo dosta nekontroverzno.
Ali što znači biti ovisnik o seksu?
Ne radi se usko definiranoj osobi koja je ovisna o upuštanju u
odnose; nego osobi koja organizira svoj život oko seksa – takva
osoba možda nikada nije stupila u odnos, ali seks dominira njenim
životom kao što heroin dominira životom narkomana.
Ali ne radi li se jednostavno o našoj
kulturi? Nisu li masovni mediji ovisni o seksu – novine, magazini,
društveni mediji; nije li ovisna sva komedija, umjetnost, glazba?
Općenito javne rasprave? I ne obilježava li seks svakodnevni život
unutar gotovo svih organizacija, institucija, škola, grupacija...
Naravno, sve se može negirati – ali
ne zbog sublimacija (navodnog kanaliziranja seksualne motivacije u
druge domene), nego zbog samozavaravanja. S obzirom da je kultura
ovisnosti o seksu sveobuhvatna dugogodišnja strategija, činjenica
da je toliko toga poduprijeto seksualnom motivacijom se obično
negira – može biti
nejasno ovisniku, koji ne uspijeva uvidjeti da se njegov čitav
svjetonazor, njegova politika, stil, njegov svaki odabir, u konačnici
vodi seksualnim kalkuliranjem.
Kako je došlo do ove situacije u
modernoj sekularnoj kulturi?
- Opadanje utjecaja religije.
- Negiranje snage seksa.
Ipak, kultura ovisnosti o seksu nije
ispala kao ona u Lawrencovu romanu u kojem seks očito zamjenjuje
Kršćanstvo kao sveta i transformativna/transcendentna nadmoćna
htonička sila... Ne, ispalo je upravo suprotno – živimo u kulturi
koja, iako u njoj dominira seks, istovremeno negira snagu seksa;
kulturi koja smatra kako je seks "tek" izbor životnog
stila, rekreacijski, zabavan, distraktivni, pozitivni – kulturi u
kojoj se seksualna čežnja koristi da bi se oblikovalo društvo,
istodobno trivijalizirajući seksualnu želju!
(Osim što je osujećivanje
ostvarivanja opcije takvog životnog stila, u ne-religioznom društvu,
grijeh – grijeh protiv same srži nečijeg života. Negiranje ove
određene vrste rekreakcije je stoga egzistencijalna prijetnja
osobnosti. Ali ovo naizgled proturječje nije paradoks: kada snaga
seksa ne bi bila negirana, društvo bi moralo shvatiti seks ozbiljno,
i zbog toga bi se formuliralo društvo koje kontrolira seksa – a
društvena kontrola bi ograničila moć seksa u dominaciji društvom.
Društvo seksualne ovisnosti počiva na negiranju moći seksa.)
Seksualno ovisna kultura je djelomice
rezultat propagande, ubrzana je propagandom; ali seksu nije potrebna
propaganda – seks je doista snažan; toliko snažan da ga ništa
manje od stvarne, stare religije ne može ukrotiti ili kontrolirati.
Najbolji način ostvarivanja društva kontroliranog seksom jest
negiranje činjenice da seks kontrolira ljude.
Nakon prve polovice dvadesetog
stoljeća, "otkriveno" je kako sve norme koje se tiču
seksa nisu uopće više problem, a spolnost i službeno više nije
problem – za sve probleme koji nastaju seksom su krivi pojedinci,
loši pojedinci.
Kao posljedica negiranja, svaka
situacija je postala seksualizirana – potencijalno ili aktualno.
Službeno, i u principu, nije bilo problema; ali istovremeno, i opet
službeno, sve navedene situacije su postale izvor uznemiravanja,
diskriminacije, prisilne seksualizacije, prijetnji, opresije i svega
što ide uz to.
Dakle, u principu nije bilo problema
sa podjednakim tretiranjem muškaraca i ženama kao identičnima i
međusobno zamjenjivima. Ali u praksi, seksualni problemi se
percipiraju kao veliki i gotovo nerješivi – zahtijevaju
sveprisutni mikro nadzor i novu, rastuću birokratsku aparaturu
institucionalnih i pravnih zaštita.
Osim toga, s obzirom da je opadanje
utjecaja religije rezultiralo gubitkom značenje i smisla života,
prisilnom alienacijom epidemijske skale; spolnost je postala glavni
izvor društvene energije, koja mikro-motivira društveni život –
seksualizacija je postala sveprisutna.
Sveprisutna, ali uvijek negirana. Seks
je (službeno) bio trivijalan što znači da nema potrebe za njegovim
kontroliranjem, a stoga se proširio bez ograničenja; a kada seks
postane gotovo univerzalan, gotovo postaje nevidljiv i gotovo u
cijelosti teoretski – i odvojen od fizičkog seksa.
U takvom svijetu seksualno ovisnih
ljudi vođenih seksualnim energijama, iako očito nesvjesnih te
činjenice; jedini "problematični" ljudi su oni koji
pokušavaju kontrolirati, ograničiti, obuzdati i usmjeriti
seksualnost.
Religiozni ljudi su jedini koji
prepoznaju seks kao moću silu, nešto čime je potrebno upravljati,
zbog toga seksualno ovisna većina smatra kako je ta manjina
opsjednuta seksom. Na kraju krajeva, ako niste religiozni, zašto bi
brinuli ako seks preuzima sve, i svi žive neprestano u
seksualiziranoj okolini?
Ne-religiozni su zahvalni za svoju
seksualnu ovisnost – seks je razlog zbog kojeg ustaju ujutro,
oblače se i odlaze na posao, rade, i zatim napuštaju posao kako bi
se družili; zbog seksa odlaze na zanimljive praznike o kojima
poslije pričaju; seks ih održava pametnima, aktivnima i
društvenima. Da nema seksa, većini ljudi bi nedostajala učinkovita
motivacija i vjerojatno ne bi radili ništa – ne bi imali razlog za
život...
Broj ljudi koji živi van ovog balona
seksualne ovisnosti nije velik; a kontrast nije između seksualno
aktivnih i onih u celibatu; nego između svijeta seksualne ovisnosti
i obitelji. To je polaritet: seksualna ovisnost protiv obitelji.
Obitelj je postala primarna religijska jedinica, i primarna
anti-radikalna sila. Hipiji su bili u pravu: život organiziran oko
seksa je primarna kontrakulturalna sila, sila koja ima najdublji i
najsnažniji destruktivni učinak na društvo.
Zbog toga je uništenje obitelji
postalo primarni fokus nihilističke sekularne Ljevice – u početku
prikriveno, ali sada eksplicitno. Svaka snažna obitelj koja u bilo
kojoj značajnoj mjeri ne pripada dominantnom radikalizmu seksualne
revolucije je danas nužno religiozna jedinica – iako religiozna
priroda sila koje drže obitelj mogu biti implicitne i prikrivene,
izvaninstitucionalne i neartikulirane.
(*Napomena: Pojašnjenje – Religija ne
znači samo Kršćanstvo, uključuje i druge religije, i uključuje
snažnu izvaninstitucionalnu religioznost koja oblikuje život osobe.
Svi ovisnici o seksu su ne-religiozni (iako se sami proglašavaju
religioznima); za sve ne-religiozne ljude možemo pretpostaviti da su
ovisnici o seksu dok se ne dokaže suprotno (odnosno, dok izborima u
svojem životu ne pokažu kako to nije slučaj) jer potreban je
snažan životni cilj /ideologija da nadvladate seksualnu ovisnost, a
van religije nema puno takvih. Kada osoba stvarno ima dominantni,
podupirući ali ne-religiozni i ne-seksualni životni
cilj/ideologiju, onda ta činjenica postaje očita. Takvi ljudi su
rijetki i van norme, njihovo ponašanje se značajno razlikuje od
prosjeka.)
PS
Autor teksta je Bruce G
Charlton (izvorna vezija If you are not religious, you are a sex-addict), radi se o brzinski napisanom blogpostu, i kao svi BGC-ovi
tekstovi, pisan je u reakcionarnom stilu. Vjerujem da neke ideje koje spominje kroz post odgovaraju situaciji u određenim
društvima (ili barem grupama unutar društva), posebno ako pratimo sadržaj velikog broja medijskih
proizvoda. O tom je više pisao u postu Modern life - since the sexual revolution = dating and careers.
Ali dosta o takvim temama, vrijeme je za glazbeni predah uz K'ronikku.
