Progresivci druge polovice 20. stoljeća
smatrali su kako će kohabitacija poboljšati izglede za brak, u
tome ih je poslušala i javnost (npr. 1984. godine 77% Kanađana se
slagalo sa kohabitacijom za one parove koji se "žele uvjeriti
da će njihov budući brak izdržati".) Vježbom do savršenstva,
a kroz kohabitaciju partneri mogu zaključiti da "nisu dobar
par" što znači da je takva kohabitacija dobra za kvalitetu i
trajanje braka. (Naravno, možete im odmah odgovoriti kako
kohabitacija nije ista stvar kao brak, ili da vam takav život
može onemogućiti da vidite je li netko dobar par.)
Studija iz 1988. (Booth, Johnson)
pokazala je kako postoji snažna korelacija predbračne kohabitacije
i razvoda. Od tada je objavljeno puno socioloških radova koji
potvrđuju da postoji korelacija između kohabitacije i naknadnog
razvoda, baš kao i kohabitacije i lošijih bračnih interakcija.
Nema spora da je ta korelacija činjenica. Ali korelacija ne znači i
kauzalnost. Iako postoje neke studije koje sugeriraju kauzalnost
(npr. izgleda da vjerovanje u trajnost braka opada sa duljinom
kohabitacije), a predloženo je i nekoliko mehanizama za
objašnjavanje fenomena (npr. ulaženje u brak sa osobom s kojom se
ne bi vjenčali da prije toga niste kohabitirali s njome), ne možemo
reći da kohabitacija uzrokuje lošije bračne odnose ili
razvod.
Međutim, možemo vidjeti da ne postoji
razlog za vjerovanje stavu kako će kohabitacija poboljšati izglede
braka. Podaci to ne pokazuju.
Dok je filozof Pruss predavao
filozofiju, dao bi svojim studentima da pročitaju sociološke radove
o korelaciji između kohabitacije i bračnih problema. Čak i nakon
čitanja i rasprave tih istraživanja, studenti bi i dalje rekli kako
se ne mogu vjenčati s nekim ukoliko nisu prethodno živjeli jer bit
to bilo preriskantno. Shvatljivo je da možda niste uvjerene da
kohabitacija uzrokuje te probleme, ali da i nakon svih tih
istraživanja mislite da kohabitacija pomaže braku je poprilično
razočaravajuće.
Razmišljanje studenata pokazuje
otpornost ukorijenjenih uvjerenja, posebno kada su podržani prividno
uvjerljivim argumentima (argument vježbanja i argument testiranja
kompatibilnosti). Obrana slobodnom voljom (zbog koje bi mogli
zanemariti statistike) nije uspješna jer ideja kohabitacije i je
unapređenje budućeg uspjeha braka – ali ako na naše ponašanje
ne utječu vanjski faktori onda bračna uspješnost ovisi samo o
volji para, čemu kohabitacija.
Gornji tekst je napisan prema postu Cohabitation, marital quality and resistance to reason, uz male
prilagodbe, autor je filozof Pruss (koji je prije filozofije
doktorirao i matematiku pa možda zbog toga ne može shvatiti
ignoriranje vjerojatnosti.) Mislim da uvjerljivo objašnjava pogrešku
onih koji tvrde da od kohabitacije treba očekivati dobre rezultate.
***
Vjerojatno će oni koji zagovaraju
kohabitaciju reći da je jednostavno zdravorazumska, ali radilo bi se
"promašenom zdravom razumu". Kroz veliki dio povijesti
ljudi nisu imali takvo mišljenje, shvaćali su da seks i brak nisu
poput kupnje auto kojeg morate prvo isprobati.
Ljudi u braku ne ulaze samo u
emocionalnu i seksualnu vezu nego se obvezuju brinuti se za partnera
u dobru i zlu, bolesti i zdravlju. Obećaju da će biti uz drugoga
neovisno o životnim problemima, obećanje dovodi do povjerenja koje
ohrabruje partnere da se žrtvuju za dobro obitelji.
No, ljudi koji govore o braku odnosno
svojoj ženi/mužu kao autu, običnom objektu, očito drugačije
razmišljaju i o braku. Prema nekim tradicionalnijim mišljenjima,
kohabitacija naopako okreće sam cilj braka. Ne radi se o sakramentu
koji pomaže muškarcu i ženi da se međusobno tretiraju kao
subjekti nego objekti, a sam brak koji ponekad uslijedi neće puno
toga promijeniti u takvom odnosu.
***
Statistike pokazuju različite ishode
kvalitete života parova koji žive u kohabtaciji i onih koji žive u
braku. Kohabitacija, bilo kao "priprema" za brak, ili
zamjena braka ima manju vjerojatnost završavanja u dugotrajnoj
stabilnoj vezi. Osim toga, manje je vjernost partnera, manji prihodi,
više zdravstvenih problema, veća stopa zlostavljanja.
Raspad kohabitacija sa djecom je veća
od stope raspada kohabitacija u kojoj nema djece. Djeca imaju veću vjerojatnost
emocionalnih problema, manju uspješnost u školi, u financijski su
lošijoj situaciji. Kohabitacija sa partnerom koji nije biološki
roditelj djeteta najnesigurniju je okolinu za djecu što je vidljivo iz
statistika zlostavljanja.
Naravno, to su statistike za Britaniju,
(i SAD), nisam vidio statistike za naše društvo, ali očekivao bih
slične rezultate. No, uvijek postoji "moja prijateljica X kojoj ne treba komad papira i dobro joj je"...
