petak, 23. kolovoza 2013.

Burke o Društvenom Ugovoru

Društvo uistinu i jest ugovor. Podređeni ugovori o stvarima povremenih interesa mogu se raspustiti po našoj želji – ali državu ne trebamo smatrati kao ništa više od partnerskog ugovora o trgovini papra i kave, začina ili duhana, ili nekog drugog takvog problema; prihvatiti je zbog sitnog privremenog interesa, da bi je raspustili po želji stranaka. Treba je promatrati s drugačijim poštovanjem; jer ona nije partnerstvo u stvarima podređenim samo običnoj životinjskoj egzistenciji privremene i kvarljive prirode. Radi se o partnerstvu u svim znanostima; partnerstvu u svim umjetnostima; partnerstvu u svakoj vrlini, i u svakom dobrom svojstvu. S obzirom da se ciljevi takve suradnje ne mogu postići u mnogim generacijama, ona postaje partnerstvo ne samo među živima, nego partnerstvo među onima koji su živi, onima koji su mrtvi, i onima koji se trebaju roditi.  

Svaki ugovor svake određene države je tek klauzula u velikom iskonskom ugovoru vječnog društva, povezujući niže sa višim prirodama, spajajući vidljivi i nevidljivi svijet, prema fiksnom ugovoru potvrđenom neprikosnovenom zakletvom koja drži sve fizičke i sve moralne prirode, svaku u svojem dodijeljenom mjestu. Ovaj zakon nije podložan volji onih, koji su prema obvezi višoj od njih, i beskrajno superiornijoj, dužni pokoriti svoju volju tom zakonu. Općinska udruženja tog univerzalnog kraljevstva nemaju moralnu slobodu da prema svojoj želji, i prema svojoj pretpostavci potencijalnog poboljšanja, potpuno rasparaju tkivo svoje podređene zajednice, da je pretvore u antisocijalan, grub i nepovezan kaos elementarnih principa.

Edmund Burke, Reflections on the Revolution in France

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove