Želio bih se vratiti prakticiranju
religije svoje mladosti, stvarno bih. Ništa od uobičajenih stvari
me ne sprečava; niti seks, niti zabranjene ljubavi ili ovisnosti,
niti svjetovne ambicije ili zahtjevi karijere, niti luciferijanski
ponos Rusella ili Sartrea, niti protivljenje žene: ona je dobra
stara katolkinja koja pohađa misu svake nedjelje, pomaže bolesnima,
i utjelovljuje stare vrline.
Filozofska i teološka pitanja i sumnje
su glavna prepreka mom povratku.
No, odmah do toga su "reforme"
Vatikana II. Dobro ih dokumentira eruditski tekst vlč. Cipolle The Devirilization of the Liturgy in the Novus Ordo Mass. Izvadak:
"U Novus Ordo obredu misa je izfemenizirana. Postoji poznati odlomak u Cezarovom De bello Gallico u kojem objašnjava zašto su Belgi bili tako dobri vojnici. On to pripisuje njihovu nedostatku kontakta s centrima kulture poput gradova. Cezar je vjerovao da takvi kontakti doprinose ad effeminandos animos, feminiziranju njihova duha. [...]
U Novus Ordo.... Liturgija je devirilizirana. Moramo se prisjetiti značenja riječi vir na latinskome. I vir i homo znači "muškarac", ali samo vir ima konotacije junaka i to je riječ koja se često koristi za "muža". Eneida počinje sa poznatim riječima: arma virumque cano. ("Bojeve pjevam i onog junaka".) Kardinal Heenan je dalekovidno i ispravno uvidio 1967. godine eliminaciju muževne naravi Liturgije, zamjenu muževne objektivnosti, nužne za javno štovanje Crkve, s blagošću, sentimentalnošću i personalizacijom usmjerenom na majčinsku osobu svećenika."
Ali nije samo Liturgije devirilizirana;
nego i svećenici. Svećenici moje mladosti su bili muževni muškarci. Ali
to se uskoro promijenilo na dobro poznate načine.
Postoji nešto dubinski glupo u V.II
"reformama", čak i ako promatramo stvari iz čisto
imanentno "sociološkog" gledišta. Pretpostavimo da je
katoličanstvo, metafizički, u svojoj srži koještarija, ništa
više od razrađene ljudske konstrukcije suprotstavljene besmislenom
svemiru, konstrukcija koja se nastavlja zbog ljudske potrebe i želje.
Pretpostavimo da nema Boga, nema duše, nema post mortem nagrade ili
kazne, nema moralnog poretka. Pretpostavimo da nismo ništa više od
vrste pametnih zemljanih sisavaca koje je u život izbacio slijepi
evolucijski proces, i da je sve ono što nas čini normativno čovjekom,
a time i osobom (savjest, svijest, samosvijest, razum i ostalo) ništa
više od kozmičke slučajnosti. Pretpostavimo sve to.
Ipak, religija ima svoje ulogu u
životu, bilo da je točna ili pogrešna, i morali bi biti toliko
površni i ignorantni po pitanju ljudskog srca kao Novi Ateisti da bi
mislili kako će ikada odumrijeti: ona nadahnjuje i vodi, ohrabruje i
tješi; omogućuje iskazivanje naših plemenitih impulsa, a patnji
daje smisao. Patnju je moguće trpjeti, rekao je Nietzsche, ako ima
svoje značenje; besmislena patnja je nepodnošljiva. Duboki smisao
kojeg pruža Rimska Crkva vezan je uz njenu dubinu, misterij i
upućivanje na Transcendentno. Sve što je degradira u sentimentalni
zumba-njumba sekularni humanizam, još jednu vrstu liberalnih
površnih pozitivnih osjećaja i navodnog činjenja dobra
[feel-goodism and do-goodism], pretvara je samo u još jedan komad
kulturnog smeća. Degradirajući faktori: napuštanje latinskog
jezika; uvođenje bedaste pseudo-narodne glazbe koju pjevaju
adolescenti praćeni drndanjem gitara; ljevičarske politike i
politička korektnost; svećenik okrenut prema vjernicima; opsesija
"relevantnošću" (iz 1960'ih)...
Ljudi koji ozbiljno shvaćaju religiju
su većinom konzervativci i tradicionalisti; oni nisu ljevičarski
utopisti koji žele promjenu zbog promjene same. Glupost V.II
"reformi" se dakle sastoji u otuđenju svoje vlastite
klijentele, konzervativaca i tradicionalista. Crkva bi trebala biti
zona slobodna od liberala.
Autor je filozof Vallicella, izvorni članak The Devirilization of Priest and Liturgy in the Novus Ordo Mass
