srijeda, 14. kolovoza 2013.

Vizije Marije – J. Haldane

Nisam siguran kakva je bila moja prva vizija Marije, ali od najmlađe dobi bio sam upoznat s dvije scene, jedna je rezultat slike, a druga mojeg zamišljanja. Pola stoljeća kasnije, još uvijek su obje prisutne u mojem razmišljanju.

Slika je bila pozlaćena reprodukcija ikone, izvorna verzija je izložena u Rimu, u Crkve Svetog Alfonsa Liguoria, nedaleko od glavnog kolodvora. Slika je poznata kao "Gospa od Neprestane Pomoći," ili tradicionalnije "Perpetual Succour." Bizantskog stila, prenesena je u Rim prije više od petsto godina.

Prema legendi, sliku je iz Crkve u Kreti ukrao trgovac kojeg je pri povratku kući na moru zahvatila oluja od koje se posada spasila zazivajući Marijin zagovor. Kada je slika stigla u Rim, izmijenila je nekoliko ne baš bogobojaznih ruku, te je uskoro postala predmet štovanja.

Slika prikazuje Djevicu Mariju zaogrnutu plavim plaštom čiji su nabori naglašeni pozlatom. U lijevoj ruci se nalazi dijete Isus koji gleda preko svoga ramena prema zlatnom nebu na kojem lebdi anđeo noseći križ i čavle. Figure su postavljeno klasično i postojano, ali predviđa se trauma raspeća, Marijina ruka upućuje na Isusa kao da želi reći "ovo dijete je vaš spasitelj i njegova žrtva će biti za vaše dobro."

Teologija otkupljenja nije bila dio mog djetinjeg uvažavanja reprodukcije koja je visjela u hodniku, za mene je to jednostavno bila Marija Kraljica Neba od koje tražimo posredništvo. Taj identitet je potvrđen i u drugoj viziji, ovoga puta djelo moje vlastiti imaginacije. Svaki petak okupili bi se pri molitvi poznatoj kao Memorare, pritom bih si dočarao scenu nas okupljenih pred likom Marije čije su ruke ispružene kako bi nas prigrlile.

Ovo poznato zazivanje Djevice počelo je kao dio duže molitve sastavljene na Zapadu približno u isto vrijeme kada je ikona stigla u Rim. Slučajno, ili namjerno, isti je Papa, Pio IX., u devetnaestom stoljeću preporučio i štovanje ikone, i navedenu molitvu.

Memorare podsjeća Mariju "kako se nije nikad čulo da si ikoga zapustila, koji se k Tebi u zaštitu
utekao, Tvoju pomoć zatražio i Tvoj zagovor zamolio", a završava sa "milostivo poslušaj i usliši." Zamislio sam kako se milijuni ljudi diljem svijeta prisjećaju i recitiraju te riječi poput stihova iz djetinjstva, pronalazeći u njima nadu i utjehu, čak i kada im se životi urušavaju, ili kada tonu u oceanu nevolja. Takva je paradoksalna moć vjere: pruža nadu kada smo suočeni s opasnošću očajavanja, a zatim u svemu tome pruža utjehu.

Bilo je još slika Marije u mome životu. Kao dijete putovao sam iz Škotske na praznike u London i Kent, i kada bi se našli u prilici, posjetili bi Westminstersku katedralu. Prostranstvo građevine nadahnute bizantom ublaženo je mramorom i mozaičnim ukrasima, te podjelom lijeve i desne strane u niz svetišta. Među njima je i ukrašena Gospina Kapelica.

Radi se o posebnom mjestu, zazidana je zagasitim mramorom te nadsvođena iskričavim zlatom. Iza oltara je, zaogrnuta u plavo, djevica koja drži malog Isusa; a u gornjim mozaicima, Marija stoji s jedne strane Drva Života okružena likovima svetaca koji su imali posebnu pobožnost prema njoj.

Slikovni prikazi u toj marijanskoj kapelici urezali su se u moju svijest u istoj mjeri kao i marijanske slike ranog djetinjstva. Često sam se tamo vraćao, prvo kao student umjetnosti, a poslije tijekom studija filozofije; tamo sam se i oženio, i tamo se vraćam svaki put kada sam u Londonu.

***

Međutim, treba spomenuti kako, osim što je izvor artističke i duhovne inspiracije, istaknutost Marije u katoličanstvu je bila predmet teološkog odbacivanja i psiholoških analiza.

Njeno jedinstveno štovanje je kritizirano iz dva suprotna kuta: S jedne strane biblijskog protestantizma koji na to gleda kao praznovjerje i idolopoklonstvo, bez ikakvog temelja u Svetom Pismu, a s druge strane od radikalnih feministkinja koje takvo štovanje smatraju djelom ograničavanja žena, njihovo postavljanje u majčinske i podložne uloge.

Stoga je korisno istražiti podrijetlo i značenje Katoličkog štovanja Marije.

Uz lik Isusa, lik njegove majke oblikovao je kršćansku ikonografiju od najranijih razdoblja. Umjetnost, arhitektura, glazba i liturgija grčke Istočne Crkve te latinske Zapadne oslanjala se na niz Marijinih identiteta; tjelesna nositeljica Krista; zapovjedni roditelj Isusa, majka koja pati, proslavljena Kraljica Neba.

Na temeljima takvih vizija komponirane su različite "Litanije Marije" koju uključuju slijedeće nazive za nju:
Majka Kristova, Majka Spasiteljeva, Majka Crkve, Majka Božje Milosti, Majka Dobrog Savjeta, Majka Divna, Majka Ljubazna ...

Ogledalo pravde, Prijestolje mudrosti, Uzroče naše radosti, Posudo uzorna pobožnosti, Ružo otajstvena, Vrata nebeska, Zvijezdo jutarnja, Zdravlje bolesnih, Utočište grešnika, Utjeho žalosnih, Pomoćnice kršćana ...

Kraljice anđela, Kraljice apostola, Kraljice mučenika, Kraljice svih Svetih, Kraljice bez grijeha istočnoga začeta, Kraljice na Nebo uznesena, Kraljice obitelji, Kraljice mira, i tako dalje...

Neki od tih opisa su djelo poetske mašte; neki su produkt žestokih teoloških kontroverzi; a neki oboje. Tri vizije Marije su dominirale duhovnim, teološkim i umjetničkim refleksijama i praksama:
Prvo, Marija kao Nositeljica ili Majka Božja – zajedno s idejom djevičanskog rođenja i uvjerenje kako je ona sama začeta bez mrlje istočnog grijeha (Dogma Bezgrješnog začeća).
Drugo, Marija izbjegava (korupciju) smrti – izraženo u ideji da je na kraju svog zemaljskog života uznesena "dušom i tijelom" u nebo (Dogma Uznesenja, na Istoku Dormition).
Treće, Marija kao najveća među stvorenim bićima – stoji kao posrednik između Boga i čovječanstva, ponekad je izraženo u nazivanju nje Kraljicom Svetaca.

***

Što se tiče kritika svih onih koji smatraju da je sve to srednjovjekovna izmišljotina i poganske gluposti, moram prvo priznati kako Evanđelja govore malo o njoj. Marija se javlja prvi put kada joj anđeo kaže kako će začeti Sina Božjeg; zatim imamo događaje do i nakon rođenja Isusa. Nakon toga Marija je prikazana kao pažljiva Majka, svjesna misije svoga sina i njegovih čudesnih moći.

Njeno slijedeće pojavljivanja je za vrijeme muke, što kulminira Isusovim riječima s križa koji je predaje na brigu učeniku Ivanu: "Ženo! Evo ti sina!... Zatim reče učeniku: "Evo ti majke!" Naposljetku, u Djelima Apostolskim spominje se kako je Marija bila s njima nakon uzašašća. 

Sigurno je da se čini kako postoji velika razlika između navedenih elemenata te složene i slikovite katoličke "Mariologije." Ali temelj ranih kršćanskih zajednica nije bila knjiga, nego kombinacija pripovijedanja, vjerovanja i praksi.

Stoga da bi shvatili štovanje Marije potrebno je pogledati van korica Biblije. Među različitim zapisima postoje i istočnjački tekstovi koji se pripisuju ranim crkvenim ličnostima poput Melitona Sardskog i Ćirila Jeruzalemskog.

I ne manje važna, iako ponekad zanemarena, je rana tradicija vizualnog prikaza Marije, i tradicija liturgija u kojima je posebno čašćena.

U kripti crkve Svetog Engracija u španjolskoj Zaragozi, nalazi se sarkofag na čijoj strani je prikazano Marijino Uznesenje na Nebo. Prikazuje možda dvanaest muškaraca, sa središnjim ženskim likom koji je povučen prema gore od ruke koja se pruža kako bi je primila. Vjerojatna godina izrade sarkofaga, koji sadrži kosti za koje se pretpostavlja da pripadaju lokalnim mučenicima, je oko 320. godine, a tehnike i materijali sugeriraju da je izgrađena u Rimu.  

Nešto kasnije u Istočnoj Crkvi, nalazimo izuzetne Bizantske prikaze Marijina života, sve do njena "uspavljivanja" kada se pokazuje lik Krista koji prikuplja dušu svoje pokojne majke, držeći njen mali i blijedi prikaz, baš kao što je ona njega držala u djetinjstvu.

Antički zapisi, umjetnost i liturgije svjedoče o starosti štovanja Marije, i ideje da je imala posebnu ulogu u posredovanju za čovječanstvo. U srednjovjekovnom i kasnijim razdobljima te tradicije su izražene u molitvama i glazbenim aranžmanima koji su postale poznati po svojim uvodnim pozdravima: Ave Maria, Salve Regina, Memorare, i tako dalje.

***

Toliko o podrijetlu i tradicijama, ali što sa značenjem? Možda ključ procvata Marijanskih pobožnosti van kanona Pisma leži negdje dublje u ideji odnosa majke i djeteta: odnos počinje kao fizička intimnost, zatim njegovanje i zaštita, poslije podučavanje i autoritativnost, a naposljetku dolazi do obrata u ovisnosti. Ideja vječnog, svemoćnog božanstva je odvojena od ljudskog iskustva, ali ideja da je Bog kroz Mariju došao na svijet, da je ona brinula o njemu i usmjeravala ga, pruža posrednika za molbe i zahtjeve.

Na takvim čvrstim temeljima su izgrađene Katoličke doktrine Bezgrješnog začeća i Uznesenja. Prva tvrdi kako je jedino Marija među svih ljudskim bićima začeta bez naslijeđenih rana istočnog grijeha, koje proizlaze iz Pada; a druga da je na kraju svog zemaljskog života dušom i tijelom uznesena u nebesa.

Obje su rezultata deduktivne teologije koja započinje s Marijinom bitnom ulogom u shemi spasenja: razmatrajući o tome što je prikladno kada govorimo o zemaljskoj Majci Kristovoj, zaključujemo da s obzirom da Bog ima moć ostvariti ono što je prikladno, onda bi zaštitio Mariju od činjenice i učinka naslijeđenog grijeha, i djelovao bi tako da je izuzme iz procesa tjelesnog propadanja.

Međutim, u svijesti vjernika, od toga je snažnija i upečatljivija slika majke koja izdaje upute i zahtjeve svome sinu; a on zauzvrat djeluje u ljubavi i odanosti prema njoj. Razmišljajući o toj prirodnoj povezanosti međusobne brige i naklonosti ono što iznenađuje nije da su Katolici i Pravoslavci posvetili toliko pažnje Mariji, nego da postoje neki kršćani koji nisu pronašli nikakvo mjesto za nju. Možda upravo u tom izgnanstvu Marije, a ne u Marijanizmu vidimo utjecaj isključivog maskulanizma, a možda i strašljivog pridržavanja Pisma.

Vizije Marije kao pomoćnice i posrednice, slike koje sam ja (i milijuni drugih) prvi put susreo u djetinjstvu govore o stvarnosti ljudskog stanja i njegovoj ovisnosti, ranjivosti te potrebi za zaštitom. Međutim, u isto vrijeme, negirajući da je Marija išta više od čovjeka, jedinstvenost Boga i ekskluzivitet njegove moći da stvara i obdržava je očuvana. Teološki i estetski se to pokazalo kao trajna i inspirativna kombinacija ideja i slika, promišljena vizija.

Izvorna verzija Visions of Mary (Esej je čitljiviji, i točniji, u izvorniku). Autor je filozof John Haldane,  profesor filozofije na Sveučilištu St. Andrews, autor knjiga Faithful Reason, Practical Philosophy i Reasonable Faith. 

PS


Haldane je spomenuo, s yt-a;
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana