Feser o liberalizmu u Crkvi i svijetu

[...] A to me dovodi do drugog faktora iza tendencija suvremenih crkvenjaka da govore na način za koji se čini kako implicira raskid sa poviješću: potpuna hegemonija liberalizma u suvremenoj Zapadnom svijetu, zapravo u većini suvremenog svijeta. Kada kažem "liberalizam" ne mislim samo na onu vrstu stvari koju karakteriziraju moderne lijeve strane [U SAD-u Democratic Party], mislim na širu tradiciju koja počinje s misliocima pout Hobbesa i Lockea, i čije se osnovne pretpostavke danas uzimaju zdravo za gotovo od strane moralnih i političkih mislioca gotovo svih vrsta. Ono što liberali svih vrsta – od Hobbesa do Lockea do Kanta di Rawlsa i Nozicka – dijele zajedno, neovisno o značajnim međusobnim razlikama, je naglasak na vladavinu volje pojedinca. Za liberalizam, nijedan zahtjev nad bilo kojim pojedincom nije legitiman ukoliko on na neki način ne pristane. Stoga je tendencija svako takvo nametanje smatrati povredom njegova dostojanstva. Sloboda koju liberali žele promovirati je sloboda od okova nad pojedinčevom voljom, bilo da su ti okovi politički, društveni, moralni, religiozni ili kulturni.

Liberalizam u tom širem smislu je prevladavajući način razmišljanja i osjećanja u suvremeno doba. Radi se o obveznom etosu, zapravo religiji, suvremenog doba. Apsolutno prožima suvremeni politički, društveni, moralni, vjerski i kulturni život. Zbog toga su čak i argumenti političkih konzervativaca i pravovjernih kršćana konstantno izraženi jezikom slobode, prava, digniteta pojedinca itd. Pritisak da prilagodite svoje razmišljanje i senzibilitet osnovnih liberalnim pretpostavkama je gotovo neodoljiv. Stoga se svaki priziv na sloboda smatra sam po sebi moćnim argumentima, a prigovor nekoj političkoj odredbi ili stavu na temelju toga da je u konfliktu sa slobodom se smatra moćnim prigovorom na kojeg se treba odgovoriti. Zagrebite ispod površine suvremenog konzervativca ili kršćanina i pronaći ćete liberala, u tom širem smislu riječi "liberal".

Liberalizam je potomak Ockhamova voluntarizma, davanja prioriteta volji nad intelektom. Izvedite posljedice voluntarizma i doći ćete do zaključka da ono što volja odabire je važnije od onoga što intelekt zna. Objektivna istina će se činiti kao opresivno nametanje volji. Za Akvinskoga, takvo razmišljanje je naopako. Volja je podređena intelektu, a njen finalni uzrok je potraga za objektivnom istinom koju intelekt dokučuje.

Kao što svaki tomist zna, nešto istine možete pronaći u svakom, manje ili više, pogrešnom sustavu razmišljanja. Stoga postoji i neka istina u liberalizmu. Slobodno izvršavanje volje je stvarno dobra stvar. Ali radi se o dobru koje je podređeno višoj namjeni zbog koje postoji, potrazi za onime što je stvarno istinito i dobro. Osim toga, s obzirom an hegemoniju liberalizma u suvremeno doba, i posljedičnom pritisku da mu se podložite, čak i oni koji se ne smatraju liberalima će prenaglašavati značaj ono istine što se može pronaći u njemu. Stoga imamo tendenciju suvremenih crkvenjaka koji neumoljivo naglašavaju dostojanstvo pojedinca i misle kako je pozivanja na dostojanstvo ključna stvar za razrješavanja svake moralne i političke kontroverze. (Zapravo je pravo pitanje što uopće je poštovanje ljudskog dostojanstva kod pitanja seksualnog morala, pobačaja itd.)

Izvorni post Nudge nudge, wink wink, autor Edward Feser.

PS

Feser u navedenom postu komentira nedavnu sinodu i nejasan jezik kojim se poručuje više od onoga što se poručuje samim riječima. Implikatura izjava je da neke stvari koje su se prije smatrale pogrešnim više nisu takve. (Na početku posta objašnjava što je Implikatura – primjerice, netko Vas pita kako je bilo na slijepom spoju, a vi odgovorite da je restoran bio u redu. Iako niste ništa rekli o samoj osobi, sugovornik će shvatiti i više od onoga što se rekli samim riječima.)

Inače, Feser misli da su stvari loše, ali da nisu toliko loše. Prema njemu, liberalizam je poput Arijanizma, hereza koja će se zadržati još neko vrijeme, ali će u konačnici izgubiti.

Nešto ranije u istom postu komentira;

"Kako smo došli do toga? Prema meni postoje dva glavna faktora. Prvi je ono što sam već opisivao kao glavni razlog kolapsa katoličke apologetike, dogmatike i moralne teologije, i kateheze: napuštanje skolastike. Tomisti i drugi skolastički filozofi, i kler ranijih generacija koji je imao skolastičku intelektualnu formaciju, naglašavao je preciznost u misli, preciznost u jeziku, preciznost u argumentaciji, preciznost u doktrinalnim i javnim izjavama, i izuzetni oprez prilikom novih teza i formulacija za koje se čini da bi mogle podrivati kredibilitet. Recite što želite o (navodnim) ograničenjima skolastičke teologije i filozofije, ali kada je ona prevladavala nije bilo nikakve sumnje o tome što znači izjava biskupa ili Vatikana i kako se uklapala u katoličku tradiciju."

***

Još ću jednom istaknuti nešto;

"Slobodno izvršavanje volje je stvarno dobra stvar. Ali radi se o dobru koje je podređeno višoj namjeni zbog koje postoji, potrazi za onime što je stvarno istinito i dobro."

Često možete čuti da su konzervativci nedosljedni jer su primjerice protiv državnog uplitanja u ekonomiju, a nisu protiv državnog "uplitanja" u narkotike. (O sličnom prigovoru sam već pisao ovdje - O dosljednosti konzervativaca i libertarijanaca.) Ne znam je li to posljedica retorike koju neki konzervativci preuzimaju od libertarijanaca, ali taj prigovor ne shvaća poziciju konzervativaca. Ne postoji ništa nedosljedno u tome da primjerice oženjenom čovjeku olakšamo poboljšavanje ekonomske situacije, razmjenu robe i usluga (kako bi mogao skrbiti o bližnjima), ali i da mu istodobno otežamo pristup teškim narkoticima koji će djelovati protivno namjenama uma i koji će mu onemogućavati normalno funkcioniranje i ispunjavanje svih drugih namjena. (Naravno, neće sve nemoralne stvari ujedno biti i nelegalne.)

Možemo reći da konzervativci razlikuju slobodu i licencu. Sloboda je stvar osobne odgovornosti i poštivanja drugih, a licenca je kada činite što god želite, iskorištavanje drugih. Sloboda ovisi o vrijednostima koje štite pojedinca od kaotičnih osobnih života. Odnosno, ona "sloboda" koju može uživati samo jedna generacija, dok je slijedeća osuđena na ovisnost, nije sloboda nego licenca. (Više o tome u Scrutonovim razmišljanjima koje sam prenio ranije; Što vjeruju konzervativci i TV Intervjui sa Scrutonom o konzervatizmu.)

Kao što ističe Michael Novak, postoji razlika između liberalnih institucija – slobodno tržište, vladavina prava, ograničena vlast itd. - i različitih liberalnih filozofija. U prvom ima vrijednosti i potrebno ih je prihvatiti, u drugom nema.