Mogli li puke misli biti moralno pogrešne?

Počinjemo sa provizornim razlikovanjem misli, riječi i djela. Pretpostavit ću da je većina djela (i neke riječi) opravdano moralno ocjenjivo, opravdano ocjenjivo kao moralno ispravna ili moralno pogrešna. Pitanje kojim se želim pozabaviti je; Jesu li puke misli (misli koje ne prerastaju u riječi ili djela, iako posjeduju potencijal za to) opravdano moralno procjenjive? U komentaru sam [Vallicella] napisao:

S obzirom na Mt 5.27-28,

[Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu."]

čovjek koji se bavi mišlju o odnosu sa drugom ženom je požudan na moralno prigovorljiv način iako ne djeluje po svojoj želji.

Ponudit ću četiri argumenta za svoju tezu kako su neke misli moralno prigovorljive.

1. Prvi je argument potencijalnosti misli da se pretvore u riječi i djela. Iako ubilačka (preljubnička itd.) misao netreba dovesti do ubilačkog (preljubničkog itd.) djela, razmišljanje o takvim mislima povećava vjerojatnost da će mislitelj te misli postati agent odgovarajućeg djela. Pretpostavljam arguendo da ove misli ne povređuju nikoga drugog osim osobe koja ih ima. Ipak, ako je djelo moralno pogrešno, i verbalna prijetnja djela je moralno pogrešna, onda je teško shvatiti zašto ne bi vježbanje i mentalnu razradu djela (u mislima) također smatrali moralno pogrešnom s obzirom da takvo vježbanje i razrada povećavaju vjerojatnost djelovanja.

Ukoliko smatrate da ubilačke misli, ako su puke misli, nisu moralno prijekorne nego moralno neutralne s obzirom da ostaju unutar uma mislitelja, onda po paritetu rasuđivanja također trebate smatrati da dobre misli, ako su puke misli, neovisno koliko dugotrajne i razvijene, ne bi trebali smatrati moralno pohvalnim nego moralno neutralnim s obzirom da i one ostaju u umu svog mislitelja. Ali to je moralno kontraintuitivno. Obično smatramo kako su ljubazne osobe, čak i kada ne pričaju ili ne djeluju po toj ljubaznosti, moralno vrijedne i dostojne pohvale, samo zato što su sklone pričati i djelovati na ljubazne načine. Stoga, moramo smatrati i ono što zovemo zlim mislima, zlima neovisno o tome rezultiraju li zlim riječima.  

Također postoji i spomenuto pitanje svakodnevnog govora. Neke misli zovemo zlima. Tako primjenjujemo "zlo" ne samo na čin ubijanja djeteta iz zabave nego i na puku misao ubijanja djeteta zbog zabave. Radi li se samo o dvosmislenosti kao u slučaju čudnog "luka" (povrće ili primitivno oružje)? Očito ne. Iako samo misao nije zla kao djelo, misao je zla jer njeno upošljavanje podiže vjerojatnost djela.

Ukratko, misli su sjeme riječi i djela. Ukoliko su riječi i djela opravdano moralno ocjenjive, onda su i misli iz kojih izrastaju. [...]

2. Moj dopisnik i ja se slažemo da su i ubojstvo i verbalna prijetnja ubojstvom moralno prigovorljivi. Također se slažemo da da je ubijanje nekog moralno gore od verbalne prijetnje da ćete ga ubiti. Razlog zašto smatramo da je verbalna prijetnja ubojstvom moralno pogrešna iako ne uzrokuje stvarnu fizikalnu štetu osobi kojoj se prijeti, je vjerojatno u tome što takvo razmišljanje uzrokuju mentalnu štetu. Ali prijetnja ne bi uzrokovala mentalnu štetu ako bi je shvatili ispraznim govorom odnosno ako ne vjerujemo da će je netko ostvariti. Dakle ono zbog čega je prijetnja štetna i time moralno prigovorljiva je potencijalnost da je ostvarite. Slična potencijalnost postoji i u ubilačkoj misli. Dakle ako netko može vidjeti kako je verbalna prijetnja ubojstva moralno pogrešna, onda bi trebalo vidjeti kako je i sama namjera moralno pogrešna.

3. Dispozicija može postojati bez da se očituje, zapravo da se nikada ne očituje. Dakle agent može biti razdražljiv čak i ako ne pokazuje ljutnju. Dispozicija poput razdražljivosti može biti očitovana na tri različita načina: fizičkim djelom, govorom, zlim mislima. Ako je naša opravdana moralna praksa procjenjivati dispozicije – a ja mislim da je – i ako su dispozicije izvor tri različita tipa očitovanja, i time fundamentalnije od sva tri oblika manifestacije, onda a fortiori su neke puke misli su opravdano moralno ocjenjive.

Navedena tri argumenta su povezana (ali suptilno različita). Evo jednog koji se malo više razlikuje;

Moj čitatelj kaže, "Ne vidim temelja za tvrdnju da je puko razmišljanje moralno prigovorljivo ukoliko nema učinka na druge." Ali postoji mogućnost da poticanje određenih misli koje nazivamo zlima šteti onom tko ih zamišlja. To nam daje četvrti argument. Možemo ga skicirati ovako; Čovjek imao dužnost prema sebi kao što je Kant odlučno tvrdio. Jedna takva dužnost je dužnost da ne zagađuje svoj vlastiti um sa negativnim mislima, analogno tome kako imate dužnost da ne zagađuje svoje tijelo sa drogama, alkoholom i lošom hranom. Čovjek koji zagađuje svoj um sa ubilačkim, razvratnim, razbojničkim i drugim mislima krši dužnost koju ima prema sebi. Kršiti bilo koju dužnost znači činiti nešto moralno nedopustivo. Stoga je poticanje ubilačkih, razvratnih, i drugih misli moralno nedopustivo, a time i moralno prigovorljivo.

Izvorni post: Can Mere Thoughts Be Morally Wrong? (Vallicella) I još jedan post kao nastavak; Thoughts as Objects of Moral Evaluation: Refining the Thesis.

PS

Ne znam koliko su uvjerile pojedine točke, ali evo što veli Ray Kurzweil (You Are What You Think - 2:50+). 

Prirodna Zla – izazov (ne)vjeri?

 Keith Burgess-Jackson piše [2005.]:

Imam pitanje za svoje čitatelje teiste. Kako pomirujete razaranja cunamija sa svojim vjerovanjem u svemogućeg, sveznajućeg i dobrog Boga? Ako je Bog mogao spriječiti cunami, ali nije onda se Božja dobrota dovodi u pitanje. Ako je Bog želio spriječiti cunamni ali nije mogao, onda Bog nije sveznajući ili svemoguć. Ne možete objasniti problem zla pozivajući se na slobodnu volju, jer nijedan čovjek nije kriv za cunami. (Sigurno ne vjerujete u pale anđele.) Utječu li ovakvi događaji na vašu vjeru? Ako ne, zašto ne? Ako zbog ovakvih razaranje ne posumnjate u postojanje svog boga, zbog čega bi?

1. Tekst u zagradi zbunjuje. Ako netko može prihvatiti postojanje čisto duhovnih bića, onda vjerovanje u anđele, pale ili ne, neće predstavljati problem. S obzirom na postojanje palih anđela, obrana slobodnom voljom se može upotrijebiti za objašnjenje prirodnih zla poput cunamija.

2. Naravno, argument se može upotrijebiti za suprotno. Ako netko argumentira na temelju činjenica zla da Bog ne postoji, onda ta osoba pretpostavlja da stvarno postoji objektivna činjenica zla, a samim time i objektivna razlika između dobra i zla. Teist mu može odgovoriti kako ne može postojati objektivna razlika između dobra i zla ukoliko Bog ne postoji. Mogu taj argument predstaviti u koliko god rigoroznom obliku želite. To ne znači da će argument uvjeriti svakoga, ali će biti logički besprijekoran, vjerodostojno utemeljen, i dovoljno snažan da neutralizira ateistički argument zla. Razlikujem pobijanje i neutraliziranje. Moglo bi biti teško pobiti sofisticiranog sugovornika, ali može ga se neutralizirati, predstavljajući kontraargument jednake, ali suprotne, dokazne snage.

3. U posebnom argumentu, teist može tvrditi da se sama zlonamjernost moralnih zla u svijetu – sjetite se zločina u 20. stoljeću – ne može objasniti naturalistički. To bi bio još jedan način da argumentirate iz činjenice objektivnog zla prema nadnaravnim agentima zla.

4. Ne možemo negirati da zlo predstavlja ozbiljan izazov teizmu. Hoće li utjecati na vjeru teista? Samo ako prigovori ateizmu/naturalizmu utječu na ateističku/naturalističku vjeru. Izgleda da imamo doksastički paritet. (Vidi post o naturalističkoj verziji fides quaerens intellectum.)

5. Na kraju svega, nakon što se dialektički dim raziđe, morate odlučiti što ćete vjerovati. Odluka nije obična odluka, nego racionalno informirana, podložna reviziji nakon razmatranja daljnjih argumenata; ali u nekom trenutku premišljanja moraju prestati i morate zauzeti neku poziciju.

Napomena: Većina ateista su naturalisti, zato njih spominjem, ali možete biti i antinaturalist i ateist.

Napisano prema Natural Evil and Fallen Angels. (Vallicella).

PS

Neke točke mi ne djeluju potpuno uvjerljivo, ali u ostalim ne vidim odgovor - kako objasniti objektivnost "zla" u besmislenom svemiru o kakvom govore naturalisti? 

Bog filozofije i Bog Biblije

"Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev – ne filozofa i mudraca." Tako je izjavio Blaise Pascal u svojim poznatim sjećanjima gdje je zapisao prevladavajuće religiozno / mistično iskustvo koje je doživio.

Buber komentira (Eclipse of God, Humanity Books, 1952, p. 49):

Ovi riječi predstavljaju Pascalovu promjenu srca. Promijenio se, ne iz stanja gdje nije bilo Boga u stanje gdje je bilo Boga, nego iz Boga filozofa u Boga Abrahama. Ovladan vjerom, nije više znao što činiti sa vjerom filozofa; odnosno, sa Bogom koji zauzima određeno mjesto u određenom sustavu misli. Boga Abrahamova ... ne može se uvesti u sustav razmišljanja upravo zato što je On Bog. On je van svakog od tih sustava, apsolutno i po svojoj prirodi. Ono što filozofi nazivaju Bogom ne može biti više od ideje.

Buber ovdje izražava sentiment koji često čujemo. Ali sentiment nije ništa manje pogrešan zato što je rasprostranjen. Prema meni, nema nikakvog smisla suprostavljati Boga Abrahamova, Izakova, Jakovljeva – Boga religije – i Boga filozofije. Zapravo, uvijek se iznenadim kada inače ugledni mislioci propagiraju ovu lažu razliku. Probajmo razriješiti stvar.

Očito je kako Bog, ako postoji, nadilazi svaki sustav ljudske misli, i ne možete ga reducirati na bilo koji element unutar takvog sustava, bilo koncept, prijedlog, argument, skup argumenata itd. Isto tako, stolac na kojem sjedim se ne može reducirati na koncept stolca ili sudove koje donosim o njemu. Također nadilazi moju konceptualizaciju i sudove. Međutim, Božja transcendencija, je radikalniji oblik transcendencije – osobe, a ne materijalnog objekta; a među osobama, Bog je na vanjskoj granici transcendencije.

Da je Buber rekao nešto takvog ne bih imao problema sa time, ali on je rekao nešto više, odnosno, da kada filozof, unutar svojih filozofskih kapaciteta, konceptualizira Boga, reducira ga na koncept ili ideju, nešto apstraktno, nešto imanentno njegovoj misli, dakle u nešto što nije Bog. Pritom je Buber počinio groteskni non sequitur. Krenuo je od neproblematične istine;

     1. Bog po svojoj naravi nadilazi svaki sustav misli ili shemu reprezentacije

do zapanjujuće pogreške

     2. Svaka misao o Bogu ili reprezentacija Boga (primjerice poput one Akvinskoga u Summa Theologica) nije misao ili reprezentacija Boga, nego samo misao ili reprezentacije koja, naravno, po svojoj prirodi nije Bog.

Kao što sam rekao, uvijek me začudi kako netko može upasti u ovu pogrešku. Kada razmišljam o nečemu, tim razmišljanjem ne pretvaram to u običnu misao. Primjerice kada razmišljam o tijelu svoje žene, ne pretvaram ga u običnu misao; ono i dalje nadilazi moju misao kao materijalne stvari. A fortiori, nisam u stanju razmišljajući o svojoj ženi kao osobi, drugom umu, preinačiti njenu osobnost u puki koncept u svom umu. Ona ostaje u svojoj nutrini transcendentna.

Zbog toga je pogrešno suprotstavljati Boga filozofa Bogu Abrahama. Postoji, i može postojati samo jedan Bog; ali postoji više pristupa ovome jednom Bogu. Prema meni postoji četiri načina pristupanja Bogu: razumom, vjerom, mističnim iskustvom i našim moralnim osjećajem. Da upotrijebim banalnu metaforu, ako postoji četiri puta do vrha planine, iz toga ne slijedi da postoje četiri vrha, a samo jedan od njih je stvarni, dok su drugi tek imanentni svojim rutama.

Pretpostavljam kako je izravno poznanstvo s Bogom putem mističnog / religioznog iskustva superiorno kontaktu putem vjere ili razuma ili morala. Bolje je kušati hranu nego čitati o njoj na meniju; ali to ne znači da je menu sam o sebi: bavi se istom stvari koju upoznajte kada jedete. Činjenica da je bolje jesti hranu nego čitati o njoj ne znači da kada čitate menu da zapravo čitate o ničemu.

Zamislite kako bi bilo smiješno da izjavim, dok sjedim pred delicijama: "Hrana Gordona Ramsaya, Hrana Jamiea Olivera, Hrana Emerila Lagassea, ne nutricionista i autora menija!"

Autor je filozof Vallicella, izvorni post Pascal and Buber on the God of the Philosophers, jedan sličan post; The God of Philosophy and the God of Religion.

Zašto imati religiozna uvjerenja?

Filozof Vallicella komentirao je minimalističku verziju Pascalove oklade te napisao kako nema što izgubiti. Odgovarajući na pitanje jednog čitatelja oko te izjave, odlučio je sažeti što ga to potiče da prihvati religiozno vjerovanje;

1. Mnogostruki promašaji Naturalizma. 

Četiri pitanja traže odgovor; Prvo je zašto uopće išta (ili barem išta kontingentno) postoji. Radi se shvatljivom pitanju, ali ne postoji dobar naturalistički odgovor. Drugo pitanje je kako je život nastao iz nežive materije. Život mora nastati prije nego što se prirodna selekcija može pobrinuti za nasumične mutacije. Treće je kako se pojavila svijest u nekim živim organizmima, a četvrto je kako su nastali samosvijest, savjest, razum i svi vezani fenomeni. Postoji puno, puno pitanja, ali je općeprihvaćeno da naturalizam nije uspio dati adekvatne odgovore na njih. Naturalisti daju neke odgovore, ali nisu dobri. (Za pojedinosti, vidi kategoriju Naturalism.)

Naravno, ništa što sam rekao neće uvjeriti naturalista, ali to nije bio smisao. Cilj mi je objasniti kako netko razuman može religiju shvaćati ozbiljno. Ne bih je mogao shvaćati ozbiljno kada bi naturalizam bio točan. Opovrgavanje naturalizma dakle uklanja prepreku za religijsko vjerovanje - ako ste uvjereni da je naturalizam istinit, onda ne možete, u skladu sa tim uvjerenjem, prihvatiti teizam.

Također je potrebno shvatiti da ukoliko je naturalizam kakvog trenutno poznajemo pogrešan, iz toga ne slijedi da je neki oblik teizma ispravan. Ne slijedi niti da ne postoji oblik naturalizma koji bi bio istinit. Moguće je da postoji oblik naturalizma koji još nije otkriven, ali koji bi mogao odgovoriti na spomenuta pitanja. Ako sam dobro shvatio cilj Nagelove knjige Mind and Cosmos, upravo je to pokušavao napraviti. Pokušava pronaći put između naturalizma u trenutnom obliku i teizma. Želi shvatiti um kao nešto što je na neki način esencijalno u tkivu prirode, a ne, kao što slijedi iz evolucijskog naturalizma, slučajan nusproizvod čisto fizikalnih procesa.

Također je bitno primijetiti da nisu svi kritičari suvremenog evolucijskog naturalizma teisti. Kada bi bili, onda bi netko mogao pomisliti da je njihova kritika ideološki motivirana. Ali to nije slučaj. Nagel je i ateist i protivnik suvremenog naturalizma. S obzirom da je Nagelov "srednji put" tek pomak u smjeru mogućeg odredišta, a ne konkretna alternativa, mislim da je razumno prihvatiti teizam s obzirom na beznadnost naturalizma.

2. Mistična, religiozna i paranormalna iskustva i intuicije

Pretpostavimo da netko (i) ima religioznu dispoziciju i (ii) slaže se kako je teizam superioran naturalizmu. To još uvijek možda nije dovoljno. Apstraktno razmišljanje, čak i intelektualnim tipovima, nije zamjena za iskustvo. Zapravo, sumnjam da bi itko ozbiljno prihvatio religiju (na način koji bi doveo do konkretne razlike u načinu života) ukoliko nema sensus divinitatis, ili osjećaj da svijest dolazi iz sfere izvan čovjeka, ili nikada nije imao neko vjersko iskustvo. [Vallicella opisuje neka svoja iskustva.]

Bilo je to jasno iskustvo, ali samo iskustvo. Obična pogreška u mozgu velite? Slučajna neuronska reakcija? Mogli bi biti, ali onda mogu i naša obična zemaljska iskustva također biti obične pogreške u mozgu – samo koherentnije i dugotrajnije.

Postoje oni koji jednostavno odbacuju takva iskustva. Čudno ponašanje, nimalo empirijski, i dogmatski racionalističko.

To je dio dokaza koje pridodajem drugim iskustvenim dokazima poput dubokog osjećaj površnosti običnih ljudskih odnosa, i relativne nestvarnosti i nevažnosti promjenjivog svijeta. Bez takvih iskustava Platon, Augustin, Pascal i Simone Weil ne bi mogli napisati ono što su napisali.

3. Argumenti za Teizam

Zatim postoji nekoliko desetaka argumenata za teizam koji svi zajedno stvaraju jak kumulativan dokaz za istinitost teizma, posebno u tandemu sa opovrgavanjem ateističkih argumenata. [npr. Twenty Arguments For The Existence Of God, P. Kreeft, ili Two dozen (or so) Theistic Arguments, A. Plantinga]

Zaključak

Razmislite o svemu navedenom; mnogostruki nedostaci i očite apsurdnosti naturalističkog / materijalističkog / redukcionističkog Weltanschauunga, različita mistična i religiozna iskustva, nastanak svijesti, svjedočanstva ljepote, reda i smislenosti, i ostatak intuicija i osjetila; opovrgavanje ateizma i argumenti za teizam – uzmite sve to zajedno u obzir, i imate dovoljno snažnu argumentaciju koja može uvjeriti u (svakodnevnu) vjeru.

Izvorna verzija Religious Belief and What Inclines Me to It.

PS

Ima nekih detalja sa kojima se ne slažem potpuno pa ću ponudit kraću verziju; Vjerujem jer je to najbolja teorija o svijetu, i najbolja teorija o tome kako bi se trebali ponašati. Ili još kraće; jer je Istina.

Je li religija za slabe?

Sjećam se kada je Jesse Ventura (političar, bivši hrvač) izjavio nešto poput "Vjera je za slabiće!" Na što su su različiti ljudi uznemirili i počeli odgovarati kako to nije točno. No, takvi odgovori ne postižu ništa. Ventura je zapravo u pravu. Međutim, ono što Ventura ne shvaća je da smo svi slabi.

Svi smo slabi u odnosu na standard istinite snage. Slabi smo tijelom, umom i voljom. Razapeti smo između naših strasti. Tijelo koje može izgubiti svoju snagu u djeliću sekunde, primjerice zbog aneurizma mozga, je samo relativno, ovisno i trenutno snažno. Takva snaga nije nešto zbog čega se možete hvaliti. Ili je Venturina snaga tako velika da je dokaz protiv svake zavisnosti? Može li je zadržati vječno? Je li on causa sui? Ako nije, zašto je tako ponosan na svoje sposobnosti?

Velike religije uče jednostavnu istinu o našem slabom i siromašnom stanju.(Nude li ove religije stvarno rješenje na problem je drugo pitanje.) Ispravan način da vjernici odgovore Venturi je istaknuti mu kako onaj smisao u kojem on misli da su slabi, nije smisao u kojem oni znaju da smo svi mi slabi. Religija nije projekcija tek potencijalne slabosti nekih od nas, nego trevezno priznavanje nužne slabosti svih nas. Religija ne postoji kako bi popravili nedostatke koje mi možemo i moramo popraviti vlastitim snagama, nego kako bi popravili duboke nedostatke koje nitko od nas ne može popraviti, bilo individualno bilo kolektivno, vlastitim snagama.

Izvorni post Is Religion for the Weak?

PS

Da podsjetim na prošlogodišnje (prigodne) postove;

• Faroski Kantaduri - korizmeni napjevi
• Značenje Pasije
• Značenje Uskrsnuća
• Uskrs u Svetoj Zemlji

Neka vam je blagoslovljeno sveto Trodnevlje!

Imago Dei

Faciamus hominem ad imaginem et similitudinem nostram...
Et creavit Deus hominem ad imaginem suam...

[Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična...
Na svoju sliku stvori Bog čovjeka...]

Prije sam znao igrati šah sa Joem. Iako je cijeli život bio radni čovjek, imao je intelektualnu crtu i volio je čitati, ali poput mnogih starih ljudi, mislio da je zna puno o stvarima koje nije poznavao, pritom nije bio nimalo stidljiv sa širenjem svog "znanja". Jednog dana smo pričali o religiji i ideji kako je čovjek stvoren na Božju sliku i priliku. Stari Joe je imao dugogodišnji animozitet prema Kršćanstvu svoje mladosti, animozitet koji je vjerojatno povezan sa njegovom podjednako dugotrajnom mržnjom prema davno preminulom ocu.

Sjetivši se neke propovijedi o "slici i prilici", stari Joe se podrugljivo nasmijao, "Dakle bog ima probavni trakt!?". U Joevu umu radio se o trijumfalnom upitu koje ima snagu opovrgavanja. Njegovo "razmišljanje" je;

         1. Čovjek je stvoren na Božju sliku

         2. Čovjek je fizičko biće sa probavnim traktom, itd.

    Što znači

        3. Bog je fizičko biće sa probavnim traktom, itd.

Ali to je kao da tvrdite:

        1. Ovaj kip je napravljen na Lincolnovu sliku

        2. Ovaj kip je od mramora

    Što znači

        3. Lincoln je od mramora.

Joevoa pogreška, koju često susrećemo, je uzeti duhovnu izjavu i primijeniti je materijalistički. Poanta nije da je Bog tjelesan zato što je čovjek tjelesan, nego da je čovjek duhovno biće kao što je to Bog, potencijalnost nije aktualnost. Ideja nije da je Bog veliki čovjek, poslovični "onaj čovjek gore", nego da je čovjek mali bog, proto-bog, vremenski i privremeni niski bog koji ima otvorenu mogućnost Višeg Života sa Bogom, mogućnost čija aktualizacija zahtijeva i napor stvorenja i božansku milost.

U Feuerbachianskim terminima; poanta imago dei nije da je Bog antropomorfska projekcija kojom čovjek uzima svoje najbolje atribute i pridodaje ih imaginarnom biću van sebe, nego da je čovjek teomorfna projekcija kojom Bog dijeli neke od svojih atributa sa stvarnim bićima van sebe, iako ovisnim o njemu.

Što je od toga točno? Projecira li čovjek Boga, ili Bog projecira čovjeka? Primijetite prvo asimetriju. Ako je Bog antropomorfna projekcija, onda Bog ne postoji. Bilo bi apsurdno reći kako Bog postoji kao antropomorfna projekcija jer je ugrađeno u samu prirodu Boga da je on iz sebe; odnosno, nesposoban za bilo kakvu vrstu ontologijske ovisnosti. Ali ako je čovjek teomorfna projekcija, onda čovjek postoji u stupnju većem nego što bi postojao kada ne bi bilo Boga. Jer ako je čovjek Božje stvorenje, i to stvoreno na Božju sliku i priliku, onda čovjek ima mogućnost Višeg Života, vječnog života.

Paradoks je da kada ateistički čovjek pokušava stajati na svoje dvije noge, proglasivši se neovisnim od Boga, postaje u tom trenutku ništa, prolazni bljesak u kozmosu; ali kada čovjek prihvati svoj stvoreni status kao imago Dei, time prihvativši svoju radikalnu ovisnost, u tom trenutku postaje više od zrna kozmičke prašine predviđene za uništenje. Stoga je Sartre naopako razmišljao o tome da je čovjek ništa ako postoji Bog; čovjek je nešto samo ako Bog postoji.

Je li "slika i prilika" suvišna fraza, ili postoji razlika? Nedvojbeno postoji. Biti stvoren na Božju sliku znači da vam je dana potencijalnost dijeljenja božanskog života, potencijalnost koja će (ili neće) biti aktualizirana, i koja je podjednako podijeljena među svim ljudskim bićima, bez njihova pristanka. Prilika rezultira iz čovjekove slobode aktualizacije potencijalnost. Slika Božja je nametnuta čovjeku, ali prilika nije, potrebna je slobodna suradnja stvorenja.[...]

Potrebno je primijetiti kako nema ništa očitog u Feuerbachianskom prijedlogu, iako naša kultura favorizira očitost prvog, potrebno je primijetiti kako je i suprotni prijedlog, prema kojem je čovjek teomorfna projekcija, podjednako razuman.

Izvorni post Imago Dei.

Što je čovjek?

On je životinja, ali i duh – a time i zagonetka samom sebi. Razmišlja i govori, objektivizira, kaže "Ja" i to misli. Dakle on ne ponavlja kao papiga riječ "Ja"; Izgovarajući "Ja" on izražava samosvijest. Čovjek ima svijet (Welt), ne samo okoliš (Umwelt). Čovjek predviđa Viši Život, višu sudbinu, bilo unutar povijesti ili van nje. Zatim razmišlja je li to samo fantazija, zabluda, ili je to nagovještaj stvarne mogućnosti višeg života.

Više od životinje, ipak može pasti niže od bilo koje životinje, obrnut pokazatelj njegova duhovna statusa. Može se podjednako lagano posvetiti skatologiji kao i eshatologiji. Budalaštine Marquisa de Sade imaju istu dokaznu vrijednost čovjekova statusa kao i život Sv. Augustina.

Kierkegaard piše da "svako više poimanje života... zauzima stav kako je zadatak čovjeka težiti zajedništvu s Božanstvom..." (Attack Upon Christendom, p. 265) Suočavamo se s opasnošću "minimiziranja našeg vlastitog značenje" kao što je SK zapisao, podcjenjivanja svoje važnosti. A ipak, kako je teško vjerovati u vlastitu važnost! Problem se sastoji od neznanja što je nečija važnost, uz pretpostavku da netko ima važnost. Ne znajući postoji li i što je točno, ne možete je ni minimizirati.

Kierkegaard rješava problem svojim dogmatičnim i fideističkim pridržavanjem Kršćanske antropologije i soteriologije. Nerazvodnjeno Kršćanstvo je njegov odgovor. Moj odgovor: živi tako da zaslužiš život vječni. Živi kao da imaš višu sudbinu.[...]

Ali ako si u krivu što si izgubio? Neke trivijalnosti. Ako kažeš da će se izgubiti istina, pitat ću te kako to znaš i zašto misliš da je istina vrijednost u besmislenom svemiru. Zatim ću te dalje pritisnuti o prirodi istine i potkopati tvoju samozadovoljnu misao kako istina može postojati u besmislenom potpuno materijalnom svemiru.

Izvorni post: What is Man? (Bill Vallicella)