On je životinja, ali i duh – a time
i zagonetka samom sebi. Razmišlja i govori, objektivizira, kaže
"Ja" i to misli. Dakle on ne ponavlja kao papiga riječ
"Ja"; Izgovarajući "Ja" on izražava
samosvijest. Čovjek ima svijet (Welt), ne samo okoliš
(Umwelt). Čovjek predviđa Viši Život, višu sudbinu, bilo
unutar povijesti ili van nje. Zatim razmišlja je li to samo
fantazija, zabluda, ili je to nagovještaj stvarne mogućnosti višeg
života.
Više od životinje, ipak može pasti
niže od bilo koje životinje, obrnut pokazatelj njegova duhovna
statusa. Može se podjednako lagano posvetiti skatologiji kao i
eshatologiji. Budalaštine Marquisa de Sade imaju istu dokaznu
vrijednost čovjekova statusa kao i život Sv. Augustina.
Kierkegaard piše da "svako više
poimanje života... zauzima stav kako je zadatak čovjeka težiti
zajedništvu s Božanstvom..." (Attack Upon Christendom, p.
265) Suočavamo se s opasnošću "minimiziranja našeg
vlastitog značenje" kao što je SK zapisao, podcjenjivanja
svoje važnosti. A ipak, kako je teško vjerovati u vlastitu važnost!
Problem se sastoji od neznanja što je nečija važnost, uz
pretpostavku da netko ima važnost. Ne znajući postoji li i što je
točno, ne možete je ni minimizirati.
Kierkegaard rješava problem svojim
dogmatičnim i fideističkim pridržavanjem Kršćanske antropologije
i soteriologije. Nerazvodnjeno Kršćanstvo je njegov odgovor. Moj
odgovor: živi tako da zaslužiš život vječni. Živi kao da imaš
višu sudbinu.[...]
Ali ako si u krivu što si izgubio?
Neke trivijalnosti. Ako kažeš da će se izgubiti istina, pitat ću
te kako to znaš i zašto misliš da je istina vrijednost u
besmislenom svemiru. Zatim ću te dalje pritisnuti o prirodi istine i
potkopati tvoju samozadovoljnu misao kako istina može postojati u
besmislenom potpuno materijalnom svemiru.
Izvorni post: What is Man? (Bill Vallicella)
