G.Papini u knjizi "Sveti Augustin" opisuje svoje viđenje utjecaja Viktorinova obraćenja na Augustina.
Još malo staroga kvasca vri u njemu [Augustinu]. Poznaje istinu i teži za njom, ali se ne može odlučiti da je posve oživotvori, da je živi. [...]
Zbog tog kolebanja oklijevao je učiniti posljednji korak. Brak je bio zapreka za savršeni život i slobodu, a konkubinat je bio sramota i gnusoba. Krista ga je nastavio pozivati. Kojoj strani se prikloniti?
Nije bilo nikoga koga bi u tom teturanju pitao za savjet. Prijatelji novoplatonci bili su dobri u apstraknim pitanjima, ali ne da ga vode u život. Dopratili su ga do Božjih nogu, ali nisu poznavali ili su prezirali Isusa i njegovo evanđelje. Ambrozije nije nikada imao vremena poslušati ga, sada pogotovo kada se morao braniti od zahtijeva arijanskih ili carskih. Njegovi su mu najdraži prijatelji bili više nego prijatelji, učenici i nisu mogli upravljati onim od kojega su sami očekivali da budu vođeni. Kome se obratiti? [...]
Jer Augustin nije išao k svetom svećeniku da akademski raspravlja o Evanđelju i braku, nego, ništa manje, da mu se pravo ispovijedi, prvi put u svom životu :"narravi ei circuitus erroris mei". Izložio mu je, dakle, povijest svojih moralnih i misaonih stranputica i pokušaje da ih se oslobodi. Simplicijan ga očinski sasluša i razvesli se da je Augustin pročitao knjige novoplatonaca, koje su bliže kršćanskoj istini od onih drugih sekti. I raspravljajući o tim knjigama, počne govoriti o onome koji ih je preveo na latinski i svom posjetitelju ispriča da je uvelike utjecao na krizu koja se spremala u njegovoj duši. [...]
Viktorin se u ono vrijeme izjasnio kao poganin i čini mi se da se kao i mnogi u ono doba dao uputiti u egipatska umijeća. Bjuvao je zato na kršanstvo i u svojim knjigama govorništva našao je načina da se zlobno ismije Marijinu djevičanstvu i Isusovu uskrsnuću. Netko mu je rekao da se šalama ne može uništiti vjera koja se raširila velikim dijelom Carstva i koja je osvojila same careve i upravo u namjeri da filozofskim oružjem pobije kršćane, počeo je pozorno čitati Bibliju. Preveo je, među ostalim, Aristotelove Kategorije i Profirijeve Izagoge. Ali učinak je, kao što se i drugima događa, bio posve različit od onoga što je bio nakanio. Udubio se u svete knjige da ih pobije, ali su one u njegovu duhu pobile mitologiju i nauku o tajnama, koje su njemu bile drage. Treba upamtiti da Viktorin u ono vrijeme nije bio neuk mladić i impresionist; prevalio je pedesetu, bio je na vrhuncu iskustva i slave, a njegovi prijatelji, obožavatelji i pokrovitelji bijahu svi pogani.
Ispovjedio je ovu nevjerojatnu promjenu Simplicijanu: "Znaš li ti da sam sada Kršćanin?" - "Neću ti vjerovati" – odgovori mudri svećenik – "dok te ne vidim u crkvi Kristovoj-" - "Ah, čine li možda zidovi kršane?" - odgovori smijući se Viktorin.
Odgovor sofista koji nije mogao za dugo zadovoljiti ni onog previjanog razlagatelja. Crkva se ne sastoji od zidova, ona traži prihvaćanje bratstva s onima koji su po Kristu otkupljeni i zahtijeva da se ispovijedi pred svima ono što se u nutrini vjeruje. Ali se slavni profesor bojao da će od prijatelja biti ismijan, i još gore – da će steći tolike neprijatelje. Milost ga je obilježila i učinila da je spoznao svoj kukavičluk. Nije se crvenio u obožavanju demona, a crvenjet će se u obožavanju Krista? I jednoga dana iznenada reče Simplicijanu: "Pođimo u crkvu, želim postati kršćanin." I netom se upoznao s temeljima nauke, upiše se među one koji su iduće uskrne noći htjeli biti kršteni. U Rimu je vika bila jako velika – u crkvi radost, među poganima zaprepaštenje. Običavalo se onda da su kandidati prije krštenja morali izgovarati, naočigled puka, s jednoga povišenog mjesta u bazilica, obrazac ispovijesti vjere. Svećenici, vodeći računa o Viktorinovu osjetljivu položaju, ponudiše mu da izgovori tu formulu iza zatvorenih vrata, ali stari retor odbije: "Rekao sam javno tolike isprazne i lažne riječi pa zar da se krijem priznati istinu?" Izgovori glasno, posred zadivljenoga i ganutog mnoštva, ispovijest nove vjere.
Od tog je trenutka svoj um upotrijebio da objasni i obrani kršćanstvo koje je prije želio uništiti. [...]
Sve te vijesti duboko su se usjekle u Augustinovu dušu toliko da ispovijeda: "izgarao sam od želje da ga slijedim." Tolika sličnost između ta dva čovjeka pojačala je učinak. [...]
Preostale su još u Augustinu dvije iskonske prirode: jedna u borbi protiv druge, dvije volje. Jedna putena, stara, a druga nova, duhovna. Još nije postigao jedinstvo, to jest mir. Još je bio u vlasti prve i druge, ali više druge nego prve. Jedino ga je ropstvo navike priječilo ubiti u sebi stara čovjeka i smiren iznova uskrsnuti. Blud ga je uvijek držao okovana na zemlji. Oštroumno zapaža Augustin da "izopačena volja čini blud, a podvrgavanje bludu postaje običajem, neopiranje običaju stvara nuždu". Uspoređuje sebe s čovjekom koji je još u polusnu, ali ipak zna koliko je budno stanje ljepše od sna i kako je potrebno probuditi se, a ipak oklijeva u pospanosti, gotovo želi potonuti u besvijest.
Viktorinov primjer bio je jaki poticaj uspavanom; još jedan primjer i Augustin će, pa makar uz plač, otvoriti oči Kristovoj zori.
