srijeda, 22. svibnja 2013.

Robert P. George – teoretičar prava

Robert P. George profesor je filozofije prava na Princetonu, poprilično čudna pojava na kampusu, posebno političkom zavodu – konzervativac, jedan od vodećih kršćanskih konzervativaca u SAD-u. Kao što opisuju njegove kolege "morao je biti pametniji, raditi više i objavljivati kvalitetnije da bi opstao u okruženju koje ne tolerira drugačija mišljenja od prevladajućeg pravovjerja", osim toga, "nema problema sa snalaženjem u akademskim krugovima jer je potpuno savladao filozofije svojih intelektualnih oponenata. Zapravo ih je često u stanju bolje opisati od njih samih što znači da može i izložiti njihove slabosti u terminima koje razumiju."

U raspravama sa svojim sekularnim oponentima uživa napadajući tvrdnje kako su sekularističke ideologije – feminizam, multikulturalizam, libertinizam – jedine "razumne" pozicije, a judeokršćanski moral je jednostavno skup iracionalnih predrasuda. Uvijek ponudi pošteno izlaganje druge strane o nekom pitanju, te je onda za koji trenutak uništi. Zajedno sa Finnisom, obnovio je interes za teoriju prirodnog prava, ali za razliku od klasične teorije, njegova "nova" teorija je nešto "jednostavnija". Poput Sokrata, George sa svojim sugovornicima "raspravlja na njihovu terenu, ali brzo im pokaže kako ih njihovi argumenti dovode tamo gdje ne žele završiti."

Kritizirao je biskupska uplitanja u konkretne planove za određena ekonomska pitanja jer se radi o problemima koje nije tako lako razriješiti, postoji neslaganje između dobronamjernih stručnih ljudi kako je najbolje ostvariti određeni rezultat. (Je li bolje ponuditi određenu uslugu u državnom sustavu ili kroz privatne ponuđače, ili nekom kombinacijom?) Umjesto zalaganja za takva pitanja, trebali bi se usmjeriti na "moralna društvena" pitanja poput pobačaja i istospolnih brakova. (Za razliku od ekonomskih problema, u kojim određeni moralni principi nisu u stanju razriješiti konkretnu primjenu, bioetička pitanja imaju jasnije odgovore. )  

Kao što tvrdi, u američkim kulturnim ratovima, liberali su ti koji robuju svojem vjerski utemeljenom "sekularnom pravovjerju feminizma, multikulturalizma, gay liberacije i liberalizma". Jedini autoritet na kojeg se George poziva je autoritet razuma samog. Moralna filozofija je prema njemu odluka između Aristotela i Humea. Aristotelijanci smatraju kako postoji objektivni moralni poredak kojeg ljudski razum može shvatiti, imamo slobodnu volju hoćemo li ga slijediti. "U dobro uređenoj duši, razum ima ovlasti nad emocijama", posuđuje George formulaciju od Platona. Sljedbenici Humea (prema njemu su to suvremeni liberali) se ne slažu sa time – smatraju da postoje činjenice, ali ne i vrijednosti, ne možete doći do moralnih zaključaka proučavajući svijet, ne postoji objektivni razlog zbog kojeg bi odabrali jedan cilj, a ne drugi (npr. ciljeve Majke Tereze nad ciljevima Hitlera). Razum je prema tome tek alata onoga što poželite u bilo kojem trenutku. Razum je, i mora biti, samo rob strastima.

Izložen kontrakulturi šezdesetih, promatrao je samopopuštanje "meni generacije". Promatrao je mladiće koji uvjeravaju djevojke da se moraju upuštati u seksualne veze zbog političke poruke o potrebi za društvenim promjenama – "pokrivali su požudu patinom važnosti". Za vrijeme studija, njegovi profesori imali su naljepnice na automobilima s natpisom "proispitajte sve". Odlučio ih je poslušati te je preispitao njihove vrijednosti.  

Neke članke (popularnog karaktera) George redovito objavljuje ovdje - First Thing, i ovdje - thepublicdiscourse. Na CathEd se također može pronaći nekoliko članaka različite tematike; i post sa par citata iz  The Clash of Orthodoxies; Reading Selections.

***

Sažetak razmišljanja o brakovima (napisano na temelju intervjua, ne akademskih radova); 

Brak je vrsta dobra u kojem mogu sudjelovati, ili potpuno sudjelovati, samo ljudi koji ga pravilno razumiju i odabiru ga s pravilnim razumijevanjem; ali sposobnost ljudi da ga pravilno razumiju, i time da ga odaberu, ovisi o institucijama i kulturnom razumijevanju koje nadilazi individualni izbor.

Prema Georgeu, rasprave o istospolnim brakovima, ukazuju na pogrešku našeg razumijevanja koja dovodi do problema sa suvremenim brakom - nevjernosti, razvoda, vanbračne djece. Brak nije samo za rađanje, ljubav ili seksualni užitak. "Ljudi više ne shvaćaju istinske razloge za ulazak u brak pa se nisu voljni žrtvovati." Priznaje da argument za brak muškarca i žene zahtijeva "donekle tehničku filozofsku analizu", u dva koraka. Prvo, brak je jedinstveno "sveobuhvatna" unija, odnosno dijeli se istodobno na nekoliko razina – emocionalnoj, duhovnoj i tjelesnoj. ("Zanimljiv dokaz da je sveobuhvatna je to što mu je korijen u tjelesnom dijeljenju").

Drugi korak je nešto kompliciraniji, i slikovitiji. Samo vaginalni odnos – "prokreativni" seksualni čin – može konzumirati tu "višerazinsku" uniju . Samo u razmnožavanju, za razliku od prehrane, cirkulacije, disanja ili bilo koje druge tjelesne funkcije, dvoje pojedinaca obavljaju jednu funkciju, i time postaju "jedan organizam". Svaki od raznospolnih partnera je nepotpun za obavljanje tog zadatka, ali zajedno tvore "jedno tijelo". "Njihova tijela postaju jedno (biološki su ujedinjeni, ne trljaju se samo zajedno) u koitusu (i samo u koitusu)". Neplodni parovi također obavljaju tu jedinstveno dijeljenu funkciju (iako znaju da je ne mogu ispuniti).

Razum sam može pokazati da su određeni seksualni čini (homoseksualni akt, heteroseksualna sodomija...) moralno pogrešni, baš kao što su to klasični filozofi i različite religiozne tradicije povijesno naučavale. Za razliku od bračnog jedinstva, takav čin, tretira tijelo kao instrument užitka uma. I zbog praktičnih i zbog filozofskih razloga zakon ne treba nužno nadzirati takve stvari. Ali potreba da država uspostavi ispravnu definiciju braka je druga stvar, zakon je uvijek regulirao brak u interesu roditeljstva i zajednice. Brak je u principu javna institucija.

***

Novinarka opisuje jedno predavanje;

Započinje George: "Neki političar tvrde da se 'osobno protive' pobačaju, ali su ipak za izbor. Moramo se zapitati, može li takvo razmišljanje preživjeti test logičke koherentnosti? Ako je pobačaj pogrešan onda je pogrešan jer se radi o nepravednom uzimanje života ljudskog biću u razvoju." Nakon kraće pauze nastavlja: "Ako netko to misli, kako onda može opravdati režim zakona koji odobrava takvu tešku nepravdu?"

"Naravno, ako pobačaj nije oblik ubojstva, ako embrij ili fetus ima isti status kao nepoželjna izraslina – poput tumora – onda nemamo temelja da se 'osobno protivimo' pobačaju. Dakle pitanje je: je li rastući embrij ili fetus ljudsko biće ili tek neželjena izraslina? Primijetite kako se ne radi o religioznom, čak ni etičkom pitanju. Radi se o pitanju ljudske embriologije i razvojne biologije."

Uskoro kreće sa novim skupom pitanja: " Je li moralno dopušteno vršiti istraživanja na embrijima koji nisu implantirani u maternicu, čak i ako nakon toga embrije moramo ubiti? Što sa takozvanim zaleđenim embrijima koji nemaju šanse za implantaciju? Može li pobačaj nekada biti moralno opravdan unatoč svom karakteru?"

Jedan student odgovara: "Ne mislim da sam bio embrij." George pita "Niste bili embrij, jeste li bili fetus, jeste li bili adolescent?"

"Ja nisam fizikalni organizam", inzistira mladić. On je svoje ideje, vjerovanja i želje.

George odgovara na dualizam osoba/tijelo i prisiljava studente da se suoče sa implikacijama njegova pridržavanja: "Ako nisam bio niti embrij niti fetus, onda nisam bio niti dojenče. Uništiti fetus ili dojenče koje je kasnije postali "ja" ne bi značilo uništiti mene. U kojem onda trenutku možemo reći da 'Ja' počinjem postojati? U kojem trenutku možemo reći da se radi o ubojstvu?"

George nastavlja: "Ako je dualizam točan, odgovor neće biti rođenje. Hoće li biti šest mjeseci? Godina? Dvije godine? Tri? Na kraju krajeva, kad dijete postigne misli, vjerovanja i želje?" [...]

***

Za kraj par izdvojenih razmišljanja/citata;  

Suprotno učenju ličnosti poput Hegela i Marxa, ne postoji "dijalektika povijesti." Povijest nije neka vrsta kvazi-božanske sile koja daje konačni sud o istinitosti ili dobroti ili pravdi određenog razloga. Ljudska bića su racionalna i slobodna. Nisu determinirana. Ono što pojedinci i društva čine ili će činiti nije neizbježno. Društveni život i "povijest" su ispunjene potencijalnošću. Velike posljedice mogu nastati izborom i djelovanjem malog broja ljudi.

Ozračje pogodno za traženje istine mora biti prožeto ljubavlju prema istini – ne samo kao instrumentalnom dobru nego nečemu vrijednom zbog sebe samoga, intrinzičnom i nesvodivom aspektu ljudskog dobrostanja i ispunjenja. Najveća opasnost traženju istine na velikom broju današnjih kampusa predstavlja fenomen "političke korektnosti", koja ne samo da uspostavlja pravovjerje u raspravama u kojima pravovjerju nema mjesta, nego također, podmuklije, koristi znanja kao obično instrumentalno dobro kojim se manipulira u svrhu političkih ciljeva.

Ideologija seksualnog oslobođenja koja je trajno naslijeđe "ja generacije" liberalizma i njegove imbecilne doktrine "ako ti paše učini to" se utvrdila kao pravovjerje na sveučilišnim kampusima diljem zemlje. Ne samo da je nekritički prihvaća veliki broj studenata, podržava je i veliki broj profesora te ih se čak promovira na različite načine od strane administracije.

Takozvana sloboda kakvu slavi elita koja oblikuje javno mišljenje je ... obična dozvola da radite što god želite. Takvo pogrešno poimanje slobode – pogrešno jer je neuređeno, neuređeno jer je odvojeno od moralnih istina i građanske odgovornosti – okuje one koji to povjeruju na isti način kao što su nekoć lanci okovali robove.

Ti principi [o dostojanstvu osobe] su stvar prirodnog zakona kojeg svi dobronamjerni ljudi mogu shvatiti, i za koje svakog odraslog sposobnog pojedinca možete smatrati odgovornim. Spoznatljivi su razumom i savješću.

Kao što primjer pobačaja pokazuje, sekularizam je samo jedan od svjetonazora. Njegovo pozivanje na neutralnost je na istoj razini kao i prihvaćanje igrača koji se u jednom trenutku proglasi sucem te započne izbacivati druge igrače iz igre.

Ovo je srž tradicionalnog shvaćanja: Brak je dvoje-u-jednom-tijelu zajedništvo osoba koje se konzumira i aktualizira činom koji je reproduktivnog tipa, neovisno o tome je li reproduktivan po svom učinku (ili motiviran, barem djelom, željom za reprodukciju). Tjelesna unija supružnika u bračnom činu je biološka matrica njihova braka kao višeslojnog odnosa: odnosa koji ujedinjuje osobe na tjelesnoj, emocionalnoj, dispozicijskoj i duhovnoj razini njihova bića. Brak, kao takav odnos, je prirodno uređen prema dobru prokreacije (i odgoju i obrazovanju djece) baš kao i prema dobru bračnog jedinstva, ta dobra su čvrsto povezana zajedno. Distinktivno jedinstvo supružnika je moguće zato što se ljudski (poput drugih sisavaca) mužjaci i ženke, sparivanjem, ujedinjuju organski – postaju jedan reproduktivni princip. Iako je reprodukcija jedan čin, kod ljudi (i drugih sisavaca) reproduktivni čin izvodi ne pojedinačni član vrste, nego spareni par kao organska cjelina. Iako su muškarac i žena kompletni pojedinci s obzirom na druge funkcije – primjerice, prehranu, osjete, i lokomociju – s obzirom na reprodukciju oni su tek potencijalni dijelovi sparenog para, koji je kompletan organizam sposoban za seksualno reproduciranje. Čak i ako je spareni par sterilan, odnos, pod uvjetom da se radi o reproduktivnom ponašanju karakterističnom za vrstu, pretvara muškarca i ženu u odnosu u jedan organizam.

Da bi shvatili duboki, i doslovni, smisao u kojem bračni partneri u braku doista postaju jedno tijelo – a ne samo svojom djecom, te onda kada ne mogu imati djecu – morate razmisliti o problemu filozofski. Morate primjerice ispravno shvatiti status ljudskog bića kao utjelovljene osobe, a ne bestjelesne osobe koja tek nastanjuje i koristi neosobno tijelo. Jer biološko (organsko) jedinstvo supružnika u činu reproduktivne vrste (čak i tamo gdje takvih uvijeta nema zbog postojećih razloga) ujedinjuje ih interpersonalno – a takvo interpersonalno jedinstvo pruža tjelesnu matricu sveobuhvatnog (a time i istinski bračnog) jedinstva – samo ako su osobe svoja tijela (neovisno što su uz to), a ne da ih samo nastanjuju.

Lažni bogovi uvijek zahtijevaju nevinu krv. Dokaz da kultura pada u poganstvo se uvijek očituje prebrojavanjem žrtava. Poganska kultura je uvijek, na kraju, kultura smrti. To je vrijedilo u starom Babilonu, a vrijedi i danas u modernoj Americi. Tko može negirati da lažni bogovi liberalnog sekularizma uzimaju svoj danak krvoprolića? Ljudi ih mogu nazivati različitim imenima, ali idoli sekularizma, kako god da ih ljudi zovu, ispadnu isti Bal ili Moloh, isti krvožedni tirani. Kao i uvijek, žude za krvlju najslabijih i najranjivijih. Danas se nerođene i djelomice rođene svakodnevno žrtvuje lažnim bogovima "izbora", "autonomije" i "oslobođenja" na čeličnih oltarama, od strane svećenika u kirurškim odjelima, u hramovima poput Planned Parenthooda.

Prema tome [neki tvrde da se sam sekularizam temelji na metafizičkim i moralnih tvrdnjama koje se ne može dokazati], sekularizam je poput religije, nema pravo na ikakvo specijalno mjesto zbog kojeg bi postao nacionalna javna filozofija. Zapravo, ima slabiju poziciju od judeo-kršćanske tradicije, jer se ne radi o tradiciji na kojoj je utemeljena država. Prema takvom razmišljanju, sekularizam je sektaška doktrina, i kao takva, nije u stanju ispuniti vlastitite zahtjeve bivanja dostupnom "javnom razumu."
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana