Robert P. George profesor je filozofije
prava na Princetonu, poprilično čudna pojava na kampusu, posebno
političkom zavodu – konzervativac, jedan od vodećih kršćanskih
konzervativaca u SAD-u. Kao što opisuju njegove kolege "morao
je biti pametniji, raditi više i objavljivati kvalitetnije da bi
opstao u okruženju koje ne tolerira drugačija mišljenja od
prevladajućeg pravovjerja", osim toga, "nema problema sa
snalaženjem u akademskim krugovima jer je potpuno savladao
filozofije svojih intelektualnih oponenata. Zapravo ih je često u
stanju bolje opisati od njih samih što znači da može i izložiti
njihove slabosti u terminima koje razumiju."
U raspravama sa svojim sekularnim
oponentima uživa napadajući tvrdnje kako su sekularističke
ideologije – feminizam, multikulturalizam, libertinizam – jedine
"razumne" pozicije, a judeokršćanski moral je jednostavno
skup iracionalnih predrasuda. Uvijek ponudi pošteno izlaganje druge
strane o nekom pitanju, te je onda za koji trenutak uništi. Zajedno
sa Finnisom, obnovio je interes za teoriju prirodnog prava, ali za
razliku od klasične teorije, njegova "nova" teorija je
nešto "jednostavnija". Poput Sokrata, George sa svojim
sugovornicima "raspravlja na njihovu terenu, ali brzo im pokaže
kako ih njihovi argumenti dovode tamo gdje ne žele završiti."
Kritizirao je biskupska uplitanja u konkretne planove za određena ekonomska pitanja jer se radi o
problemima koje nije tako lako razriješiti, postoji neslaganje
između dobronamjernih stručnih ljudi kako je najbolje ostvariti
određeni rezultat. (Je li bolje ponuditi određenu uslugu u
državnom sustavu ili kroz privatne ponuđače, ili nekom
kombinacijom?) Umjesto zalaganja za takva pitanja, trebali bi se
usmjeriti na "moralna društvena" pitanja poput pobačaja i
istospolnih brakova. (Za razliku od ekonomskih problema, u kojim
određeni moralni principi nisu u stanju razriješiti konkretnu
primjenu, bioetička pitanja imaju jasnije odgovore. )
Kao što tvrdi, u američkim kulturnim
ratovima, liberali su ti koji robuju svojem vjerski utemeljenom
"sekularnom pravovjerju feminizma, multikulturalizma, gay
liberacije i liberalizma". Jedini autoritet na kojeg se George
poziva je autoritet razuma samog. Moralna filozofija je prema njemu
odluka između Aristotela i Humea. Aristotelijanci smatraju kako
postoji objektivni moralni poredak kojeg ljudski razum može
shvatiti, imamo slobodnu volju hoćemo li ga slijediti. "U dobro
uređenoj duši, razum ima ovlasti nad emocijama", posuđuje
George formulaciju od Platona. Sljedbenici Humea (prema njemu su to
suvremeni liberali) se ne slažu sa time – smatraju da postoje
činjenice, ali ne i vrijednosti, ne možete doći do moralnih
zaključaka proučavajući svijet, ne postoji objektivni razlog zbog
kojeg bi odabrali jedan cilj, a ne drugi (npr. ciljeve Majke Tereze
nad ciljevima Hitlera). Razum je prema tome tek alata onoga što
poželite u bilo kojem trenutku. Razum je, i mora biti, samo rob
strastima.
Izložen kontrakulturi šezdesetih,
promatrao je samopopuštanje "meni generacije". Promatrao je
mladiće koji uvjeravaju djevojke da se moraju upuštati u seksualne
veze zbog političke poruke o potrebi za društvenim promjenama –
"pokrivali su požudu patinom važnosti". Za vrijeme
studija, njegovi profesori imali su naljepnice na automobilima s
natpisom "proispitajte sve". Odlučio ih je poslušati te
je preispitao njihove vrijednosti.
No, da ne duljim, par
kraćih snimki;
Predavanja;
- "What is Marriage?: Man and Woman, A Defense" Part 1/3
- Robert George - Natural Law, God, and Human Dignity
- The Clash of Orthodoxies
- Religious Freedom: Why Now? Defending an Embattled Human Right
- Religious Liberty and the Human Good
- The Embryo Question: Biotechnology and the Status of Nascent Human Life
Objavio sam dva posta prema njegovim
člancima;
Neke članke (popularnog karaktera) George redovito objavljuje ovdje - First Thing, i ovdje - thepublicdiscourse. Na CathEd se također može pronaći nekoliko članaka različite tematike; i post sa par citata iz The Clash of Orthodoxies; Reading Selections.
***
Sažetak razmišljanja o brakovima (napisano na temelju intervjua, ne akademskih radova);
Brak je vrsta dobra u kojem mogu
sudjelovati, ili potpuno sudjelovati, samo ljudi koji ga pravilno
razumiju i odabiru ga s pravilnim razumijevanjem; ali sposobnost
ljudi da ga pravilno razumiju, i time da ga odaberu, ovisi o
institucijama i kulturnom razumijevanju koje nadilazi individualni
izbor.
Prema Georgeu, rasprave o istospolnim
brakovima, ukazuju na pogrešku našeg razumijevanja koja dovodi do
problema sa suvremenim brakom - nevjernosti, razvoda, vanbračne
djece. Brak nije samo za rađanje, ljubav ili seksualni užitak.
"Ljudi više ne shvaćaju istinske razloge za ulazak u brak pa
se nisu voljni žrtvovati." Priznaje da argument za brak
muškarca i žene zahtijeva "donekle tehničku filozofsku
analizu", u dva koraka. Prvo, brak je jedinstveno "sveobuhvatna"
unija, odnosno dijeli se istodobno na nekoliko razina –
emocionalnoj, duhovnoj i tjelesnoj. ("Zanimljiv dokaz da je
sveobuhvatna je to što mu je korijen u tjelesnom dijeljenju").
Drugi korak je nešto kompliciraniji, i
slikovitiji. Samo vaginalni odnos – "prokreativni"
seksualni čin – može konzumirati tu "višerazinsku"
uniju . Samo u razmnožavanju, za razliku od prehrane, cirkulacije,
disanja ili bilo koje druge tjelesne funkcije, dvoje pojedinaca
obavljaju jednu funkciju, i time postaju "jedan organizam".
Svaki od raznospolnih partnera je nepotpun za obavljanje tog zadatka,
ali zajedno tvore "jedno tijelo". "Njihova tijela
postaju jedno (biološki su ujedinjeni, ne trljaju se samo zajedno) u
koitusu (i samo u koitusu)". Neplodni parovi također obavljaju
tu jedinstveno dijeljenu funkciju (iako znaju da je ne mogu
ispuniti).
Razum sam može pokazati da su određeni
seksualni čini (homoseksualni akt, heteroseksualna sodomija...)
moralno pogrešni, baš kao što su to klasični filozofi i različite
religiozne tradicije povijesno naučavale. Za razliku od bračnog
jedinstva, takav čin, tretira tijelo kao instrument užitka uma. I
zbog praktičnih i zbog filozofskih razloga zakon ne treba nužno
nadzirati takve stvari. Ali potreba da država uspostavi ispravnu
definiciju braka je druga stvar, zakon je uvijek regulirao brak u
interesu roditeljstva i zajednice. Brak je u principu javna
institucija.
***
Novinarka opisuje jedno predavanje;
Započinje George: "Neki političar
tvrde da se 'osobno protive' pobačaju, ali su ipak za izbor. Moramo
se zapitati, može li takvo razmišljanje preživjeti test logičke
koherentnosti? Ako je pobačaj pogrešan onda je pogrešan jer se
radi o nepravednom uzimanje života ljudskog biću u razvoju."
Nakon kraće pauze nastavlja: "Ako netko to misli, kako onda
može opravdati režim zakona koji odobrava takvu tešku nepravdu?"
"Naravno, ako pobačaj nije oblik
ubojstva, ako embrij ili fetus ima isti status kao nepoželjna
izraslina – poput tumora – onda nemamo temelja da se 'osobno
protivimo' pobačaju. Dakle pitanje je: je li rastući embrij ili
fetus ljudsko biće ili tek neželjena izraslina? Primijetite kako se
ne radi o religioznom, čak ni etičkom pitanju. Radi se o pitanju
ljudske embriologije i razvojne biologije."
Uskoro kreće sa novim skupom pitanja:
" Je li moralno dopušteno vršiti istraživanja na embrijima
koji nisu implantirani u maternicu, čak i ako nakon toga embrije
moramo ubiti? Što sa takozvanim zaleđenim embrijima koji nemaju
šanse za implantaciju? Može li pobačaj nekada biti moralno
opravdan unatoč svom karakteru?"
Jedan student odgovara: "Ne mislim
da sam bio embrij." George pita "Niste bili embrij, jeste
li bili fetus, jeste li bili adolescent?"
"Ja nisam fizikalni organizam",
inzistira mladić. On je svoje ideje, vjerovanja i želje.
George odgovara na dualizam
osoba/tijelo i prisiljava studente da se suoče sa implikacijama
njegova pridržavanja: "Ako nisam bio niti embrij niti fetus,
onda nisam bio niti dojenče. Uništiti fetus ili dojenče koje je
kasnije postali "ja" ne bi značilo uništiti mene. U kojem
onda trenutku možemo reći da 'Ja' počinjem postojati? U kojem
trenutku možemo reći da se radi o ubojstvu?"
George nastavlja: "Ako je dualizam
točan, odgovor neće biti rođenje. Hoće li biti šest mjeseci?
Godina? Dvije godine? Tri? Na kraju krajeva, kad dijete postigne
misli, vjerovanja i želje?" [...]
***
Za kraj par izdvojenih
razmišljanja/citata;
Suprotno učenju ličnosti poput Hegela
i Marxa, ne postoji "dijalektika povijesti." Povijest nije
neka vrsta kvazi-božanske sile koja daje konačni sud o istinitosti
ili dobroti ili pravdi određenog razloga. Ljudska bića su
racionalna i slobodna. Nisu determinirana. Ono što pojedinci i
društva čine ili će činiti nije neizbježno. Društveni život i
"povijest" su ispunjene potencijalnošću. Velike
posljedice mogu nastati izborom i djelovanjem malog broja ljudi.
Ozračje pogodno za traženje istine
mora biti prožeto ljubavlju prema istini – ne samo kao
instrumentalnom dobru nego nečemu vrijednom zbog sebe samoga,
intrinzičnom i nesvodivom aspektu ljudskog dobrostanja i ispunjenja.
Najveća opasnost traženju istine na velikom broju današnjih
kampusa predstavlja fenomen "političke korektnosti", koja
ne samo da uspostavlja pravovjerje u raspravama u kojima pravovjerju
nema mjesta, nego također, podmuklije, koristi znanja kao obično
instrumentalno dobro kojim se manipulira u svrhu političkih ciljeva.
Ideologija seksualnog oslobođenja koja
je trajno naslijeđe "ja generacije" liberalizma i njegove
imbecilne doktrine "ako ti paše učini to" se utvrdila kao
pravovjerje na sveučilišnim kampusima diljem zemlje. Ne samo da je
nekritički prihvaća veliki broj studenata, podržava je i veliki
broj profesora te ih se čak promovira na različite načine od
strane administracije.
Takozvana sloboda kakvu slavi elita
koja oblikuje javno mišljenje je ... obična dozvola da radite što
god želite. Takvo pogrešno poimanje slobode – pogrešno jer je
neuređeno, neuređeno jer je odvojeno od moralnih istina i građanske
odgovornosti – okuje one koji to povjeruju na isti način kao
što su nekoć lanci okovali robove.
Ti principi [o dostojanstvu osobe] su
stvar prirodnog zakona kojeg svi dobronamjerni ljudi mogu shvatiti, i
za koje svakog odraslog sposobnog pojedinca možete smatrati
odgovornim. Spoznatljivi su razumom i savješću.
Kao što primjer pobačaja pokazuje,
sekularizam je samo jedan od svjetonazora. Njegovo pozivanje na
neutralnost je na istoj razini kao i prihvaćanje igrača koji se u
jednom trenutku proglasi sucem te započne izbacivati druge igrače
iz igre.
Ovo je srž tradicionalnog shvaćanja:
Brak je dvoje-u-jednom-tijelu zajedništvo osoba koje se konzumira i
aktualizira činom koji je reproduktivnog tipa, neovisno o tome je li
reproduktivan po svom učinku (ili motiviran, barem djelom, željom
za reprodukciju). Tjelesna unija supružnika u bračnom činu je
biološka matrica njihova braka kao višeslojnog odnosa: odnosa koji
ujedinjuje osobe na tjelesnoj, emocionalnoj, dispozicijskoj i
duhovnoj razini njihova bića. Brak, kao takav odnos, je prirodno
uređen prema dobru prokreacije (i odgoju i obrazovanju djece) baš
kao i prema dobru bračnog jedinstva, ta dobra su čvrsto povezana
zajedno. Distinktivno jedinstvo supružnika je moguće zato što se
ljudski (poput drugih sisavaca) mužjaci i ženke, sparivanjem,
ujedinjuju organski – postaju jedan reproduktivni princip. Iako je
reprodukcija jedan čin, kod ljudi (i drugih sisavaca) reproduktivni
čin izvodi ne pojedinačni član vrste, nego spareni par kao
organska cjelina. Iako su muškarac i žena kompletni pojedinci s
obzirom na druge funkcije – primjerice, prehranu, osjete, i
lokomociju – s obzirom na reprodukciju oni su tek potencijalni
dijelovi sparenog para, koji je kompletan organizam sposoban za
seksualno reproduciranje. Čak i ako je spareni par sterilan, odnos,
pod uvjetom da se radi o reproduktivnom ponašanju karakterističnom
za vrstu, pretvara muškarca i ženu u odnosu u jedan organizam.
Da bi shvatili duboki, i doslovni,
smisao u kojem bračni partneri u braku doista postaju jedno tijelo –
a ne samo svojom djecom, te onda kada ne mogu imati djecu –
morate razmisliti o problemu filozofski. Morate primjerice ispravno
shvatiti status ljudskog bića kao utjelovljene osobe, a ne
bestjelesne osobe koja tek nastanjuje i koristi neosobno tijelo. Jer
biološko (organsko) jedinstvo supružnika u činu reproduktivne
vrste (čak i tamo gdje takvih uvijeta nema zbog postojećih razloga)
ujedinjuje ih interpersonalno – a takvo interpersonalno
jedinstvo pruža tjelesnu matricu sveobuhvatnog (a time i istinski
bračnog) jedinstva – samo ako su osobe svoja tijela (neovisno
što su uz to), a ne da ih samo nastanjuju.
Lažni bogovi uvijek zahtijevaju nevinu
krv. Dokaz da kultura pada u poganstvo se uvijek očituje
prebrojavanjem žrtava. Poganska kultura je uvijek, na kraju, kultura
smrti. To je vrijedilo u starom Babilonu, a vrijedi i danas u
modernoj Americi. Tko može negirati da lažni bogovi liberalnog
sekularizma uzimaju svoj danak krvoprolića? Ljudi ih mogu nazivati
različitim imenima, ali idoli sekularizma, kako god da ih ljudi
zovu, ispadnu isti Bal ili Moloh, isti krvožedni tirani. Kao i
uvijek, žude za krvlju najslabijih i najranjivijih. Danas se
nerođene i djelomice rođene svakodnevno žrtvuje lažnim bogovima
"izbora", "autonomije" i "oslobođenja"
na čeličnih oltarama, od strane svećenika u kirurškim odjelima, u
hramovima poput Planned Parenthooda.
Prema tome [neki tvrde da se sam
sekularizam temelji na metafizičkim i moralnih tvrdnjama koje se ne
može dokazati], sekularizam je poput religije, nema pravo na ikakvo
specijalno mjesto zbog kojeg bi postao nacionalna javna filozofija.
Zapravo, ima slabiju poziciju od judeo-kršćanske tradicije, jer se
ne radi o tradiciji na kojoj je utemeljena država. Prema takvom
razmišljanju, sekularizam je sektaška doktrina, i kao takva, nije u
stanju ispuniti vlastitite zahtjeve bivanja dostupnom "javnom
razumu."