Belloc u knjizi Europa i vjera opisuje što bi rimski senator znao o Crkvi i kršćanima;
Poput neke vrste male države, Katolička je Crkva prihvaćala sve staleže i sve vrste ljudi, i poput samog Carstva unutar kojeg je rasla, sve je njih držala svojim članovima unutar svoga tijela, poslušnima njezinim pravilima. Senator, zakupac, oslobođenik, rob, vojnik, ako su bili njezini članovi bili su jednako vezani određenim pravilima. Zanemare li ta pravila, ona bi ih odbacila ili podvrgnula vlastitim kaznama. Znao je, iako su o njoj kružile nejasne priče i predaje, da niti jedna klasa nije bila zatvorena za njezino učenje pa je poznavanje njezinih običaja posvuda prodrlo. Također je znao (a to ga je moglo uznemiriti) da je njezina organizacija, premda ni na koji način zakonski priznata, nego joj je pripadnost bila, kako bismo danas rekli "dragovoljna", bila stroga i veoma snažna.
Ovdje u Lyonu, kao i posvuda drugdje, djelovala je pod vrhovnim poglavarom poznatim pod grčkim imenom Episcopos. Grčki je bio jezik koji su kulturni ljudi poznavali i njime se koristili u cijelom zapadnom ili latinskom dijelu Carstva koju je i Lyon pripadao. Ova titula mu se stoga ne bi činila stranom, kao ni grčki naziv Presbyter za svećenika koji se u njoj služili, a koji su djelovali pod navedenim vrhovnim poglavarom kongregacije; ne bi mu bila strana ni čisto grčka titula Diaconos povezana s redom odmah ispod svećeničkoga, koji se sastojao od nižih službenika svećeničkog tijela.
Znao je da ovo posebno bogoštovlje poput brojnih drugih predstavljenih raznim svetim građevinama u gradu, ima svoje misterije, posjeduje svoj nauk i svečani obred u kojem samo članovi njezinoga tijela mogu sudjelovati, koje je mnoštvo područnih "Kršćana" – jer tako su ih u narodu zvali – svetkovalo kao zajednica. No, on bi nadalje znao da se ovo bogoslužje, određeno čvrstim liturgijskim obredom, po tome u potpunosti razlikovalo od bilo kojega drugoga u mnoštvu onih koji su ga okruživali. Katolička Crkva nije predstavljala ni mišljenje, ni modu, niti filozofiju, nije bila ni teorija niti navika; činila je jasno vidljivo tijelo koje se temeljilo na brojnim preciznim postavkama, izuzetno ljubomorno na svoje jedinstvo i svoje precizne dogme te ispunjeno strastvenom vjerom kao nijedno drugo toga vremena.
Ovim ne isključujem da senator nije među svojim prijateljima, čak i nekoliko njih, mogao poznavati one koji su bili privrženi kršćanskom tijelu na labav način; možda pod utjecajem svoje žene, možda svojim obiteljskim nasljeđem. [...]
Pogansko se mnoštvo, bez određene religije, uporno pridržavalo brojnih običaja. U društvenom moralu vodili su se određenim normama utemeljenima na rimskim postavkama o vlasništvu nad ljudima, zemljom i imovinom; domoljublje, spona manjih društavava, davno se stopilo u okvir općeg carstva. Samo je kršćanska Crkva nudila cjelovitu viziju života kojoj su ljudi bili privrženi, kao što su stotinama godina prije bili privrženi vlastitom gradu s njegovim lokalnim božanstvima i dinamičnim zajedničkim životom.
