U drugoj priči prvog dana Dekamerona,
pronalazimo priču o tome kako je Giannotto pokušao uvjeriti
židovskog prijatelja Abrahama da postane kršćanin. Giannotto je
prilično neobrazovan trgovac, ali njegovi argumenti su iskreni. S
druge pak strane, Abraham je teološki dobro naučen židov, ali
umjesto da razruši prijateljeve argumente, zbog prijateljstva i
možda pod utjecajem Duha Svetog (kao što sugerira autor) odlučuje
da će ići u Rim vidjeti kakav je taj navodni Vikar Kristov, kako bi
odlučio koja je vjera ispravna. Giannotto misli da je sve
izgubljeno:"ako ode u Rim i vidi izopačen i prljav život klera, ne samo da neće od židova postati kršćanin nego će se, ako prije postane kršćanin, nesumnjivo vratiti židovstvu."
Unatoč tome, šalje svog prijatelja uz
blagoslov. Abraham posjećuje Rim te svjedoči svom grijehu među
"Papom, kardinalima, i drugim prelatima i dvorjanima",
Abraham se vraća, a Giannotto je siguran da više nema šanse za
obraćenje. Upita Abrahama što je mislio o Papinskom dvoru. Abraham
odgovara:
"Nimalo mi se ne sviđaju, neka ih Bog sve osudi; koliko sam mogao ustvrditi, nisam tamo vidio niti svetosti, ni pobožnosti, niti dobrih djela ili primjernih života, ili ništa više među klerom; umjesto toga, požuda, pohlepa, proždrljivost, prevare, zavist, oholost i slično, i još gore (ako je gore moguće) sve je takvo da vjerujem kako je grad više djelo prema Vragu nego Bogu: prema mom mišljenju, taj tvoj Pastir, i svi ostali, trude se što je brže moguće i sa svim svojim talentima i vještinama reducirati kršćansku religiju na ništa, ukloniti je s lica zemlje umjesto da rade kao njena potpora i temelj. I s obzirom da sam primijetio da unatoč svemu tome, nisu uspješni, nego upravo suprotno, da tvoja religija stalno raste i postaje sve svjetlija i slavnija, opravdan sam u mišljenju da ima Duha Svetog kao svoj temelj i podršku, i da je istinitija i svetija od bilo koje druge religije... Pođimo u crkvu, i tamo ću, prema običajima tvoje svete vjere, biti kršten."
Iako smo kroz prošlo stoljeće bili
blagoslovljeni papama uzrorne svetosti (naravno bilo je izopačenosti
među klerom i laicima), argument ne zahtijeva trenutnu papinu
izopačenost. Ono što zahtijeva je iznenađujući način kojim
Crkva, unatoč izopačenosti, preživljava i raste. Možete
prigovoriti: ali da je Katolička vjera istinita vjera, ne bi li
očekivali da će hijerarhija biti sveta? Iako analogija nije
savršena, to je poput pitanja u slučaju nekog tko je čudesno
ozdravio, zašto je Bog uopće dopustio bolesti. Pitanje je dobro i
teško, ali zbog toga ozdravljenje (u slučaju raka) ili
preživljavanja i rasta (u slučaju Crkve) nije ništa manje divno.
Možemo unaprijediti stvar prisjećajući
se još jednog argumenta. Formalni nauk Katoličke Crkve je dosljedan
unatoč tome što se razvijao kroz dvadeset stoljeća. Nauk nije
dosljedan u jednom trenutku nego je dosljedan kroz vrijeme (i u
skladu s Pismom, ali ne želim to spominjati kako bi argument bio
uvjerljiv i protestantima.) Najbolje objašnjenje za ovu
koherentnosti je da se radi o djelovanju Duha Svetoga. Argumenti u
tom smjeru su razvijeni od strane Menssena i Sullivana. Primijetite
kako ta dosljednost nije prisutna kod drugih kršćanskih zajednica –
seksualna etika je dobar primjer, kontracepcija je nekoć bila
osuđena od svih teologa (uključujući Luthera i Calvina), a sada je
široko prihvaćena od strane ne-katoličkih tijela (s iznimkom nekih
protestanata i nekih Ortodoksnih zajednica – iako čak i u
potonjem, postoji nerado prihvaćanje novog braka nakon razvoda).
Kombinirajte ovaj argument s Boccacciovim. Dosljednost kroz vrijeme
je dovoljno zadivljujuća, ali kada primijetite da dosljednost
uključuje pape koji su bili, po svemu sudeći, prilično izopačeni,
ali koji unatoč tome, nisu formalno naučavali Crkvu ništa suprotno
ranijoj vjeri, argument postaje još jači.
Alexander Pruss, Boccaccio's argument for the Catholic faith
PS
Feser je nedavno objavio na svome blogu post o (ne)pogrešivosti pape - Papal fallibility.
