Terapijski deizam – najveća religija Zapada?

Ross Douthat, autor knjige Bad Religion: How We Became a Nation of Heretics, opisuje vjerovanja mnogih svojih sugrađana koja objedinjuje pod nazivom moralistički terapeutski deizam;

1. Postoji Bog koji je stvorio i uredio svijet i bdije nad ljudskim životom na zemlji.
2. Bog želi da ljudi budu dobri, ljubazni i pošteni jedni prema drugom, kao što uči Biblija i većina svjetskih religija.
3. Središnji cilj života je biti sretan i osjećati se dobro samim sobom.
4. Bog ne treba biti posebno uključen u život osobe osim kada je Bog potreban da razriješi problem.
5. Dobri ljudi idu u raj kada umru.

Douthat nije razvio takvo poimanje, ali koristi ga da bi shvatio što se događa s religijama u SAD-u. Različite popularne (pseudoduhovne) knjige samopomoći promoviraju upravo takvu filozofiju. Postoje razlike između njih, ali u srži većinom dijele navedena vjerovanja (koja su nažalost prisutna i kod nas). Možete čuti poznate, i nepoznate, koji tvrde da možete raditi što god želite dokle god se osjećate dobro i ljubazni ste prema drugima, svako osuđivanje je zabranjeno itd.

Neću trošiti vrijeme na razlaganje nesuvislosti moralističkog terapijskog deizma, ali vjerujem da možete prepoznati barem neke probleme, kao i parazitiranje na ortodoksnoj vjeri iz koje preuzima ono što joj se sviđa i odbacuje ono što joj se ne sviđa. (Ne radi se o ateizmu, takvi ljudi će govoriti o religioznim osjećajima, ali sva svoja iskustva i namjere neće "usuglašavati" s pravovjerjem.)

***

U nastavku nekoliko citata;

I u ovoj americi, kršćanski nauk da je svaka ljudska duša jedinstvena i dragocjena je naglašen od strane proroka samoispunjenja i gurua sebeljublja, na uštrb podjednako važnog nauka da je svaka ljudska duša smrtno oštećena istočnim grijehom. Odsutnošću potonjeg naglaska, religija postaje licenca za egotizam i sebičnost, lagano ju je iskoristiti za opravdavanje onoga što se prije smatralo smrtnim grijehom. Rezultat je društvo u kojem oholost postaje "zdravo samopouzdanje", taština postaje "samo-poboljšanje", prevara postaje "slijeđenje svog srca", pohlepa i proždrljivost postaju "življenje američkog sna".

Kao čisto intelektualna stvar, u 60-tima nije otkriveno ništa što se protivi biblijskom svjedočanstvo o bludu, preljubu, i homoseksualnosti, niti ništa što bi utvrdilo da Isus nije stvarno mislio ono što je rekao o nerazrješivosti braka... Razlika je da je u 1970-ima puno više ljudi željelo vjerovati tim argumentima zbog novih seksualnih mogućnost povezanih s pilulom.

Koliko god površno bila privlačna, ideja da vjersku tradiciju od krize može spasiti skupina intelektualaca koja će radikalno reinterpretirati svete tekstove je vrsta umišljenosti u koju može povjerovati samo intelektualac.

Većina amerikanaca i dalje pije s kršćanskog izvora, ali sve veći broj njih izmišljaju svoje vlastite verzije onoga što kršćanstvo znači, napuštajući tradicionalnu teologiju u korist religije koja paše njihovu egu i popušta, ili čak slavi, njihove najgore impulse.

Ova [heretička] pojednostavljenja obično zahtijevaju drugačiju priču o Isusu nego što pronalazimo u Novom Zavjetu. Ponekad je ta nova priča razrjeđivanje kršćanskog kanona, eliminiranje tenzija izuzimanjem... Međutim, puno češće se to postiže izravnom promjenom ili čak i izmišljanjem ključnih dijelova opisa Novog zavjeta.

"Religiozni čovjek je rođen da bi bio spašen", zapisao je [Reiff], a "psihološki čovjek je rođen da bi bio zadovoljan."

[Nema dokaza da su mladi amerikanci ateisti] Ali nema niti nikakvih dokaza prepoznatljivo pravovjerne kršćanske vjere. "Američko kršćanstvo"; pišu Smith i Denton je "ili degeneriralo u patetičnu verziju samog sebe", ili je "aktivno kolonizirano i zamjenjeno puno drugačijom religioznom vjerom." Nastavljaju;" većina religioznih tinejđera ili ne shvaćaju što njihove vjerske tradicije poučavaju, ili ih razumiju ali jednostavno im nije stalo da bi povjerovali u njih."

Ego koji nikada nije ranjen, nikada ometan – i koji je naučio smatrati svoje najdublje impulse kao poticaj božanskog duha – može lagano ispasti ego koji nikada ne nauči suosjećanje, sućut, ili pravu mudrost. I kada zadovoljstvo postaje samo po sebi cilj, način na koji se ljudski sadržaj izražava može izgledati strašno poput taštine i dekadencije.

Unatoč njihovim tvrdnjama o drevnoj mudrosti, ne postoji ništa kontrakulturalno kod različitih Tolle-a, Winfrey-a i Chopra. [Autori duhovnih/samopomoć knjiga i voditeljica]. Oni poručuju bogatom društvu s apetitima upravo ono što želi čuti; da su sve njegove najdublje želje zapravo Božje želje, i da On ne bi ni pomislio suditi o njima. Takva poruke ohrabruje nas da opravdavamo naše grijehe tako što ih produhovljujemo.

Naša hvaljena religioznost je stvarna, ali naša prividna kršćanska pobožnost nema posljedice koje bi povremeni promatrač mogao očekivati. ... Klimamo Bogu, a onda radimo što nas se prohtje.