Naslućujem nove značajke pod kojim bi
se despotizam mogao pojaviti na svijetu. Prva stvar koja upada u oči
je bezbrojeno mnoštvo ljudi svi jednaki i podjednaki, neprestano
nastoje ostvariti sitne i beznačajne užitke kojima zasićuju svoje
živote. Svaki od njih, živeći odvojeno, je stranac sudbini ostalih
– njegova djeca i njegovi privatni prijatelji tvore za njega čitavo
čovječanstvo; a što se tiče ostalih njegovih sugrađanina, blizak
im je, ali ne vidi ih, dodiruje ih, ali ne osjeća ih; on postoji
samo po sebi i za sebe samog; i ako njegova rodbina još postoji,
može se reći da je izgubio svoju zemlju.
Iznad toga stoji ogromna i zaštitnička
moć, koja preuzima na sebe samo osiguravanje njihova zadovoljstva i
bdijenja nad njihovom sudbinom. Ta moć je apsolutna, redovita,
oprezna i blaga. Bila bi poput autoriteta roditelja, kada bi, poput
tog autoriteta, njezin cilj bio pripremiti čovjeka za odraslost; ali
ona pokušava upravno suprotno, držati ih u vječnom djetinjstvu:
ljudi bi se trebali radovati, po uvjetom da ne misle na ništa drugo
osim radovanja. Takva vlada dobrovoljno radi da bi postigla njihovu
sreću, ali ona izabire biti
jedini agent i jedini sudac te sreće: pruža im sigurnost, predviđa
i opskrbljuje njihove potrebe, omogućuje njihove užitke, brine se o
njihovim glavnim zabrinutostima, upravlja industrijom, regulira
imovinu, i dijeli nasljedstvo – što preostaje, nego poštedjeti ih
svih briga razmišljanja i svih briga življenja?
Zbog toga, čovjekovo iskazivanje
slobode odlučivanja postaje svakodnevno sve manje korisno, i sve
rjeđe; iskazivanje volje ograničeno je na malom prostoru, a čovjek je
postepeno lišen svih koristi od sebe. Princip jednakosti je
pripremio ljude na te stvari; predodredio je ljudi da ih izdrže, a
često da ih i promatraju kao prednosti.
Alexis de Tocqueville, Democracy in
America (1835.)
