Budziszewskiu u Private Service and Public Selfishness primjećuje;
Zašto pretpostavljamo da
su privatne tvrtke u potrazi za "vlastitim interesom", a da
vladine birokracije nude "javnu službu"?
Daleko od toga da
poduzetnici ne žele ostvariti svoje interese; naravno da to rade.
Žele veći profit, veći udio na tržištu, bolji položaj.
Ali to vrijedi i za
vladine birokrate. Oni žele veće budžete, veći broj klijenata, i
veći prestiž. Oni također grade feude i carstva.
Kako bi postigli svoj
cilj, i poduzetnici i birokrati pružaju dobra i usluge. U tome
smislu, oboje čine nešto za javnost (ili u svakom slučaju, za
nekoga). Ali jesu li u tome uspješni? Osim ako nemaju monopole –
koje je teško očuvati bez vladine suradnje – poduzetnici
moraju pružati dobra i usluge po razumnoj cijeni, inače će ih
istisnuti druge tvrtke. Za birokrate, učinkovitost je puno manji
problem zato jer je cijena onoga što nude sakrivena u porezima, i
zato jer se ne moraju natjecati.
Opravdano dajemo određene
funkcije vlasti zato jer nema razumne alternativne. Nacionalnu obranu
primjerice moraju pružati javne vlasti; kao i donošenje zakona; Ali
nema puno dobara i usluga koje zadovoljavaju taj kriterij.
Smatrati da je zarađivanje u poduzetništvu sebično, a zarađivati
u vlasti kreposno je jednostavno apsurdno.
PS
Svakodnevno
možemo slušati o zabrinutosti oko predacije "privatnog
sektora", ali nitko ne govori o predaciji javnog sektora.
---
Šire
li birokrati stalno svoje ovlasti? Povećaju li svoje budžete i
prihode? Radi li oni stvarno za opće dobro, tko plaća i bira
njihove usluge?
Već sam spominjao
ekonomista Sowella koji je u mladosti bio marksist, studirao je kod
Friedmana ali to nije promijenilo njegovo mišljenje, no onda je
jednog ljeta pronašao posao u agenciji kojoj je cilj pomoć
nezaposlenima. Proučavao je podatke, i počeo nuditi neka rješenja,
ali u razgovoru sa odgovornima shvatio da nitko od njih ne pokušava
riješiti problem. Nikoga od njih nije briga za problem kojeg navodno
pokušavaju riješiti, nije bitno funkcioniraju li njihovi programi.
Ako se problem nezaposlenosti poveća to je još bolja stvar za njih.
Sowell je bio marksist jer je vidio probleme i smatrao da će ih
riješiti država, nakon toga iskustva shvatio je da je bio u
zabludi.
Sjećam se emisije (koju
sam pogledao jer se radilo o rijetkom nastupu domaćeg konzervativca)
u kojoj je jedan poznati sveučilišni profesor - naravno
ljevičar, ustvrdio, samozadovoljno i pametno, da možemo birati
hoćemo li biti pod kontrolom države ili oligarha. Netko će nama
upravljati.
Ali poduzetnik pruža
neku uslugu ili proizvodi robu koju ste slobodni kupiti. Imate izbor
s kime ćete surađivati, i hoće li uopće s ikime surađivati.
Poduzetnik mora biti bolji od konkurencije (u nekom faktoru koji je
vama bitan), ako prestane zadovoljavati vaše kriterije odlučiti
ćete se za drugoga. Surađujete s nekim poduzetnikom jer on rješava
vaš problem – možda rješava mali problem velikog broja ljudi,
ili veliki problem malog broja ljudi; Ali postoji obostrani
dobrovoljni pristanak. (I poduzetnici – svi građani koji imaju
neke vještine - bi bili uspješniji u nuđenju svojih usluga kada ne
bi sprečavali inovacije, potrebne su nam bezdozvolne inovacije -
inovacije koje neće gušiti regulacija. Pod inovacija mislim na sve što je nekome potrebno - nešto što je svako u stanju ponuditi, ne nešto tehnički kompleksno.)
Javni sektor tog problema
nema. Država ima represivni aparat i može činiti što god želi.
Neke od stvari koje čini su opravdane, ali tvrditi da su poduzetnici
koji pružaju uslugu i robu onima kojima je potrebna sebični i
pohlepni, vođeni lošim namjerama; a da su oni u javnom sektoru
usredotočeni na rad za opće dobro doista jest apsurdno.
