Redovnički život nije zato manje dramatičan, a pravi redovnik zna da bi prepušten sebi bio gori od bludnice. - Prvo treba se oduprijeti komforu. Više od ostalih, redovnik je u ovom svijetu, a da nije od ovog svijeta. Ako se podižu samostani, nisu oni zato da se tu čovjek ugodno smjesti. Ako se krči zemlja, to je zato da se zgrne na nebu. Papuča može postati smrtni neprijatelj. Redovnikova najveća tjeskoba je osjećati se spokojnim i ne imati nikakvu napast. Tada kao da za nj više ne mari ni đavao. Koja sramota! Prezire ga i sam Sotona "jer nije zaslužio da se, kao s krjeposnim ljudima, bori s njime."
Drugo, njegova savršena suzdržljivost održava se jedino junačkom borbom. Abba Cyrus primjećuje: "Ako nemaš misli, nemaš nade; jer ako nemaš misli, imaš čine; to znači da onaj koji se, u svojem duhu, ne bori protiv grijeha niti mu se opire, grijeh počinja tjelesno. Onoga koji čini djela, ne uznemiruju misli." misli, reći će netko, one nemaju težinu, one jedva da muče. Bojna kola, zaista, manje su nasrtljiva bojna kola. Ona ne napadaju iznutra. "borba protiv uspomena" piše Maksim Ispovijedalac, "teža je nego borba protiv stvari."Teško je otkloniti pogled, teško je od nečega se udaljiti. U toj velikoj tišini sablasti vas oblijeću kao muhe. Redovnik, dakle, nema manje zasluga u ćeliji nego da je u javnoj kući.
Farbice Hadjadj, Dubina Spolova
PS
Nešto slično u jednom ranijem postu; Borite li se s napastima, borite se s napastima – Pustinjski oci, Wetta, Tri koraka u đavalskom napastovanju – "Život vrijedan življenja", u kategoriji pustinjski oci itd.
Ponavljam iz spomenutog posta;
Brat je rekao Ocu Poemenu; "Vrag me napada, obeshrabren sam."
Starac mu odgovori "Vrag napada samo svoje neprijatelje, obeshrabri se kada prestane"
Naravno, postoje sveci koji su se ili nekom "milosnom" intervencijom ili dugotrajnim usavršavanjem uspijeli udaljiti od raznih napasti...
