To je ispravno mišljenje što se tiče potrebe za stvaranjem takva društva, ali onaj tko misli da u međuvremenu ne treba pomagati siromasima, odvaja se od kršćanskog morala. Ne vjerujem da bilo tko može odrediti koliko bismo trebali davati onima koji su siromašniji od nas. Mislim da je tu jedino sigurno pravilo da se da više nego samo ono što nam pretekne. Drugim riječima, ako su naši izdaci za udubnost, luksuz, zabavu i slično blizu uobičajenih troškova koji vladaju među onima koji imaju iste prihode kao i mi, tada vjerojatno dajemo premalo. Ako uopće ne osjetimo da smo dali milostinju, rekao bih da smo dali premalo. Uvijek bi trebalo postojati nešto što bismo rado imali, a ne možemo jer nam naši izdatci za dobrotvorne svrhe to onemogućuju. Ovdje govorim o milostinji na općenit način. Posebni slučajevi oskudice kod vaših rođaka, prijatelja, susjeda ili suradnika na koje vam Bog ukazuje mogu zahtijevati puno više, čak da dovede u opasnost svoj položaj. Za mnoge najveća prepreka davanja milostinje ne leži u raskošnu životu ili u želji da imamo što više novaca, već u strahu od nesigurnosti. Taj bismo strah najčešće morali smatrati napašću. Ponekad i oholost smeta darežljivosti; često dolazimo u iskušenje da potrošimo više nego što bismo trebali na upadljiv oblik velikodušnosti (napojnice, čašćenja) dok manje trošimo na one koji stvarno trebaju našu pomoć.
PS
Preuzeto iz knjige Elementarno Kršćanstvo. (Bitno.net ima članak koji govori o Lewisu i milostinji - Koliko novaca trebamo izdvajati za potrebite?C. S. Lewis ima nekoliko kvalitetnih praktičnih savjeta.)
Je li Lewis ovdje u pravu? Ne znam, ne bih ulazio u to. (Ne znam ni kakva je bila njegova životna situacija. )
Još ću jednom spomenuti priručnik Put Prosvjetljenja, u njemu možete pročitati o Obvezi Milostinje (459.str). Započinje sa;
"Sv. Pismo i predaja često i uporno govore o vrijednosti i dužnosti milostinje. Sam je Gospodin najdjelotvornije naglasio dužnost milostinje u divnim obećanjima i jezivim prijetnjama opisujući posljednji sud, gdje će se vršenje tjelesnih djela milosrđa uzeti kao kamen kušnje za to da li smo stvarno i djelotvorno u našem bližnjemu gledali i ljubili Krista. "
Iznosi načela, ali ne znam od kuda su preuzeta, niti jesu li ili nisu opravdana;
"Šesto načelo: Nema nikakve dužnosti dati milostinju od dobara koja su nam za život bezuvjetno potrebita. Jer svatko ima pravo i dužnost brinuti se, u prvom redu, za život i zdravlje svoje i svojih.
Sedmo načelo: Sveto pismo i predaja stavljaju nam pred oči ideal, ali nipošto opću obavezu »sve prodati i razdati siromasima« (Mt 19, 21), i onda živjeti samo od rada svojih ruku, pa još i od toga dijeliti siromasima (usp. Ef 4, 28; Sol 3, 8) "
Dovoljno da svatko protumači kako s(eb)i to želi.
---
Govoreći o kršćanskom načinu davanja milostinje;
"Odlučujući je ponajprije pravi kršćanski motiv. Bez nadnaravne nakane, dar iz ljubavi darovatelju ništa ne koristi. »I kad bih sve svoje imanje razdijelio siromasima - a ljubavi ne bih imao, ništa mi ne bi koristilo« (1 Kor 13, 3). Pravo je moralno shvaćanje poistovjećenje s Kristovom ljubavi, suizvršenje njegove ljubavi. »Tko jednom od najmanje braće pruži samo čašu hladne vode jer je moj učenik, doista neće mu propasti plaća« (Mt 10, 42; usp. Mk 9, 41; Mt 25, 40).
U dijeljenje milostinje ne smije se uvući koristoljublje i licemjernost. »Činite dobro i pozajmljujte, a da ništa ne očekujete natrag! Tako će vaša plaća biti velika, i bit ćete sinovi Previšnjega« (Lk 6, 35).
[...]Dijeljenje milostinje valja da je razborito. Gospodinova riječ, kako je donosi Didahe, »Tvoja milostinja neka ti se u ruci uznoji, dok saznaš kome da je daš« divno izražava nastojanje oko razboritosti. Već je mudri Sirah opomenuo da se milostinja daje tako da ne bude potpora zlima (Sir 12, 1-7). "
---
Ne znam je li Vam odbojna Lewisova ideja da si zbog davanje milostinje uskratite nešto što bi željeli imati, ali takvo što bi služilo kao stalni podsjetnik da bi trebali biti vezani uz nešto drugo. Naravno, sličan efekt možete postići na druge načine koji ne zahtijevaju takvo odricanje. Iz nekoga me razloga to podsjetilo na one ljude koji "ukrašavaju" svoje domove za korizmu, ponekad nekim prikladnim simbolom, a ponekad tako što uklone "ukrase" – neku vazu, slike sa zida itd. - da bi imali stalni podsjetnik u kojem dobu godine se nalaze.
Pretpostavljam da nisu rijetki oni koji daju samo krajnji "višak", i to doslovno ono sitniša što ga zagrebu po dnu novčanika. (Čuo sam jednog gospodina koji je u dućanu, prebirući po džepovima punim novčića, primjetio da je pun sitniša kao da ide u crkvu.)
Pretpostavljam da nije isti stav onih koji planirano uključuju potrebe milostinje (i pomaganja Crkve), s onima koji su spremni istresti nešto sitniša ukoliko baš moraju. (Svaki katolik ima dužnost podržavati Crkvu - milostinja i "desetina" nisu ista stvar, ali oboje je nešto što su katolici dužni davati.)
korizma
