petak, 22. ožujka 2013.

Tko je Noam Chomsky?

Chomskyeva popularnost nema nikakve veze sa uglednim mjestom kojeg zauzima u svijetu ideja. To mjesto je davno zaslužio svojim radom u lingvistici, i nijedan stručnjak tog područja ne osporava njegov doprinos.

Ukazao je na pogrešku u vjerovanju kako se jezik može steći postepenim povezivanjem simbola i stvari. Ustvrdio je kako jezik predstavlja sve-ili-ništa stvar, evolucija nas je opskrbila kategorijama koje su potrebne kako bi ga stekli, te kategorije vode "duboku strukturu" našeg govora, neovisno o tome koji jezik učimo. Rečenice nastaju kao ponovljene operacije "transformacijske gramatike" koja prevodi duboke strukture u površinske sekvence: Kao rezultat toga smo u stanju razumjeti beskonačno mnogo rečenica, čim uspijemo steći osnovnu lingvističku kompetenciju.

Iako su pioniri moderne logike predvidjeli neke od tih stvari, prof. Chomsky ih je razvio na potpuno novi način. Ima istinsku znanstvenu sposobnost prevođenja apstraktne teorije u konkretnu opservaciju, otkriti intelektualni problem tamo gdje ostali vide samo obične činjenice. Kažem "ima", ali možda bih trebao reći "imao je". Prof. Chomsky je davno odbacio svoju akademsku halju i obukao ogrtač proroka. Desetljećima troši svoju energiju na osuđivanje rodne zemlje, obično pred prepunim dvoranama obožavatelja koje baš briga za teoriju sintakse. Dokaz uspjeha je činjenica da američki izdavači distribuiraju njegove knjige po cijelom svijetu, knjige tako dolaze i u ruke Američkih kritičara – uključujući i Huga Chaveza.

Za pristaše, Noam Chomsky je hrabar i glasan zagovornik potlačenih protiv korumpirane i kriminalne političke klase, ali za protivnike je laprdalo čija jednostrana vizija politike služi kako bi se našao pod svjetlima reflektora. Neporecivo je kako njegova navika ignoriranja mana američkih neprijatelja (da bi sve zločine pripisao svojoj zemlji) pokazuje da je više truda uložio u optuživanje nego u istinu.

Opisati njegov stav kao "adolescentski" je možda nepravedno: Postoji puno odraslih ljudi koji vjeruju kako je američka vanjska politika poslije drugog svjetskog rata utemeljena na pogrešnom poimanju američke uloge u svijetu. Istina je i da svi griješimo – tako da Chomskyeva nekadašnja potpora za sustave koje nitko više ne bi podržao, poput Pol Potova, nije dokaz njegove pokvarenosti. Ali onda niti pogreške američke vanjske politike nisu dokaz pokvarenosti.

Navedeno je bitno jer upravo njegova sposobnost da izazove ne samo prezir prema američkoj vanjskoj politici nego i osjećaj kako je vođena nekom vrstom kriminalne zavjere, pruža motiv za Chomskyeve neprestane oštre kritike, a objašnjava i njegov utjecaj. Svijet je pun ljudi koji žele misliti loše o americi, a većina njih bi željela biti amerikanci. Bliski istok je pun takvih ljudi, a profesor Chomsky apelira upravo na njihove zavidne emocije, baš kao i na zamjeranja vođa (poput predsjednika Chaveza) koji ne mogu podnijeti slobodu (i nemaju pojma kako je proizvesti, ili barem stvarnu želju oponašati je).

Uspjeh dovodi do zamjeranja, a ono postaje želja za uništavanjem. Dokaz za to je i teroristički napad na SAD, i gotovo sve što islamisti izjavljuju od tada. Ali Amerikanci ne žele u to vjerovati. Imaju povjerenja da drugi uživaju u američkom uspjehu, kao što i oni uživaju u uspjehu drugih; ali ovo uživanje u tuđem uspjehu, što je velika američka vrlina, nije nešto što pronalazite kod onih koji osuđuju Ameriku. Mrze Ameriku ne zbog njenih mana, nego zbog njenih vrlina, koje bacaju ponižavajuće svjetlo na one koji se ne mogu prilagoditi.

Prof. Chomsky je inteligentan čovjek. Nije sve što kaže kritizirajući svoju državu pogrešno, ali ne cijene ga zbog njegove istine nego zbog njegova bijesa, koji potiče bijes njegovih štovatelja. Hrani samopravednost američkih neprijatelja, koji zauzvrat hrane njegovu samopravednost. U svemu tome nestaje konstruktivna kritiku koja je Americi toliko potrebna, a ta Amerika je – za razliku od njenih neprijatelja, uključujući prof. Chomskog – spremna slušati.

Napisano prema Who is Noam Chomsky (R. Scruton, 2006).

PS

Postoji puno toga što se može kritizirati kod SAD-a, ali kad sam već objavio ovo razmišljanje morati ću se složiti. (Bilo bi zanimljivije da se osvrnuo na Chomskyeve ostale ljevičarske ideje.) Doduše, siguran sam da je Scruton svjestan problema sa politikom SAD-a.  

Za razliku od amerikanaca pojedinaca koji se, tradicionalno, vesele uspjehu drugih, nisam siguran da to vrijedi za njih kao državu; a kao što Theodore Dalrymple ističe u eseju Envy and the Undoing of American Mores, izgleda da i kod pojedinaca dolazi do promjena;
"Obamino referenciranje na Romneyevo veliko osobno bogatstvo je implicitno pozivanje na zavist. Zavist je jedan od sedam smrtnih grijeha, i samim time predstavlja stalnu napast za pala bića poput nas. Uz mogući izuzetak oholosti, radi se o grijehu kojeg je najteže izbaciti iz ljudskog srca; puno je destruktivniji od neumjerenosti.

Bez sumnje, američko društvo ima puno mana, baš kao i svi ljudi; ali grijeh od kojeg su tradicionalni bili najslobodniji, u usporedbi sa drugim društvima, je bila zavist. Više ljudi je željelo sreću uspješnima u Americi nego u bilo kojem drugom društvu, iako naravno ne svi; manje je ljudi bilo obuzeto zavišću, a više je ljudi bilo inspirirano njima nego u bilo gdje drugdje u svijetu. Postojalo je vrijeme kada se iskazivanje ili apeliranje na zavist smatralo ne-američkim, odbacivanjem Američkog sna. Nixon je prezirao Kennedya kao pseudo-aristrokratsko razmaženo derište, ali nije se to usudio reći u javnosti kako ne bi zvučao zavidno.

Dakle Obamino pozivanje na zavist je simptom, možda ojačavanje, kulturne promjene. Ne treba niti spomenuti kako je njegova vlastita financijska pozicija nešto na čemu mu može 99.9 posto (zavisti sklono) ljudi zavidjeti, ali pozivanje na zavist, sugerirati čak i podsvjesno kako je čovjek sa velikim bogatstvom na neki način egzistencijalno manje pogodan ipso facto za najvišu poziciju nego čovjek koji ima manje novca, nije u duhu američke tradicije baš kao što ne bi bilo niti podsmjehivanje čovjeku skromnih početaka.

Poticanje ili iskorištavanje zavisti je pogrešno, čak i ako oni usrećeni ne zaslužuju svoju sreću

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove