ponedjeljak, 4. ožujka 2013.

Trijumf političke korektnosti

Unatoč kontrakulturnom i vjerojatno marksističkom podrijetlu, politička korektnost je danas postala dominantna ideologija Zapada. No koliko je taj utjecaj raširen? Kako se politička korektnost proširila kroz institucije i umove Zapada?

Politička korektnost se uspjela uvući u sve institucije, od škola do javnih televizija, od privatnih kompanija do vojske. Teško je pronaći neki dio života – posebno javnog života – koji se nije pokorio diktatima političke korektnosti. Iako je značajnu podršku dobila 1980-ih, tek desetljeće poslije su ljudi počeli iskazivati svoju zabrinutost oko njenog napredovanja. Paul Weyrich, konzervativni komentator je 1999. u svojem poznatom članku Letter to Conservatives, zapisao:
Nemoguće je ignorirati činjenicu da su Sjedinjene Države postale ideološka država. Ideologija političke korektnosti koja otvoreno poziva na dekonstrukciju tradicionalne kulture je toliko obuzela političko tijelo, naše institucije, da je čak utjecala i na Crkvu. Potpuno je preuzela akademsku zajednicu. Sveprisutna je u zabavljačkoj industriji, doslovno kontrolira svaki aspekt naših života.
Prigovor kako je potpunosti preuzela akademsku zajednicu u SAD-u je posve utemeljen, studiji multikulturalizma, rasizma i seksizma su u mnogim institucijama zamijenili tradicionalni judeo-kršćanski kanon. Udžbenici u javnim školama moraju proći "kontrolu osjetljivosti" kako bi bili sigurni da su politički korektni. Cijeli niz knjiga poput The Closing of the American Mind (Allan Bloom) su opisale tu transformaciju. Bivši politički analitičar Bijele Kuće Dinesh D’Souza zapisao je:
Transformacija američkih kampusa je tako radikalna da nije pretjerano nazvati je akademskom revolucijom.
U Australiji, bivši ministar Peter Coleman opisao je raširenost PK:
Prva i najistaknutija karakteristika je njen poziv na politizaciju – mogli bi reći transformaciju – života. Želi uvesti politiku u sva područja, od primjerice, dječje fikcije do sudskih presuda. Nijedna profesija nije izuzeta. Sve moraju zadovoljiti politički test – korektnomislećih i progresivnih. Odvjetnici, računovođe, doktori, znanstvenici, romanopisci, novinari i poduzetnici; svi moraju proći test političke korektnosti. 
U SAD-u, Lind je 2004. zapisao:
Ideologiju koja je obuzela ameriku znamo pod zajedničkim nazivom političke korektnosti. Neki ljudi je vide kao vic. Ona to nije. Smrtno je ozbiljna. Cilj joj je promijeniti gotovo sva pravila, formalna i neformalna, i ponašanja među ljudima i institucijama. Želi promijeniti ponašanja, razmišljanja, čak i riječi koje koristimo. U značajnoj mjeri, u tome je već i uspjela.
Politička korektnost je postala uspostavljena ideologija u toj mjeri da su Desnica i Ljevica zamijenile svoje tradicionalne uloge. Desnica je tradicionalno predstavljala postojeći status quo protiv revolucionarnih napada Ljevice; ali PK Ljevica je danas toliko raširena da, kao što zapisuje Herbert Shapir:
Desnica je branitelj intelektualne slobode protiv Ljevice koja želi zatvoriti dijalog ideja. Američka sveučilišta su danas pod dominacijom radikala.
U Britaniji, politička korektnost određuje čitav raspon zakona; o ženskim plaćama, rasnim odnosima, obrazovanju, kriminalu, discipliniranju djece, kao i gotovo svaku instituciju, društvo, poduzeća i autoritet.

Politička korektnost ima moć nad javnim servisima, od škola i bolnica do lokalnih autoriteta i centralne vlade. Politička korektnost je institucionalizirana na javnoj televiziji, ali također kontrolira i ostale medije. Raširenost PK kroz svaki kutak i pukotinu nacionalnog života, bez da je išta ostavljeno na miru, potpomogla je činjenica da ne postoji konkurentna ideologija: iako su PK ismijavali, ne postoji nijedan kontra-PK pokret. PK metodologija kontrole govora i izoliranja svojih neistomišljenika je postala izvanredno učinkovita u društvu koje se navikalo i toliko dugo uživalo slobodu govora, tako da se nije moralo boriti za nju.

Od kad je postala nacionalna ideologija, politička korektnost određuje sva pravila u raspravama, mjerilo je po kojem se sve određuje. Kada se dva stranca sastanu i pričaju o politici, potreba za odobravanjem znači da će se vjerojatno držati politički korektnih ideja, čak i ako se ne slažu sa njima. Kazna za transgresiju je toliko velika da se tek nekolicina političara ili javnih figura usuđuje reći nešto politički nekorektno. Oni koji traže prihvaćanje, poput glumaca i pjevača, automatski prihvaćaju i zastupaju politički korektna vjerovanja.

Sve što krši političku korektnost je automatski kontroverzno tako da svaka institucija koja želi biti javno prihvaćena i izbjeći kontroverze mora biti PK, a s obzirom da većina institucija želi biti prihvaćena, većina je obuzeta političkom korektnošću.

Mediji, posebno javni, drže se politički korektnih ideja u većini stvari kako bi se zaštitili od kritika. PK je ušutkala mnoge rasprave, baš kao i one koji se protive političkoj korektnosti. Najčešće pod optužbom da su neistomišljenici krivi zbog "mržnje". Amnesty International se pod vodstvom političke korektnosti pretvorio iz respektabilne organizacije za političke zarobljenika u anti-Zapadnjačku aktivističku organizaciju. Druge organizacije koje su branile slobodu govora danas postaju organizacije koje se bore protiv nje.

Politička korektnost je također stvorila atmosferu koja potiče rast organizacija i skupina za vršenje pritiska koje podržavaju i promoviraju politički korektni stav o svim pitanjima. Od Greenpeacea do Amnesty Internationala, od Refugee Actiona do National Council for One Parent Families; pojavio se ogroman nevladin sektor, koji se kreće u PK smjeru. Dan im je beskrajan publicitet od strane javnih televizija i većine novina, predstavlja ih se kao objektivne, nezavisne grupe – javna televizija ponavlja sve što takve organizacije poručuju sa takvim bespogovornim poštovanjem da to postaje zapravo opravdanje za samu priču, bez iznošenja suprotnog mišljenja, iako su takve organizacije vezane uz pojedine stranke i nemoguće ih je opisati kao politički neutralne.

Politička korektnost također uspijeva i kroz poznati princip "podjeli pa vladaj". Iako oni na politički korektnoj strani mogu sretno surađivati unatoč nekim svojim razlikama, politički nekorektni često zadovoljavaju političku korektnost tako što osuđuju ljude koji misle slično; sve kako bi pokušali ispasti manje ekstremni. Politička korektnost je toliko snažna, a krivnja po povezanosti koju promoviraju tako učinkovita, da se čak i politički nekorektni boje da ih vide zajedno.

Promjene u društvu su utjecale na rast političke korektnosti. Sve veći naglasak na emocije i osjećaje, umjesto razuma i logike, olakšao je da se PK toliko rasprostrani. Televizijska kultura potiče osobno iskustvo nad apstraktnim razmišljanjem, samim time podupire politički korektni način razmišljanja.

Politička korektnost također veže svoje vrijednosti u tkivo države putem zakona i međunarodnih ugovora koje je iznimno teško promijeniti. Različiti zakoni, povelje, konvencije i ugovori o ljudskim pravima, od UN-a do Europe i Human Rights Act-a, stvaraju čitav međunarodni i domaći pravni okvir koji zagovara politički korektne vrijednosti i vjerovanja, koje slijedeće vlade mogu teško promijeniti. Kada je Michael Howard, konzervativni vođa rekao da će povući Britaniju iz UN-ove konvencije o izbjeglicama, poručili su mu iz Europske Komisije kako na to nema pravo i kako će u tom slučaju Britanija završiti pred Europskim sudom pravde.

Kombinacija svih ovih faktora omogućila je da PK, jedna od najdalekosežnijih ideoloških revolucija u povijesti, doživi izuzetno brz napredak.


PS

Napisano prema The Triumph of Political Correctness. Postoji još puno toga što bi se moglo spomenuti, ali možda nekom drugom prilikom. Koga zanima, može pročitati i poglavlja (.pdf); The Benefits of Political Correctness, The Drawbacks of Political Correctness, How Political Correctness Affects Policies, The Trouble with Discrimination, The Dissidents from Political Correctness, How Political Correctness can be Defeated.

***

Nešto drugačiji pristup problemu, knjiga Thought Prison: the fundamental nature of Political Correctness, autora Brucea G Charltona. (Knjiga je objavljena u blog formatu, nije se baš lagano snaći, ctrl+f pomaže).

Izdvojio sam samo par razmišljanja:
PK je stvar političke ljevice po svom podrijetlu i sadržaju, ali ju je kroz posljednja desetljeća prihvatila i glavna struja Desnice i Centra. Dakle politička korektnost predstavlja trijumf Ljevice.

Unatoč tome, politička korektnost očito krši i zdrav razum i logiku, destruktivna je prema svemu što je dobro, ljepo i istinito.           [...]

Politička korektnost očito dominira u jezgri svog političkog teritorija, javnoj administraciji (javne usluge), zakonodavstvu, obrazovanju i (posebno!) masovnim medijima. Ali PK također značajno oblikuje sve ostalo: vanjsku politiku, vojsku, policiju, ekonomiju, zdravstvo, i osobni život: udvaranje, prijateljstvo, pa čak i obiteljski život.

Dakle politička korektnost je objektivno totalitarna. Drugim riječima, sveobuhvatno prisilna prema duhu i tijelu, protiv ljudskog djelovanja: protiv duše.

Baš kao i grublji totalitarizmi dvadesetog stoljeća, PK je stvorila populaciju koja živi u strahu: strahu od osuđivanja i gubitka svega - strahu od počinjenja (ili tek optužbe za počinjenje) zločina misli, ili optužbe za mržnju, nešto od čega se ne možete obraniti; strahu od sankcija koje su u rasponu od društvenog izopćenja, gubitka posla, financijskih kazni, sve do izravnog nasilja i zatvora. 
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove