Kojeg je spola Bog?

Često je pitanja možemo li Boga legitimno opisati, kao što je to tradicionalno, u muškim terminima. Ipak je spol – bilo muški bilo ženski – dio naše tjelesne prirode, a Bog je bestjelesan i time doslovno nije ni muško ni žensko. Dio odgovora ima veze sa prirodnom teologijom – odnosno, onime što možemo znati o Bogu kroz filozofske argumente – a dio sa onime što znamo iz božanske objave.

O Bogu znamo kroz prirodnu teologiju, barem prema Aristotelijansko-tomističkoj perspektivi, da su među njegovim atributima uključeni i intelekt i volja; a kako je posjedovanje intelekta i volje karakteristika osobe, iz toga slijedi da se ne možemo ispravno referencirati na Boga kroz neki neosobni pojam. (Istina, prema A-T, pojmovi poput "intelekt" i "volja"se primjenjuju na Boga u analognom, ne univokalnom smislu ali to nije bitno jer reći da kod Boga postoji nešto analogno volji i intelektu kod nas, ne znači da je Bog nešto manje osoban; sasvim suprotno.)

Znači, potrebno je koristiti osobne pojmove. Ali zašto "On", a ne "Ona"? Pa, iz perspektive klasične teorije prirodnog prava, fundamentalna prirodna društvena institucija – obitelj - ima oca na čelu. Očito se radi o široj i kontroverznoj temi, i nemam namjere sada ulaziti u detalje. Dovoljno je reći da to ne znači da su muškarci moralno superiorniji ženi, ili da imaju diktatorska prava nad ženom ili djecom, ili da su svi muškarci rođeni vođe, a sve žene vođeni sljedbenici. Uobičajeno društveno uređenje znači da mora postojati nadležnost, priroda je uredila da ta nadležnost, barem u normalnim slučajevima, bude otac jer kada ljudska bića žive u skladu sa prirodnim pravom obitelji su veće. Očito, to stavlja veliki teret na majke ukoliko ne postoji netko tko štiti i skrbi za njih i njihovu djecu, a upravo bi očevi trebali imati tu ulogu. Zbog toga su muškarci nametljiviji i orijentiraniji prema javnom nego domaćem, a time i orijentiraniji prema vodstvu. Očito postoje iznimke, ali teorija prirodnog prava je normalni slučaj koji određuje sadržaj moralnosti.

Još jednom, to je šira tema, a s obzirom da je ovaj post o teologiji, a ne etici ili feminizmu, neću u to ulaziti. Poanta je da će iz perspektive moralne teorije povezane sa A-T, očinska i muževna slika biti smatrana prikladna prilikom opisivanja Božjeg odnosa prema Njegovim stvorenjima jer su ovisni o Njemu na način usporediv sa obiteljskom ovisnošću o ocu; On ima nadležnost nad njima usporedivu sa nadležnošću oca nad obitelji.

To je jedno razmišljanje, drugo ima veze sa načinom na koji Bog stvara. Iz perspektive klasičnog teizma, Bog stvara svijet ex nihilo, a ne iz svoj supstance. Stoga stvaranje ne možemo usporediti sa slikom trudnoće i rađanja, slikom koja, kada je primijenimo na teologiju sugerira ili panteizam ili pogansku kozmogoniju. Božanski kreativni čin je sličniji relativno "udaljenoj" ulozi koju otac ima u prokreaciji. Prema tome, očinska, a time i muška slika bolje prenosi Božju transcendenciju.

Još jednom, ovi razlozi proizlaze potpuno iz onoga što možemo znati o Bogu kroz čisto filozofske argumente; ali također postoje i razlozi koji proizlaze iz božanske objave. Kada je Bog preuzeo ljudsko tijelo, On je to učinio kao muškarac, a ne žena – upravo ono što bi očekivali s obzirom na ono što znamo iz prirodne teologije. Osim toga, Utjelovljenje je podrazumijevalo Božje čudesno uzrokovanje da žena postane trudna, a to je po svojoj prirodi muški čin. Sveto Trojstvo, od kojeg je Krist druga Osoba, je Trojstvo Oca, Sina i Duha Svetog – muški opisi, upravo ono što bi očekivali s obzirom na ono što znamo o Bogu na temelju čisto filozofskih argumenata.

Također, čitavo kršćansko shvaćanje spasenje pretpostavlja muški koncept Boga. Pojedine ljudske duše (bilo muškaraca ili žena) su, s obzirom na njihovu ovisnost o Bogu, uvijek bile koncipirane u kršćanskoj tradiciji u ženskim pojmovima, npr. kao djevice koje čekaju svog Zaručnika. Vjernici su također karakterizirani kao djeca Svete Majke Crkve, koja je Kristova Zaručnica. Poanta ovakvih slika je prikazati da je uloga Crkve prema vjernicima usporediva sa ulogom majke koja njeguje svoju djecu u utrobi kao pripremu za rođenje – "rođenje" u ovom slučaju je ulazak vjernika u vječni život; a Bog štiti i skrbi za Crkvu i vjernike kao što to muž i otac radi za svoju ženu i djecu.

Reći da Boga možemo opisati kao majku ili ženu, značilo bi da ništa od navedenoga ne vrijedi, a (s obzirom na pretjeranu seksualnu sliku koju bi to sugeriralo) dodalo bi i blasfemiju. Takvo što nema nikakvog opravdanja niti u objavi niti u razumu. Feministice koje tvrde drugačije štuju boga svog vlastitog izuma. Postoji i naziv za to.

(Inače, svi ovi razlozi imaju veze sa pitanjem zašto, prema katolicima, žene ne mogu biti zarađene za svećenika. Svećenik je alter Christus, "drugi Krist", koji nas odriješuje grijeha, transformira kruh i vino u božansko tijelo i krv. On je otac svog stada. Njegova uloga je nalik Bogu, a s obzirom na sve što smo rekli, to znači i u suštini muška. Čak i najveće ljudsko biće koje je ikad živjelo osim samog Krista – Njegova Blažena Majka – nije zaređena od njega kao "svećenica". Ipak, čast koju joj Crkva i vjernici odaju – čast koju neprijatelji Crkve obično smatraju prekomjernom – znači da optužba kako Crkva mrzi žene nije točna. Ali to je već druga tema.)

Napisano prema God, man, and masculinity, autor je filozof Feser. (Postoji i video gdje Feser nakon predavanja odgovara na slično pitanje, Faith and Reason -1h 5min).

O Tradiciji i Miješanju u ono što ne razumijemo – Burke

Ono što se govorilo za Rimsko carstvo, vrijedi barem podjednako i za Britaniju:

"Octingentorum annorum fortuna, disciplinaque, compages haec coaluit; quae convelli sine convellentium exitio non potest." 

[Ova moćna struktura nastala je zahvaljujući osamsto godina sreće i discipline, ne može je se iskorijeniti bez da se uništi i onaj tko iskorjenjuje." ]

Tacitus, Histories 4.74  

Britanski sustav nije se našao pod udarom drskih ljudi poput skupa smutljivaca koji divljaju po Parizu. [...]  

Radi se o rezultatu razmišljanja mnogih umova, kroz mnoga doba. Ne radi se o jednostavnoj, površnoj stvari, koju bi trebali procjenjivati površnim shvaćanjem. Neuki čovjek, koji nije dovoljno budalast da se petlja u funkcioniranje svog sata, ipak je dovoljno samopouzdan u svom razmišljanju da može bez opasnosti rastaviti, i sastaviti kada god to poželi, moralni stroj druge vrste, važnosti i složenosti, stroj koji se sastoji od daleko različitijih zupčanika, opruga i poluga; drugačijih odbojnih i privlačnih sila.

Ljudi ne razmišljaju kako se nemoralno ponašaju kada se nepromišljeno miješaju u stvari koje ne razumiju. Njihove varljive dobro namjere nisu nikakva isprika za uobraženost. Onaj tko stvarno želi dobro mora biti u strahu od loših posljedica. Britanski sustav može istaknuti svoje prednosti mudrim umovima koji razmatraju stvari, ali je previsokog stupnja izvrsnosti da bi ga prilagođavali onima koji [...] Uključuje previše razmišljanja, čini previše kombinacija, da bi ga razumjeli plitkim i površnim shvaćanjem. Duboki mislioci će prepoznati u njemu svoj razum i duh. Oni koji manje ispituju će prepoznati u njemu svoje osjećaje i svoja iskustva. Zahvaljivat će Bogu što imaju standard koji će ih, u najbitnijim točkama ovog važnog interesa, postaviti u isti rang sa najmudrijima i onima koji najviše znaju.

Uz male izmjene, preuzeto iz An Appeal from the New to the Old Whigs August 1791 – Edmund Burke, Further Reflections on the French Revolution [1790].

***

Burke ovdje govori od Britanskom ustavu (sustavu), ali mislim da je prikladnije shvatiti taj pojam šire – odnosno kao tradiciju. Burke je utemeljitelj suvremenog konzervatizma, spominjao sam ga kroz nekoliko postova vezanih uz konzervatizam; Konzervativci i tradicija, Individualizam: istiniti i lažni - Hayek & Burke, Deset konzervativnih načela!, Predrasude prema predrasudama (druga polovica spominje Burkeovu obranu tradicije.)

Naravno, konzervativni argumenti iz tradicije su kod velikog broja konzervativaca pojačani drugim argumentima, primjerice teorijom prirodnog prava...

O gubitku vjere

... To ne znači da kod religije nema ništa više od povezanosti članstvom. Također postoji i doktrina, ritual, bogoslužje i molitva. Postoji vizija Boga stvoritelja, potraga za znakovima i objavom transcedentalnog. Postoji osjećaj svetoga, neprikosnovenog, sakramentalnog i svetogrdnog. Sve navedeno nastaje iz iskustva socijalnog članstva, nadopunjuje ga, tako da religiozna zajednica snabdjeva sama sebe sveobuhvatnim Weltanschauungom, zajedno sa ritualima i ceremonijama koje potvrđuju njeno postojanje kao socijalnog organizma, polaže pravo na svoje mjesto u svijetu...

Njihov [poznatih viktorijanskih sumnjičavca] gubitak vjere dogodio se u okolini još uvijek religiozne zajednice, čije običaje nisu poremetili. Nastanjivali su isti Lebenswelt kao i vjernik, promatrali su svijet označen institucijama i očekivanjima koja su nasljeđe religije.

Vidljivo je to u djelima sekularista devetnaestog stoljeća poput Johna Stuarta Milla, Julesa Micheleta ili Henrya Thoreaua. Njihov svijet je obilježen pečatom zajedničke religije; ljudska forma je za njih još uvijek božanska; slobodni pojedinac još uvijek sjaji u njihovu svijetu više od zemaljskim svjetlom, a prikriveni cilj svih njihovih pisanja je oplemeniti ljudsko stanje. Takvi autori nisu doživjeli gubitak vjere kao gubitak, jer u vrlo stvarnom smislu nisu izgubili religiju. Odbacili su različite metafizičke ideje i doktrine, ali su još uvijek živjeli u svijetu kojeg je oblikovala vjera – svijetu sigurnih obvezivanja, braka, sahrana i krstitki, stvarne prisutnosti u svakodnevnom životu i uzvišene vizije u umjetnosti. Njihov svijet je svijet u kojem je koncept svetog, svetogrdnog i sakramentalnog, prepoznat i društveno podržan.

... Gubitak vjere uključuje radikalnu promjenu Lebenswelta, kako je to Husserl nazvao. Najobičnije stvari dobiju novi aspekt, a koncepti koji nastanjuju dušu vjernika i oblikuju njihova najintimnija iskustva – koncepti poput svetog i profanog, zabranjenog i sakramentalnog – nemaju nikakve veze sa svijetom kakav se javlja osobi koja je izgubila uporište u trascendentnom.

Kao odgovor možemo težiti, kao što su težili ljudi viktorijanskog doba, održavanju i obnavljanju religiozne zajednice, nadati se da će se proces ponovnog posvećivanja nastaviti, renovirati sliku čovječanstva kao otkupljenog. Odnosno ukratko, mogli bi krasti od crkvi. Ali to ne funkcionira – ne danas. Prikladnije našem vremenu je odgovor Rilkea i Eliota. ...

Elitovo otkupljenje kod Little Giddinga podrazumijeva zamišljeni oporavak stare kršćanske zajednice. Rilkeovo samo-stvoreno otkupljenje kroz društvo Anđela podrazumijeva pronalazak zajednice koja nije od ovoga svijeta. Oboje su tipični moderni odgovori na gubitak religije – pokušaji da se oporavi transcendentalno i sveto iz sirova iskustva samotnog sebe. Ali ne možete kompenzirati onaj drugi i veći gubitak, odnosno gubitak same religiozne zajednice. Ta zajednica je pohranjivala vitalno moralno znanje – znanje koje se kolektivno generiralo i kolektivno raspoređivalo.

Moralna spoznaja na koju mislim manifestira se u našim odgovorima na druge ljude, u našim društvenim projektima i u našem shvaćanju nas samih. Također se manifestira u našoj mogućnosti da spontano shvaćamo i djelujemo prema ljudskoj stvarnosti. Moralno znanje je praktična, a ne teorijska akvizicija. Ne sastoji se od spoznaje istina. Ali unatoč tome može otvoriti puteve prema takvoj spoznaji jer postoje određene istine o ljudskom stanju koje je teško formulirati i prema kojima je teško živjeti, i koje zbog toga imamo motiva negirati. Moralna disciplina je možda potrebna kako bi prihvatili te istine i kako bi živjeli prema njima.

Primjerice, postoji istina da smo samosvjesna bića, i da nas to razlikuje od ostatka životinjskog carstva. Postoji istina da smo slobodni, odgovorni i predmet prosuđivanja u svojim vlastitim očima i u očima drugih. Postoji istina da smo motivirani ne samo željom i apetitom nego i poimanjem dobra. Postoji istina da nismo samo objekti u svijetu objekata, nego i subjekti, koji su međusobno povezani. Postoje sve ostale vitalne istine...

... strah od hereze počinje zahvaćati države Europe – ne hereza kako ju definiraju Kršćanske crkve, nego hereza koju definira post-kršćanska politička korektnost. Izvanredan sustav polu-službenih oznaka nastao je kako bi spriječio izražavanje opasnih stavova; a neki stav se smatra opasnim ako pripada staroj judeo-kršćanskoj kulturi. ...

Rasprave o istraživanju embrija, kloniranju, pobačaju i eutanaziji – temama koje su u srcu religioznog poimanja naše sudbine – vode se u nekoć katoličkoj Europi kao da pričamo samo o proširivanju nečijeg izbora. Malo je toga preostalo od stare kršćanske ideje kako su život, njegov postanak i njegov kraj, svete stvari, u koje se možemo petljati uz veliki rizik po nas. Pobožnost i poniznost koje su nekoć bile prirodni osjećaj pred činjenicom stvaranja ustupile su svoje mjesto potrazi za užitkom koji zanemaruje odsutne generacije. ...  

Izvorni tekst Regaining my Religion. Autor je filozof Roger Scruton. Izostavio sam značajne dijelove eseja (označeno sa "...") tako da možda nije potpuno razumljivo na što se referencira u svakom trenutku, ali unatoč tome mislim da su jasne neke ideje o kojima piše.

Roger Scruton – najbitniji živući filozof konzervatizma

Roger Scruton je bez ikakve sumnje najveći živući filozof konzervatizma. Osim o političkoj filozofiji i aktualnim događanjima, autor je važnih radova o etici, kulturi, religiji, povijesti filozofije, i najvažnije od svega, estetici. Također je napisao nekoliko novela i opera. Za vrijeme komunizma u Čehoslovačkoj organizirao je "podzemno sveučilište".

Da je suvremena akademska moralna i politička filozofija išta više od društva za ljude sa lijevo-liberalnim pretpostavkama i senzibilitetom, Scrutona bi čitali u istoj mjeri kao što se čita Rawls, Nozick, Thomson i ostali. Scruton je autor velikog broja knjiga, a za pregled njegove filozofije je pretpostavljam najbolje pročitati antalogiju Philosopher on Dover Beach. (Kao i An Intelligent Person's Guide to Philosophy.) Impresivna lista knjiga i radova bavi se arhitekturom, vinom, duhanom, glazbom, ekologijom, lovom, životom na selu, pravima životinja, politikom, opasnostima optimizma, religijom, konzervatizmom, seksom, poezijom...

S obzirom na opseg Scrutonova rada trebalo bi puno prostora da opišem sve što predstavlja i kako se obračunava sa revolucionarnim duhom koji "pretražuje svijet da bi pronašao stvari koje može mrziti".

***

Za početak bi preporučio sjajan dokumentarac Why Beauty Matters o estetici (i suvremenoj umjetnosti). Dokumentarac / intervju Beauty & Consolation donosi Scrutonova razmišljanja o nizu tema, izbor lokacije je već dovoljna poruka za sebe. 

Nekoliko predavanja / intervjua: 

• Roger Scruton - The Uses of Pessimism and the Danger of False Hope 
• Voices of Liberty: Interview with Roger Scruton, 1991
• Roger Scruton: The World We Live In
• The Humanities in the Face of Brain Science
• Roger Scruton on Oikos and Attachment
• Ethics, Politics and Society Lecture Series - Sexual Morality for Heathens
• Roger Scruton on Moral Relativism
• Roger Scruton - Harming Oneself and Harming Other
• Green Philosophy
• Scientism and the Humanities
• Roger Scruton: can high culture be a substitute for religion?
• Terry Eagleton in conversation with Roger Scruton
• Philosopher Roger Scruton - On Islam and the West
• Roger Scruton on Religious Freedom, Islam & Atheism  

Objavio sam nekoliko postova sa Scrutonovim tekstovima:

• Oikofobija
• Nacionalne države ili transnacionalne tvorevine
• Humana ekonomija ili humano društvo?
• Scrutonov vodič kroz filozofiju: seks
• Vratite stigmu
• Ne dajte svoju bocu
• Država Dadilja – što je prihvatljivi rizik?
• Kako odgojiti djecu i spasiti ih od Države
• Brak – zavjet ili ugovor?
• Tko je Noam Chomsky?
• Poroci i vrline, progresivci i konzervativci
• Predrasude prema predrasudama (druga polovica posta je dio Scrutonova eseja Why I Became a Conservative)

Više o Scrutonu možete saznati na osobnim stranicama - Roger Scruton. Ili možete pratiti twitter profil Scruton Quotes.

Pisao je kolumne za više publikacija, arhive; The American Spectator, New Statesman, City Journal. Također nekoliko eseja na CathEd i PayingAttentionToTheSky.

***

          Nekoliko citata;

Za socijalista, budućnost čovječanstva je jednostavna: srušite postojeći poredak i omogućite budućnosti da se pojavi.

Autor koji tvrdi da ne postoje istine, ili da je svaka istina "tek relativna", izaziva vas da mu ne vjerujete. Ni nemojte.

[Burke] je naglasio da su novi oblici politika, koje se nadaju organizirati društvo oko racionalne potrage za slobodom, jednakošću i bratstvom, ili njihovim modernističkim ekvivalentima, zapravo oblici militantne iracionalnosti.

Svima nama je potreban identitet koji nas ujedinjuje sa našim susjedima, ili zemljacima, onim ljudima koji podliježu istim pravilima i istim zakonima kao i mi, onim ljudima sa kojima ćemo se jednog dana morati boriti rame uz rame kako bi zaštitili našu baštinu, onim ljudima sa kojima ćemo patiti kada nas napadnu, onim ljudima čija sudbina je na neki način vezana uz našu vlastitu.

Konzervativci vjeruju kako je obitelj temeljna institucija kojom se društvo reproducira i prenosi moralno znanje mladima.

Aktivističke kampanje, koje se provode u ime naroda kao cjeline, niti ne konzultiraju ljude niti pokazuju puno interesa u njima – nešto što je Burke primijetio u vezi Francuskih revolucionara. Takve kampanje su stvar elita koje traže trijumf nad stvarnom i imaginarnim protivnicima, i koje utječu na politiku zato što u svojim srcima dijele stari socijalistički stav kako se stvari moraju promijeniti s vrha prema dnu, i da samim ljudima ne smijemo vjerovati sada, nego tek kasnije, kada revolucionarna avangarda završi svoj zadatak.

U svom trosvešćanom djelu History of Sexuality, Foucault ide dalje od toga. Prema njemu, seksualni užitak nije intrinzično problematičan; ne postoji razlog u prirodi stvari zbog kojeg bi ga kontrolirali ili potisnuli. Ako je seks "problematiziran", kako bi zabranio određene užitke i potaknuo druge, onda se radi o čudnoj socijalnoj činjenici koju se može objasniti, ali nikada opravdati. Opisuje svoje vlastito istraživanje seksa, posuđujući od Nietzschea, kao "genealogiju" morala – objašnjenje vjerovanja koje, s obzirom da nema intrinzičnu valjanost ili istinitost, mora biti objašnjeno u terminima socijalnog konteksta, što znači i odbačeno.

Ako proučavate mišljenja koja prevladavaju na modernim sveučilištima, otkrit ćete da postoje dvije vrste: ona koja nastaju kao rezultata stalnog preispitivanja tradicionalnih vrijednosti, i ona koja nastaju iz pokušaja da se spriječi preispitivanje liberalnih alternativa. Slijedeća uvjerenja su efektivno zabranjena na uobičajenom američkom kampusu: (1) Uvjerenja u superiornost Zapadne kulture; (2) uvjerenje da može postojati moralno relevantna razlika između kultura i religija; (3) vjera u dobar ukus, bilo u književnosti, glazbi, umjetnosti, prijateljstvu, ili ponašanju; i (4) Uvjerenje u tradicionalne seksualne običaje. Možete razmišljati o takvim uvjerenjima, ali opasno ih je ispovjediti, a još opasnije braniti, odmah vas mogu okriviti za "govor mržnje". Ipak, neprijateljstvo prema ovim uvjerenjima nije utemeljeno na razumu i nikada nije podvrgnuto racionalnom opravdanju. Postmoderno sveučilište nije pobijedilo razum, nego ga je zamijenilo novom vrstom vjere – vjere bez autoriteta i transcendencije, vjera koja je ustrajnije jer se ne prepoznaje kao takva.

Do vremena kada sam dobio poziciju na Cambridgeu, postao sam konzervativac. Koliko sam uspio otkriti, tamo se nalazio još samo jedan konzervativac, bila je to Nunzia – gospođa koja je posluživala hranu i koja je provocirala predavače obljepivši svoj pult sa kičastim fotografijama Pape.

Shvatit ćete da su svi oni koji zastupaju relativističke "metode", koje su Foucault, Derrida, i Rorty uveli u humanističke znanosti žestoke pristaše kodeksa političke korektnosti koja osuđuje odstupanje. Relativistička teorija postoji kako bi podržala apsolutističke doktrine.

Max Scheler opisao je seksualni stid kao Schutzgefühl — zaštitničku emociju koja vas štiti od zlostavljanja, bilo od strane drugoga ili samoga sebe. Ako izgubimo kapacitet za stid ne postižemo nevinost životinje; postajemo besramni; a to znači da više nismo zaštićeni od seksualnih predatora.

Ovdje u Britaniji, rasprave o istospolnim brakovima se vode kao da se radi o proširivanju prava, a ne fundamentalnom mijenjanju institucije. Teška pitanja, poput uloge spolne razlike u socijalnoj reprodukciji, prirode obitelji, emocionalne potrebe obitelji i značenja obreda prijelaza, se ignorira ili odbacuje.

Glazba postoji kada se namjerno stvara ritmički, melodijski ili harmonijski poredak, i kada je se svjesno sluša; samo samosvjesna bića, koja koriste jezik... su u stanju organizirati zvukove na taj način, bilo da ih stvaraju ili opažaju. Možemo čuti glazbu u pjesmi slavuja, ali to je glazba koji nijedan slavuj nikada nije čuo.

Usporedba sa pjesmom ptica, shvaćenom kao elementom seksualnog iskazivanja, dovela je do prijedloga kako je glazba možda nastala kroz proces seksualne selekcija. Možda pjevanjem i plesanjem čovjek svjedoči o svojoj reproduktivnoj spremnosti, i tako osvaja žensko srce, ili barem ženske gene. Ili možda se kroz glazbu ljudi spontano "kreću s" ostalim članovima plemena, pojačavaju impulse altruističke kooperacije. Ili možda glazba potječe od uspavanki – pjesmi kojima se povezuju majka i dijete, i tako povećavaju mogućnost da dijete preživi. Uzmite bilo koju značajku glazbe, reducirajte je sve dok ne postane jednaka kao značajka životinjske buke, oboje opišite u darwinističkim terminima i imate savršeno oblikovano funkcionalno objašnjenje glazbenog života.

Prepoznajemo ljepotu u konkretnim predmetima i apstraktnim idejama, u djelima prirode i djelima umjetnosti, u stvarima, životinjama i ljudima, u objektima, svojstvima i akcijama. Kako se lista širi da bi obuhvatili gotovo svaku ontološku kategoriju (postoje prekrasne propozicije, baš kao i prekrasni svjetovi, prekrasni dokazi kao i prekrasni puževi, čak i prekrasne bolesti i prekrasne smrti), postoje očito da ne opisujemo svojstvo poput oblika, veličine, ili boje. Kao prvo: kako je moguće da postoji jedno svojstvo koje se iskazuje u toliko različitih vrsti stvari?

Zahvaljujući kulturnom osiromašenju, mladi ljudi više nemaju repetoar skladbi, pjesama ili ideja kojima se mogu zabavljati uz čaše. Piju da popune moralni vakum stvoren njihovom kulturom, i iako smo upoznati sa lošim učincima pijenja na prazan želudac, danas svjedočimo puno gorem učinku pijenja na prazan um.

Za razliku od svakog drugog proizvoda, vino postoji u toliko verzija koliko je ljudi koji ga proizvode. Varijacije u tehnici, klimi, grožđu, tlu i kulturi osiguravaju da je vino, za običnog konzumenta, najnepredvidljivije od pića, a znalcu najsloženije, vino odgovara na svoje podrijetlo kao što partija šaha odgovara na poteze otvaranja.

Dispoziciju da u svakom sukobu stanete uz "njih" protiv "nas, i potrebu da omalovažite običaje, kulturu i institucije koji su prepoznatljivo "naše". Radi se o suprotnosti ksenofobije i takvo stanje nazivam oikofobija, pod time mislim na odbacivanje baštine i doma.

Problem sa klasičnim liberalizmom je što nikada ne zastaje kako bi ispitao što je uključeno u "oštećivanju drugih." Ostavljam li druge neoštećenim kada uništim vlastite kapacitete za osobne veze, kroz konzumiranje droga, promiskuitetnost i ovisnost o pornografiji? Nemam ništa protiv individualizma, sve dok ono priznaje kako su individualci stvoreni od strane zajednice i moralnih ograničenja koja prevladavaju u njoj. Individualac nije temelj društva nego njegov najvažnijih nusproizvod.

Naravno da je dobro biti ponosan na svoju zemlju, kao što se ponosite na svoju obitelj, roditelje, i grad. To ne znači da je ne treba kritizirati. To znači da bi trebali prepoznati kako joj odgovarate i kako ste vezani lojalnošću koju definira. Ova lojalnost je u opasnosti zbog transfera odluka prema internacionalnim organizacijama – ne samo nevladinim organizacijama i EU, nego i UN-u i njegovim institucijama, WTO-u i multinacionalnim kompanijama, i mnogim drugih stvarima koje bi trebala biti sluge nacionalnim državama, ali koje se pokušavaju nametnuti kao gospodari.

Ipak, Mill je patio od istog defekta kao i njegov otac. Nikada nije shvatio kako je mudrost dublja i rjeđa od racionalne misli. Nikada nije shvatio kako se intelekt, koji tako lagano ide prema svojim zaključcima, oslanja na nešto drugo za svoje pretpostavke. Konzervativci koji su podržavali ono što je Mill nazivao "despotizmom običaja" nasuprot "eksperimentima živih" nisu bili glupi jer su prepoznavali ograničenja ljudskog intelekta. Upravo suprotno, bili su svjesni da su sloboda i običaji međusobno ovisni, i da osloboditi se moralnih normi znači predati se državi. Jer samo država može upravljati nastalom katastrofom.

Ovo nije spor oko prava, sloboda, i životnih prilika homoseksualaca. Radi se o sporu o instituciji braka. Može li brak zadržati povlašteno mjesto u našem moralnom razmišljanju kada se tako učinkovito odvoji od procesa socijalne reprodukcije? Sekularizacija braka je već dovela do laganih razvoda, serijske poligamije i sve veće nesigurnosti među djecom. Ali brak je u svojem fundamentalnom značenju oblik cjeloživotnog predanja, u kojem odsutne generacije imaju svoj interes. Ako brak možemo slaviti među istospolnim partnerima, onda će postati tek ugovor o kohabitaciji, a pravne i fiskalne privilegije koje su vezena uz njega će se činiti i neopravdane i opasne, podložne parnicama... brak, kao institucija kroz koju društvo pruža svoju podršku i potporu odgajanju djece, prestat će postojati.

Da, neki oblici konzervatizma su stvar temperamenta. Ali mislim da je puno više istine u tome da je radikalizam stvar temperamenta. Radi se o ljudima koji su zatočeni u stanju adolescentske pobune. Takvi ljudi su najveći radikali, pokušavaju se afirmirati protiv tate, poput Lenjina. Netko je rekao da su svi desničari oko stvari koje poznaju. Čak i kada promatrate ljevičare, ako stvarno znaju nešto o nečemu – ako su stručnjaci za keramiku ili nešto – poštivat će tradiciju, autoritete i postojeći poredak, bit će manje skloni radikalizaciji svega.

Mislim da je to najtragičnija stvar o modernom i postmodernom svijetu – takvo iskorištavanje adolescenta, pretvaranje adolescencije ne samo u nešto normalno nego i nepovredivo.

Smatram da konzervatizam nije fundamentalno povezan sa bogatstvom. Povezan je sa društvenim poretkom. Naravno, ako ste za sile koje stvaraju socijalni poredak, onda ste i za sile koje omogućuju ljudima da postanu bogati. Ali to je nusproizvod.

Besramnost se ohrabruje kroz spolni odgoj u našim školama, pokušava se ukloniti razlika između nas i drugih životinja, i ukloniti svaku naznaka zabranjenog, opasnoga ili svetoga. Stid je, prema literaturi koju sada prihvaća ministarstvo obrazovanja, dugotrajna invalidnost. Seksualna inicijacija znači naučiti prevladati takve "negativne" emocije, zanemariti naša kolebanja, i uživati u "dobrom seksu".

Možete gledati u osobu i vidjeti samo tijelo, a ne ja što živi u njemu. Upravo nam naš seksualni interes nudi izbor: hoćemo li promatrati drugog kao subjekt ili objekt. To objašnjava i šarm i opasnosti pornografije, koja predstavlja ljude kao objekte, tijelo postaje izrazito neprozirno, vrata iza kojih ja postoji nevidljivo, nečujno i nepristupačno. Ljudi su odbijeni pornografijom, ali i fascinirani, a sada kada je dostupna svima na internetu, čini se da je svi koriste. Rastuća tolerancija pornografije, koja će se uskoro smatrati industrijom poput bilo koje druge, zaštićena protiv kriticizma istom moralnom inverzijom koja sada štiti homoseksualnost, ubrzano mijenja način na koji se doživljava ljudsko tijelo.

Na puno načina najvažniji moderni mit o seksu nam poručuje da su stavovi poput stida, krivnje i gađenja nezdravi. Ono zbog čega se ljudi osjećaju loše je "osuđujući" stav okolne kulture. Zbog toga je potrebno da se oslobodimo tih ostataka stare i diskreditirane etike "zagađenja i tabua" i da se naučimo upuštati u seksualne aktivnosti potpuno svjesni da u svojoj biti nisu različite od jedenja ili pijenja.

Vidljivo je to u djelima sekularista devetnaestog stoljeća poput Johna Stuarta Milla, Julesa Micheleta ili Henrya Thoreaua. Njihov svijet je obilježen pečatom zajedničke religije; ljudska forma je za njih još uvijek božanska; slobodni individualac još uvijek sjaji u njihovu svijetu sa više od zemaljskim svjetlom, a prikriveni cilj svih njihovih zapisa je oplemeniti ljudsko stanje. Takvi autori nisu doživjeli gubitak vjere kao gubitak, jer u vrlo stvarnom smislu nisu izgubili religiju. Odbacili su različite metafizičke ideje i doktrine, ali su još uvijek živjeli u svijetu koje je oblikovala vjera – svijetu sigurnih obvezivanja, braka, sahrana i krstitki, stvarne prisutnosti u svakodnevnom životu i uzvišene vizije u umjetnosti. Njihov svijet je svijet u kojem je koncept svetog, svetogrdnog i sakramentalnog, prepoznat i društveno podržan.

Burkea od francuskih revolucionara nije razlikovala njegova privrženost prema prošlim stvarima, nego njegova želja da potpuno živi u konkretnoj sadašnjosti, da shvati sadašnjost sa svim svojim nesavršenostima, i da prihvati sadašnjosti kao jedinu stvarnost koja nam je ponuđena. Poput Burkea, Eliot je prepoznao razliku između nostalgije, koja je još jedan oblik moderne sentimentalnosti, i istinske tradicije, koja nam daje hrabrost i viziju da živimo u suvremenom svijetu.

Ono što se očekuje od studenata velikog broja programa humanističkih i društvenih znanosti je ideološki konformizam, ne kritičko ocjenjivanje, a cenzura je postala prihvaćena kao legitiman dio akademskog načina života.

Brak je nastao oko ideje spolne razlike i svega što ta spolna razlika znači. Pretvoriti tu značajku u akcidentalnu, a ne esencijalnu znači promijeniti brak do neprepoznatljivosti. Homoseksualci žele brak jer žele socijalnu podršku koju označava; ali priznajući istospolne brakove oduzimamo braku njegovo socijalno značenje, kao blagoslov nerođenih živima. Pritisak za istospolne brakove u određenoj mjeri pobija samog sebe, nalikuje pokušajima Henrika koji pokušava dobiti crkveno priznanje svog razvoda tako što se proglasio glavom Crkve. Crkva koja je prihvatila njegov razvod time je prestala biti Crkva čije je priznanje tražio.

Štoviše, Foucauldianci će reći, društvima više nije potreban buržujski brak kako bi generirala djecu i kako bi im ugradila socijalni kapital. Upravo suprotno, buržujski brak smeta novim oblicima socijalne reprodukcije, koji su svi u rukama države. Kroz državne pogodnosti i socijalne inicijative država preuzima ne samo obrazovanje djece, nego i njihovo stvaranje... Spolni odgoj je također ideologija, funkcionalna u odnosu na nove oblike socijalne reprodukcije, u kojem su stranke samohrane majke i država, u kojem isključivo i cjeloživotno predanje ugrožava državnu kontrolu nad reproduktivnim procesom. Desakralizacijom seksualne povezanosti i uklanjajući egzistencijalnu opasnost, nova ideologija otvara put procesu socijalne reprodukcije u kojem seksualna želja i seksualno uzbuđenje ima samo kratkotrajni, i nekonstutivni udio.

Poput drugih "zločina mišljenja", homofobija nema definiciju niti identitet u zakonu; ne znate kako izbjeći taj zločin jer vas svi pravci istraživanja mogu dovesti do toga.

Ako posudite novac, dužni ste ga vratiti. I trebali bi ga vratiti tako što zaradite potrebnu sumu, a ne tako što ćete posuditi još novca, pa još, pa onda još. Iz nekog razloga, kada su u pitanju država i njeni klijenti, te osnovne moralne istine su zaboravljene.

Američki Ustav određuje naša prava, ali ne govori o našim obvezama. Osnivači su uzeli zdravo za gotovo da ljudi znaju koje su naše obaveze. Bili su odgojeni uz Bibliju i Deset Zapovijedi, i nije bio posao države da ih podsjeća da bi trebali živjeti pobožne, trevezne i pravedne živote. Uloga države je bila da posreduje u nesuglasicama, da otvara prostor socijalnom miru, da osigura kako centralna moć ne bi ugnjetavala pojedinog građanina, i da sprečava bilo koji dio građana da se uroti protiv drugih. Koliko god da je takvo poimanje plemenito, ono pretpostavlja društvo kakvo više ne postoji.

Od tada, shvaćao sam konzervatizam ne kao politički kredo nego kao trajnu viziju ljudskog društva, čiju istinu će uvijek biti teško uočiti, još teže iskomunicirati, a najteže djelovati po njoj. Posebno je to teško danas, kada religiozni sentimenti prate hirove mode, kada globalna ekonomija rasipa naše lojalnosti, i kada materijalizam i luksuz skreću duh s ispravnog življenja. Ali ne očajavam, jer iskustvo me naučilo da muškarci i žene mogu bježati od istine samo neko vrijeme, da će se uvijek, na kraju, podsjetiti na trajne vrijednosti, a da će ih snovi o slobodi, jednakosti i bratstvu samo kratkoročno oduševljavati.

Peter Kreeft – kršćanska filozofija

Peter Kreeft profesor je filozofije na Boston Collegu. Autor je šezdesetak knjiga kršćanske filozofije, teologije i apologetike. Predaje različite kolegije poput onih o Tolkienu, C.S. Lewisu i Augustinovim Ispovijestima. Na pitanje što ga je inspiriralo da napiše toliko knjiga odgovara; "Inspirira me pohlepa. Primjerice pohlepa za istinom: Želim učiti, a najbolje učim kada podučavam, a pisanje je oblik podučavanja. Također i pohlepa da podjelim sa drugima istine koje smatram radosnim i uzbudljivim. Pohlepa da stvaram.", "Pišem knjige koje želim čitati, ali ne mogu zato jer ih nitko drugi ne piše, moram ih prvo napisati da bi ih mogao čitati. Volim povezati akademsko i popularno, baviti se filozofijom i teologijom na način koji je svima shvatljiv."

Onima koji se smatraju katolicima, ali tvrde kako imaju problema sa pomirivanjem Crkvenog učenja sa vlastitim "osobnim uvjerenjima" poručuje: "Mnoga od Crkvenih učenja ne zahtijevaju vjeru, samo razum i poštenje. Primjerice, vrijednost samog razuma i poštenja. Prvo bih se pozvao na to. Koristite svoj razum. Mislite. Budite fanatično iskreni prema sebi. Nemojte igrati igrice. Laganje drugima je dovoljno loše, a laganje samome sebi je kao da si sami vadite oči. Dakle ako su vaša 'osobna uvjerenja' samo osjećaji, upitajte se zašto Hitler nije dobar poput tebe, on je isto živio prema vlastitim 'osobnim uvjerenjima' i osjećajima. "

Kreeft tvrdi kako ne možete izbjeći obrazloženja, možete samo izbjeći da budete dobri u tome. Razum je nepogrešiv, de jure, ali oni koji obrazlažu nisu, de facto. U svojoj knjizi Summa Philosophica, Kreeft hvali dva stila argumentacije i traži njihovo oživljavanje: Sokratov dijalog i Tomin disputatio – radi se o dva "načina razmišljanja koja jasno i pošteno iznose problem te obje strane izlože na racionalan način. Izgubila su se jer je filozofija degenerirala u ideologiju. Sama objektivna istina se često vidi kao desničarska kršćanska zavjera kojoj je cilj preuzeti vlast (iako je retorika nešto pametnija, na to se sve svodi)."

Dostupno je niz Kreeftovih predavanja;

• Dr. Peter Kreeft's conversion to Catholicism from Protestantism
• 7 Reasons to be Catholic by Dr. Peter Kreeft, Part 1-5
• Peter Kreeft - How to Win the Culture War
• Peter Kreeft - Lord of the Rings: Beauty and Language
• Peter Kreeft on C. S. Lewis
• Worldview of C. S. Lewis & The Voyage of the Dawn Treader
• Dr. Peter Kreeft speaks on "Socrates Meets Jesus" Part 1
• "Refuting the P.H.O.N.E.Y.S." Dr. Peter Kreeft
• Dr. Peter Kreeft on the Authority of the Catholic Church
• Happiness - Peter Kreeft
• Faith, Doubt, and Reason
• Peter Kreeft - Time and Eternity (1/7)
• Arguments for God's Existence
• The Problem of Evil and Suffering
• Raising Catholic Kids
• Is Anything Really Right or Wrong?
• The Truth Will Set You Free
• Can A Catholic Be A Liberal?
• Democracy and Aristocracy
• Christian Anthropology vs. the Sexual Revolution
• ...

Drugim riječima, postoji puno Kreeftovih predavanja o različitim temama, par kraćih snimki;

• God or Atheism -- Which Is More Rational?
• If Good and Evil Exist, God Exists
• Peter Kreeft intervju 1
• Peter Kreeft intervju 2
• With Peter Kreeft - Desire

Više na službenim stranicama (npr. featured writing), ili veći broj članaka na CathEd, ili postovi na payingattentiontothesky, ili ...

***

David Bentley Hart pravoslavni je teolog i filozof. Objavljuje u First Things, na blogu The David B. Hart Appreciation ima desetak članaka, google...

Par predavanja i intervjua;

• David Bentley Hart - Christianity and Its Fashionable Enemies
• David Bentley Hart Interview on New Atheism
• Interregnum VIII Evening Lecture (problemi sa zvukom na početku)
• Suffering and the problem of evil
• Gnosticism and alternative gospels
• The new atheists and an ugly God
• Nostalgia for a pagan past
• Ethics and the good life
• How ancient Christians read the Bible

Alvin Plantinga - filozofija religije

Alvin Carl Plantinga američki je analitički filozof poznat po svojim radovima u području filozofije religije, epistemologije i metafizike. Najpoznatiji doprinos dao je kod ontološkog dokaza, "problema zla", "reformirane epistemologije" i "evolucijskog argumenta protiv naturalizma". 

Plantinga spada u "ljude koje ne treba predstavljati" pa neću pisati o njemu i njegovu radu, ali samo ukratko; u početku karijere se bavio argumentima za Božju egzistenciju, poslije je "refomiranom epistemologijom" tvrdio kako teističko vjerovanje može biti opravdano (racionalno je) bez dokaza za Božju egzistenciju (kao što vjerujemo da postoji povijest, drugi ljudi – umovi, da nismo mozak u tekućini i slično, tako možemo vjerovati u Boga), a zadnju knjigu je posvetio napadima na naturalizam. Moguće da sam previše pojednostavio što Plantinga tvrdi, ali ukoliko Vas zanima filozofija religije zanimljivo je pročitati njegove radove ili pogledati predavanja. (Kao što sam prethodno objavio u nekim postovima, Plantinga zapravo ne brani tradicionalno teističko poimanje - tzv. klasični teizam, nego odbacuje određene atribute što dovodi do različitih posljedica, zbog toga ga neki opisuju kao teističkog personalista.)

Par kraćih snimki:

• Prof Alvin Plantinga on Reasons for God
• A Sure Faith Without Scienticfic Proof 
• Is God Good 
• Where Richard Dawkins Goes Wrong
• Atheist's arguments against the existence of God
• Closer to Truth asks Alvin Plantinga: Arguing God's Existence?
• Is God a Necessary Being
• Alvin Plantinga and the Modal Argument
• Does Evil Disprove God (1 of 2) i 2. dio
• Can Many Religions All be True

I nekoliko predavanja;

• Alvin Plantinga: Science & Religion - Where the Conflict Really Lies
• An Evolutionary Argument Against Naturalism - Alvin Plantinga at USC
• God = ? NYU Questions World-class Philosopher Alvin Plantinga on Science&Religion
• Alvin Plantinga & John Bergsma - Science and Faith Conference
• Alvin Plantinga: On Christian Scholarship

Članci (.pdf);

• Advice To Christian Philosophers
• An Evolutionary Argument Against Naturalism
• Augustinian Christian Philosophy
• Christian Philosophy at the End of the 20th Century
• Christian Scholarship: Nature
• Christian Scholarship: Need
• Darwin, Mind and Meaning
• Evolution, Neutrality, and Antecedent Probability
• Intellectual Sophistication and Basic Belief in God
• Methodological Naturalism: Part 1
• Methodological Naturalism: Part 2
• Naturalism Defeated
• On Christian Scholarship
• On Rejecting the Theory of Common Ancestry
• Theism, Atheism, and Rationality (hr. prijevod)
• Truth, Omniscience, and Cantorian Arguments
• Two Dozen or so Theistic Arguments
• Two (Or More) Kinds of Scripture Scholarship
• When Faith and Reason Clash: Evolution and the Bible
• A Response To Pope John Paul II's Fides Et Ratio 

Ako ste upoznati sa Plantingom, onda će Vam ovaj video bit smiješan.

Robert P. George – teoretičar prava

Robert P. George profesor je filozofije prava na Princetonu, poprilično čudna pojava na kampusu, posebno političkom zavodu – konzervativac, jedan od vodećih kršćanskih konzervativaca u SAD-u. Kao što opisuju njegove kolege "morao je biti pametniji, raditi više i objavljivati kvalitetnije da bi opstao u okruženju koje ne tolerira drugačija mišljenja od prevladajućeg pravovjerja", osim toga, "nema problema sa snalaženjem u akademskim krugovima jer je potpuno savladao filozofije svojih intelektualnih oponenata. Zapravo ih je često u stanju bolje opisati od njih samih što znači da može i izložiti njihove slabosti u terminima koje razumiju."

U raspravama sa svojim sekularnim oponentima uživa napadajući tvrdnje kako su sekularističke ideologije – feminizam, multikulturalizam, libertinizam – jedine "razumne" pozicije, a judeokršćanski moral je jednostavno skup iracionalnih predrasuda. Uvijek ponudi pošteno izlaganje druge strane o nekom pitanju, te je onda za koji trenutak uništi. Zajedno sa Finnisom, obnovio je interes za teoriju prirodnog prava, ali za razliku od klasične teorije, njegova "nova" teorija je nešto "jednostavnija". Poput Sokrata, George sa svojim sugovornicima "raspravlja na njihovu terenu, ali brzo im pokaže kako ih njihovi argumenti dovode tamo gdje ne žele završiti."

Kritizirao je biskupska uplitanja u konkretne planove za određena ekonomska pitanja jer se radi o problemima koje nije tako lako razriješiti, postoji neslaganje između dobronamjernih stručnih ljudi kako je najbolje ostvariti određeni rezultat. (Je li bolje ponuditi određenu uslugu u državnom sustavu ili kroz privatne ponuđače, ili nekom kombinacijom?) Umjesto zalaganja za takva pitanja, trebali bi se usmjeriti na "moralna društvena" pitanja poput pobačaja i istospolnih brakova. (Za razliku od ekonomskih problema, u kojim određeni moralni principi nisu u stanju razriješiti konkretnu primjenu, bioetička pitanja imaju jasnije odgovore. )  

Kao što tvrdi, u američkim kulturnim ratovima, liberali su ti koji robuju svojem vjerski utemeljenom "sekularnom pravovjerju feminizma, multikulturalizma, gay liberacije i liberalizma". Jedini autoritet na kojeg se George poziva je autoritet razuma samog. Moralna filozofija je prema njemu odluka između Aristotela i Humea. Aristotelijanci smatraju kako postoji objektivni moralni poredak kojeg ljudski razum može shvatiti, imamo slobodnu volju hoćemo li ga slijediti. "U dobro uređenoj duši, razum ima ovlasti nad emocijama", posuđuje George formulaciju od Platona. Sljedbenici Humea (prema njemu su to suvremeni liberali) se ne slažu sa time – smatraju da postoje činjenice, ali ne i vrijednosti, ne možete doći do moralnih zaključaka proučavajući svijet, ne postoji objektivni razlog zbog kojeg bi odabrali jedan cilj, a ne drugi (npr. ciljeve Majke Tereze nad ciljevima Hitlera). Razum je prema tome tek alata onoga što poželite u bilo kojem trenutku. Razum je, i mora biti, samo rob strastima.

Izložen kontrakulturi šezdesetih, promatrao je samopopuštanje "meni generacije". Promatrao je mladiće koji uvjeravaju djevojke da se moraju upuštati u seksualne veze zbog političke poruke o potrebi za društvenim promjenama – "pokrivali su požudu patinom važnosti". Za vrijeme studija, njegovi profesori imali su naljepnice na automobilima s natpisom "proispitajte sve". Odlučio ih je poslušati te je preispitao njihove vrijednosti.  

No, da ne duljim, par kraćih snimki;

• Robert George on Marriage in "Breaking the Spiral of Silence"
• The undermining of the family - a long term project
• Economic freedom & the traditional family will rise or fall together
• Conservative Christian in academia
• Robert P. George: A Dynamic Society

Predavanja;

• "What is Marriage?: Man and Woman, A Defense" Part 1/3
• Robert George - Natural Law, God, and Human Dignity
• The Clash of Orthodoxies
• Religious Freedom: Why Now? Defending an Embattled Human Right 
• Religious Liberty and the Human Good
• The Embryo Question: Biotechnology and the Status of Nascent Human Life

Objavio sam dva posta prema njegovim člancima;

• Kako će istospolni brakovi utjecati na Vas i Vaš brak?
• Roditeljska prava i spolni odgoj

Neke članke (popularnog karaktera) George redovito objavljuje ovdje - First Thing, i ovdje - thepublicdiscourse. Na CathEd se također može pronaći nekoliko članaka različite tematike; i post sa par citata iz  The Clash of Orthodoxies; Reading Selections.

***

Sažetak razmišljanja o brakovima (napisano na temelju intervjua, ne akademskih radova); 

Brak je vrsta dobra u kojem mogu sudjelovati, ili potpuno sudjelovati, samo ljudi koji ga pravilno razumiju i odabiru ga s pravilnim razumijevanjem; ali sposobnost ljudi da ga pravilno razumiju, i time da ga odaberu, ovisi o institucijama i kulturnom razumijevanju koje nadilazi individualni izbor.

Prema Georgeu, rasprave o istospolnim brakovima, ukazuju na pogrešku našeg razumijevanja koja dovodi do problema sa suvremenim brakom - nevjernosti, razvoda, vanbračne djece. Brak nije samo za rađanje, ljubav ili seksualni užitak. "Ljudi više ne shvaćaju istinske razloge za ulazak u brak pa se nisu voljni žrtvovati." Priznaje da argument za brak muškarca i žene zahtijeva "donekle tehničku filozofsku analizu", u dva koraka. Prvo, brak je jedinstveno "sveobuhvatna" unija, odnosno dijeli se istodobno na nekoliko razina – emocionalnoj, duhovnoj i tjelesnoj. ("Zanimljiv dokaz da je sveobuhvatna je to što mu je korijen u tjelesnom dijeljenju").

Drugi korak je nešto kompliciraniji, i slikovitiji. Samo vaginalni odnos – "prokreativni" seksualni čin – može konzumirati tu "višerazinsku" uniju . Samo u razmnožavanju, za razliku od prehrane, cirkulacije, disanja ili bilo koje druge tjelesne funkcije, dvoje pojedinaca obavljaju jednu funkciju, i time postaju "jedan organizam". Svaki od raznospolnih partnera je nepotpun za obavljanje tog zadatka, ali zajedno tvore "jedno tijelo". "Njihova tijela postaju jedno (biološki su ujedinjeni, ne trljaju se samo zajedno) u koitusu (i samo u koitusu)". Neplodni parovi također obavljaju tu jedinstveno dijeljenu funkciju (iako znaju da je ne mogu ispuniti).

Razum sam može pokazati da su određeni seksualni čini (homoseksualni akt, heteroseksualna sodomija...) moralno pogrešni, baš kao što su to klasični filozofi i različite religiozne tradicije povijesno naučavale. Za razliku od bračnog jedinstva, takav čin, tretira tijelo kao instrument užitka uma. I zbog praktičnih i zbog filozofskih razloga zakon ne treba nužno nadzirati takve stvari. Ali potreba da država uspostavi ispravnu definiciju braka je druga stvar, zakon je uvijek regulirao brak u interesu roditeljstva i zajednice. Brak je u principu javna institucija.

***

Novinarka opisuje jedno predavanje;

Započinje George: "Neki političar tvrde da se 'osobno protive' pobačaju, ali su ipak za izbor. Moramo se zapitati, može li takvo razmišljanje preživjeti test logičke koherentnosti? Ako je pobačaj pogrešan onda je pogrešan jer se radi o nepravednom uzimanje života ljudskog biću u razvoju." Nakon kraće pauze nastavlja: "Ako netko to misli, kako onda može opravdati režim zakona koji odobrava takvu tešku nepravdu?"

"Naravno, ako pobačaj nije oblik ubojstva, ako embrij ili fetus ima isti status kao nepoželjna izraslina – poput tumora – onda nemamo temelja da se 'osobno protivimo' pobačaju. Dakle pitanje je: je li rastući embrij ili fetus ljudsko biće ili tek neželjena izraslina? Primijetite kako se ne radi o religioznom, čak ni etičkom pitanju. Radi se o pitanju ljudske embriologije i razvojne biologije."

Uskoro kreće sa novim skupom pitanja: " Je li moralno dopušteno vršiti istraživanja na embrijima koji nisu implantirani u maternicu, čak i ako nakon toga embrije moramo ubiti? Što sa takozvanim zaleđenim embrijima koji nemaju šanse za implantaciju? Može li pobačaj nekada biti moralno opravdan unatoč svom karakteru?"

Jedan student odgovara: "Ne mislim da sam bio embrij." George pita "Niste bili embrij, jeste li bili fetus, jeste li bili adolescent?"

"Ja nisam fizikalni organizam", inzistira mladić. On je svoje ideje, vjerovanja i želje.

George odgovara na dualizam osoba/tijelo i prisiljava studente da se suoče sa implikacijama njegova pridržavanja: "Ako nisam bio niti embrij niti fetus, onda nisam bio niti dojenče. Uništiti fetus ili dojenče koje je kasnije postali "ja" ne bi značilo uništiti mene. U kojem onda trenutku možemo reći da 'Ja' počinjem postojati? U kojem trenutku možemo reći da se radi o ubojstvu?"

George nastavlja: "Ako je dualizam točan, odgovor neće biti rođenje. Hoće li biti šest mjeseci? Godina? Dvije godine? Tri? Na kraju krajeva, kad dijete postigne misli, vjerovanja i želje?" [...]

***

Za kraj par izdvojenih razmišljanja/citata;  

Suprotno učenju ličnosti poput Hegela i Marxa, ne postoji "dijalektika povijesti." Povijest nije neka vrsta kvazi-božanske sile koja daje konačni sud o istinitosti ili dobroti ili pravdi određenog razloga. Ljudska bića su racionalna i slobodna. Nisu determinirana. Ono što pojedinci i društva čine ili će činiti nije neizbježno. Društveni život i "povijest" su ispunjene potencijalnošću. Velike posljedice mogu nastati izborom i djelovanjem malog broja ljudi.

Ozračje pogodno za traženje istine mora biti prožeto ljubavlju prema istini – ne samo kao instrumentalnom dobru nego nečemu vrijednom zbog sebe samoga, intrinzičnom i nesvodivom aspektu ljudskog dobrostanja i ispunjenja. Najveća opasnost traženju istine na velikom broju današnjih kampusa predstavlja fenomen "političke korektnosti", koja ne samo da uspostavlja pravovjerje u raspravama u kojima pravovjerju nema mjesta, nego također, podmuklije, koristi znanja kao obično instrumentalno dobro kojim se manipulira u svrhu političkih ciljeva.

Ideologija seksualnog oslobođenja koja je trajno naslijeđe "ja generacije" liberalizma i njegove imbecilne doktrine "ako ti paše učini to" se utvrdila kao pravovjerje na sveučilišnim kampusima diljem zemlje. Ne samo da je nekritički prihvaća veliki broj studenata, podržava je i veliki broj profesora te ih se čak promovira na različite načine od strane administracije.

Takozvana sloboda kakvu slavi elita koja oblikuje javno mišljenje je ... obična dozvola da radite što god želite. Takvo pogrešno poimanje slobode – pogrešno jer je neuređeno, neuređeno jer je odvojeno od moralnih istina i građanske odgovornosti – okuje one koji to povjeruju na isti način kao što su nekoć lanci okovali robove.

Ti principi [o dostojanstvu osobe] su stvar prirodnog zakona kojeg svi dobronamjerni ljudi mogu shvatiti, i za koje svakog odraslog sposobnog pojedinca možete smatrati odgovornim. Spoznatljivi su razumom i savješću.

Kao što primjer pobačaja pokazuje, sekularizam je samo jedan od svjetonazora. Njegovo pozivanje na neutralnost je na istoj razini kao i prihvaćanje igrača koji se u jednom trenutku proglasi sucem te započne izbacivati druge igrače iz igre.

Ovo je srž tradicionalnog shvaćanja: Brak je dvoje-u-jednom-tijelu zajedništvo osoba koje se konzumira i aktualizira činom koji je reproduktivnog tipa, neovisno o tome je li reproduktivan po svom učinku (ili motiviran, barem djelom, željom za reprodukciju). Tjelesna unija supružnika u bračnom činu je biološka matrica njihova braka kao višeslojnog odnosa: odnosa koji ujedinjuje osobe na tjelesnoj, emocionalnoj, dispozicijskoj i duhovnoj razini njihova bića. Brak, kao takav odnos, je prirodno uređen prema dobru prokreacije (i odgoju i obrazovanju djece) baš kao i prema dobru bračnog jedinstva, ta dobra su čvrsto povezana zajedno. Distinktivno jedinstvo supružnika je moguće zato što se ljudski (poput drugih sisavaca) mužjaci i ženke, sparivanjem, ujedinjuju organski – postaju jedan reproduktivni princip. Iako je reprodukcija jedan čin, kod ljudi (i drugih sisavaca) reproduktivni čin izvodi ne pojedinačni član vrste, nego spareni par kao organska cjelina. Iako su muškarac i žena kompletni pojedinci s obzirom na druge funkcije – primjerice, prehranu, osjete, i lokomociju – s obzirom na reprodukciju oni su tek potencijalni dijelovi sparenog para, koji je kompletan organizam sposoban za seksualno reproduciranje. Čak i ako je spareni par sterilan, odnos, pod uvjetom da se radi o reproduktivnom ponašanju karakterističnom za vrstu, pretvara muškarca i ženu u odnosu u jedan organizam.

Da bi shvatili duboki, i doslovni, smisao u kojem bračni partneri u braku doista postaju jedno tijelo – a ne samo svojom djecom, te onda kada ne mogu imati djecu – morate razmisliti o problemu filozofski. Morate primjerice ispravno shvatiti status ljudskog bića kao utjelovljene osobe, a ne bestjelesne osobe koja tek nastanjuje i koristi neosobno tijelo. Jer biološko (organsko) jedinstvo supružnika u činu reproduktivne vrste (čak i tamo gdje takvih uvijeta nema zbog postojećih razloga) ujedinjuje ih interpersonalno – a takvo interpersonalno jedinstvo pruža tjelesnu matricu sveobuhvatnog (a time i istinski bračnog) jedinstva – samo ako su osobe svoja tijela (neovisno što su uz to), a ne da ih samo nastanjuju.

Lažni bogovi uvijek zahtijevaju nevinu krv. Dokaz da kultura pada u poganstvo se uvijek očituje prebrojavanjem žrtava. Poganska kultura je uvijek, na kraju, kultura smrti. To je vrijedilo u starom Babilonu, a vrijedi i danas u modernoj Americi. Tko može negirati da lažni bogovi liberalnog sekularizma uzimaju svoj danak krvoprolića? Ljudi ih mogu nazivati različitim imenima, ali idoli sekularizma, kako god da ih ljudi zovu, ispadnu isti Bal ili Moloh, isti krvožedni tirani. Kao i uvijek, žude za krvlju najslabijih i najranjivijih. Danas se nerođene i djelomice rođene svakodnevno žrtvuje lažnim bogovima "izbora", "autonomije" i "oslobođenja" na čeličnih oltarama, od strane svećenika u kirurškim odjelima, u hramovima poput Planned Parenthooda.

Prema tome [neki tvrde da se sam sekularizam temelji na metafizičkim i moralnih tvrdnjama koje se ne može dokazati], sekularizam je poput religije, nema pravo na ikakvo specijalno mjesto zbog kojeg bi postao nacionalna javna filozofija. Zapravo, ima slabiju poziciju od judeo-kršćanske tradicije, jer se ne radi o tradiciji na kojoj je utemeljena država. Prema takvom razmišljanju, sekularizam je sektaška doktrina, i kao takva, nije u stanju ispuniti vlastitite zahtjeve bivanja dostupnom "javnom razumu."

Theodore Dalrymple - društveni komentator i psihijatar

Anthony Daniels, koji piše pod pseudonimom Theodore Dalrymple, engleski je autor, umirovljeni zatvorski liječnik i psihijatar. Dalrymple kroz svoje članke i knjige tvrdi kako liberalni i progresivni stavovi koji prevladavaju u Zapadnjačkim intelektualnim krugovima zanemaruju odgovornost pojedinca za vlastita djela i potkopavaju tradicionalne običaje, na taj način pridonose stvaranju 'podklase' ispunjenje nasiljem, kriminalnom, spolnim bolestima, drogama. Dalrymple je proveo karijeru radeći u zatvoru i bolnicama gdje se upoznao sa desetak tisuća životnih priča tako da je upoznat sa situacijom o kojoj govori (iako njegovi liberalni prijatelji odbijaju povjerovati u slučajeve koje opisuje).

Dalrymple uzrok većine suvremene bijede u Zapadnim zemljama vidi u nihilističkom, dekadentnom i samodestruktivnom ponašanju ljudi koji ne znaju kako živjeti. Siromaštvo ne objašnjava takvo ponašanje jer i u afričkim slamovima postoji pristojnost i dostojanstvo koje nedostaje u (engleskim) predgrađima. Propadanje civiliziranog ponašanja – samokontrole, skromnosti, revnosti, poniznosti – upropaštava društveni i osobni život. Uvjerljivost svog pisanja duguje proživljenim iskustvima kojima ilustrira argumente. Živio je i radio u Africi, proputovao ju je javnim prijevozom (uhićen više puta, svjedočio masakru u Liberiji...), priključio se engleskim komunistima da bi posjetio Sjevernu Koreju, putovao Afganistanom, komunističkom Rumunjskom, Albanijom, proputovao je Južnu Ameriku; kao i veliki broj drugih država koje nisu toliko zanimljive iz avanturističke perspektive.  

Posebno je zanimljiva njegova sposobnost da u najbanalnijim izjavama ili događajima uoči destruktivne ideje. Ali u to sve se možete i sami uvjeriti čitajući eseje i knjige jednog od vodećih društvenih komentatora kojeg često uspoređuju sa Orwellom;

Tri kraća video isječka;

• Dr. Theodore Dalrymple on the Breakdown of Family
• Dalrymple on Rouseau
• Theodore Dalrymple on the Capacity of the Poor
  

Nešto duža predavanja (i predstavljanja knjige);

• Theodore Dalrymple - Life at the Bottom. (1 of 5)
• Theodore Dalrymple - Romancing Opiates (1 of 6)
• Theodore Dalrymple - Our Culture, What's Left of It (1 of 5)
  
• The Mirage of "Equal Opportunity" 
• Theodore Dalrymple - Disdain of the Past

Više možete saznati na blogu koji je posvećen njegovu radu - Skeptical Doctor. Na navedenom blog nalazi se popis (sa pripadnim poveznicama) knjiga i publikacija u kojima objavljuje svoje eseje. Također i podstranica; Speeches and Interviews  sa poveznicama na različite (video i audio) izvore.

Objavio sam nekoliko postova povezanih s njime;

• Naša kultura, što je preostalo: Intervju sa T.D.
• Seksualna Revolucija - bilo kuda seks svuda [1/2]
• Seksualna Revolucija - Bilo kuda seks svuda [2/2]
• Dijete kao pravo - IVF [1/2]
• Dijete kao pravo - IVF [2/2]
• Uporabe metafizičkog skepticizma
• Talibani štednje i/ili isposništva
• Papa uzvraća udarac

***

Za kraj nekoliko citata;

Kada se mladi ljudi žele pohvaliti, kažu da "nikoga ne osuđuju". Za njih, najviši oblik moralnost je amoral.

Toliko smo pili na izvorima kolektivizma da državu uvijek vidimo kao rješenje svakog problema, nikada kao prepreku koju moramo prevladati. Može se reći da je kolektivizam toliko ispunio naše duše da smo sada ljudi vlade, za vladu, od strane vlade.

Došlo je do čudne promjena lokusa kontrole: ljudi se osjećaju odgovornim za sve osim za ono što sami čine.

Kada je svaka benificija koju primate pravo, nema mjesta dobrim manirama, a kamoli zahvalnosti.

Sažimanje generacija ... je jedan od najočitijih – iako ne nužno i primjećenih – društvenih trendova u modernoj Britaniji. Djeca postaju prerano odrasla, a odrasli ostaju trajno podjetinjeni.

Gubitak religioznog shvaćanja ljudskog stanja – da je čovjek palo biće kojem je vrlina nužna ali nikada potpuno dostižna – je gubitak, a ne dobitak, za istinsku sofisticiranost.

Kada se više bojimo da ne ispadnemo netolerentani nego što se bojimo da ne podlegnemo poroku, možemo očekivati procvat svakakvih zala.

Ako uklonimo posljedice velikog broja djela, onda sam koncept ljudskog agenta nestaje, život postaje besmislen, nastaje vakum u kojem čovjek oscilira između dosade i zaborava.

Korozivni ideal socijalne pravde se toliko urezao u psihu Britanaca da je postao dobro koje je sine qua non svih drugih dobara. Ako je društvo nepravedeno, sve je dopušteno. Pretpostavka osobne odgovornosti se može odgoditi sve dok socijalna pravda (uvijek definirana svojim nedostatkom, teško ju je definirati pozitivno) ne zavlada. U međuvremenu, možete se ponašati sramotno, ali i dalje smatrati žrtvom.

Nedostatak samokontrole oblikuje karakter baš kao i samokontrola: ali oblikuje drugačiji, i puno gori, plići karakter. Jednom kada samokontrola postane porok kojeg moramo izbjegavati pod svaku cijenu, ne postoji granica do koje se ljudi neće spustiti.

Popularnost kartezijanske metode nije posljedica želje da uklonimo metafizičku sumnju, i pronađemo sigurnost, nego upravo suprotno: sumnjati u sve, i samim time povećati opseg osobnih sloboda, unaprijed uništiti svaki filozofski temelj za ograničenje naših vlastitih apetita. Radikalni skeptik, barem danas, nije u potrazi za istinom, nego za slobodom – najvećom zamislivom slobodom koja bi omogućavala zadovoljavanje svih njegovih hirova.

Takvi skeptici vjeruju da će se svijetlo upaliti kada pritisnu prekidač, iako nemaju dobro razumijevanje rada struje. Međutim, obuzme ih bijesan i nezasitan duh istraživanja u trenutku kada shvate da su njihovi interesi u pitanju – odnosno sloboda, ili odobrenje, da se ponašaju prema svojih hirovima. Tada su odjednom oboružani svom filozofijom, koju koriste za potkopavanje moralnog autoriteta običaja, zakona i stoljetne mudrosti.

Potrebno je reći nešto o riječi 'depresija' koja je gotovo u potpunosti istisnula riječ pa i sam koncept nesretnosti iz modernog života. Od tisuće pacijenata koje sam liječio samo ih je par ikada ustvrdilo da su nesretni; svi ostali su rekli da su depresivni. Taj semantički pomak ima veliku važnost jer implicira da je nezadovoljstvo životom samo po sebi patologija, medicinsko stanje i na doktoru je odgovornost da je izliječi lijekovima. Svi imaju pravo biti zdravi; depresija je nezdrava stoga svatko ima pravo biti sretan(suprotno od toga da je depresivan). Kada razmislimo o toj ideji shvatimo da ona implicira da je nečije stanje uma, nečije raspoloženje nezavisno(ili bi barem trebalo biti) od načina na koji netko živi svoj život. To vjerovanje lišava ljudsku egzistenciju od smisla, drastično razdvaja nagradu od ponašanja.

Čini mi se da problem nije što se pokušavaju pomaknuti postojeće granice, to se uvijek pokušavalo. Današnji relativizam pokušava ukinuti sve granice; proširiti to razmišljanje iz akademskih slojeva u opću populaciju. Ako granice nisu potrebne onda bilo kakav pokušaj postavljanja granica nema legitimiteta. Samo ono što mi želimo ima legitimitet.

Nikada u povijesti čovječanstva ljudi nisu živjeli tako duge i bezbolne živote; nikada toliko ljudi odnosno toliki postotak ljudi nije imao slobodu birati kako će živjeti, koje ciljeve da slijedi, koji smjer da izabere. S druge pak strane; nikada toliko ljudi nije osjećalo tjeskobu i depresiju, nikada nisu pribjegavali tolikim pilulama kako bi si olakšali bol. Čovječanstvu je trebalo puno vremena i truda da stvori toliko izobilje za sebe, a sada smo otkrili da izobilje ne donosi očekivanu sreću, samo drugačiju vrstu tjeskobe

Politička korektnost je (prikrivena) komunistička propaganda. U svojem proučavanju komunističkih društava, došao sam do zaključka kako smisao komunističke propagande nije nagovoriti ili uvjeriti, niti informirati, cilj je poniziti; samim time, što manje odgovara stvarnosti to bolje. Kada su ljudi prisiljeni šutjeti dok im govore najočitije laži, ili čak gore, kada su prisiljeni ponavljati te laži, gube svoj osjećaj za čestitost. Pristati na očite laži znači surađivati sa zlom, i na jedan maleni način postati zao, prestajete se odupirati bilo čemu. Društvom oslabljenih lažaca je lagano kontrolirali. Mislim da ako istražite političku korektnost da ćete shvatiti da ima isti učinak i da joj je to cilj.