Puno toga u modernoj znanosti ukazuje istu stvar [da bi ozbiljno trebali razmotriti Aristotelijansku metafiziku]. Darwinistička evolucijska teorija je, službeno barem, napokon istjerala finalnu uzročnost iz onog dijela prirodnog svijeta gdje se njeno postojanje činilo najočitijim. A ipak, kao što je tomistički filozof Etienne Gilson naveliko dokumentirao u From Aristotle to Darwin and Back Again, teleološki koncepti su prožimali Darwinističku teoriju od samih začetaka. Jedan od problema je što je čak i nakon Darwina, nemoguće - kao što je uvijek i bilo - dati odgovorajući opis organa životinje, uzorka ponašanja, i sličnog osim u terminima onoga za što služe, a to znači u teleološkom jeziku. Suvremeni filozofi biologije su pokušali pokazati da je takav jezik moguće izbjeći ili analizirati u ne-teleološkim terminima, ali nijedan takav prijedlog nije bez ozbiljnih problema.
Primjerice, prema trenutno najpopularnijoj teoriji, reći da bubrezi u određenom organizmu imaju funkciju pročišćavanja krvi je kratica za nešto poput ovog: oni pretci tog organizma koji su prvi razvili bubrege (kao rezultat nausmične genetske mutacije) imali su tendenciju preživljavanja u većem broju od onih bez bubrega, zato jer je njihova krv bila pročišćavana; a to je uzorkovalo da se gene za bubrege prenose na organizme u pitanju i slično. Ali kao što je John Searle istaknuo, strogo govoreći, takava Darwinistički opis podrijetla biološke karakteristike uopće ne pruža "analizu" ili "objašnjenje" teleološke funckije tih karakteristika, nego jednostavno eliminira ideju teleologije, tretira je kao korisnu fikciju. Koristeći aristotelijansku terminologiju možemo reći da pokušavaju odbaciti finalnu kauzalnost i objasniti biološke fenomene potpuno u terminima djelatne kauzalnosti, a ne pokušavaju reducirati finalnu kauzalnost na djelatnu kauzalnost (nešto što se se i inače čini nekoherentno.) Osim toga, čak i ako bi takve opise shvatili ozbiljno kao analize teleološke funkcije, oni bi imali ozbiljne poteškoće. Kap što je Jerry Fodor primjetio, imaju apsurdnu implikaciju da ne možemo znati funkciju stvari osim ako ne znamo kako je ta stvar evoluirala, i da ništa u principu ne može imati biološku funkciju osim ako je evoluiralo. Ali zapravo smo mi znali funkciju svakakvih vrsta organa i ponašanja puno prije nego što se pojavila ideja prirodne selekcije, i barem teoretski je moguće da određeni organi i ponašanja mogu imati funkciju čak i ako nisu evoluirali.
Ipak, dublji problem je vjerojatno taj što se čini da je najveće otkriće moderne biologije – DNA i genetksi kod kojeg utjelovljuje (koji je uključen u Darwinističku priču o evoluciji života) – prožeto teleologijom. Opis te poznate molekule se stalno poziva na "informaciju", "Podatke", "instrukcije", "nacrt", "software", "programiranje" itd; i postoji dobar razlog za to, jer ne postoji način da precizno prenesete što DNA radi bez da iskoristite takve koncepte. Ali svaki od tih pojmova podrazumijeva da je DNA "usmjerena prema" nečemu van sebe samoga kao nekoj "namjeni" ili "cilju" – razvoju nekog organa u rastućem organizmu, manifestaciji određene tendencije ponašanja, ili što već – a to pokazuje upravo onu vrstu finalne kauzalnosti koju je moderna biologija navodno izbrisala.
PS
Da ne bi bilo zabune, Feser napominje da to nema nikakve veze sa "ireducibilnom kompleksnošću" o kojoj govori ID; radi se o tome što DNA radi, stvar bi bila ista da je DNA potpuno jednostavna. (Inače, zagovornici ID-a prihvaćaju mehanističku sliku što je jedan od razloga zašto se Feser ne slaže s njime.) Kasnije nastavlja;
Kao što fizičar Paul Davies primjećuje u svojoj knjizi The Fifth Miracle, "koncepti poput informacije i softwarea ... [uključuju] pojmove koji su prilično strani fizičarevom opisu svijeta" – opis koji bi (barem službeno) trebao biti potpuno mehanistički – a uporaba takvih koncepata u bilogiji "tretira semantičku informaciju kao pridodni kvantitet poput enegije." "Nažalost", nastavlja Davies,
"značenje" zvuči opasno blizu svrhe, potpuni tabu u biologiji. Preostaje nam kontradikcija da moramo primjenjivati koncepte izvedene iz svrsishovite ljudske aktivnosti (komunikacije, značenja, konteksta, semantike) na biološke procese koji se čine svrsishovitim, ali zapravo nisu (ili barem ne bi trebali biti.)
Zaključuje Davies;
Na kraju svega, ljudska bića su proizvod prirode, a ako ljudi imaju svrhu, onda na nekoj razini svrsishovitost mora izniknuti iz prirode, a to znači da je inherentna prirodi... Može li svrha biti istinsko svojstvo prirode sve do stanične, pa čak i podstanične razine?
Feser dalje objašnjava da je, u Aristotelijanskom opisu, problem taj što djelatne kauzalnost nije razumljiva bez finalne kauzalnosti, odnosno ono prema čemu je djelatna kauzalnost usmjerena. Primjerice za DNK medvjeda kažemo da uzrokuje njihovu dlakavost i veličinu, ali ne smatramo bitnim da uzrokuje njihovu prikladnost za maskote sportskih klubova.
Kasnije objašnjava finalnost u anorganskom svijetu itd.
PPS
Za one koji su površno pročitali, govorimo o teleo-logiji.
Raniji postovi slične tematike; Kraj evolucije, Ojačava li Darwinizam Tomističke dokaze?, Kauzalni model (4 uzroka) – Filozofija prirode itd.
