četvrtak, 9. svibnja 2013.

Andre Ampère i krunica

André Marie Ampère bio je vanredan čovjek oštroga uma, mnogostruki genij. Njegova polazišna točka u znanosti bilo je Oerstedtovo slučajno otkriće utjecaja struje na magnetsku iglu. Zbog toga je Ampere pretpostavio da magnetizam možete transformirati u električnu energiju, i da električne struje općenito imaju međusobni utjecaj. Osmislio je aparaturu za istraživanje svojih hipoteza te je ubrzo došao do rezultata; formulirao je zakone prema kojima struje privlače i odbijaju jedna drugu, te shvatio uzrok otklona magnetske igle. Ta otkrića su imala veliki broj posljedica, označila su prvi korak u razumijevanju zemljinog magnetizma i magnetizma općenito. Znanstvena otkrića općenito prolaze tri faze; otkrića utvrđivanje činjenica od strane jednog istraživača, opće objašnjenje drugog i točna formulacija zakona od strane trećeg istraživača, ali u slučaju elektrodinamike sva tri koraka je obavio Ampere. Bertrand je zapisao: "Ampèreov esej je jedan od najljepših proizvoda moderne znanosti, tvori temelj najšire i najsavršenije konstrukcije koju je osmislila prirodna filozofija još od Newtona." Znanost duguje Amperu i druga otkrića, započeo je karijeru briljantnim matematičkim radovima, dao doprinos u kemiji, poznavao zoologiju i botaniku, ali zanimala ga je i filozofija – njegov posljednji rad je bio esej o klasifikaciji znanosti.

Ampèrovo religiozno iskustvo je uključivalo rani period ravnodušnosti, a nakon povratka Kršćanstvu, razdoblje duboke sumnje i tjeskobe. Ipak, radilo se o fazama u njegovu razvoju. U periodu kada je došao do svojih velikih otkrića opet je bio revan i uvjereni Kršćanin, kakav je i ostao do kraja. Ozanam, koji je živio jedno vrijeme kod Ampera, o tome je nedvosmisleno zapisao;
No, osim njegovih znanstvenih dostignuća, postoji još nešto; za nas Katolike, ovaj rijetki genij ima druge osobine vrijedne našeg poštovanja i ljubavi. Bio je brat u Vjeri... Religija je predsjedala radom njegova uma, obasjavala svako područje njegove misli: i s te uzvišene perspektive je prosuđivao sve stvari, čak i samu znanosti. ... Ova časna glava, sa svom svojom mudrošću i slavom, posvemašnje se poklonila pred misterijima Božanskog Nauka. Kleknuo je na istom oltaru kao i Descartes i Pascal, zajedno sa siromašnim ženama i djecom, skroman u duši kao najmanji od njih. Nitko nije mogao pomnije poštovati strogu, ali ipak slatku disciplinu Crkve ... Ali najljepše od svega je bilo djelovanje kršćanstva u njegovoj plemenitoj duši: ta divljenja vrijedna jednostavnost, skromnost genija koji je, znajući sve, bio zadovoljan nepoznavanjem svoje vlastiti veličine: to veliko znanstveno poštenje, željno ne slave, nego samo istine, danas tako rijetko: ljubazne i komunikativne ćudi koja je ispunjavala beskraj prijateljskih razgovora, toliko komunikativna da su njegove ideje prepuštene milosti i nemilosti plagijatora; i naposljetku, dobronamjernost prema svima koje je upoznao, posebno mladima. ... Znamo za mnoge, prema kojima je pokazao svoju brigu i očinsku ljubav. Oni koji su poznavali samo njegov intelekt, poznavali su manje savršen dio njega. Iako je duboko razmišljao, još je dublje volio.
Ampèrove rasprave s Ozanamom su rijetko kad završavale bez spominjanja Božjeg imena. Jednom prilikom je, razmišljajući, uzviknuo: "Kako je Bog velik, Ozaname, kako je Bog velik! Svo naše znanje je apsolutno ništa." U Ampèrovim zapisima pronalazimo mnoge odlomke u kojima govori o Prirodi koja upućuje na Boga: "Možemo vidjeti samo Stvoriteljeva djela, ali kroz njih dolazimo do spoznaje Stvoritelja Samoga", "Jedan od najupečatljivijih dokaza za Božju egzistenciju je divan sklad kojim je svemir očuvan."...

Spomenuti blaženi Frederick Ozanam (vođa katoličke socijalne misli 19. stoljeća) je kao student, umoran od svojih istraživanja i osjećajući neke vjerske sumnje, otišao u šetnju te ušao u župnu crkvu kako bi pronašao mir i utjehu. U kutu, blizu Presvetog Sakramenta, primijetio je starca uronjenog u molitvu krunice. Prepoznao je Ampèra, potiho je kleknuo iza svog obožavanog učitelja. Promatrajući velikog znanstvenika uronjenog u molitvi, osjetio je kako vjera i Božja ljubav nadiru u njegovu dušu. Poslije je zapisao kako je "Amperova krunica... učinila više za mene nego sve knjige i propovijedi zajedno".(Des Rivieres,Ozanam.P34)

Napisano prema; Andre Ampère - GKC's Favourite.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana