Bitno pitanje u "raspravama"
oko "istospolnih brakova" je zašto bi se država uopće
uplitala u brak. (Naravno, to pitanje vrijedi općenito za
instituciju braka, ali u zadnje vrijeme se "rasprave" o
braku najšešće pokreću zbog pitanja "istospolnih brakova",
ili neke slične revizije.)
Kao što objašnjavaju u radu [What is
Marriage?" Sherif Girgis, Robert P. George, Ryan T. Anderson];
Zašto država ne postavlja uvjete za naša svakodnevna
prijateljstva? Zašto se ne bavi zanemarivanjem ili izdajom naših
prijatelja? Zašto nema građanskih ceremonija kojim formiramo
prijateljstvo, ili nekih pravnih prepreka da ga prekinemo?
Jednostavno zato što prijateljstvo ne utječe na političko dobro na
način koji bi opravdao pravnu regulativu.
Nasuprot tome, brakovi su stvar javnog
interesa, i kao što primjeri gotovo svih kultura svjedoče –
korisno ih je prepoznati i regulirati. Društvo ovisi o snažnim
obiteljima, kako bi proizvele ono što društvo ne može samo:
poštene, pristojne ljude koji će postati razumno savjesni građani
koji se pridržavaju zakona. Prilikom odrastanja, djeca imaju koristi
zbog ljubavi i brige koju iskazuju i majka i otac, te koristi od
predanja i isključive ljubavi koje roditelji međusobno iskazuju.
Iako neki libertarijanci predlažu da "privatiziramo" brak, pobornici
ograničene vlasti moraju prepoznati da bi privatizacija braka dovela
do katastrofe za ograničenu vladu. U nedostatku kulture braka,
obitelji često ne uspijevaju formirati, ili postići i održati
stabilnost. Povećanjem udjela odsutnih očeva i vanbračnih rođenja,
razvijaju se socijalne patalogije. Posljedica toga je porast vladinih
troškova na različite socijalne usluge. Istraživanje skandinavskih
država podupire zaključak kako propadanjem bračne kulture raste
državna potrošnja. Prema studiji Brookings Instituta, 229 milijardi
dolara socijalnih izdataka u razdoblju od 1970. do 1996. se može
pripisati raspadu bračne kulture i svim posljedicama koje dolaze s
time.
Drugim riječima, naše opravdanje
podržavanja nekog koncepta braka, i naše opravdanje za vjerovanje
kako je tradicionalno shvaćanje braka ispravno, je isto; duboka
povezanost između braka i djece. Prekinite tu povezanost, i postaje
puno teže vidjeti zašto bi država imala ikakvog interesa u braku.
***
Naravno, navedeno neće spriječiti
progresivce da žrtvuju brak na oltaru jednakosti; ali u srži svakog
društva je unija muškarca, žene i zajednice. Kao što objašnjava
Scruton; Promijeniti tu povijesnu normu znači uvesti veliku
promjenu. Malo je vjerojatno da će ljudi samo tako tako prihvatiti
odbacivanje norme o kojoj su ovisila društva kroz zabilježenu
povijest.
Jedan odgovor na
razvoj situacije je jednostavno reći da Država može definirati
brak kako želi, može dati zakonske privilegije kojim god parovima
želi, ali da to nema utjecaja na stvarnost, koja je stvar
metafizike, ne konvencija. Prema takvom razmišljanju, brak je
sakrament, a država ga ne može niti stvoriti niti uništiti; dakle
ništa se nije promijenilo novim pravnim uređenjem.
Razumljiv
je takav odgovor, ali je također i kratkovidan. U našem sekularnom
društvu Država je silom preuzela mnoge od funkcija religije.
Osim toga, ne morate smatrati da je brak sakrament i zavjet pred
Bogom kako bi prihvatili tradicionalni stav. U svakom društvu brak
je smatran vezom između muškarca i žene u kojoj cijelo društvo
ima interesa. Brak je način na koji započinju obitelji, a obaveze
koje preuzimaju partneri ima dalekosežnije posljedice od samog
ugovora između njih.
Tako je bilo u Rimskom pravu, koje je
smatralo brak građanskom vezom, ali nije bilo nimalo nalik ugovoru o
kohabitaciji. Kao što je jasno iz latinskog imena, matrimonium, cilj
je bilo majčinstvo i obitelj; a muž i žena se nisu samo obvezali
prema zajedničkom životu; radilo se o egzistencijalnom izboru,
prijelaz iz jednog u drugo stanje.
Promatranja antropologa potvrđuju
značaj takvih "obreda prijelaza". U plemenskim društvima,
ljudi ulaze u novo stanje kroz brak. Čitavo pleme je uključeno u
validaciji veze između muža i žene, a vjenčanje je ceremonijalno
prepoznavanje da su partneri predani ne samo međusobno, nego i prema
potomstvu svoje zajednice, i budućnosti plemena. Evolucijski
psiholog može čak reći kako je ritualni naglasak spolne razlike
adaptacija, potreba grupe koja je dublja od kulture.
Naravno, više ne živimo u plemenima,
stara adaptacija se mora sada adaptirati na nove uvijete. Međutim,
čak i za nas, brak je primarni način na koji se socijalni kapital
prenosi kroz generacije. Čak i za nas, brak određuje put odricanja
i predanosti. Čak i za nas, odgajanje djece i priprema za obiteljski
život leže u središtu bračne veze. To ne znači da se samo plodni
parovi trebaju vjenčati, to znači da je brak izgrađen oko norme
prema kojoj mjerimo svoje nedostatke.
Uklonite tu normu i institucija će
sigurno doživjeti propadanje. Više se neće raditi o vezi između
generacija kojoj je cilj odgajanje djece, nego o ugovoru o
kohabitaciji, privremenom kakvi već i jesu takvi dogovori. Do sada
smo prihvaćali ideju da Država može podržavati brakovi i
osiguravati ih kroz pravne privilegije; prihvatili smo da Država
može iskoristiti zakon da bi očuvala određenu verziju
judeo-kršćanskog poimanja bračnih zavjeta.
Naši zakoni protiv incesta, bigamije i
dječjih brakova, odražavaju naše uvjerenje da brak, definiran od
strane Države, trebamo suditi prema nekim drugim i višim
standardima. Ali ako brak promijenimo u ugovor između partnera u
kojem buduće generacije nemaju svoj glas, ti zakoni gube svoje
temeljno opravdanje.
Mislim da veliki broj ljudi tako osjeća
i misli, iako možda to ne bi izrazili tim riječima. Unatoč
promjenama u društvu, uvijek smo imali negdje u podsvijesti da veza
između muža i žene, poput veze između roditelja i djeteta, ima
moralnu prirodu koja nadilazi sferu ugovora.
***
Trebamo biti zabrinuti zbog plitke
argumentacije koja dominira političkom raspravom, kao da je ideja
jednakosti dovoljna da razriješi svako pitanje koje se bavi
dugoročnom sudbinom društva.
