Zašto su intelektualci ljevičari? - J. Budziszewski

Ljudska bića prirodno žele poznavati istinu. Ne mislim da je tu čežnju moguće iskorijeniti, ali kratkotrajno nije očita, samo zato što se sve vrste drugih čežnji natječu s njom i u svakom trenutku mogu biti jače. Ipak, stvarnost ima svoje načine osvećivanja vjerovanjima koja joj se protive; radi se o sporom procesu, a u kratkom roku se može čak činiti da pogrešna vjerovanja pobjeđuju samu stvarnost.

Neki od motiva nisu toliko suprotstavljeni istini nego su ravnodušni prema njoj. Jedan od takvih motiva je intelektualna taština; Mogu voljeti svoje ideja sam zato što su moje, i protiviti se svakom izazovu. U posljednjem postu komentirao sam običnu žudnju intelektualaca za odobravanjem drugih intelektualaca. Mogli bi pomisliti da su ta dva motiva suprotstavljena, ali daleko od toga. Kada je taština pojedinca progutana unutar taštine skupine, kada svako Ja očajnički želi biti jedan od "nas", dva motiva rade zajedno. Spomenuti motivi su toliko snažna kod ljudi moje profesije da ulažemo ogromne količine energije kako bi se uvjerili da dokazi podržavaju glavne obrise koncenzusa, čak i ako mu se protive. Neslaganje rijetko kad prelazi pitanje detalja.

Ali ništa od ovih motiva ne objašnjava neobičnu sklonost intelektualnog mišljenja u naše vrijeme da se okupi na ljevičarskom kraju političkog spektra. Kako to objasniti? Ako smo u kratkom roku skloni međusobnom konformizmu onda okupljanje nije teško objasniti, ali zašto se ne okupljamo češće na drugim mjestima? Na kraju krajeva, intelektualci nisu ljevičari u svim društvenim porecima. U društvenim poretcima u kojima intelektualci ovise o pokroviteljstvu aristrokracije obično nisu toliko snažni kritičari svojih pokrovitelja.

Ali u našem socijalnom poretku, stvari su drugačije. Iako se nazivamo republikom, zapravo smo tehnokracija u kojoj su stvarni vladari velika i nevidljiva masa stručnjaka. Jedna vrsta ekspertize nalazi se u administrativnim tijelima jer zakonodavci ovih dana ne donose toliko zakone koliko smjernice i ciljeve, koje onda dužnosnici oblikuju u provodiva pravila. Druga vrsta ekspertize nalazi se u sudovima, što se može činit kao potpuno druga stvar, ali zapravo nije. Sudovi, koji djeluju kao neizabrani superzakonodavci, stvaraju norme na gotovo isti način kao i izabrani zakonodavci, ne toliko poručivanjem što treba napraviti nego utemeljivanjem "testova" koji zahtijevaju da se različiti "interesi" moraju "balansirati". Pravo značenje ovih testova se ne formira sve dok ne prođe ruke administrativnih dužnosnika što nas ponovno dovodi do stručnjaka.

U takvom stanju stvari, intelektualci nemaju prava vladanja, čak se mogu predstavljati kao kritičari države. Ipak, uzrok njihove vlastite važnosti ne možete razlikovati od uzroka same tehnokracije jer oni su ti koji obrazuju stručnjaka i pružaju njihovu intelektualnu formaciju. Uz samo nekoliko iznimaka, što je država masivnija i važnija to se intelektualci osjećaju važnijim, i to veće mišljenje imaju o sebi. Stranka države je stranka ljevice, i to je smjer prema kojem naginju.

U gotovo svakom javnom pitanju, intelektualci su skloni baš onim sumnjama i baš onim sigurnostima koje ojačavaju djelovanje vlade ovisno o stručnjacima. Što se tiče stava da je brak prirodna institucija usmjerena nepromjenjivim svrhama, oni su skloni sumnji, jer bi to značilo da bi državno djelovanje trebalo biti ograničeno; A što se tiče stava da neregulirana ljudska aktivnost uzrokuje štetne globalne klimatske promjene skloni su sigurnosti jer to podrazumijeva da bi državno djelovanje trebali proširiti. Što se tiče razmišljanja da je najučinkovitiji program protiv siromaštva vjenčati se i ostati u braku, skloni su sumnji, jer bi to značilo da je moral važniji od društvenog inženjeringa; A što se tiče tiče stava da je najbolji način pomaganja siromašnima vjenčati ih sa samom vladom, skloni su sigurnosti, jer bi to značilo da je društveni inženjering važniji od morala.

Što s kaotičkim pomacima u razmišljanju, poput onog u jatu ptica kada dolazi do nagle promjene smjera? Pa, on i dalje postoji, ali ljevičarska sklonost mu je nametnuta. Intelektualci su vođeni modama koje cvatu prolaznim postojanjem, slabljenje, nestanak, rekombiniranje i ponovni cvat. Ali mode su sve na jednoj strani spektra.

[...] Na kraju, ne samo ideje nego i društveni poreci suočavaju se sa stvarnošću. Prolazni motivi za skrivanje od određene istine natječu se s dubokom, sporom, neuklonjivom čežnjom za istinom kao takvom.

Napisano prema Why Intellectuals Lean Left, autor  J. Budziszewski, 

PS

U postu o stručnjacima (The Cult of the Expert) zapisuje;

Ono što je moderna era odlučila naučiti od Descartesa je sljedeće: Ništa se ne računa kao pravo znanje sve dok nije certificirano od stručnjaka koji su to proveli kroz certifikacijski stroj – bilo da se radi o odvjetnicima, bioetičarima, edukacijskim psiholozima ili vladinim birokratima. Koji certifikacijski stroj stručnjaci koriste (ima ih puno) više se ne smatra toliko bitni, Ono što je bitno je da postoji certifikacijski stroj koje nitko osim stručnjaka ne razumije.

Primjera ima koliko god želite. Sjetite se samo svih onih eu birokrata i svih odbora koje nitko nije izabrao i koji nikome ne odgovaraju, ali upravljaju vašim životima.

Živimo u demokraciji? Zamislite skupinu roditelja koji žele da njihova djeca nauče čitati knjige (možda "Velike Knjige" Zapadne civilizacije), jasno pisati i računati aritmetičke operacije koje svakodnevno susrećemo. Žele ih podučiti o povijesti države, o prirodnom svijetu itd. Odluče izgraditi – ili tek organizirati - školu, osmisle plan učenja, naruče knjige koje žele i zaposle ljude koji će predavati. Možete li uopće tako nešto zamisliti? Koliko zakona i propisa su prekršili? Što će reći "stručnjaci" na to? Kako će reagirati udruge koje se proglašavaju udrugama "civilnog društva"?

Samo "znanstvenici" i "stručnjaci" mogu odlučivati o društvu i vašem životu. Ljevica, totalitarna kakva je, mrzi istinske institucije civilnog društva jer ispunjavaju prostor između pojedinca i svemoćne Države. "Stručnjacima" nije teško pozvati se na međunarodne i državne dokumente koji ukazuju na važnost "stručnjaka" – dokumente koje je napisala upravo ista vrsta stručnjaka na višoj razini. Uvijek nas iznenadi kada stručnjak zaključi da je potrebno njemu dati više ovlasti.

U zadnje vrijeme je popularno slušati što kaže "pravobraniteljica". Nitko ju nije izabrao niti ovlastio da radi ono što radi, nije niti jasno kome odgovara niti koja je njena uloga i svrha u društvu, ali predstavlja vrhovni oblik "stručnosti". Ne slažete se sa stručnjacima? Onda možete očekivati službene opomene, sve češće i kazne. 

Treba nam odvojenost Ljevičara i Države.

Već sam objavio postove slične tematike: Zašto sveučilištima dominiraju ljevičari?, Opijum profesora,  Dominacija Ljevice na sveučilištima i u medijima - statistika, Indoctrinate U - Politička korektnost i američka sveučilišta, Tko je pametniji - elita ili narod? itd.

Zašto su intelektualci takvi konformisti?

Što? Niste znali da su konformisti? To ne iznenađuje. Naš učenjak razmišlja o sebi kao o neovisnom misliocu, trudi se kako bi takva slika bila projecirana i kod drugih. Prema njemu, ne-intelektualci su konformisti, a on i njegovi kolege intelektualci su iznimke, slobodni umovi i duhovi koji se razlikuju od stada.

Površno, ima nešto u tome. Točno je da se njegovi stavovi razlikuju od stavova ne-intelektualaca. Možda čak i prezire njihove stavove. Studentu, koji vidi da njegov profesor razmišlja drugačije od njegovih roditelja, možemo oprostiti što smatra da je njegov profesor neovisni mislilac; ali istina je jednostavno ta da roditelji studenta nisu ona vrsta ljudi s kojima se profesor usklađuje.

Učenjaci se usklađuju jedan s drugim. Koncenzus je postignut ne slijeđenjem dokaza tamo gdje vode, nego uvjeravanjem sebe da promatrate dokaze na takav način da niste nikada u opasnosti da se previše udaljite od razmišljanja drugih učenjaka.

Priznajemo da su se takve stvari događale u nedavnoj prošlosti. Geolozi su "znali" da je zemljina kora stacionarna, penolozi su "znali" da zatvor rehabilitira, neuroznanstvenici su "znali" da su muški i ženski mozak jednaki osim onih regija koje reguliraju seksualne hormone i ponašanje, psiholozi su "znali" da seksualni zlostavljači koji su prošli terapiju više nisu opasni za djecu, politički ekonomisti su "znali" da transfer bogatstvo iz vlada bogatih zemalja prema vladama siromašnih zemalja obogaćuje siromašne u tim zemljama, a klimatolozi su "znali" da će zemlja uskoro ući u novo ledeno doba.

Iako volimo misliti da smo nadišli takve stvari, strah od odstupanja od onoga što pametni ljudi misle je snažan kao što je uvijek i bio. Atmosferski znanstvenici "znaju" da ljudska aktivnost uzrokuje zatopljenje zemlje, biolozi "znaju" da ništa u biologiji nema smisla osim u svijetlu nasumične varijacije i prirodne selekcije, sociolozi "znaju" da su djeca odrasla pod istospolnim parovima uspijevaju podjednako kao i djeca odgojena pod majkom i ocem, politički znanstvenici "znaju" da je različitost boja [kože] ključna za intelektualnu raspravu ali različitost mišljenja nije, sveučilišni administratori "znaju" da su razlike u preferencijama intelektualnih polja od strane muškaraca i žena rezultat diskriminacije, a intelektualci općenito "znaju" da iako možda postoji Bog, ne postoji onakav čije bi postojanje imalo ikakve važnosti.

Koja je moja teza? Da je impuls konformizma podjednako jak među intelektualcima kao među ljudima općenito? Ne, mislim da je puno jači.

Vjerojatno postoji puno razloga, ali ukazat ću na samo dva.

Jedan od razloga je financijski i organizacijski. Laboratorijska istraživanja i anketna istraživanja su skupa, čak i oni učenjaci koji istražuju stvari koje ne koštaju ništa su često pod pritiskom onih koji odlučuju o plaćama i promocijama da privuku novac kroz različite grantove. Tko dodjeljuje novce? Sve češće upravo vlast. Tko odlučuje tko će ih primiti? Odbori učenjaka. Kakvi učenjaci obično upadaju u te odbore. Oni koji imaju konvencionalne stavove. Kakva istraživanja takvi ljudi podržavaju? Onu vrstu istraživanja koja ne osporava te stavove.

Iako su financijska i organizacijska objašnjenja snažna, postoji određeni misterij jer se postavlja pitanje zašto intelektualci podnose takav režim? Zašto se ne pobune? Barem djelomice odgovor leži u tome kako smo odrasli.

Većinom smo bili štreberi. Bili smo dobri u stvarima za koje druga djeca nisu marila, i bili smo loši u stvarima kojima su se druga djeca divila. Očekivano, druga djeca su mislila da smo čudni. Kako bi kompenzirali, mnogi od nas su uzgojili osjećaj superiornosti. "Ne trebaju mi ta glupa djeca; ja sam jedan od pametnih." Ali "pametna djeca" su također socijalna bića. Dijete koje "ne treba" odobravanje "glupe djece" ovisi zbog toga još više o odobravanju "pametne djece" kojima očajno želi pripadati. A činjenica je da čudnost ne cijene niti "pametni"; oni samo imaju drugačiji kriterij što je čudno. Ulazak u klub pametnih ne znači samo biti pametan, nego misliti na način na koji razmišljaju djeca koju se smatra pametnim. Starenjem, pritisak da ostanete u dobrim odnosima s klubom ojačava.

Sve to me ne uznemiruje nešto posebno. Nije ništa pogrešno s intelektualnim autoritetom; problem je što se slažemo s najgorom vrstom, autoritetom intelektualne rulje. Raditi unutar intelektualne tradicije je zapravo dobra stvar; problem je što umjesto da radimo unutar tradicije, mi radimo unutar prolaznih moda.

Može li intelektualna kultura biti drugačija? Naravno, ne radi se o trajnoj značajki stvarnosti; postojale su mnoge intelektualne kulture.

Napisano prema Why Are Intellectuals Such Conformists?, autora J. Budziszewski,.

,

PS

Je li ova pojednostavljena analiza točna? Pa, u nekim slučajevima možda je; Ali prenio sam tekst jer ljudi danas vole isticati da oni "drugačije" razmišljaju, da nisu "konformisti" itd. Poruka pokreta se može sažeti kao "Bori se protiv konformizma, ne želiš biti drugačiji."

O neliberalnosti liberalizma

U Why Liberalism Is Illiberal (part 1 of 2) filozof Budziszewski objašnjava neliberalnost liberalizma. Misli da se tolerancija oslanja na parodoks, ili u slučaju modernih mislioca nesuvislost. Možemo čuti tvrdnju da ne moramo prosuđivati što je dobro a što loše kako bi imali zakone; Ali ako ne prosuđujemo o dobru kako možemo vidjeti što je dobro s tolerancijom? Kako ćemo razlikovati ono što bi trebalo tolerirati od onoga ono što ne smijemo tolerirati?

Uz nesuvislost dolazi i nešto još gore. Ako je neutralnost nemoguća, onda liberalizam nikada neće biti neutralan. On će provoditi svoje vlastiti pristranosti, pritom se štedeći od nužnosti branjenja istih pretvarajući se da uopće nisu pristranosti.

Neki od rezultata su komični. Primjerice po pitanju vjerskih sloboda, liberalizam slijedi pravila kada se radi o religijama koje priznaju da su religije, ali ta ista pravila ne slijedi kada se radi o religijama koje negiraju da su religije. Ne slažete se? Razmislite o suvremenim odlukama po pitanju uspostavljene religije?

Prema Vrhovnom sudu SAD-a, vladino djelovanje mora biti neutralno, ne samo među različitim religijama nego i između religije i ireligije (to nije nešto što Klauzula o Uspostavljanju kaže, ali to nije sada bitno). Kako bi promovirali takozvanu neutralnost, Sud nameće test od tri razine. (1) Zakon mora imati "sekularnu" zakonodavnu svrhu. (2) Ne smije imati glavni ili primarni učinak bilo promoviranje ili inhibiranje "religije". (3) Ne smije poticati prekomjerno državno uplitanje s "religijiom".

Ipak, zato što Sud negira da su takozvani sekularni sustavi života i vjerovanja religije, taj test od tri razine zapravo izgleda ovako: (1) Statut ne smije biti motiviran zabrinutostima koje su podrijetlom iz židovskog ili kršćanskog sustava življenja i vjerovanja, ali može biti motiviran zabrinutostima koje dolazi iz, primjerice, Queer Nation [lgbt organizacija] sustava života i vjerovanja. (2) Ne smije imati kao glavni ili primarni učinak promoviranje stvari u koje židovi i kršćani vjeruju, ali može imati glavni i primarni učinak promoviranja stvari koje vjeruju, primjerice, marksisti. (3) Ne smije njegovati pretjeranu povezanost s institucijama Crkve ili Sinagoge, ali može njegovati bilo koju razinu uključenosti s institucijom, primjerice, Planned Parenthood [organizacija koja vrši pobačaje i ostalo "planiranje roditeljstva".]

Ili drugim riječima, liberalizam diskriminira protiv transparentnosti i iskrenosti. Moj učitelj u drugom razredu, koji je vjerojatno čitao Bibliju, vodio je zahvalu za našu hranu prije ručka. Moj učitelj u petom razredu, koji je vjerojatno čitao Jeremya Benthama, učio nas je vjerovanju u Najveću Sreću Najvećeg Broja, što mi je tada, Bože mi oprosti, zvučalo uvjerljivo. Te dvije pobožnosti, biblijska i utilitarna, su se podjednako oslanjale na najviše obveze; samo što su se oslanjali na različite, svaka isključujući drugu.

Spomenut ću jednu razliku; utilitarni moral negira da postoje intrinzično zla ponašanja, smatra da cilj opravdava sredstvo; ali biblijski moral inzistira na tome da postoji intrinzično zla ponašanja, tvrdi da se ne smiju činiti zla iz kojih proizlazi dobro. Ipak, što liberali kažu? Da je pobožnost učitelja drugog razreda "religiozna" i ne smije biti u učionici, a pobožnost učitelja petog razreda je "nereligiozna" ili "sekularna" i može ostati.

Ako je neutralnost nemoguća, onda je pristranost neizbježna. O tome piše u drugom djelu -Why Liberalism Is Illiberal (part 2 of 2 ). Neke pristranosti su prikladne, neke nisu. Zakoni trebaju biti pristrani prema javnom dobru.

Pravda ne nosi povez preko očiju zato što nema kriterij prosuđivanja, nego zato što je slijepa prema svih drugim kriterijama, ne koristi se svojim očima jer ima svoju vagu.

Potrebno je poznavati dobro i istinito kako bi znali koje loše i lažne stvari tolerirati, a koje ne.

PS

Već sam pisao da nam Treba odvojenost Države i [crkve] Ljevičarstva.

Ništa nije neutralno

Ako kažem da bi eutanazija trebala bili ilegalna zato što ubojstvo krši Božje zakone, onda očito pretpostavljam da postoji Bog, da On ima zakon, da taj zakon treba slušati, da zakon zabranjuje ubojstvo, da je eutanazija ubojstvo, i da On zahtijeva da ljudske vlasti podrže to pitanje.

Ako umjesto toga kažem da eutanazija ne treba biti ilegalna, onda očito pretpostavljam ili da nema Boga, ili da čak i ako postoji Bog On nema zakon, ili da čak ako On ima zakon ne moramo ga slušati, ili da čak i ako ga moramo slušati zakon ne zabranjuje ubojstvo, ili da čak i ako zakon zabranjuje ubojstvo eutanazija nije ubojstvo, ili da čak i ako eutanazija jest ubojstvo On ne zahtijeva da ga ljudske vlasti podrže u tom pitanju.

Ako kažem da država nema pravo niti kompetencije odlučivati o takvim pitanjima onda se zavaravam jer nedonošenje odluke je odluka; reći da država ne smije odlučivati znači samo odlučiti da bi eutanazija trebala biti legalna.

Nije dovoljno nemati pretpostavke – jer u nekoj točki postoji suprotna pretpostavka. Ta suprotna pretpostavka može biti "sekularna", ali je još uvijek "religiozna" u smislu da govori nešto o značenju svemira. Relevantna distinkcija nije između sekularnog javnog života i religioznog javnog života nego između javnog života pod utjecajem sekularne religioznosti i javnog života pod utjecajem starije religioznosti kojoj se sekularna protivi.

Određena vrsta moralnosti i religije može se istjerati iz javne sfere, ali moralnost i religija kao takve ne možete istjerati iz javne sfere.

Autor J. Budziszewski , izvorni post Noting Is Neutral.

PS

Kada liberali žele nešto provesti onda tvrde da su neutralni, a svi oni koji se ne slažu s s njima su "religiozni" i potrebno ih je odbaciti zbog sekularizma (koji je isto naravno neutralan). Ali liberali promoviraju svoju sliku svijeta, ljudskog dostojanstva i ljudske prirode - ili većinom nedostatak iste. Mnogi se ne slažu s njima, nema ništa "religiozno" u tome, odnosno "religiozno" je u istom smislu kao što su religiozne i metafizičke pretpostavke liberala.

Sekularni čitatelji možda neće biti zadovoljni primjerom jer se spominje Bog, ali možete izostaviti ili zamijeniti Boga kao zakonodavca sa čime god želite – "pravdom", "dobrom", "ugovorom", "deklaracijom", "poveljom" itd – poanta o neutralnosti ostaje ista.

Vidi starije postove; Treba nam odvojenost Države i [crkve] Ljevičarstva, V. o totalitarnoj Ljevici, V. o liberalnoj kulturi, O "zakonskom nametanju morala": Anti-Konzervativna Zabluda, Ovisi li moral o Bogu?, Mogu li argumenti prirodnog prava biti uspješni u javnim raspravama? Teizam, Ateizam i opravdanje pridržavanja morala, kategoriju moralna filozofija itd.

---

No, kada već spominjem Božju egzistenciju, ona se često danas predstavlja kao pitanje osobne preferencije, nešto poput omiljene boje. Točnije, ateisti, naravno ne svi, vjeruju – nije slučajan izbor riječi – da su oni neutralni, da oni ništa ne pretpostavljaju, teisti su ti koji u svijet pokušavaju uvesti nekog boga u svijet. Problem je što ateisti, baš kao i teisti, pretpostavljaju puno toga o svijetu. Kada teist, ili barem teistički filozof, tvrdi da postoji Bog, onda on tvrdi da je svijet takav da mi možemo iz njega prepoznati da postoji Bog. Primjerice netko vam ponudi jednu od verzija kozmološkog dokaza, morat ćete pokazati ili da je nešto pogrešno u zaključivanju ili da je nešto pogrešno u premisama. Primjerice morat ćete ustvrditi da je beskonačni regres moguć, da stvari koje postoje potencijalno ne moraju imati svoj uzrok itd.

Ako Bog postoji onda će to utjecati na naše živote. Ljudi će prigovarati da se radi o "teologiji" – pritom misleći ili da Bog ne postoji ili da je nebitan za naše živote - ali takvo razmišljanje je također doktrina o Bogu, radi se o teologiji samo što je njihova teologija – ateologija.

Vidi starije postove: Bog filozofije i Bog Biblije, Zašto imati religiozna uvjerenja?, Russellov čajnik: Drži li vodu?, Ojačava li Darwinizam Tomističke dokaze?, kategoriju klasični teizam itd.

Jednake kao?

Često možemo čuti da su žene jednake (ili barem da bi trebale biti jednake). Ali pitanje je; jednake kao što? Čini se kako se odgovor svodi na "jednake kao muškarci."

Alice Von Hildebrand objašnjava;

"Nesvjesno, žene priznaju superiornost muškog spola želeći postati poput muškarca. U ludosti žele mijenjati nejednakost umjesto da postignu pravdu ili istinu. Ženstvenost je čuvar ljudskog života; jednom kada nestane, posljedice su katastrofalne."

Iako se često spominje da feministice mrze muškarce, one još više mrze žene. Feminizam je ideologija da se odrasle žene moraju ponašati poput odraslih muškaraca, a mali dječaci se moraju ponašati kao male djevojčice.

Feministice preziru sve ženstveno, žene koje se ne slažu s njima izdaju njihovi borbu. Navodno je ideal takav da treba biti indiferentan po pitanju spola, ali zapravo je ideal muževnost. Vizija je da će se jednog dana svi ljudi ponašati kao muškarci, ali da će neki od tih muškaraca izgledati kao žene - oblačiti se nešto drugačije.

***

Muškarci i žene imaju drugačiji raspodjelu sposobnosti, kapaciteta i motivacija. Osim toga, ženama je teže odvojiti različita područja života. Pogrešno je, naivno i apsurdno, očekivati da će doći do istih ishoda odnosno da ćemo pronaći identična ponašanja i ostvarenja na razini spolova.

Muškarci i žene su komplementarni. (Čak pojedinačno nemaju ni čitav reproduktivan sustav. Iako govorimo o muškom i ženskom reproduktivnom sustavu, radi se samo o pola sustava. Potreban je i muškarac i žena za nastajanje novog ljudskog bića.)

U antička vremena postojalo je razmišljanje da je žena nesavršeni muškarac. Takvo razmišljanje se izgubilo na dulje vrijeme, ali danas je opet sveprisutno. Žena mora biti kao muškarac, mora postići ideal muškarca, kada to ne uspijeva onda je neuspješna.

***

Žene počinju osjećati krivnju što žele obitelj, što zapostavljaju karijeru radi djece. Djevojke koje se upuštaju u neobvezne nasumične odnose - pokušavajući imitirati živote nekih muškaraca – i koje se osjećaju loše zbog takvih iskustava počinju osjećati krivnju. Točnije počinju osjećati krivnju jer osjećaju krivnju. Pitaju se tko je kriv što nisu u stanju uživati, zašto im "društvo" nabija osjećaj krivnje. Ne razmišljaju da je nešto pogrešno u tome što čine i da je osjećaj krivnje normalna posljedice, nego osjećaju krivnju što uopće imaju osjećaj krivnje. Osjećaju obvezu ponašati se tako, ako to ne čine nešto propuštaju - izdaju feministički ideal.

Za kraj, da ponovim, argumenti nemaju testise. (Ali feminizam stvarno nije zanimljiv za proučavanje.)

PS

Gugl me neki dan podsjetio na dan majki. (Iznenadilo me što su tome posvetili svoj logo, mislio sam da su napredniji od hvaljenja majčinstva i takvog izraza agresije prema svima "drugačijima" – vjerujem da u dvadeset prvom stoljeću ne trebam isticati koliko je to problematično. Povodom dana žena su bili razumniji, prikazali su žene s različitim karijerama, nijedna nije ima dijete pokraj sebe.)

Pa, sretno onda svim majkama, to naravno uključuje i one koje njeguju duhovno majčinstvo u različitim oblicima.

Pervan i Beck o roditeljstvu

Povodom prošlogodišnjeg dana očeva, poznati komičar Željko Pervan objašnjava;

Tatina ljubav nema premca

Samo je jedan otac. Majke, zahvaljujući činjenici da žive tridesetak godina dulje od svojih muževa, često ljube novopridošle muškarce, a djeci ostavljaju mrvice negdašnje pažnje. Djeca često pate jer su slika i prilika svojih očeva. Vidjeti pod Hamlet. Očevi žele djecu, nagovaraju žene oko toga, nastoje i trude se svakodnevno. Žene često izmišljaju bezbroj razloga da odgode rađanje.

U strahu za svoje tijelo, ljepotu, slobodno vrijeme, a konačno, čuo sam da rađanje dosta boli. Čine sve da što dulje ostanu u centru pažnje muškarca jer u djeci vide konkurenciju. Muškarac voli iz dna duše, iz srca, cijelog bića, dočim žena izračuna da nekog voli. Pogledajte, recimo u pjesništvu, odnos muške i ženske patnje poradi ljubavi. Zato držim da očeva ljubav nema premca u svemiru. Istina, majke rađaju djecu, ali taj fakat ne proizlazi iz želje za njima, nego iz toga što žene posjeduju maternicu, dok muškarci ne posjeduju istu. Majke često nagovaraju i uče djecu, dok otac radi, da su one blage, pune nježnosti, o majčinom krilu, samo je jedna mama, majčine oči i sve tako godinama.

Sve su te priče oko majki smislile muške glave hoteći opravdati majčine udaljenosti i hladnoće tijekom odrastanja sinova ili kćeri. Znamo kako su majke ljute dok rađaju, vrište, psuju i proklinju. Očevi nose cvijeće, blistaju od sreće, časte znane i neznane, u zanosu se opijaju do besvijesti. S očevih ramena djeca motre svijet, očeva ruka nježno gura ljuljačku, otac primjećuje tugu i mijenu u okicama, navija vlakiće, popravlja bicikle, pravi praćke, vuče sanjke.

Majke zabrinute za otiske godina na svom licu nanose kreme varalice, boje kosu, čupaju obrve pa ih ponovno rišu, kupuju kreme za dan i kreme za noć. Paze da ponovno ne rode. Koriste pilule, kalendare, teške glavobolje, pjene, opruge, tamna raspoloženja, greške muževa nose kao štit protiv začeća.

Dragi Očevi, svako dobro i sve što se može nazvati srećom želi vam Otac.

***

Boris Beck komentirao je neka razmišljanja poznatog ljevičarskog kolumnista;

Kako je Ante Tomić odrekao mojoj djeci pravo na život

Moja treća kći našla me kako zabezeknuto razgovaram s kompjutorom.

„Tata, što se dogodilo?“

„Ante Tomić je napisao nešto zapanjujuće.“

„Tko je Ante Tomić?“ pitala je malena.

„To ti je jedan pisac koji je karijeru napravio na ismijavanju ljudi, a nedavno se u jednom članku narugao i časnim sestrama.“

„Nadam se da to nisu pročitale časne u mojem vrtiću, one su anđeli na nebu.“

„A sada je napisao da su katolici s više od dvoje djece beznadni, nerazumni i neodgovorni, da imaju djecu samo da im služe, da gledaju televiziju umjesto da s njima pišu zadaće, da ne doživljavaju djecu kao osobe, da djecu ispunjavaju strahom od Boga, da na djecu ništa ne troše, da katolička djeca nemaju pidžamice na pčelice i Hello Kitty posteljinu kao njegova i da ti ne brišemo guzu kao nekatolici koji imaju jedno ili dvoje djece. I da svi glasamo za HDZ.“

„Ali tata, stoput sam vidjela da se ustaneš od kompjutora ili televizije da mom bratu i sestrama pomogneš oko zadaće i da ih voziš na trening i u glazbenu školu ili da meni obrišeš guzu. I ja imam pidžamicu na pčelice i Hello Kitty posteljinu. I ne glasaš ni za SDP ni za HDZ.“

„Pusti politiku, kćeri. Don Camillo ima pravo, to je najgori đavolski izum.“

„Tata, ali zašto Ante Tomić piše o nama onako kako nije?“

„Ne znam, kćeri. Pisac bi morao pisati o onome što poznaje. To mu se dogodilo i s časnim sestrama – ne shvaća zašto se netko u samostanu odriče udobnosti i moli za druge, a odgovor je jednostavan: svi kršćanski vjernici čine jedno Tijelo, pa kao i kod svakog tijela, neki dijelovi čine jedno, drugi drugo, a neki ništa ili čak zlo.“

Dok sam ja citirao Svetog Pavla, moja je malena pročitala Tomićev članak koji se zove: „Papa kaže da je tri dobar broj. Da je u mene troje djece, svega mi, ja bih se ili propio ili emigrirao.“

„Vidi tata, on kaže da nema snage za više od dvoje djece. Ja mislim da to znači da on nema ljubavi za djecu.“

„I ja mislim. A to je sve povezano s politikom jer u tom članku dosta ružno opisuje ljude koji nisu glasali za starog predsjednika, a to znači da ni njih ne voli.“

„Tata, koliko djece ima predsjednik kojeg voli?“

„Jedno. Ali pusti me da završim, molim te, zaboravit ću što hoću reći. Tomić ne samo da ne voli društvo u kojem živi, nego ni narod u kojem se rodio, jer mu nije žao što će izumrijeti. A to znači da ne voli ni sebe kao pisca jer će izumrijeti jezik na kojem piše i na kojem ga ljudi mogu čitati. A ako ne voli sebe kao pisca, ne voli ni sebe kao čovjeka, jer mu je pisanje poziv. On čak i ne zna što je ljubav, jer ljubav je odricanje, a on se ruga ljudima koji se odriču sebe zbog drugih. I tako umjesto ljubavi svojim pisanjem širi bijes.“

„Sad sam se zbilja rastužila“, rekla je moja kći. „Kako može čovjek bez ljubavi biti umjetnik?“

„Ja mislim da je to nemoguće, dijete.“

„A ja mislim da je bijesan jer je tužan i usamljen i da zato sreću tako očajnički zgrće samo za sebe. I mislim da se trebamo pomoliti za njega.“

„Pomoli se ti, anđele. Tebe će Bog prije uslišiti nego mene.“

***

Anscombe u Zašto imati djecu?

U Mudrim Izrekama postoji stih "svi koji mene mrze ljube smrt." To vrijedi i za ljubitelje pobačaja i 'eutanazije'. Je li neandertalac odumro uz pomoć ljubitelja smrti koji su mrzili Boga? Ne znam, naravno; nitko ne zna. Ne znam jesu li bili u nekom bitnom smislu različita vrsta od naše. Zadnje što sam čula, da oni koji misle da znaju, kažu kako je neandertalac bio homo sapiens – tako da njihovo odumiranje možemo usporediti s odumiranjem tazmanijanaca.

Biblija prevodi taj tekst riječima: "svi koji mene mrze ljube smrt." Poznavala sam filozofa koji je rekao "Nadam se, da ću suočen sa svemogućim Bogom, imati pristojnosti reći 'Dobro, proklinji me'" Nije pritom mislio kao Mill koji je rekao "Ako me Bog osudi jer ga nisam zvao dobrim, onda idem kvragu." Moj filozof nije postavljao nikakav uvjet. Zbog same ideje da je Bog svemoguć je bio razbješnjen. Ako je prijevod Biblije točan, čini se kako je on volio smrt – ako je onime što je rekao mislio da mrzi Boga. Prisjećaju se njega, ne mislim da bi brinuo hoće li ljudska vrsta odumrijeti ili neće; barem ne bi pozitivno odgovorio na argument koji pretpostavlja kako bi bila strašna stvar slijediti prakse i pravila života i imati zakone i vjerovanja koji idu u korist odumiranju naše vrste.

Uzrokuju li djeca religioznost?

Poznato je da religiozni roditelji općenito imaju više djece. Iako nisam upoznat s točnim statistikama za naše društvo, anegdotalni dokazi upućuju da i kod nas vrijedi isti podatak. To ne znači da svi vjernici imaju obitelji, ili da svi imaju posebno velike obitelji, ali obitelji su veće od prosjeka – nerijetko ćete naići na troje ili četvero djece, pa i više.

To nas može dovesti do zaključka da religioznost "uzrokuje" djecu. Ipak, u ovom postu se želim pozabaviti jednim drugim fenomenom. Možda vrijedi suprotno, možda su djeca ta koja uzrokuju religioznost? (Vjerojatno je da postoje obje veze, različitog inteziteta i složenog međudjelovanja.)

Jednom sam poslušao predavanje, i nažalost izgubio ga iz sjećanja, u kojem je predavačica istaknula upravo tu vezu. Čak je spominjala da su to uspjeli pokazati statistički, na neki način – koji nije objašnjen i o kojem mogu samo nagađati – su uspjeli odvojiti ta dva smjera veze religioznosti i djece, odnosno pokazali su da djeca dovode do veće religioznosti.

***

Prije nego što se pozabavimo samom religioznošću, probajmo se pozabaviti utjecajem djece na živote roditelja.

Ukratko, mogli bi reći da koliko god roditelji odgajaju djecu, ta djeca ujedno odgajaju svoje roditelje. Ne mislim to na sentimentaaln način nego stvarno dolazi do promjene ponašanja i navika kod roditelja. Često danas možemo čuti da žene i muškarci nisu spremni – nisu zreli – za djecu, nisu spremni za odgovornost; Ali takvo razmišljanje zapostavlja činjenicu da zreli postajete upravo kroz preuzimanje odgovornosti. Zato je bitna šira kultura koja postoji u zajednici, koja usmjerava mlade prema vrijednostima koje oni sami nisu u stanju otkriti i živjeti bez potpore – i pritiska – obitelji i društva.

Isto tako, kao razlog za probleme u braku se spominje činjenica da su se partneri promijenili, ali tradicionalni komentatori će primijetiti kako nitko ne može potpuno poznavati osobu s kojom stupa u brak jer sam brak dovodi do velike promjene, sam čin mijenja osobu, zbog toga je teško i nemoguće organizirati brak oko prolaznih sentimenata. Iako je ovo svojevrsna digresija, želim reći da brak i roditeljstvo mijenjaju ljude. (Naravno, to ne znači da možete očekivati kako će problematičan mladić ili djevojka odjednom postati sjajan muž/žena odnosno otac/majka.)

Ne bih detaljno o tome kako roditelji postaju "konzervativniji" u različitim aspektima, preuzimaju manje rizika – odnosno više u slučajevima kada je to dobro za obitelj, skloniji su žrtvovati se za djecu, svjesni su da moraju prehranjivati obitelji itd.; Ali jasno je da se javlja jedno "višegeneracijsko" razmišljanje. Više nisu oni u središtu, svijet se ne vrti oko njih samih. Trivijalan primjer, kupit će auto imaju na umu sigurnost svoje djece.

To me dovodi do jedne jako bitne razlike. Roditelji su svjesni da je njihovo dijete bespomoćno, da potpuno ovisi o njima. Ne samo za svoje fizičke potrebe nego i intelektualne, moralne i duhovne. Roditelj će stoga paziti što unosi u svoju kuću, kojim stvarima je izloženo njegovo dijete. Pazit će što prezentiraju mediji, što uče škole, paziti će u kakvu osobu društvo pokušava oblikovati njegovo dijete. Radi se razlici koju je teško prenaglasiti; razlika obiteljskih ljudi koji brinu o kulturi kojom su djeca okružena, i revolucionara koji misleći samo na sebe – svoje potrebe, svoje užitke i svoju generaciju - oblikuju tu kulturu. Ovi drugi će često ismijavati prve jer se žale na prikaze nasilja, pornografije i drugih stvari od kojih žele zaštiti svoju djecu; nije im jasno zašto bi se netko toliko brinuo oko takvih stvari. Nedostatak djece, odnosno demografska katastrofa, ima veliki utjecaj na takve aspekte naših života.

Naravno, nisu svi roditelji konzervativni – konzervativniji nego prije, ali puno ljudi tek rođenjem svog djeteta počinju razmišljati o takvim stvarima. Primjerice, autor znanstvene fantastike John C. Wright opisuje kako je unatoč svome antiteizmu oduvijek osobno imao vrijednosti koje možemo nazvati konzervativnim, ali je smatrao da određeno seksualno libertinsko ponašanje nikome ne šteti. Ipak, kada je držao svoje dijete u naručju, shvatio je potpunu bespomoćnost tog malog bića kojeg je potrebno odgojiti u moralnu osobu i njegovati njegove vrline. Kako to učiniti kada živimo u kulturi koja to, ako ne onemogućuje, onda barem jako otežava?

Drugi anegdotalni primjer, i određeni prijelaz na religioznost, nudi nam primjer Jennifer Fulwiler. Još kao ateistica bila je upoznata s ateističkim filozofima koji smatraju da je moralnije ubiti novorođenče nego odraslu svinju – zbog razvijenosti intelektualnih sposobnosti; nije se slagala s njima, ali je cijelu stvar zapostavila. Rođenjem svog djeteta počela se vraćati na to razmišljanje. Zar je stvarno moguće da to dijete koje drži u naručje ima manje prava na život od odrasle svinje? Zar je to dijete koje drži beznačajni nasumični proizvod prirodnih procesa, skup biološkog materijala bez ikakvog cilja i vrijednosti, samo hrpa atoma? Polako je počela preispitivati svoja materijalistička uvjerenja.

***

Tridesetogodišnjak koji svo svoje vrijeme provodi ili zarađujući ili kontaktirajući putem interneta svoje potencijalne seksualne partnerice neće o svome životu razmišljati poput majki i očeva. Pitanja koja si postavljaju roditelji su drugačija od pitanja samca (koji se često puta toliko zabavlja različitim distrakcijama da ih niti ne postavlja).

Postoji određena narodna zakonitost da mladi napuštaju crkvu (možda bi trebalo i veliko slovo) poslije "firme" i eventualno se vraćaju na vjenčanju. Ne znam na što se točno pritom misli, ali izgledno je da mnogi mladići i djevojke u svojim buntovnim godinama više brinu o ovosvjetovnim stvarima nego duhovnim i transcendentnim; Hoće li se ikada vratiti? Što će ih potaknuti da se vrate? Što ih je do sada tradicionalno vraćalo?

Mladi ljudi bez ikakvih obveza često uživaju u kulturi prema kojoj su odrasli sumnjičavi – barem oni odrasli koji nisu zapeli u stanju vječne adolescencije; a jedan od razloga napuštanja takve kulture je rađanje djece. S jedne strane sam roditelj više ne može ili ne želi sudjelovati u tome, a s druge strane želi i djetetu prenijeti nešto više.

Sve dosad izrečeno nije toliko novo. (Međudjelovanje kulture i imanja djece je dosta složena stvar za jednostavan opis, jedno utječe na drugo i obrnuto, spirala u kojem god smjeru.)

Želim za kraj naglasiti teološke implikacije imanja djece; o tome nisam razmišljao dok nisam čuo eksplicitno izloženo. Kršćanstvo naučava da je Bog postao čovjekom. Ali On nije postao odraslim čovjekom, On je rođen kao dijete, Marija ga je nosila devet mjeseci.

Uzmimo za primjer Božić i onoga čega se sjećamo toga dana. Bog je malo djetešce, potpuno bespomoćan i ovisan o svojim roditeljima. Roditelji, i oni koji znaju što briga za malo dijete podrazumijeva, će shvatiti značenje događaja. Neće to promatrati samo kao neku udaljenu priču, sentimentalni prikaz, nego kao nešto stvarno što mogu prepoznati i u svome životu. Roditelj bolje shvaća što znači da je Bog postao čovjek, koliko je postao ranjiv i malen.

Na Veliki Petak sjećamo se Isusove muke. Dio pažnje usmjeren je na Mariju, njegovu Majku. Ona promatra svog sina u strašnim mukama. Još jednom, majke će bolje shvaćati njene osjećaje u takvim trenucima.

Mislim da i ovakva kratka analiza dovodi do zaključka da ljudi koji su okruženi djecom, posebno oni koji su odgovorni za njih, mijenjaju svoja razmišljanja pod tim utjecajem. Utjecaj je općenito vidljiv na različita područja života, a utječe i na religioznost roditelja.

PS

Možete reći da romantiziram roditeljstvo i donekle ste u pravu. Naravno da postoje oni na koje roditeljstvo neće djelovati kao što sam nabrojao, neki čak neće osjećati niti ikakvu potrebu da kontaktiraju ili brinu o svom djetetu. Postoje i ljudi drugačijeg razmišljanja koji neće davati konzervativnije odgovore, možda će baš namjerno liberalno odgajati svoju djecu – ili puno češće dijete, iz kojeg god razloga. (Nije rijetko da neki naprednjak ističe svoje dijete kao glavni razlog zašto želi provesti svoje radikalne reforme. U ime sljedećih generacija žele svijet u kojem sljedeće generacije nemaju glasa. Razlika od konzervativnih roditelja je ta što jedni pozivaju na moralnu disciplinu i žrtvu, a drugi žele raditi što god požele kako bi i njihova eventualna djeca mogla raditi isto.) Unatoč tome, mislim da su učinci o kojima govorim stvarni, makar u maloj mjeri.

Kad sam već kod teme teologije i obiteljskog života, spomenut ću spekulacije o vezi ateizma i lošeg odnosa s ocem. Postoje teorije da su neki najpoznatiji ateisti odbacivali vjeru kao rezultat lošeg (ili nikakvog) odnosa sa svojim ocem – ne znam postoje li analize na nekom većem broju ljudi. O uvjerljivosti teorije prosudite sami.

Aktualne su i rasprave o "krizi muškaraca/očeva" u Crkvi i načinu na koji to utječe na religioznost i doživljaj vjere, zatim rasprave o utjecaju razvoda na religioznost djece, itd.

Čitajući naslov mogli ste možda pomisliti da će naslov biti o religioznosti djece. Postoje istraživanja koja pokazuju da djeca "religiozno" promatraju svijet. Kada znanstvenici teisti objavljuju takve rezultate onda ateisti nisu zadovoljni, baš kao niti teisti kada znanstvenici ateisti rade istu stvar; problem je što podatke nije teško interpretirati u skladu sa svojim viđenjem svijeta.

Iako se zaključuje da ateisti nemaju djece, možda možemo zaključiti, barem ponekad, da su oni koji nemaju djecu ateisti.