Patrijarhalna obitelj – C. Dawson

Povjesničar Christopher Dawson u eseju The Patriarchal Family in History bavi se poviješću i podrijetlom obitelji; analizira neke (tada) aktualne teorije, objašnjava značaj obitelji u različitim civilizacijama, razliku protestantskih i katoličkih društva te se općenito dotiče srodnih tema. Esej je objavljen 1933. godine - netko bi mogao reći da je zastario, no ispunjen je svevremenskim promišljanjima o kulturi i obitelji; a zbog godine izdanja je zanimljiv jer pri kraju opisuje tadašnju situaciju, odnosno društvene promjene koje se naziru te iznosi predviđanja razvoja braka. Izdvojio sam nekoliko odlomaka u nastavku;

I

Nemoguće je vratiti se prije obitelji i pronaći stanje društva u kojem su seksualne veze u pred-socijalnoj fazi, regulacija seksualnih veze je esencijalni preduvjet za bilo koju vrstu kulture. Obitelj nije produkt kulture, ona je, kao što Malinowski pokazuje, "početna točka svih ljudskih organizacija" i "kolijevka uspona kulture."

***

Niti seksualni niti roditeljski instinkti nisu distinktivno ljudski. Oni postoje među životinjama, a kulturni značaj steknu tek kada se njihova čisto biološka funkcija nadilazi ostvarivanjem trajnog društvenog odnosa. Brak je društveno posvećenje biološke funkcije, kojim se instinktivne aktivnosti seksa i roditeljstva socijaliziraju te se stvara nova sinteza kulturnih i prirodnih elemenata u obliku obitelji. Ta sinteza se razlikuje od bilo čega drugoga što postoji u životinjskom svijet jer čovjek više nije slobodan slijediti svoje vlastite seksualne instinkte, prisiljen ih je uskladiti s određenim društvenim obrascem.

Potpuna sloboda od ograničenja za koju se prethodno pretpostavljalo da je karakteristika života divljaka je romantični mit.

U svim primitivnim društvima seksualne veze su regulirane složenim i pedantnim sustavom ograničenja, a svaki prijestup istih se smatra ne samo prekršajem protiv plemenskog zakona, nego i moralno grešan. Ta pravila većinom imaju svoje podrijetlo u strahu od incesta, što je fundamentalni zločin protiv obitelji, jer dovodi do neorganiziranosti obiteljskog sentimenta i uništavanja obiteljskog autoriteta.

***

Ljudska kultura nije instinktivna. Potrebno ju je osvojiti kontinuiranim moralnim naporima, što uključuje represiju prirodnih instinkata te podčinjavanje i žrtvovanje pojedinih impulsa društvenoj svrsi. Fundamentalna je pogreška modernih hedonista vjerovati kako čovjek može napustiti moralne napore i odbaciti svaku represiju i duhovnu disciplinu, a ipak očuvati sve tekovine kulture. Pouka je povijesti da što su viša dostignuća kulture to je veći moralni napor i stroža društvena disciplina koja je potrebna.

***

Dok je patrijarhalna obitelj u svom izvornom obliku bila aristokratska institucija koja je bila privilegij vladajuće vrste ili patricijske klase, kršćanska obitelj je bila uobičajena za svaku klasu, pa čak i za robove.

Još važnija je bila činjenica da je Crkva inzistirala po prvi put na uzajamnom i bilateralnom karakteru seksualnih obveza. Muž je pripadao ženi isključivo kao što je žena pripadala mužu. To je pružilo braku osobniji i individualniji odnos.

Obitelj više nije bila podružni član većeg jedinstva roda ili "gensa". Radi se o autonomnoj samostalnoj jedinici koja ne duguje ništa nekoj moći van sebe. Upravo je taj karakter isključivosti i strogih međusobnih dužnosti glavni temelj za prigovore među modernim kritičarima kršćanskog morala. No, što god mislili o tome, nema sumnje da je rezultantni tip monogamnog i nerazrješivog braka bio temelj europskog društva te je uvjetovao čitav razvoj naše civilizacije. Nesumnjivo uključuje ozbiljni napor potiskivanja i discipline, ali oni koja ga podržavaju će ustvrditi da je omogućio uspjehe koje ne bi mogli izjednačiti pod uvjetima poligamije ili linearnih društava.

Ne postoji povijesno opravdanje u (Bertrand) Russsellovom vjerovanju kako je kršćansko ponašanje prema braku imalo brutalne učinke na seksualne veze i da je degradiralo poziciju žena ispod razine antičkih civilizacija: upravo suprotno, žene su uvijek imale veću ulogu u društvenom životu i veći utjecaj na civilizaciju u Europi nego što je to bio slučaj u helenističkom ili istočnjačkim društvima. To je djelomice povezano s onim istim idealima asketizma i čednosti koje Bertrand Russell smatra izvorom svih naših problema.

***

Prirodna tendencija, koja je još očitija u Americi nego u Engleskoj, je odbaciti puritansku tradiciju i pasivno prepustiti društvo mašineriji suvremenog kozmopolitskog života. Ali to nije rješenje. Ono dovodi samo do urušavanje stare strukture društva i gubitka tradicionalnih moralnih standarda bez stvaranje bilo čega što može zauzeti to mjesto.

II

Obitelj gubi svoju formu i društvenu važnost, a država apsorbira sve više i više života njenih članova. Dom više nije središte društvene aktivnosti; postao je tek mjesto spavanja za nezavisne zarađivače plaća. Funkcije koje bi prije ispunjavala glava obitelji su danas preuzeti od strane države koja educira djecu i preuzima odgovornost za njihovo uzdržavanje i zdravlje. Slijedom toga, otac više nema vitalnu poziciju u obitelji, kao što gospodin Bertrand Russell kaže, on je često sporedni stranac svojoj djeci, ona ga znaju samo kao "onaj čovjek koji dolazi za vikende".

Osim toga, reakcije protiv restrikcija obiteljskog života su u antičkom svijetu bile ograničene na muškarce građanske klase, a danas su uobičajene za sve klase i za sve spolove. Za modernu djevojku brak i majčinstvo se ne čine uvjetima šireg života, kao što je to bio slučaj za njihove bake, nego kao nešto što uključuje žrtvovanje njene samostalnosti i napuštanje karijere.

Jedina preostala zaštita obiteljskog života u modernoj urbanoj civilizaciji je njegov društveni prestiž i sankcije moralne i vjerske tradicije. Brak je još uvijek jedini oblik seksualnog zajedništva kojeg društvo otvoreno tolerira, a prosječan muškarac i žena su obično spremni žrtvovati svoju osobnu udobnost umjesto rizika društvenog izopćenja. No, ako prihvatimo principe novog morala, ta preostala zaštita će biti uništena te će sile raspadanja djelovati bez ikakvog ograničenja.

Istina g. Russell je barem spreman ostaviti instituciju braka, pod uvjetom da je potpuno demoralizirana i da nema nikakvih zahtijeva o suzdržljivosti; Ali očito je da takvi uvjeti reduciraju brak u vrlo podređen položaj. Više se ne radi o isključivom, pa čak ni normalnom, obliku seksualne veze: on je potpuno ograničen na odgajanje djece.

Jer kao što g. Russell voli stalno isticati, uporaba kontracepcije pretvorila je seksualni odnos u neovisan od roditeljstva, a brak budućnosti će biti ograničen na one koji traže roditeljstvo zbog roditeljstva, a ne kao prirodnog ispunjenja seksualne ljubavi.

Ali u takvim okolnostima, tko će se uopće truditi vjenčati?

Brak će izgubiti svu svoju privlačnost za mlade, i za one koji traže užitak, i siromašne, i ambiciozne. Energije mladosti će se posvetiti kontraceptivnoj ljubavi i samo kada muškarci i žene postanu uspješni i srednjovječni oni će ozbiljno razmisliti o skrašavanju kako bi odgajali strogo ograničenu obitelj. Nemoguće je zamisliti sustav koji bi bio suprotniji prvom principu društvenog blagostanja.

PS

 Dawson završava esej;

Daleko od toga da pomaže modernom društvu prebroditi trenutne poteškoće, samo se pospješuje kriza. Ono mora neminovno voditi do društvene dekadencije puno brže i univerzalnije nego što je to bio slučaj u raspadanju antičkih civilizacija. Zagovornici kontracepcije teško mogu propustiti uvidjeti posljedice progresivnog opadanja populacije u društvu koje već ima gotovo stacionalnu populaciju, ali sva njihova propaganda je u cijelosti usmjerena prema daljnjem smanjenju stope nataliteta.

Mnogi od njih, poput Dr. Stopes, su nesumnjivo koncentriraniji na problem individualne sreće pa niti ne zastaju razmisliti kako će se vrsta nastaviti. Drugi, poput g. Russell, su opsjednuti idejom da je velika populacija glavni uzrok rata i da je umanjivanje stope rađanja najbolje jamstvo za međunarodni mir. [...]

No, mnogo je veća vjerojatnost da će proces biti miran. Narodi koji dopuste da se prirodna osnova društva uništi umjetnim uvjetima nove urbane civilizacije će postepeno nestati, a njihovo mjesto će zauzeti oni narodi koji žive pod jednostavnijim uvjetima i koji očuvaju tradicionalne oblike obitelji.

Već sam objavio nešto od Dawsona - Izazov Sekularizma. (Jedan esej o njemu - Dawson’s Creed: Why Historians Should Rediscover Christopher Dawson.)

Vezano uz gornji tekst vidi postove; Vratite stigmu – Roger Scruton i Kontracepcija i čednost – G.E.M. Anscombe, ili općenito kategorije seks, obitelj ...