subota, 28. prosinca 2013.

EU, Grčka i važnost kulture

[...] Zašto arhitekti eura nisu znali ove stvari? Odgovor možete pronaći duboko u sklopu europskog projekta; radilo se o projektu sa skrivenom agendom, a ta agenda je uništenje, te istodobno, nijekanje, realnosti nacionalnosti. S obzirom da su nacije nosioci kulture, to je značilo nijekanje činjenice da je kultura bitna. Kulturne činjenice su jednostavno nezamislive za eurokrate. Dopustiti sebi da percipiraju kulturu bilo bi ravno priznanju da je njihov projekt nemoguć. To ne bi bilo toliko bitno kada bi imali drugi projekt s kojim bi ga mogli zamijeniti; ali - poput svih radikalnih projekata – onaj Europske unije je osmišljen bez plana B. Stoga je osuđen na propast i, tijekom svog propadanja, na povlačenje cijelog kontinenta za sobom. Nevjerojatan skup izlika je osmišljen u centru projekta, dok se po rubovima politička klasa bori u pokušajima da se obrani od stalnih napada stvarnosti. Ali taj skup krinki je inficirana rana u srcu same stvari, i jednog dana će se rasprsnuti i zasipati nas otrovom.

Tako se moramo pretvarati da razlike između protestantskog sjevera te katoličkog i pravoslavnog juga nemaju nikakvog ekonomskog značaja. Radi se o kulturnoj činjenici što znači da je nepojmljiva. Razlike između kulture engleskog zakona i Code Napoléon, između rimske i otomanske pravne ostavštine, između država u kojim je zakon siguran, a suci nepotkupljivi i mjesta u kojima je zakon posljednje utočište sustava mita – na sve te razlike je potrebno zaboraviti. Vrijeme i tempo rada, te ravnoteža rada i odmora, što predstavlja srce svake zajednice s obzirom da definiraju njezin odnos prema vremenu, treba ignorirati, ili odrediti uzaludnim ediktima iz središnjice. I sve je potrebno urediti tim zastrašujućim sudovima – Europskim sudom Pravde i Europskim sudom Ljudskih Prava – čiji neizabrani suci nikada ne plaćaju troškove svojih odluka, i čija agenda "ne-diskriminacije" i "sve-bliskije unije" ima za cilj ukloniti svaki trag lokalne lojanosti, morala utemeljenog na obitelji te ukorijenjene načine života. Ne iznenađuje što, kada izgradite carstvo na takvim masovnim izgovorima, ono vrlo brzo postane nestabilno.

Marx je tvrdio da se temelj socijalnog poretka i motor društvenih promjena nalazi u ekonomskoj strukturi, i da je kultura tek nusproizvod – skup institucija i ideologija - koji nastaje iz ekonomskih temelja, i koji ih održava. Stoga Marxu dugujemo prvi i katastrofalni pokušaj organiziranja društva samo na ekonomskim principima, i pretpostavku da će se kultura pobrinuti sama za sebe. U stvari, kultura je ta koja stvara ekonomiju, a ne obrnuto, a ukoliko nam je potreban dokaza za to, moramo samo pogledati rezultate marksističkih eksperimenata. [...]

Nije ekonomija nego je kultura ta koja je ugrozila euro – kultura vladajuće klase u ratu s narodima Europe, koja želi uspostaviti transnacionalnu vladu pod svaku cijenu, i nada se da će se oterasiti još jednog traga nacionalnosti. Uništivši te stare valute kroz koje su europski narodi izražavali i upravljaju svojom razlikom, europske elite su se nadale da će napraviti odlučujući korak prema cilju Unije. Umjesto toga, opteretile su kontinent novim dugovima, novim zamjeranjima, i katastrofom na pomolu koja nije predviđena samo zato što je odbačena kao nemoguća.

Autor je fiozof Roger Scruton, izvorni esej The Importance of Culture.


PS

Nije mi cilj ulaziti u razlike između kultura, nego samo napomenuti da te razlike postoje, i da su bitne. Također, nije da se zalažem za Weberove teorije. (vidi postove Tri puta(katoličkih) hura za kapitalizam i Kapitalizam i katoličanstvo, odnosno općenito kategoriju kapitalizam)



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove