[...] Zašto
arhitekti eura nisu znali ove stvari? Odgovor možete pronaći duboko
u sklopu europskog projekta; radilo se o projektu sa skrivenom
agendom, a ta agenda je uništenje, te istodobno, nijekanje,
realnosti nacionalnosti. S obzirom da su nacije nosioci kulture, to
je značilo nijekanje činjenice da je kultura bitna. Kulturne
činjenice su jednostavno nezamislive za eurokrate. Dopustiti sebi da
percipiraju kulturu bilo bi ravno priznanju da je njihov projekt
nemoguć. To ne bi bilo toliko bitno kada bi imali drugi projekt s
kojim bi ga mogli zamijeniti; ali - poput svih radikalnih
projekata – onaj Europske unije je osmišljen bez plana B.
Stoga je osuđen na propast i, tijekom svog propadanja, na povlačenje
cijelog kontinenta za sobom. Nevjerojatan skup izlika je osmišljen u
centru projekta, dok se po rubovima politička klasa bori u
pokušajima da se obrani od stalnih napada stvarnosti. Ali taj skup
krinki je inficirana rana u srcu same stvari, i jednog dana će se
rasprsnuti i zasipati nas otrovom.
Tako se moramo
pretvarati da razlike između protestantskog sjevera te katoličkog i
pravoslavnog juga nemaju nikakvog ekonomskog značaja. Radi se o
kulturnoj činjenici što znači da je nepojmljiva. Razlike između
kulture engleskog zakona i Code Napoléon, između rimske i
otomanske pravne ostavštine, između država u kojim je zakon
siguran, a suci nepotkupljivi i mjesta u kojima je zakon posljednje
utočište sustava mita – na sve te razlike je potrebno
zaboraviti. Vrijeme i tempo rada, te ravnoteža rada i odmora,
što predstavlja srce svake zajednice s obzirom da definiraju njezin
odnos prema vremenu, treba ignorirati, ili odrediti uzaludnim
ediktima iz središnjice. I sve je potrebno urediti tim zastrašujućim
sudovima – Europskim sudom Pravde i Europskim sudom Ljudskih
Prava – čiji neizabrani suci nikada ne plaćaju troškove
svojih odluka, i čija agenda "ne-diskriminacije" i
"sve-bliskije unije" ima za cilj ukloniti svaki trag
lokalne lojanosti, morala utemeljenog na obitelji te ukorijenjene
načine života. Ne iznenađuje što, kada izgradite carstvo na
takvim masovnim izgovorima, ono vrlo brzo postane nestabilno.
Marx je tvrdio da se temelj
socijalnog poretka i motor društvenih promjena nalazi u ekonomskoj
strukturi, i da je kultura tek nusproizvod – skup institucija i
ideologija - koji nastaje iz ekonomskih temelja, i koji ih
održava. Stoga Marxu dugujemo prvi i katastrofalni pokušaj
organiziranja društva samo na ekonomskim principima, i pretpostavku
da će se kultura pobrinuti sama za sebe. U stvari, kultura je ta
koja stvara ekonomiju, a ne obrnuto, a ukoliko nam je potreban dokaza
za to, moramo samo pogledati rezultate marksističkih eksperimenata.
[...]
Nije ekonomija
nego je kultura ta koja je ugrozila euro – kultura vladajuće klase
u ratu s narodima Europe, koja želi uspostaviti transnacionalnu
vladu pod svaku cijenu, i nada se da će se oterasiti još jednog
traga nacionalnosti. Uništivši te stare valute kroz koje su
europski narodi izražavali i upravljaju svojom razlikom, europske
elite su se nadale da će napraviti odlučujući korak prema cilju
Unije. Umjesto toga, opteretile su kontinent novim dugovima, novim
zamjeranjima, i katastrofom na pomolu koja nije predviđena samo zato
što je odbačena kao nemoguća.
Autor je fiozof Roger Scruton, izvorni esej The Importance of Culture.
PS
Nije mi cilj ulaziti u razlike između kultura, nego samo napomenuti da te razlike postoje, i da su bitne. Također, nije da se zalažem za Weberove teorije. (vidi postove Tri puta(katoličkih) hura za kapitalizam i Kapitalizam i katoličanstvo, odnosno općenito kategoriju kapitalizam)
Povezano uz ovaj post, vidi postove Nacionalne države ili transnacionalne tvorevine, Burke o Patriotizmu, Chesterton definira i brani patriotizam, Oikofobija, Humana ekonomija ili humano društvo? itd.
