srijeda, 18. prosinca 2013.

Transformacija Lebenswelta

Ukratko, religija je nestala iz našeg društvenog konteksta. Čak i ako se mi individualno pridržavamo svoje vjere, potpuno smo svjesni da je sam svijet odbacuje. U onoj mjeri u kojoj i postoji zajednički Lebenswelt, on nije onaj naših predaka, oblikovan poimanjima i iskustvima zajedničkog sakramenta, nego potpuno novi proizvod, iz kojeg je protjerana ideja ljudske distinkcije, svete prirode naše forme i posvećivanje naše ljubavi. Neke od posljedica; ne doživljavamo ljudsko tijelo kao nešto odvojeno od prirode i posvećeno višoj sferi. Njegova pojava je promijenjena iz božanskog u životinjsko, ukorijenjeno u prirodni svijet i poslušno njegovim mračnim imperativima. Ne radi se samo o promjeni naših vjerovanja: promjena je u našoj percepciji. Gubitak religije se manifestira fenomenološki. Posjet umjetničkoj galeriji će vas u to upadljivo uvjeriti. Ljudska figura je protjerana iz modernog slikarstva: ako se uopće pojavi onda je to u obliku fotografskog prikaza, drugim riječima, generirana mehanički, predstavljena je sirova, fizikalna činjenica. Kod Corota, Moneta, Cézannea, Renoira; kod Winslowa Homera i Edwarda Hoppera, figure u pejzažu se ističu kao vizitacije, centri sebstva i prosudbe, koje ispunjavaju svoje okruženje slikom slobode. Danas su obično figure u pejzažu ništa više od toga – figure, obučenih životinja, obojani oblici ljudskog obrisa.

Izrazito nam je teško živjeti s novom percepcijom ljudskog tijela. Sve u nama pokazuje natrag prema religioznoj viziji od koje smo odlutali, govoreći nam da je ljudska forma sveta, nedodirljiva i predmet divljenja. Stoga doživljavamo duboki sukob naših osjećaja, i zarazne želje da oskvrnemo, da spustimo ljudsko tijelo na njegove životinjske osnove i pokažemo ga kao običan objekt, u kojem je svijetlo sebstva i slobode ugašeno. Sartre daje prekrasan opis tog procesa u svom iskazu sado-mazohizma. No, stvari su se promijenile od Bitka i Ništavila. Danas živimo u svijetu u kojem se erotski osjećaji više ne mogu lagano spasiti od oskvrnujućeg vrtloga pornografije, u kojem se ljudsko tijelo rutinski opustošuje, raščlanjuje i reducira na krvareće komade na ekranu; živimo u svijetu u kojem se djecu odgaja na slikama koje pokazuju ljudsko tijelo ne kao mjesto gdje se empirijsko i transcendentalno susreće, nego kao metu, stvar koju treba napasti, opustošiti i konzumirati, treba ga pokazati u svim njegovim izvijanjima poput meškoljenog, potrebitog, agoniziranog crva.

Takve nasilne i sadističke slike oblikuju, ali su i oblikovane od naše nove percepcije smrti, kao nečega sasvim prijetećeg, monstruoznog i stranog. Moja smrt više nije dio života, veliki prijelaz za kojeg je sve ostalo priprema. Ona mi dolazi izvana, kada veliki uništavajući stroj iznenada okrene svoju nemislosrdnu čeljust u mom smjeru. Ruku pod ruku s takvim beskrajno morbidnom prikazom smrti na ekranu, ide i bijeg od smrti i bijeg od misli o smrti u svakodnevnom životu. Njegovanje jedno drugog, odnosno prolazno iskustvo naše smrtnosti, kopni, baš kao i navika davanja počasti mrtvima, i bivanje jedno s njima u našim mislima. Društvo u bijegu od smrti je također u bijegu od života. Odbijanje vjerovanja da će se najgore dogoditi, ne možemo vidjeti da je potrebno najbolje – da što god čini život vrijednim, bilo ljubav, avantura ili djeca, ima smrt kao svoju cijenu. Gubimo "tragično osjećanje života", kako je to Unamuno nazvao, a s njime i sposobnost da živimo punim životom.

Nova percepcija ljudskog tijela manifestira se na druge načine, posebno u transformaciji seksualne želje. Kada je seksualni čin otuđen on postaje roba, a ljubav prestaje biti put do njega. Povlačenje svetoga ostavlja brak nezaštićenim – više nije vječni zavjet nego krhki ugovor, koji se može raskinuti i dopuniti s tek komercijalnim troškovima.



PS
Jedan citat iz Scrutonova eseja Beauty and Desecration;
Kršćani su naslijedili od Svetog Augustina i Platona viziju prolaznoga kao ikone drugog svijeta te nepromjenjivog reda. Oni shvaćaju sveto kao otkrivenje (ovdje i sada) vječnog smisla našeg postojanja. Ali iskustvo svetoga nije ograničeno samo na kršćane. Ono je, prema mnogim filozofima i antropolozima, ljudski univerzal. Velikim dijelom, prolazne svrhe organiziraju naš život, svakodnevne zabrinutosti oko gospodarskih stvari, potraga za malenom moći i udubnosti, potreba za odmorom i razonodom. Malo toga je pamtljivo ili bitno za nas. Međutim, svako malo smo trgnuti iz naše samodopadnosti i osjetimo da smo u prisutnosti nečega neusporedivo značajnijeg od naših trenutnih interesa i želja. Osjetimo stvarnost nečega dragocjenog i tajanstvenog, koje dopire do nas tvrdnjom koja, na neki način, nije od ovoga svijeta. To se dogodi u prisutnosti smrti, posebno smrti nekoga koga volimo. Promatramo sa strahopoštovanjem ljudsko tijelo kojeg je napustio život. Više se ne radi o osobi nego o "posmrtnim ostacima" osobe. Ta misao nas ispunjava osjećajem sablasti. Nevoljko diramo mrtvo tijelo; promatramo ga kao da, na neki način, nije dio ovoga svijeta, gotovo posjetitelj iz neke druge sfere.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove