Ukratko, religija je nestala iz našeg
društvenog konteksta. Čak i ako se mi individualno pridržavamo
svoje vjere, potpuno smo svjesni da je sam svijet odbacuje. U onoj
mjeri u kojoj i postoji zajednički Lebenswelt, on nije onaj naših
predaka, oblikovan poimanjima i iskustvima zajedničkog sakramenta,
nego potpuno novi proizvod, iz kojeg je protjerana ideja ljudske
distinkcije, svete prirode naše forme i posvećivanje naše ljubavi.
Neke od posljedica; ne doživljavamo ljudsko tijelo kao nešto
odvojeno od prirode i posvećeno višoj sferi. Njegova pojava je
promijenjena iz božanskog u životinjsko, ukorijenjeno u prirodni
svijet i poslušno njegovim mračnim imperativima. Ne radi se samo o
promjeni naših vjerovanja: promjena je u našoj percepciji. Gubitak
religije se manifestira fenomenološki. Posjet umjetničkoj galeriji
će vas u to upadljivo uvjeriti. Ljudska figura je protjerana iz
modernog slikarstva: ako se uopće pojavi onda je to u obliku
fotografskog prikaza, drugim riječima, generirana mehanički,
predstavljena je sirova, fizikalna činjenica. Kod Corota, Moneta,
Cézannea, Renoira; kod Winslowa Homera i Edwarda Hoppera, figure u
pejzažu se ističu kao vizitacije, centri sebstva i prosudbe, koje
ispunjavaju svoje okruženje slikom slobode. Danas su obično figure
u pejzažu ništa više od toga – figure, obučenih životinja,
obojani oblici ljudskog obrisa.
Izrazito nam je teško živjeti s novom
percepcijom ljudskog tijela. Sve u nama pokazuje natrag prema
religioznoj viziji od koje smo odlutali, govoreći nam da je ljudska
forma sveta, nedodirljiva i predmet divljenja. Stoga doživljavamo
duboki sukob naših osjećaja, i zarazne želje da oskvrnemo, da
spustimo ljudsko tijelo na njegove životinjske osnove i pokažemo ga
kao običan objekt, u kojem je svijetlo sebstva i slobode ugašeno.
Sartre daje prekrasan opis tog procesa u svom iskazu sado-mazohizma.
No, stvari su se promijenile od Bitka i Ništavila. Danas živimo u
svijetu u kojem se erotski osjećaji više ne mogu lagano spasiti od
oskvrnujućeg vrtloga pornografije, u kojem se ljudsko tijelo
rutinski opustošuje, raščlanjuje i reducira na krvareće komade na
ekranu; živimo u svijetu u kojem se djecu odgaja na slikama koje
pokazuju ljudsko tijelo ne kao mjesto gdje se empirijsko i
transcendentalno susreće, nego kao metu, stvar koju treba napasti,
opustošiti i konzumirati, treba ga pokazati u svim njegovim
izvijanjima poput meškoljenog, potrebitog, agoniziranog crva.
Takve nasilne i sadističke slike
oblikuju, ali su i oblikovane od naše nove percepcije smrti, kao
nečega sasvim prijetećeg, monstruoznog i stranog. Moja smrt više
nije dio života, veliki prijelaz za kojeg je sve ostalo priprema.
Ona mi dolazi izvana, kada veliki uništavajući stroj iznenada
okrene svoju nemislosrdnu čeljust u mom smjeru. Ruku pod ruku s
takvim beskrajno morbidnom prikazom smrti na ekranu, ide i bijeg od
smrti i bijeg od misli o smrti u svakodnevnom životu. Njegovanje
jedno drugog, odnosno prolazno iskustvo naše smrtnosti, kopni, baš
kao i navika davanja počasti mrtvima, i bivanje jedno s njima u
našim mislima. Društvo u bijegu od smrti je također u bijegu od
života. Odbijanje vjerovanja da će se najgore dogoditi, ne možemo
vidjeti da je potrebno najbolje – da što god čini život
vrijednim, bilo ljubav, avantura ili djeca, ima smrt kao svoju
cijenu. Gubimo "tragično osjećanje života", kako je to
Unamuno nazvao, a s njime i sposobnost da živimo punim životom.
Nova percepcija ljudskog tijela
manifestira se na druge načine, posebno u transformaciji seksualne
želje. Kada je seksualni čin otuđen on postaje roba, a ljubav
prestaje biti put do njega. Povlačenje svetoga ostavlja brak
nezaštićenim – više nije vječni zavjet nego krhki ugovor, koji
se može raskinuti i dopuniti s tek komercijalnim troškovima.
PS
Jedan citat iz Scrutonova eseja Beauty and Desecration;
Kršćani su naslijedili od Svetog
Augustina i Platona viziju prolaznoga kao ikone drugog svijeta te
nepromjenjivog reda. Oni shvaćaju sveto kao otkrivenje (ovdje i
sada) vječnog smisla našeg postojanja. Ali iskustvo svetoga nije
ograničeno samo na kršćane. Ono je, prema mnogim filozofima i
antropolozima, ljudski univerzal. Velikim dijelom, prolazne svrhe
organiziraju naš život, svakodnevne zabrinutosti oko gospodarskih
stvari, potraga za malenom moći i udubnosti, potreba za odmorom i
razonodom. Malo toga je pamtljivo ili bitno za nas. Međutim, svako
malo smo trgnuti iz naše samodopadnosti i osjetimo da smo u
prisutnosti nečega neusporedivo značajnijeg od naših trenutnih
interesa i želja. Osjetimo stvarnost nečega dragocjenog i
tajanstvenog, koje dopire do nas tvrdnjom koja, na neki način, nije
od ovoga svijeta. To se dogodi u prisutnosti smrti, posebno smrti
nekoga koga volimo. Promatramo sa strahopoštovanjem ljudsko tijelo
kojeg je napustio život. Više se ne radi o osobi nego o "posmrtnim
ostacima" osobe. Ta misao nas ispunjava osjećajem sablasti.
Nevoljko diramo mrtvo tijelo; promatramo ga kao da, na neki način,
nije dio ovoga svijeta, gotovo posjetitelj iz neke druge sfere.
