Bezić o Ivanu Illichu

Povodom jedanaeste godišnjice, prenosim par odlomaka iz rada Živana Bezića u kojem se predstavlja Illichev rad. Članak je nazvan jednostavno Ideje Ivana Illicha, objavljen je 1977. godine.

Zanimljiva je Ilićeva teorija »dvaju pragova« kojom tumači društvene deformacije. Svaki ljudski instrumenat ili oruđe dobro je i korisno dok stvarno služi svojoj svrsi. Tako je u početku bilo sa svim našim izumima. To je prvi prag, potrebit i koristan. Prva vozila su zaista služila smanjivanju daljina, prve škole su doista pružale potrebna znanja i prvi (prirodni) lijekovi pomagali ljudskome zdravlju. Kad oruđe svojom proliferacijom postane samo sebi svrhom, prelazi prag korisnosti i postaje opasno, razorno i protukonvivijalno (drugi prag!). Stoga dolazi do paradoksalne situacije da motorni promet danas u velikim gradovima oduzima više vremena nego pješačenje, da je škola postala kontraproduktivna...

***

Temeljni uzrok svih nedaća suvremenog svijeta Ilić vidi u izjednačavanju čovjeka s njegovim oruđima. Kriza je nastala uslijed zamjene čovjeka i njegovih oruđa. Umjesto da ostane gospodarom sredstava kojima se služi, »oruđe je zarobilo čovjeka« . Ono »prijeti ravnoteži života, ravnoteži energije, ravnoteži znanja, ravnoteži moći i prava na povijest«.

Stoga je izraz »tool« u središtu Ilićeve teorije društva. Što u njegovu rječniku znači riječ »tool« ili, kako je on sam prevodi na francuski, »outil« i »outillage«? Ne samo alat ili oruđe, već svako sredstvo kojim se čovjek služi u postizanju svojih humanih ciljeva. To je, dakle, svaki instrumenat ili pomagalo za rad. Ne samo neka alatka, sprava, aparat ili stroj, nego i čitava tvornica, bolnica, škola, električna centrala, svi energetski izvori, tehnika i znanost uopće.

***

U arsenal izopačenih oruđa Ilić stavlja i suvremeni promet (s njim se posebno zabavio u knjizi Energy and. Equity). I u povijesti prometa Ilić vidi ona svoja dva stadija ili praga razvoja. U prvome su »prometala« doista služila svojoj svrsi i pomagala čovjeku da prikrati prostorne udaljenosti i sebi zaštedi vrijeme za stvaralački rad. U drugom stadiju prag korisnosti je prekoračen, motorna vozila su zarobila vozače i okupirala čitavo njihovo vrijeme. Ideal pretjerane brzine stvara fizičke (zagađivanje okoliša, prenatrpanost gradova i putova, zakrčenost prometa), socijalne (povećanje društvenih razlika, zaduživanje, odsutnost iz obitelji) i antropološke smetnje (stvaranje umjetnih potreba, razbijanje prirodnog ritma života, nemogućnost življenja bez mehaničkih proteza itd.). Stoga kao idealnu brzinu transporta Ilić predlaže brzinu dvokolice. Što ide preko toga postaje kontraproduktivno. Kao klasičan primjer saobraćajnog apsurda Ilić uzima automobil. 

»Otkad je transportna industrija prešla drugi prag promjena, vozila više stvaraju udaljenosti nego što ih skraćuju. U želji da dobije na vremenu društvo ga sve više i više rasipa u prometu. Tipični Amerikanac npr. posvećuje svojim kolima više od 1500 sati godišnje. On u njima sjedi, jureći ili čekajući, teško radi da bi ih kupio, da nabavi gorivo, gume, da plati razne pristojbe, osiguranje, kazne i porez. On posvećuje četiri sata dnevno svojim kolima služeći se njima, baveći se njima ili radeći za njih. Uračunajmo tome i ostale aktivnosti u vezi s autom: boravak u bolnicama, na sudovima ili u garažama, gubitak vremena gledajući na televiziji (ili u časopisima, moja op.) automobilske reklame, potrošeno vrijeme za sticanje novca u svrhu putoVanja itd. Amerikancu treba dakle 1500 sati da prijeđe 10.000 km puta, treba mu jedan sat da prijeđe 6 km!«

Koja ironija! Koliki troškovi, trud i gubici vremena da se na koncu ostane na početnoj (pješačkoj) brzini! Besmisao moderne civilizacije. . .

***

Ilić se posebno obara na liječnike kao »specijaliste zdravlja«. Oni se prave magima, služe se nerazumljivim jezikom, drže previše vlasti u rukama. Zaveli su monopol nad zdravstvom, izvršili »eksproprijaciju zdravlja«, kako veli Ilić. Liječnik postaje tvojim gospodarom još prije nego se rodiš, on čak određuje hoćeš li se uopće roditi. Liječnik je patogeni uzročnik, sposoban da razboli i zdrava. I zdrave osobe se sve više prepuštaju stručnoj medicinskoj njezi da bi ostale zdrave i u budućnosti. »A ishod svega je bolesno društvo« — zaključuje Ilić.

Tako su i zdravi i bolesni pretvoreni u žrtve medicine. Sam život je postao bolestan, svi ljudi pacijenti i čitav svijet bolnica. Društvo je suviše medikalizirano — uporno tvrdi Ilić — stoga i bolesno. Ljudi se pretvaraju u pacijente na umjetan način. Tretman pravih bolesnika u zdravstvenim ustanovama je postao depersonaliziran, da ne kažemo nehuman. Bolesnik je objekt, potpuno zavisan o liječniku, nemoćan da se brani. Bolnica mu diže i posljednju odgovornost za vlastito zdravlje. U svojoj dijatribi protiv medicinske praxe (Ilić nije glup da bi bio protiv medicinske znanosti i vještine) on često pretjeruje. Neumoran je u svojoj ironiji na račun Eskulapovih sljedbenika. Kao da ne vidi ni jedne njihove dobre strane. Zbog medicinara osuđena je medicina en bloc.

***

Što Ilić sve predbacuje modernom školstvu?

Ono favorizira klasne razlike, opresivno je i destruktivno. Jednako je opasno kao i naoružanje. Prisvaja sebi monopol na obrazovanje. Obavezno školovanje je vrlo opasna ideologija. Uzdržavanje školstva društvo previše stoji, za nj se rasiplje golemi novac, a od škola uopće mala korist. One neodgojno djeluju na mladež, ubijaju u njoj kritički duh, zarobljuju je službenim doktrinama i otimaju gotovo čitavo vrijeme mladosti. U kulturnim zemljama školi služi veliki broj ljudskih bića, bilo kao učitelji bilo kao učenici. Škola većinom proizvodi neuspjele đake. Više čovjek nauči u životu nego u školi.

PS

Vjerujem da je jasno, općenito, kako moje citiranje nekoga ne znači nužno da se slažem sa svime izrečenim.

Već sam objavio članak Theodorea Dalrymple-a, post se zove Ivan Illich – deseta godišnjica smrti. Također, obavio sam dio iz Illicheve knjige Raškolovanje Društva, vidi post Odškolovanje društva - Ivan Illich.

Dva izvora za više o Illichu; A Turbulent Priest in the Global Village i Ivan Illich (radovi, neki).