Nitko ne zna čemu bi kulturni planovi
trebali biti usmjereni, koja sredstva bi trebali koristiti, ili kako
bi mogli dovesti do zakonodavstva ili drugih političkih incijativa;
stoga, za Konzervativnu stranku, kultura ostaje na marginama. Još
gore, kao i mnoga druga područja političkog života, konzervativci
su prepustili to plodno područje Ljevici. [...]
Zanemarivanje kulture je pogrešno, i
to iz tri razloga:
1. Konzervativci su zaokružena ljudska ića, privržena oblicima života i praksama koje možemo opravdano opisati kao kulturna: vjeruju u obiteljske vrijednosti i nagradu obiteljskog života, i ljubav prema književnosti, umjetnosti, glazbi i prirodnim ljepotama. Njihovi ukusi se razlikuju, ali teže prema ozbiljnome i trajnome, i upravo je njihov osjećaj o ozbiljnosti ljudskog života taj koji ih usmjerava u konzervativnom smjeru. Obeshrabruje ih pomisao da u konzervatizmu ne postoji ništa osim onoga što možete opisati ekonomskom politikom; pronašli bi utjehu u stranci koja podržava kulturne vrijednosti koje oni dijele.
2. Politički planovi prema kulturi možda jesu uzaludni, ali politički planovi na koje utječe kultura osmišljavaju se svakodnevno; a kada je kultura trivijalna ili ideološka, politički planovi mogu biti izrazito destruktivni – kao što smo vidjeli u obrazovanju, multikulturalizmu, i nastanku ljevičarske policije mišljenja. Biti siguran u svoj kulturni temelj je stoga preduvjet donošenja čvrstih i trajnih političkih odluka.
3. Dobro je za konzervatizam da ga se ne karikira kao stvar biznisa ili neoliberalnu zavjeru. Potrebno je da se uvidi kako on oprezno istražuje dublja pitanja, i daje razumne, ali miroljubljive doprinose raspravama koje zanimaju inteligentne ljude današnjice: primjerice, religija i ateizam, društveni mediji, pop kultura, sudbina prava glazbe, arhitekture i grada.
Postoji potreba prepoznavanja da srce
konzervatizma nije ekonomsko nego poetsko. Od Burkea do Oakeshotta
naši konzervativni mislioci su pokretani poezijom svoga stava,
pozivanjem na imaginaciju, i odjekom glasova predaka u životu i
umjetnosti koja nas okružuje. Čak i danas, u našoj osakaćenoj
zemlji, vizija svetog krajolika, nastanjenog na dragi način,
teksture svakodnevnog života i jednostavnih manira, je ta koja
prisvaja mlade ljude prema konzervativnom cilju. Naš cilj je cilj
pripadanja, utemeljen na osjećaju ljepote danih stvari i potrebe da
im odgovorimo zahvalnošću. To je pravi razlog zašto konzervativci
žele zaštiti naše institucije i kulturu. To je pravi razlog zašto
se protivimo ljevičarskoj želji da se svega toga riješimo u ime
jednakosti koju možete postići samo ako svi imaju ništa.
izvorni članak: The conservative neglect of culture
PS
Očito, u postkomunističkoj HR ne
možemo pričati o takvoj političkoj podjeli, ali vjerujem da
svejedno možemo donekle prepoznati o čemu priča Scruton. Osim
toga, sama oznaka "konzervativac" ne znači ono što bi
netko neupućen mogao pomisliti, ne radi se o konzerviranju
postojećeg stanja koje je uvelike određeno naprednjačkim
eksperimentima 20. stoljeća. (Doduše, u određenoj mjeri još
uvijek postoji socijalni kapital kojeg se pokušava svakodnevno
uništiti.)
Sowell je u više navrata
objašnjavao situaciju u SAD-u; Ljevica šalje svoje najbolje ljude u
medije, politiku, akademiju – tamo gdje se najviše utječe na
vlast i mjenja društvo, a Desnica, odnosno oni koji su uvjereni u
"konzervativne" vrijednosti biraju druge putove.
Kao što je izjavio predsjednik
novinarskog društva komentirajući situaciju; "Novinari su
urbaniji i obrazovaniji dio društva i logično je da su većinom
bili protiv".
Vidi starije postove: Dominacija Ljevice na sveučilištima i u medijima - statistika, Zašto sveučilištima dominiraju ljevičari? , Indoctrinate U - Politička korektnost i američka sveučilišta
