Prije par dana umro je filozof Peter
Geach, autor mnogih utjecajnih knjiga i članaka. Godine 1941. oženio
se s Elizabeth Anscombe te su zajedno imali sedmero djece. Geach je
bio jedan od najvažnijih katoličkih - i ne samo katoličkih -
filozofa dvadesetog stoljeća.
Rođen je 1916. godine u Londonu, većinom ga je odgajao otac koji je obučavan u filozofiji (iako nije imao poziciju predavača) te je u svome sinu vidio dostojnog učenika. Prema Geachevu kazivanju, njegov otac je mijenjao religiozna uvjerenja nekoliko puta godišnje – uvijek naglo, i uvijek sa snažnim razlozima za promjenu. U tim promjenama, kao mladić, pratio ga je i Geach pa su ga u školi nakon praznika zadirkivali; "Pozdrav, Geache! Postoji li Bog ovog polugodišta?"
Pod očevim tutorstvom, jedan od
najranijih Geachevih filozofskih utjecaja bio je metafizičar
McTaggart koji se u svom članku iz 1908. The Unreality of Time zalagao za, pa, nestvarnost vremena. Geachov početni otpor prema
McTaggartovu stavu rezultirao je, onime što je on nazvao,
"neodoljivom silom rezoniranja". Nakon što je primljen na
Oxford, Geachovi intelektualni borci uključivali su sve veći broj
katolika. Zapisuje;
Zasigurno sam bio pametniji od njih, ali imali su neizmjernu prednosti što su bili u pravu – prednost koju nisu odbacili okrečući se lošoj filozofiji i apologetici koja se tada ponekad podučavala u katoličkim školama. Jednog dana moja se obrana iznenada srušila: Znao sam da ukoliko želim ostati pošten čovjek moram početi učiti o katoličkoj religiji. Primljen sam u Katoličku Crkvu 31. svibnja 1938. godine.
Osim što je bio izvanredan filozof,
Geach je bio također i talentiran autor. Također je znao biti i
izrazito duhovit: primjerice, u ključnom odlomku njegove poznate
knjige Mental Acts postaje jasno pažljivom čitatelju da je
Geach prihvatio prozni stil Akvinskog i da zrcali nekoliko
tomističkih distinkcija; u sljedećem paragrafu otkriva da to nije
slučajno, jer pasus koji slijedi gotovo prenosi članak iz Summae
Theologiae. Dubina i opseg Geachove učenosti očita je na svakoj
stranici njegovih zapisa, u kojim se oslanja na svoje znanja
filozofske povijesti raspravljajući kompleksna pitanja u metafizici
te filozofiji uma i jezika.
Osim Akvinskog i McTaggarta, glavni
filozofski heroji su mu bili Aristotel, Ludwig Wittgenstein, i
Gottlob Frege. (Začudo, u svojoj autobiografiji puno toga pozitivnog
kaže i za Hobbesa.) Poput svakog dobrog tomista, Geach nije išao
unatrag počevši od unaprijed određenog zaključka, nego uvijek
tamo gdje ga je razum vodio, uvjeren da će istina pobijediti. Ovako
Geach opisuje svoj filozofski proces, u kontrastu sa
"avanturističkijom" strategijom svoje žene Anscombe:
Moj um drugačije radi; šokantne teze koje sam branio u filozofiji logike nisam dosegao hrabrim skokovima nego malim koracima, svaki korak je mentalno testiran protiv mnoštva primjera i prigovora prije nego što je učinjen drugi korak. Oboje smo, nadam se, izbjegli dva poroka: neozbiljne promjene uma, i pridržavanja prošlih izjava zbog želji da smo bili u pravu nego da jesmo u pravu.
Razlike u filozofskom stilu znači da
je Geach također različita vrsta autora nego što je to bila
Anscombe; dok njenim zapisima nedostaje vrsta evidentne strukture
koju današnji filozofi uzimaju zdravo za gotovo, Geach je uredniji u
svojim prezentacijama. No, dijelili su uvjerenje da dobra filozofija
zahtijeva blisku pozornost jeziku – uvid kojeg u svojoj
autobigrafiji Geach pripisuje Akvinskome:
Proučavajući Akvinskog ... nisam mogao ne primijetiti kako je lingvistički izrazito samo-svjestan, na način koji McTaggart nije bio: opetovano se javljaju pažljive diskusije logičko-gramatičkih poanti, poput uloge imenica, pridjeva, glagola i čestica; koristi najbolji suvremeni rad logičara (sophistae), ali kad njihov rad ne zadovoljava njegove potrebe, on osmišljava vlastitu analizu jezika njegovih teoloških argumenata.
Poput Akvinskog, Geach nije smatrao da
se alati logičke analize mogu koristiti samo na "apstraktne"
teme poput prirode vremena ili sematike singularnih termina. Također
je pisao, u tom istom stilu, o ljubavi, nadi, duši, učinkovitosti
molitve, i hoćemo li preživjeti svoju smrt. Bio je iznimno važan
mislilac, a njegovi zapisi će godinama ostati utjecajni.
Počivao u miru.
PS
Gornji tekst napisan je prema članku Peter Geach, R.I.P. (Commonwealmagazine). U nastavku prenosim početni dio J. Haldanova razmišljanja povodom Geachove smrti;
Preminuo je Peter Geach, 21. prosinca
2013. u dobi od 97 godina; Geach je bio jedan od najosebujnijih i
najdarovitijih likova anglofone filozofije. Geach je objavljivao u
području logike, jezika, uma, religije i etike. Njegov prvi članak
"Designation and Truth" pojavio se u Analysis
1948. godine, a njegov posljednjih članak u istom časopisu
objavljen je 2006. po naslovom "The Labels"; počinje
sa "Jednom davno u Kini živio je zli kralj. Njegov hobi bia
je logika", članak se bavi kraljevom intelektualnom bitkom
i konačnim porazom "izrazito pametnog logičara Lo-sou".
U manje od 300 riječi, radi se o ilustriranom primjeru problema
kojeg je postavila njegova žena Anscombe kada je ona sama imala 81
godinu. "Lo-sou" je kinesko ime za Bertranda Russella. U
prijašnjem izdanju Analysisa Geach je objavio "The
Tractatus is not all rubbish", članak od 200 riječi kao
odgovor na kritike Wittgensteinove propozicijske logike.
Među analitičkim filozofima Geachu
kao literarnom stilistu nije bilo ravna. Možete se neslagati s
njegovim prosudbama i terminima kojima su izražene, ali njegovi
zapisi su primjer jasnog i preciznog engleskog, lišeni
pseudo-suptilnosti, animirane učenim literarnim duhom. Poput
Johnsona i Chestertona, (obojici se divio) Geacha je užitak čitati;
dominirao je i običnom prozom i tehničkim jezikom grčke i
srednjovjekovne filozofije, baš kao što je bio majstor logike i
moćni dijalektičar.
