subota, 16. studenoga 2013.

Tri opasna citata o braku

 > Ukratko, brak koristi djeci povećavajući vjerojatnost da će ih odgojiti njihovi biološki roditelji, da će primiti jedinstveni doprinos majke i oca, i da će im biti priskrbljena pravna veza s onima koji su odgovorni za njihov dolazak na svijet. Trenutna definicija braka je blisko prilagođena promoviranju tog interesa jer prepoznaje stvarnost muško-ženske prokreacije i utvrđuje ideal odgajanja djece od strane majke i oca. <

William C. Duncan, The State Interests in Marriage
Čini se kao povijesno utemeljena i zdravorazumska izjava - a stoga i potpuno bezazlena. Sigurno nitko neće vidjeti nešto opasno u njoj, zar ne?
***

> Trenutno kontroverzno pitanje gay "braka" je reductio ad absurdum liberalnog poimanja braka – brak je, prema Kantu, "ugovor o međusobnom korištenju genitalija." Ali skup pravnih "benefita" (i obveza) kojima gay parovi kažu da traže pristup nikada nije bilo prepoznavanje "ljubavi". Naprotiv, te značajke tradicionalnog braka su bile prilagođavanje "činjenicama života" – činjenici da iz zajedništva jednog određenog muškarca i jedne određene žene nastaje novi život, zajedno sa spoznajom da se djecu najbolje odgaja u odgovorne odrasle osobe u okruženju stabilnog, dobro opskrbljenog, neovisnog domaćinstva s majkom i s ocem. Brak je, po naravi, povezan s djecom. <  
Mark C. Henrie, Understanding Traditionalist Conservatism
Prenio sam već jedno Scrutonovo autobiografsko razmišljanje o braku u kojem se spominje Kant; ("Iznenađujuće, upravo je veliki Immanuel Kant pripremio svijet na ovakvo razmišljanje, opisao je brak, tmurnim jezikom, kao "ugovor o uzajamnom korištenju seksualnih organa." Ali Kant se nikada nije ženio, a njegovu herezu je uskoro ispravio Hegel - koji se ženio."...) Kada sam već kod Scrutona, još jedno njegovo razmišljanje;
***

> Brak je jedna od onih institucija koje spontano vidimo i izvana, u terminima njegove društvene funkcije, i iznutra, u terminima moralnih i duhovnih uvjeta koje stvara. Nijedan pošteni antropolog ne može ne priznati funkcionalnu važnost braka. U svim promatranim društvima neki oblik braka postoji, kao sredstvo kojim se rad jedne generacije posvećuje dobrobiti sljedeće generacije. Brak nije samo zaštita i njega djece; radi se o štitu protiv seksualne ljubomore, jedinstvenom obliku društvene i ekonomske suradnje, s međusobno podupirućom podjelom uloga koja više no udvostručuje učinkovitost svakog partnera u njihovom dijeljenom pokušaju za sigurnošću. Brak ispunjava ovu kompleksnu funkciju zato što je nešto više od ugovora međusobne suradnje, i nešto više od ugovora o zajedničkom življenju. Stoga brak ima – ili je barem donedavno imao – posebnu društvenu auru. Vjenčanje je obred prijelaza, u kojem par prelazi iz jednog društvenog stanja u drugo. Ceremonija nije samo stvar uključenog para, nego cijele zajednice koja uključuje i njih. Jer to je način na koji se stvaraju djeca – stvaraju, pritom znači, kao novi članovi društva koji će, zauzvrat, preuzeti zadatak društvene reprodukcije. Društvo ima veliki interes u braku, a promjena te institucije može promijeniti ne samo odnose među živima, nego i očekivanja onih nerođenih te naslijeđe onih koji im prethode. <

Roger Scruton, A Political Philosophy

PS

Što je opasno u gornjim citatima? Prema nekima, sve.

(Moram istaknuti, zbog naprednjaka, da Scruton spominje vjenčanje, a to je ceremonija. Svatko može organizirati ceremoniju koju želi pod kojim god uvjetima želi s bilo kojim ciljem, može pozvati koga god želi i odjenuti što god želi. Očito, pravo na odobravanje drugih nije nešto što postoji.)

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove