> Ukratko, brak koristi djeci
povećavajući vjerojatnost da će ih odgojiti njihovi biološki
roditelji, da će primiti jedinstveni doprinos majke i oca, i da će
im biti priskrbljena pravna veza s onima koji su odgovorni za njihov
dolazak na svijet. Trenutna definicija braka je blisko prilagođena
promoviranju tog interesa jer prepoznaje stvarnost muško-ženske
prokreacije i utvrđuje ideal odgajanja djece od strane majke i oca. <
William C. Duncan, The
State Interests in Marriage
Čini se kao povijesno utemeljena i zdravorazumska izjava - a stoga i potpuno bezazlena. Sigurno nitko neće vidjeti nešto opasno u njoj, zar ne?
***
> Trenutno kontroverzno pitanje gay
"braka" je reductio ad absurdum liberalnog poimanja
braka – brak je, prema Kantu, "ugovor o međusobnom korištenju
genitalija." Ali skup pravnih "benefita" (i obveza)
kojima gay parovi kažu da traže pristup nikada nije bilo
prepoznavanje "ljubavi". Naprotiv, te značajke
tradicionalnog braka su bile prilagođavanje "činjenicama
života" – činjenici da iz zajedništva jednog određenog
muškarca i jedne određene žene nastaje novi život, zajedno sa
spoznajom da se djecu najbolje odgaja u odgovorne odrasle osobe u
okruženju stabilnog, dobro opskrbljenog, neovisnog domaćinstva s
majkom i s ocem. Brak je, po naravi, povezan s djecom. <
Mark C. Henrie,
Understanding Traditionalist Conservatism
Prenio sam već jedno Scrutonovo autobiografsko razmišljanje o braku u kojem se spominje Kant; ("Iznenađujuće, upravo je veliki Immanuel Kant pripremio svijet na ovakvo razmišljanje, opisao je brak, tmurnim jezikom, kao "ugovor o uzajamnom korištenju seksualnih organa." Ali Kant se nikada nije ženio, a njegovu herezu je uskoro ispravio Hegel - koji se ženio."...) Kada sam već kod Scrutona, još jedno njegovo razmišljanje;
***
> Brak je jedna od onih institucija koje
spontano vidimo i izvana, u terminima njegove društvene funkcije, i
iznutra, u terminima moralnih i duhovnih uvjeta koje stvara. Nijedan
pošteni antropolog ne može ne priznati funkcionalnu važnost braka.
U svim promatranim društvima neki oblik braka postoji, kao sredstvo
kojim se rad jedne generacije posvećuje dobrobiti sljedeće
generacije. Brak nije samo zaštita i njega djece; radi se o štitu
protiv seksualne ljubomore, jedinstvenom obliku društvene i
ekonomske suradnje, s međusobno podupirućom podjelom uloga koja
više no udvostručuje učinkovitost svakog partnera u njihovom
dijeljenom pokušaju za sigurnošću. Brak ispunjava ovu kompleksnu
funkciju zato što je nešto više od ugovora međusobne suradnje, i
nešto više od ugovora o zajedničkom življenju. Stoga brak ima – ili je barem donedavno imao – posebnu društvenu auru. Vjenčanje
je obred prijelaza, u kojem par prelazi iz jednog društvenog stanja
u drugo. Ceremonija nije samo stvar uključenog para, nego cijele
zajednice koja uključuje i njih. Jer to je način na koji se
stvaraju djeca – stvaraju, pritom znači, kao novi članovi društva
koji će, zauzvrat, preuzeti zadatak društvene reprodukcije. Društvo
ima veliki interes u braku, a promjena te institucije može
promijeniti ne samo odnose među živima, nego i očekivanja onih
nerođenih te naslijeđe onih koji im prethode. <
Roger Scruton, A
Political Philosophy
PS
Što je opasno u gornjim citatima? Prema nekima, sve.
(Moram istaknuti, zbog naprednjaka, da
Scruton spominje vjenčanje, a to je ceremonija. Svatko može
organizirati ceremoniju koju želi pod kojim god uvjetima želi s
bilo kojim ciljem, može pozvati koga god želi i odjenuti što god
želi. Očito, pravo na odobravanje drugih nije nešto što postoji.)
